Susret.
Predvođen gomilama razmijenjenih poruka.
Rekao je prepoznati ćeš me.

Očekivala je njega.
Nije znala želi li ponovo. Nije znala bi li bilo drugačije. Znala je samo da ga mora vidjeti. Tko god bio.

Stigla je ranije, sjela i naručila kavu.
Kroz velike prozore kafića promatrala ljude kako žure. Ne osvrću se.
Prinijela je šalicu blizu usta, zažmirila i pomirisala. Otpijala gutljaje.

Pogled joj privuče muškarac koji stoji pored ulične svjetiljke i promatra je.
Malo nagne glavu i nasmiješi se. Nesvjesno.
On?
Stranac.
Uzvrati osmjeh i uputi se prema njoj.

Ulazi u kafić, otkopčava kaput i sigurno korača prema njoj.
Saginje se, ljubi je u obraz i prošapuće. Našao sam te.

Sjedne pored nje.
Nije znala što mu reći. Kako mu reći.
Osjećala je da zna. Da zna sve.
Pružila mu je šalicu.
Ruku je stavio preko njene i otpio gutljaj.

Idemo?
Osmjehnuo se očima.
Ustala je i primila ga za ruku. Čvrsta, dugih prstiju.
Nisu im trebale riječi. Trebali su oni jedno drugom.
* * *
Prišao joj je s leđa, probudio ju poljupcem.
Hrapavom bradom zagrebao po ramenu.
Stisnula se bliže. Mmmm. Njegov miris. Njihov miris.
Prostruji misao. San? Ponovo? Prebaci ruku žurno prema njemu. Tu je.
Zaječi od zadovoljstva.
Zar opet?
Smiješak. Protegne se izazivajući ga. A buniš se?
Privuče je k sebi.

Više ti neće trebati budilica, rekao je.
Od danas te ja budim.