08

nedjelja

studeni

2020

Ispod prozora....

....svog Romea glumila sam Juliju.

Dobro je , bolje ali još ne kao prije. Pokušavam ne gnjaviti mobitelom jer se mora odmarati.
Jutros ima želje. Pećem kolač , kupujem željeno i nosim u bolnicu.

Autobus vozi svaki sat. Naravno da mi je otišao pred nosom ali nema veze. Za njega....i na kraj svijeta pješice.

Ostavljam stvari. Kao i svaki put zamolim da mu odmah odnesu. Zovem ga i čujem da je teta nosilica već stigla. Zahvaljujem se Bogu što su ljudi tako divni. On mi govori da postoji mogučnost da mu mahnem. Luđački se žurim natrag,srce tuče ko ludo. Vidim ga....ali vidim i mogućnost uči u dvorište i doći pod prozor.

Tu sam....i on je tu...


Mojeee sve!!!

Vidim te duplo, govori. Pomislim da ni s menom jednom nemre kud još jedna. Pa taj se ne bu dal iz bolnice :)
Meljemo gluposti , tu i tam koja pametna. Smijem se a knedla mi stoji u grlu. Tako bih ga rado zagrlila , ušušurila se tamo ispod ramena gdje mi je i mjesto i slušala kako diše.

Da je ovo drvo pod tvojim prozorom odmah bih se popela. Kaže...znam i smije se.

Krečem...hodam unatraške , šaljem milion poljubaca. Ne vidi me...ne vidim ni ja više od suza.

Dobro je...sve će biti dobro....svi ćemo biti dobro.


Da je život lakši ovdje bih mahala nožicama i igrala se liščem ali danas ne.


Da je život normalan popela bih se na ogradu i pomirisala ružu. Ovako sam samo pomislila...ostala je sama i ne da se uprkos hladnoći.

Tako ćemo i mi Maleni....ostati čvrsti. Ti moja stijena ja tvoje sunce ;)

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.