Jako me zanima kome se gospođa Rucner odnosno gđa Kalember "popišala" pa su ju u nepunih tjedan dana objesili na stup srama?

Prvo su izašle bombastične vijesti kako se rastaje od vremešnog Kalembera. Jer eto - ne vidih ih se zajedno na društvenim događanjima. Halo? Zar je za brak potrebno pokazati svoju lijepu njušku, najesti se besplatnih kanape-a i popiti pokoju čašu šampanjca (vjerujte mi - zna biti i jako loših kiseliša koji kakti glume fiine pjenušce)?

Doduše, kao pobožni čitatelj određenih domaćih ženski polu-žutih tiskovina mogu reći da je obično sve istina što se u njima pronađe. Ritale se ili ljutile poneke od naših zvjezda na skučenom hrvatskom nebu, no prije ili kasnije ispadne da se dotični/a rastala, razjebala pare ili nešto treće...

No da.

No, u posljednjih su 24h dnevna glasila objavila puste milijone koje je kakti dotična pozubljala iz blagajne Hrvatske turističke zajednice. Kao prvo moram reći svoje osobno mišljenje o turističkoj zajednici - sve u svemu lagodno žive, mlate pare i obilaze mondena mjesta sve u svrhu dovlačenja gosta u naš krevet. Hm.

Ako je onaj polupismeni (ako netko ne govori niti jedan svjetski jezik, onda ga smatram polupismenim) ministar nazubljao rekordnu turističku sezonu - tko me može uvjeriti da je do naših turističkih djelatnika i famozne reklame zaslužan što smo obasuti kruzerima i djecom s ruksacima što obilaze tehno festivale i onu famoznu Ibizu na otoku Pagu. Halo?

Kad smo već kod turizma - koji qu moramo svake godine mijenjati krilaticu za poziv na naše more? Da svaki put nečija tuđa žena dobije pare kao nagradu za najbolje smišljeni slogan?

Da se vratimo na Rucnericu i bivšeg šefa HTZ - onog majušnog Gospara (vjerujte mi - u čovjeku nema više od 167 cm, skoro ga jednom pregazila na aerodromu).

Statistika je jebena stvar. Možeš ju koristiti kako ti drago, a opet nećeš pogriješiti ili nekog obmanuti. Barem ne slučajno.

Ako zbrojimo puste godine, puste kilometre i avionske karte (za dotičnu gospođu i njezinovo violočelo - dvije karte - kako je na više mjesta spomenuto u tekstovima) i puste koncerte - ispada da je žena milijunaš.

S druge pak strane, da se netko potrudio i sve izračunao po jednom nastupu/koncertu, pa bez pedeve-a, računica bi sigurno bila neka smiješna. No, ovako bolje zvuči...

Ne velim da promocije ne treba biti. O tome da li je ulaganje u jednu jedinu osobu bilo pogrešno ili ne - stvarno ne znam.

Ženu sam u jednoj prigodi (prošle godine) čula uživo i ne mogu reći da od sebe nije stvorila brand. I to kakav! Doduše, ispada da sam taj brand ja i svi vi porezni obveznici platili. No, isto tako se moglo desiti da to tako i ne ispadne, pa bi lova bila bačena u vjetar...

Ne zaboravimo, naš turistički spot (s gorespomenutom gospođom kako svira općepoznatu stvar - barem kulturnom svijetu, ako već ne Kerumu i inima) je dobio nagradu kao najbolji što ni jednom prije uspjelo. Drugo, nitko se nije palio na gole guze (kao u onom spotu od prije par godina) - da li je previše šovinistički ili ne....

I za kraj - ako ne platiš - obično nema kvalitete. I točka.

Upravo se vratih s Špancirfesta. Prijašnjih godina bilo je tu šetanja, kupovanja slika, večera uz svijeće.... ehhh...

Sad je došla recesija, pa smo sami u tišini prošetali (još po danu), popili pivu - dvije, hot-dog i bilo je dobro. Ne mogu reći da nije.

No, to nije tema ovog posta. Tema je opet sex.

Uglavnom, u jednom od kafića, onako malo sa strane, pa u dvorištu sjedili smo na onim visokim barskim stolicama. Pijuckali pivce, pričali... kako to već ide. Doduše, kako je Guzdu ufatila neka boljka u križima, tako se kao neka bakica omotao svojom vestom za kasnije, no ne mogu reći da je izgledao tako loše i tako luzerski. O ne ne...

