samo tako...

....čovjeku koji je tako malo tražio a tako puno davao.
Umro je prije 29 godina. U tri mjeseca je samo nestao. Nitko nije mogao vjerovati da taj rak može tako brzo napredovati...tada.
Bio je visok,mršav,izrazito žilavih ruku,crne rudlave kose i crnih brčina. Na prvu ko neko opako stvorenje a u duši....duša od čovjeka koji ne bi ni mrava zgazio.

. Pod normalno je bilo da ga svako malo milicija u Dubravi legitimira.....tada.
Ja sam u svojoj sedamnaestoj godini rodila svoje prvo dijete. Bio je to šok za sve. Ocu djeteta,njegovim i mojim roditeljima. Mom ujaku ne....rekao je " ništa njoj neće faliti dok sam ja živ". Podržao me u mojoj želji da završim školu,upišem faks. Stalno je govorio da moram biti odvjetnica,da se moram boriti za one koji sami ne mogu.
Moj ujak se pobrinuo za prva kolica iz Njemačke ( prije 31g),za odjeću u svim bojama i sa svim postojećim mašnicama. On,radnik na željeznici,bez škole. On koji je svoje zdravlje ostavio na utovaru i istovaru robe.
Kada se razbolio očekivala sam da će brzo proći jer on nikada nije bio bolestan,nikada nije bio loše volje. Ono što se desilo sa njim ostavilo je u mom životu duboki trag. Prekinula sam faks,počela raditi još jedan posao uz već postojeći. Počela sam velikim koracima grabiti kroz život.
Zadnje vrijeme mi često dođe u misli. Život mi je složio neke situacije gdje sam kroz poruke i mailove morala voditi pravne bitke,biti riječita,poznavati zakon. Svakim napisanim mailom sjetila sam se njega. Bio bi ponosan da može vidjeti moje pačiće,da vidi kako sam ih naučila da ne daju na sebe a i da brane druge i da vidi kako i bez fakulteta odrađujem neke stvari bolje nego odvjetnik :)).
Imao je 48g kada je otišao. Kao ja sada. Toliko toga je mogao dati....tako ga se rijetko sjetim.
Zaslužio je ovaj post.
Nadam se da čita tamo gore naše postove,da se ponekad nasmije i pogledi onaj svoj dugački crni brk :((