Nakon nekolicine godina ponovo film Ja ću budan sanjati.
Putopis života poslije smrti, vizija raja i pakla koju sami stvaramo.
Osjenčano prekrasnim bojama, utopljeno u slike i snove.
Gledali smo ga na početku veze.
Poslije filma pitala sam ga bi li došao po mene.
Šaleći se.
Zamislio se i rekao da ne zna. Ne zna bi li me mogao izvući.
Danas ga nisam pitala. Odgovor bi možda bio isti.
Riječi ne odgovaraju uvijek postupcima.
Znam da bi se zbog mene spustio i u pakao.
On je jedini koji bi me mogao pronaći. Jedini koji bi me mogao izvući.
Izvlačio me već iz početnih krugova, drži me da ponovo ne potonem.
Ponekad izmaknem.
Pruža ruke, čvrsto me zagrli i znam da sam na sigurnom. Znam da sam doma.
Oduvijek sam željela da postoji mjesto gdje mogu pobjeći kada sve ostalo ode k vragu. Sada je to mjesto gdje je on.
Ponekad me plaši njegova ljubav. Spremnost da bude blizu kada ga zatrebam, da me zaštiti.
Bojim se da ne znam tako uzvraćati. Ne bezrezervno. Ne bez pitanja.
A što ako...
Zbog mene bi živio u palači, zbog mene bi živio u spilji.
Imao bi stotinu djece, ne bi imao ni jedno.
Trošio bi sve, štedio svaku kovanicu.
Ljubio bi me bez prestanka, nikada me ne bi dotakao.
Vodio me na izlete, ne puštao me iz kreveta.
Ispijao kave, odučio me od njih.
Kupovao mi poklone, čitao priče, nikada ne progovorio.
Zbog mene.
Hoću li i ja moći jednom tako?
Post je objavljen 26.12.2004. u 10:01 sati.