I tako ode Guzda na tojlet, a u prolazu se konobar malo sagne na moje uvce i počne šaptati "Oprostite, smijem li Vam nešto reći? Možemo li jednom izaći van na piće?"

Kako je istovremeno dolazio Guzda, ovaj dotični odlazio s tacnom punom pića, tako sam ja u cer od uha do uha. Halo?

Što hoću reći? Trudim se ja srediti (zapravo sam bila u odjeći u kojoj sam otišla na posao jer me Guzda pokupio usput i krenusmo dalje do Varaždina, no nije to ništa posebno) ali uglavnom za sebe, a ne za druge. Tu i tamo si uljepšam dan s nekim dobrim komadom odjeće (nešt ti majicu ili vesticu za par stotina kuna). Voljela bih izgledati ljepše (mršavije), no godine su tu, ne može se to sakriti. Ali kad ti se ovako - s neba pa u rebra - desi ulet, hm.... osjećaš se malo .

Sve je to meni čudno. Nije mi nikad namjera nekog privlačiti i na otvoren način nešto nuditi. Niti to radim. A kamoli pristajati na isto. Tako da se svaki put začudim kao Crvenkapica.

Kad bolje razmislim - da li sam opet bila francuska sobarica? Možda je to uobičajena svakodnevna pojava. Da čujem vas??

Danas bih malo o hrani. Inspirirala me serija o sireva što sam maloprije odgledala na tv.

Uglavnom, svakim danom jedemo sve skuplju i sve lošiju hrani. Onu istu koju su Todorići i ini pokupovali po rasprodajama europskih tržnica, a za nas jadne i gladne Hrvate sve je dobro. Nažalost.

Definitivno Europa ima visokorazvijenu "tvornicu" svih mogućih vrsta hrane uključujući mlijeko, preradu istog, voća, povrća, uzgoj životinja, meso...

No, ne mogu se oteti dojmu da kod njih prežive i oni mali proizvođači koji kakti kod nas ne mogu.

Ono malo što sam se susrela sa europskom birokracijom još prije više od pet godina mogu potvditi da mi i ako imamo europsku kvalitetu, ekološku i inu proizvodnju, nema šanse da bez doktorata uspijemo plasirati. A kad netko cijeli dan muze krave nema šanse da na tećnom engleskom proučava stručnu literaturu, naputke i pravilnike o distribuciji, transportu, prodaji... name it, gorespomenutih finih i kvalitetnih proizvoda.

Nažalost, ne dovoljno poznatih na finom europskom tržištu. Hm.

Općenito je problem da se malom čovjeku - poljoprivredniku, obrtniku, sitnom vlasniku lokalne birtije kao zadatke stavlja popis raznoraznih propisa koji bi se morali čitati skoro pa svaki dan. Da ne velim da vam treba dobar fiškal da ih razumije i pokuša primjeniti. Doduše, Linić smatra kako je to sve jednostavno. Koma.

Zanima ne kako vi doživljavate svoj mobitel? Kao privatni teritorij ili opće dobro? Da li dozvoljavate da vam netko drugi čačka po sms-ovima ili onim direktnim linkovima na vaše facebook stranice i mail-ove?

Naime, što se desilo:

Dobila nekidan poruku od kolege: "B. (naime - Gospođa) pročitala poruku, ne zovi niti mi šalji poruke. Vidimo se u ponedjeljak". Halo?

Objašnjenje situacije: dotični kolega (iz drugog preduzeća) i ja radimo na nekim zajedničkim projektima koji se odvijaju i izvan radnog vremena tako da smo na telefonu ili sms-u bili i tokom mojeg godišnjeg, a bome ponekad i preko vikenda i neuredovnog doba (popodne, predvečer). Nothing special. Ne mogu reći da je išta u našoj komunikaciji i druženjima uživo bilo i mrvicu odmaknuto od strogo poslovnog odnosa. Ni više niti manje nego što obraćam pažnju na bilo koje moje druge (muške) suradnike i poslovne partnere.

