31

subota

kolovoz

2019

Nema naslova jer...

...nema ni sna pa moždane vijuge slabije rade.
Iskreno,pojma nemam kad sam sinoć zaspala ali relativno rano. Probudila sam se oko tri sata i vrtila se po krevetu sve dok nisam shvatila da ću i Malenog zbuditi pa sam pobjegla. Skuhala sam si kavu i sjela na balkon. Onako,u mraku volim biti sama sa svojim mislila,razgovarati s Bogom,zahvaliti na svemu što imam i praviti planove u svojoj glavi.
Imala sam ih puno ove godine i niti jedan se nije ostvario. Ovo što se dešava nije mi nikako bilo ni u "peti" ali prihvatila sam to nekako. U četvrtak sam se,vraćajući se sa kontrole,rasplakala na sred ceste,doma sam napravila poplavu. Maleni je šutio,dijete se trudilo svim silama da me oraspoloži ali bezuspješno.
Ubija me ta riječ "Miruj". Onda još moj doktor iza te riječi doda četiri uskličnika.... četiri!!!! Pa iz kože bi iskočila. Ne znam više kud bih sa sobom. Izašla sam jučer uplatiti Eurojackpot. Zraka....zraka....zraka.....i onda milion faking stepenica. Velebit, Dinara,Monteverest....pasmater....milionipesto stepenica....ne ide baš.
Nije mi ništa,nije mi ništa,nije mi ništa....zahvaljujem Bogu jer je to samo jedan karcinom na jednom mjestu,jedna operacija. Pisofkejk....neš ti...svi dijelovi(osim ludare) su "zdravi".
Danas mi se ne plače,svjesna sam koliko sam blagoslovljena. Svjesna sam da imam puno,puno više nego neki. I da s novcem mogu kupiti kuću koju jako želimo ali ne mir u duši . To riješavamo sami,bez novaca,u tami,na svijetlu.....sami sa sobom gdje god bili.


Jedna iz mraka...ono što uz kavu moja jutra čini čarobnima..

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.