Veliki fluorescentni brojevi na satu pokazuju 02:17. Trebala bi spavati, a ne može. Tijelo je umorno, oči se sklapaju, ali mozak i dalje radi, buči.
Pogled kroz prozor prema parku. Hladno je i mračno. Odlazi prošetati. Zaustavi se kod klupe, popne na sjedalicu i sjedne na naslon. Tako je manje hladno. Toplim zrakom dahne u šake ne bi li se ugrijala. Svijetlo noćnih svjetiljki, bjelina snijega i magla čine noć manje mračnom, rasipaju bjelinu. Prilazi joj poznata, draga kontura, pomalo pogrbljena. Miris tek ispečenih krafni, stara umrljana pregača sa cvjetovima i smežurane ruke. Zvuk valcera probija se tiho kroz maglu. Strauss. Na lijepom plavom Dunavu. Vrtjele su se plešući po kuhinji dok je bila mala i igrala se s tijestom. Sjedne pored nje na klupu. Odjednom postane toplo, neka čudna svjetlost ih obasja. Spusti se bliže, zagrize u ponuđenu krafnu i stavi glavu u staračko krilo. Bolje nije jela godinama. Samo ona ih je znala takve napraviti. Uostalom, ona je sve znala najbolje. Bila je njena ljubav, njen učitelj, njen zaštitnik. - Imam ti puno toga za pričati. - Znam, sve znam… Uvijek je znala. I tako su razgovarale bez riječi. Dodirima, milovanjima, smiješkom, drhtajem usana. Kao ljubavnice, kao majka i dijete, kao sestre. Smijala se, plakala, suze joj caklile u očima, hihotala. Bila je tješena, milovana, prihvaćena. S njom je bila ono sve što je inače s mnogima. Sve One u njoj se slomile, otvorile, uzdigle i postale Jedno. Zaspala je pred jutro, na klupi usred parka s glavom na toplom krilu uljuljkana dodirima i tihim pjevušenjem. Svu noć šaputala joj je u uho tajne o prošlosti i budućnosti, o ljubavi. I njihala je kao malo dijete, kao nekoć. Probudio ju je dodir ruke na obrazu. Nježne, pomalo hrapave, pune i mirisne. Staračke pjege još se nisu nazirale. Milujući je prenosila joj je mudrost. A prošle su te ruke svašta. Prematale su djecu, prale podove, štitile od batina. Preživjele su ratove, bonove i točkice, neimaštinu, vlakove. Mijesile su najmirisnije kolače, podizale je i voljele. Rastale su se bez riječi. Znala je da će se sresti ponovo. U nekoj magli, u nekom životu. Jer samo je ona znala bezuvjetno je voljeti. Tuga i sreća, bol i prasak u središtu i Jedno opet postane Mnoge. -- 35 dag glatkog brašna 5 dag putra 3,5 dag šećera malo ruma malo soli 1 cijelo jaje + 3 žumanjka 1 germa 2 dl mlijeka |