Večer s prijateljima u lokalnoj pivnici.
Onim ne-virtualnim, u ne-virtualnoj pivnici ispijajući ne-virtualnu pivu.
Nismo se vidjeli već neko vrijeme u tom (proširenom) sastavu.

Pričamo.
Razgovori u malim skupinama.
Objave. Slika bebe od 2 cm. Napredovanje. Novi posao. Rođendan.
Većinu ih znam još s fakulteta.
Studirali zajedno, polagali ispite, odlazili na duge jutarnje kave umjesto predavanja, razmjenjivali priče o prvim ljubavima, tulumarili, hranili se po menzama, učili u knjižnici.
Znali su gdje me pronaći kada sam mislila da ću poludjeti od boli.
Tako ih je lijepo vidjeti na okupu.

Ali, pitam ja vas…
Zar ne bi bilo jednostavnije da otvore blogove, pa da lakše doznam što se dešava u njihovim životima?
Svako jutro pročitam novosti, ostavim komentar.
Što će nam izlasci? Druženja?
Zašto sjediti za istim stolom, gledati se u oči, osmjehivati?
Nasmiješiti se kad se neki dotaknu s ljubavlju podjednakom već deset godina.
Zagrliti nekog dragog. Prošaptati.
Podijeliti bliskost uspostavljenu prije puno godina.

Šalim se, naravno. Odoh ja malo u grad.
Družiti se…