S obzirom da sam dobila priliku odraditi predavanje na stručnom skupu u jednoj europskoj metropoli, a u sklopu tog predavanja predstaviti ću i tehnologiju koju izvodi/predstavlja dotični, tako smo se već u nekoliko navrata - doduše, kroz šalu dogovarali o tome da bi bilo zgodno da čovjek uživo dođe čuti kako ga hvalim. S druge pak strane, dotična metropola je njegovo omiljeno mjesto i još jedan posjet bio bi mu luudo zadovoljstvo. A čovjek ima para da si priušti povratnu avionsku kartu i čiste plahte u hotelu...

Kako sam dolaskom na posao u nekoliko sati uspjela organizirati smještaj u hotelu gdje će biti dotični kongres, te do kraja radnog vremena dobila (mail-om - gle čuda tehnike) i avionske karte, tako sam se veselo pohvalila gorespomenutom sms-om. Doduše, s riječju na kraju "tamptation?"

I prije smo se šalili preko sms-ova s nekim banalnim porukama koje možda - kada sada razmišljam - netko može krivo protumačiti. No, kako se to ipak odnosilo na naše privatne mobitele, tako mi nije padalo na pamet (a niti mi je bilo rečeno da pazim što radim/govorim/pišem) da dotična baljezganja mogu čitati i oni koji to neće razumijeti. A kamoli odobriti.

Jednom riječju - žao mi žene što sam u njoj izazvala ljubomoru i nedajbože bračnu krizu. A daleko od toga da mi je išta takvo bilo na pameti. S obzirom da čovjek radi za mene, a ne ja za njega - mislim da niti njemu (ako je već i palo na pamet nije lud da razbije poslovnu čaroliju).

Drugo, kad više razmišljam - ljutim se što si čovjek ne pazi na mobitel.

A treće - koji qu je žena zabijala nos u stvari koje su privatne? I otvorila nešto što je sada njoj Pandorina kutija.

Damn, a ja kao riba u horoskopu imam grižnju savjesti, umjesto da se lijepo opustim i uživam...

PS. Prije ravno 17 godina rodila sam malu žensku bebicu. Sada je to lijepa mlada žena (uf, meni je još uvijek moje malo dijete).

Update: Prema vašim komentarima vidim da sam ja zapravo blesava plavuša. No, dopisivanja i sms-ova NIJE bilo u ponoć niti u bilo koji neozbiljan sat (recimo ne iza 7 navečer) da bi bilo tko, da je ne znam što pisalo mogao imati neke ljubomorne ispade.
Ipak i ja imam granice lijepog ponašanja, a bome i poslovne snošljivosti. Volim biti dostupna, ali brate mili, ne plaća me nitko da budem na raspolaganju svih 24h. Halo?
No da, što se tiče "prčkanja" - ne, nemam niti ja neke bogznakakve tajne. No, ne pada mi na pamet dirati niti Guzdin niti dječje mobitele. Niti gledati slike niti nedajbože sms-ove.
I ne, sve moje slike su za vidjeti i ovdje i na facebook-u (kad bih imala volje da baš svaki detalj svog života podjelim s društvenom mrežom).
No, veseli me vaš odaziv. Stvara mi neku sliku situacije koje uopće nisam bila svjesna. Hvala.

Famozna ljetovanja...

Ide mi na živce što me svi - od posla do najdraže frizerke početkom ljeta ispituju kuda ću na godišnji odnosno gdje ću na more. Isto se doduše ponavlja i za doček nove...

Pa onda čitam po novinama i ostaloj štampi kako se poznati "odmaraju", "pune baterije" i slične tlapnje.

Ok. Kad su djeca bila mala po defaultu se išlo uglavnom po desetak dana na more. I to sam sve na vrijeme rezervirala, spakirala se i obično sama otišla sa slinavom dječurlijom jer se Guzda uvijek i uspješno maknuo izgovorom "ljetnog" posla. Doduše, jedne godine se organizirao i ostao s nama cijelih devet dana, pa smo izludili jer je ljetovanje s njim bila "bajka" i dječje divljanje jer tata sve dozvoljava.

U posljednjih par godina, osim što je stvarno kriza i stvano nemam volje ulaziti u još veće financijske dubioze kako bih se dosađivala na nekoj plaži, uglavnom se ne ide na more. Barem ne više u onom klasičnom smislu.

