Nije ga vidjela tjednima.
Otišao je poslovno na nekoliko dana. Projekt na kojem je radio odjednom je prerastao u pravu moru i zarobio ga daleko od nje. Jedini kontakt bili su razgovori koje su ponekad vodili noću. Telefonske linije često su pucale. Veza se ne može uspostaviti. Korisnik nije dostupan.
Čekala je budna satima nakon tupog zvuka u slušalici tuuu… tuuu… Gledala telefon tjerajući ga da zazvoni.
Zaspala bi pred jutro dok se mrak povlačio iz sobe.
Prijatelji su je pozivali da izađe, a ona je ljubazno odbijala smišljajući nemaštovite isprike. Sjedila je doma i kao hipnotizirana promatrala telefon.
Nekoliko takvih dana i više nije funkcionirala. Trzala se na zvuk zvona.
Nakon prvog šoka zbog odvojenosti shvatila je kako joj odgovara imati vremena samo za sebe. U jednom trenutku prestala je biti ona i postala oni. Izgubila sebe kao jedinku.
Odlučila se ponovo pronaći. Nazvala je nekolicinu prijatelja.
Uslijedila su zajednička druženja, večere, kupovine.
Već dugo nije ništa odlučila bez njegova odobrenja.
Sjetila se zadovoljstva donošenja samostalnih odluka.
Sparni ljetni dan. S velikim naporom vuče nogu za nogom i mašta o tome kakvo će osvježenje biti prohladni tuš i sladoled od vanilije koji je čekaju doma. Sutradan je uzela slobodno.
Užurbani ljudi prolaze pored nje.
Te sandale. Kako ju je prodavačica samo uspjela nagovoriti da kupi nešto tako elegantno i neudobno.
Stane ispred izloga da prebaci teret iz jedne u drugu ruku i promeškolji stopala koliko su to uzane cipele dozvoljavale.
Kroz prozor izloga ugleda kratku svijetloplavu haljinu. Takve je rado nosila prije koju godinu. Krene dalje, ali se zaustavi i pomisli zašto ne.
Ulazi u dućan i isprobava haljinu. Izgleda poput djevojčice.
Puno bolje od pojave ozbiljne poslovne žene.
Sad još samo treba ugodne sandale. Žute, zelene, roza… samo da nisu dosadne ili neudobne.
Ugodi si i opustoši omiljeni dućan. Sva tri para, molim. Može kartica?
Dan kasnije ostaje duže u krevetu. Klima je uključena, kava i knjiga prave joj društvo. Lagana muzika iskrada se iz zvučnika. Mogla bi satima tako.
Prošeta stanom, baci brzi pogled na sadržaj frižidera i shvati kako mora obnoviti zalihe.
Oblači novu haljinu i zelene sandale, ubacuje novčanik i ključeve u torbicu.
Zaleti se do tržnice, kupi potrepštine i pročita novine (još jedna kava, naravno).
U odsjaju izloga ugleda odraz vlastite figure u lepršavoj haljinica i zadovoljno se nasmiješi.
Požuri doma skuhati ručak.
Ulazi u zgradu. Vrata lifta se zatvaraju, potrči... FAK!
Vrećice su teške. Možda bolje da krene pješice.
Muška ruka izvlači se kroz vrata i sprečava ih u zatvaranju. Izvolite.
Nasmiješi se i zahvali. Što je rekao? Voli te? - osmjehne se sama sebi.
Grozi se malih prostora. Gleda u pod.
Zamka koja ubrzano prevaljuje visinsku razdaljinu do njezina stana naglo staje.
Zašto se vrata ne otvaraju? Između katova su. Muškarac pokušava pokrenuti lift, uključiti alarm. Lupa na vrata. Vrijeme je meksičkih sapunica, malo stanara prolazi zgradom. Teško da će ih netko čuti.
Panika se rađa u zakulisnim vijugama njezina mozga.
Ne zna kuda bi sa sobom. Ne može šetati lijevo-desno, premalo mjesta.
Naslanja se u kut i nesvjesno klizi prema dolje. Čučne.
Nježno joj dodirne ruku. Dobro ste?
Sad jesam, odgovori. Samo ne volim krletke.
Mislim da ćemo neko vrijeme provesti ovdje.
Tek tada ga promotri. Visok, tamnoput, očiju koje se osmjehuju i ulijevaju povjerenje.
On otvara teme kako bi joj svratio misli. Svjesna je toga, no razgovor ipak pomaže da se opusti. Nedostaje zraka, postaje sve toplije. Kapljica znoja klizi mu polako iz kose, pored krajička oka niz obraze. Da je malo bliža oku mogla bi se zamijeniti za suzu.
Pruži ruku, dotakne mu obraz i palcem miče znoj. On nagne glavu prema ruci i zadrhti. Uplašili ste se?
Ne skida ruku s njegova obraza.
Njegove su na njenim koljenima. Primiče joj glavu i ostavlja poljubac na obrazu.
Osjećaju dah jedan drugoga kako struji draškajući kožu. Odmakne glavu još malo prema stranicama lifta i pogleda ga.
Za toplinu koja je obuzima nije prvenstveno zaslužno godišnje doba i nedostatak ventilacije.
Dotakne mu usne svojima. Isprva nježno, pa sve strasnije. Prima je ispod pazuha i s lakoćom podiže skroz do vrha lifta. Malo je spusti, tako da nogama dotiče tlo i zarobi tijelom. Zadigne joj haljinicu i miluje butine. Ubrzava joj ritam srca, tiho zastenje.
Otkopčava mu hlače.
Obavijene noge oko njegova tijela i ritmični pokreti.
Trešnja isprepletenih tijela spaja se sa onom lifta koji se pokreće. Ping… Otvaraju se vrata na njenom katu.
Spušta je nježno i upita. Da Vam pomognem ponijeti vrećice?
Poljubi ga još jednom i odmahuje glavom. Ne treba, hvala.
Ruka podrhtava dok ključ ugurava u bravu ulaznih vrata stana.
Zvuk telefona koji uporno zvoni.
Draga, tu sam. Upravo sletio. Stižem za nekoliko minuta. Zaželio sam te se.
Trči pod tuš i skida tragove neznanca.
A lift? Ostati će njena mala tajna.
Njen strah od malih prostora je izliječen.
Čini joj se da će joj pri svakom ulasku u lift od sada postati toplije.
Post je objavljen 09.01.2005. u 14:59 sati.