Gospođo Marija, kćer sam, nisam čudovište! Brinula sam se za nju trideset godina, i život mi je u tome prošao i nikome se nisam žalila. Nisam bježala, kao što djeca pobjegnu od roditelja. Na drugi kraj svijeta pobjegnu. I nije čudo da pobjegnu. Svakakvih nas ima. Nisam bila takva i sad imam pravo nešto reći. Cijeloga jutra išla sam od sobe do sobe, slali su me s prvoga na četvrti kat, pa nazad. Ne znam zašto to čine.

Da li bi tako bilo i da sam došla prijaviti ubojstvo? Nisam čudovište, gospodo Marija, vjerujte mi, ali laknulo mi je, vjerujte. Kao da se preda mnom otvorio svijet. I pred djecom isto tako. Možete li zamisliti kako je to kad gledate rođenu majku dok se pretvara u neman, u nakazu, u... ne znam kako bih to uopće nazvala? Bila je majka, dobra ili loša, nije važno, ne znam ni kakva sam ja svojoj djeci, pa zašto njoj da sudim. Ali sam je voljela! Mogu to reći i dobro znam šta govorim. Ali od prije tri mjeseca to više nije bila ona.

Vrag se uselio u nju! A ja ne vjerujem u vragove, uroke, duhove pa da mislite kako umišljam. Ali mi smo se noću zaključavali u spavaću sobu, jer samo tako se u toj kući smjelo zaspati. Ja i moje dvoje djece. Ujutro bih čistila ono što je porazbijala, čistila njezina..., njezin izmet po kući, bilo ga je na svakom...