Tako sam i ove godine, nakon što sam sve uvjerila da ću svih petnaestak dana sjediti doma i da se fack-off s tim famoznim plaža - apartman - plaža - apartman, a da uostalom doma imam i taj famozni bazen, pa nije da se ne mogu sunčati i kupati, ipak malo odmaknula od kuće. No dobro, da imamo neku rupu na moru, naravno da bih se nekako organizirala i otišla. Volim ja slano more i romantične zalaske sunca, no što se može....

Anyway, osim što se Guzda muvao u nekom muškom društvu po vukojebini srednjeg Balkana, sjeli smo u auto i putevima AVNOJ-a lupili preko Jajca, kupreškog polja, Gruda, Međugorja... pa zanimljiv koncert usred Imotskog (prekrasan primorski grad bez mora), kupanje u Makarskoj (za 40 kn tunela - za pola sata si na moru), pa Zagvozd...

Bilo je tu i malo kupanja u Pagu, pa izlet u rudarski muzej u Pećuh, pa....

Rado bih si priuštila muvanje po Europi (privlači me put prema Rumunjskoj i kupanju na crnomorskoj rivijeri) na način da se malo voziš, malo uvališ u neki hotel, malo muvaš po dotičnom gradu, pa nakon dan - dva kreneš dalje....

Naravno, rado bih se provela i na nekom morskom ljetovanju tipa jedrilica ili neki čamčić, pa po ribicama na poznatim lokacijama ribljih restorana dostupna samo jahterima... ali to čisto sumnjam da ću za svog života doživjeti. Vrijeme ide, a moje telo više ne izgleda kao kod dobrodržećih sponzoruša....

No, vratih se na posao, a brijem da će i ostatak svijeta kapnut, pa će se konačno moći normalno raditi bez onog famoznog "out of office"...

Moglo bi se reći da sam za svoje godine relativno zdrava. Nešto sitno lomova desilo mi se u pučkoškolskim danima, preboljela jedno od onih silnih dječjih boleština (na opću žalost), odradila variolu odnosno tzv. kozice sa trideset i sitno i to je više - manje to.

Nemam čak ni neku poštenu vaginalnu upalu, a kamoli nešto važnije. Osim faking alergije na ambroziju i nešto sitno divljih trava (to mi daju neke sitne jeftine tablete upitnog djelovanja) i to je sve što konzumiram od našeg zdrastvenog sustava.

S obzirom da ne pušim, nisam alkoholičar, hipohondar i općenito - trošim tu i tamo bayerov aspirin za sve moguće boljke tipa "boli me glava" do "žiga me u ..." moglo bi se reći kako ću glat doživjeti penziju u 67 godini. To što ću biti intelektualno, da ne velim tehnički i tehnološki daleko iza svojih mladih i mlađih kolega - pitanje je da li će me sustav kao takvu željeti u toj "zlatnoj" životnoj dobi.

Ne spominjući da će mi u toj 67-om proći cijeli klimakterični ciklus, naravno na tom famoznom poslu, uključujući sve moje kolegice mojeg godišta. I one mrvicu starije. I one mrvicu mlađe, ali koje će to po genetskoj predispoziciji ufatiti koju godinicu ranije.

Da se nakon ovog zdrastvenog profila vratimo na početak priče - tko je taj da mojem odabranom doktoru brani da me u slučaju nevolje i nedajbože nekih ozbiljnih boljki pošalje na daljnje pretraga i eventualno liječenje? Tko će mojem doktoru davati bonuse da mi ukine moje pravo na zdravlje i kvalitetnu zdrastvenu skrb?

Ok. Pretpostavljam da taj isti sustav gaji i ona tzv. lažna bolovanja. No, mogu iskreno reći da u mojoj radnoj sredini ne poznajem niti jednu osobu koja zlorabi svoje zdravlje (ili bolest) na takav način. Čak dapače, neki dolaze na posao i svoju malu - bolesnu djecu ostavljaju bakama na čuvanje.

I ja sam bila takva, pa nisam uzela bolovanje (već godišnji) za bolest mojeg djeteta niti u onoj prvoj akutnoj fazi. Uostalom, naš uvrnuti sustav ne prepoznaje bolovanje u slučaju da se dijete nalazi u bolnici. To što je u nekim slučajevima preporuka liječnika da roditelji budu što više uz bolesno dijete - to si možete objesiti o klin ako imate nehumanog liječnika opće prakse. No, obično to nije slučaj.

