samo tako...

....od mog infarkta. Sjećanja su svježa kao da je jučer bilo. I nedjelja je bila. I puno posla. I žena na centrali koja je tražila od kolege da pričam s njom dok joj je on u panici objašnjavao da se borim za zrak. I bolničar u hitnoj koji je rekao da mi nije ništa nego bi malo na bolovanje .
Četiri godine od prvog iskonskog straha da u trenu nestajem. Nikada me tako nije bilo strah. Ne smrti koliko da neću stići djecu odškolovati.

Bolničar Davor , najdivnije stvorenje na svijetu. Maksimalno se trudio da me oraspoloži i da mi izvadi krv a da vena ne pukne. Jer pucale su samo na pogled.
Jedan stend i ajd doma ( insistirala sam ).

I sad....vrtim to ja tak i mislim si....dal mi Bog još jednu priliku da ovom svom ispijam žifce na najjače. Štač mu ja....nema baš sreće ;)



Ustvari....tak uživam u malim stvarima da vam to ne mogu opisati. Malo kave , malo sunca i eto sretne mene