Imam osjećaj kako se ovaj naš hrvatski sustav raspada po šavovima, a političari nam i dalje mažu oči.

Naravno da sam još u snazi i znanju da i ja dignem rep i odem mlatit pare u bijeli svijet. Pa bi si mogla platiti najskupljeg švicarskog doktora u slučaju nužde. No, meni se to i dalje ne da. Hm.

Možda je ipak vrijeme za promjene... damn.

Ne mogu, a da ne komentiram lik i dijelo našeg jedinog pravog hrvatskog seleba - Sevku oliti Severinu. Nećemo napisati Severinu Vučković jer se gospodična zapravo drugačije zove. Prozvala se Severina. No da.

Anyway, za uvod onima neupućenima: dotična naša drčna dama je naša najpoznatija pevaljka koja se pojavljivala s puno pompe i na glumačkim daskama (da li je stvarno bila dobra kako to tvrdi naša eminentna dramaturginja ili je samo svojom pojavom napunila kazališta - stvarno ne mogu tvrditi, ali što jest, jest - skoro sam se i ja zaputila putem Rijeke da se na svoje oči osvjedočim), a bome se ne skida ni sa stranica žute štampe.

Osim što je zaredala poznate frajere - gle čuda - svi su bili basoslovno bogati, neki i poznatiji po svojim intimnim dijelovima od onih vanjskih, no iza svakoga je nešto ostalo. Od jednog rasni konj (tako se priča po avliji, nemojte sada ubiti poštara), od drugog tada prvi i jedini i najbolji terenac, od trećeg...

Uglavnom, prije jedno godinu i nešto pukla je naprasno veza dotične dame i jednog njonjastog tipa s Kvarnera, te se oma (ili još prije) bacila u zagrljaj jednom od najbogatijih muških solo pripadnika ovog brdovitog Balkana. Ljudav do neba. Ljubav do groba. Whatever. Nastalo je i malo biće koje smo očekivali prošle zime skoro kao Englezi novorođenog princa.

Sve bi tu bilo dobro da je dotična željela glumiti (kao što je u svim onim čudnim Pradinim haljinama i kaputima koji su pojedinačno skuplji nego moja vozilica u dvorištu) skromnu domaćicu. Ali, ne ne. Ona se htjela vratiti tamo gdje je najbolja. Na binu. A dotični je valjda mislio da je žigosao i bacio u zapečak najslavniji komad i najpoželjnije "meso" s ove strane Dunava. Hm.

I tu je počela rovovska bitka. S jedne strane je naše gore list (koji, moram primjetiti izgleda wou - žena je stvarno istesana kako bi svaka od nas poželjela biti) s tim malim patuljkom (i tu moram komentirati kako mi je užasno iritatno i seljački kad ljudi malu dijecu oblače u neke kakti kvazi odjelca. meni su najljepši u jednostavnim majicama, kratkim hlačicama, haljinicama i pelenama da dišu), a s druge balkanski kralj tamo nekog metala.

O ne, ne. Frajer izgleda mrak za svoje godine (pretpostavljam da je uživo i ljepši), ima svoju jahtu, avion, hotel i mnogobrojne nekretnine i pokretnine - ma tko ga ne bi volio?

I da, frajer je sve te pare sam zaradio. Znači da je opaki igrač. Ne bih joj bila u koži.

Da rezimiramo - osim što su se počeli prepucavati preko advokata i sudova, baš me zanima kraj sapunice. Nekako mi se čini da baš i nije na vidiku.

I samo dvije napomene: kako žena može biti tako glupava da koristi elektronsku opremu koju joj je poklonio dragi (slično se radilo i s ononim famoznim mobitelom Vlatkice nam Pokosice i onog starog prefriganog), pa sad ispada da joj nije ukrao elektronsku poštu, već samo pročitao ono što smije.

Drugo - zanima me koliko je ovakvih sličnih sapunica na sudovima koji čekaju u redu da se donese odluka o starateljstu, skrbništvu ili viđanju djece?

Ali ne, ova poznata priča (kako se već navodi po tiskovinama) imati će svoj prioritet. Halo? Zar nismo svi jednaki?

Zašto bi Severinino dijete bilo privilegiranije od tamo neke Jage iz Špičkovine.

O da - tu sam se poslužila i poznatim imenom i poznatom lokacijom. Vidim da to javnost voli. Ili ne.

No, tko pita običan narod??

Ps. Vrag će ga znati u koju da to sve kategoriju potrpam?

Moram ipak pisati o politici u ovaj tzv. sveti dan.

Bez obzira da li se slagali ili ne sa prosvjednicima - poljoprivrednicima, mislim da je Vlada koju smo na demokratskim izborima (valjda) izabrali ipak odgovorna da u slučaju da se dio tog istog glasačkog tijela buni na ovaj ili onaj način, MORA dići guzicu iz tople slane morske vode i oglasiti se na način da se organizira sastanak. I raspravlja s nezadovoljnicima. Nisam rekla da popusti, ali da razgovara, komunicira, NE IGNORIRA!!!

Koliko čitam jučerašnju dnevnu štampu (u kojoj prosvjednike skoro pa ne spominju) - na tekstu rastegnutom na više stranica dični nas PrimeMinistar uvjerava kako je sve divno i krasno i ružičasto...

A za prosvjednike je s gnušanjem odgovorio da nije njegov problem. Ma molim vas?? A čije je? Moj?

Moj je sigurno jer za sutra ne znam da li ću stići na posao (vozim se skoro 50 km) i da li će moje dijete stići na dogovorenu kontrolu kod liječnika. Jebe se PM za to. Njega tako i tako vozaju u autu koji ima prednost. Ili helikopteru. Ili avionu...

Ovakav arogantan stav cijele ove Vlade je već iritantan. A to smo već imali u doba Sanadera. Da ne spominjemo zbog čega je omogućeno onom bezobraznom Mamiću da u javnosti tako blati i psuje, a da ga nitko ne strpa u zatvor ili ludnicu. Možda čak ovo drugo bi bilo prikladnije. U onu famoznu luđačku košulju što se provlači kroz sve horror filmove. Eee.. to bih voljela vidjeti.

No, da se vratimo našim političarima na odmoru. Smatram političkom bezobrazlukom i ignoriranjem glasačkog tijela način na koji se ponašaju. A ne zaboravite - mi ih plaćamo! Nismo mi zbog njih, već oni zbog nas!!!

Da se odmaknemo od svih tih teških tema što se provlače kroz medije, a bome i kroz našu blogosferu, ajmo malo opuštenije...

Kako sam na godišnjem, a zapravo nakon dugo vremena ne radim ništa paralelno s poslom, tako mi je već pomalo dosadno. Doduše, naravno da ima stvari koje bi se dale raditi, no kako to i inače biva s ljudskim bićem, dok god nije pritisnut rokovima - mauna.

Anyway, čitam nekoliko knjiga paralelno i to uz nekoliko novih naslova i ponešto starih. Ufatila me čežnja za dobrom starom Agathom C. Sva sreća što se nova reprint izdanja prodaju za siću na kioscima tiska. Imam ja i stara - na engleskom (pobožno skupljala po antikvarijatima diljem svijeta), na francuskom, na hrvatskom.. no nažalost, sva su prašnjava i čađava te nemam volje držati ih u rukama s jednokratnim rukavicama.

Da se vratim na lajtmotiv ovog posta - da li je to samo moj izopačeni um ili i drugi ljudi zamjećuju nejasnoće i kontradiktornosti kad čitaju dnevnu štampu?

Nećemo sad o stručnim tekstovima pisanima od strane nedovoljno informiranih novinara, već o laganijim štivima tipa žute štampe. Ili ženske štampe. Kako vas volja.

Tako u najnovijem piše - naša poznata ex manekenka što joj pare, slava i beli prah zamutile deformirano joj nekad prekrasno lice ljubaka se tamo s nekim xy. S obzirom da njoj piše da ima nepunih 40, a njemu - 23, ali se eto - poznaju već osam godina...

Majke ti, to bi značilo da je mali stvarno bio klinac, pa je eto narastao i skrasio se u njedrima drčne - sad bi trebalo pisati plavojke, no dotična nije plava. Za sada.

Ima još - onu malu Batiničku strpavaju u devetnaestogodišnjakinje. Dotična je pobijedila na onom nekom talent show-u kada je imala 16 (znam točno jer je i moja mala susjeda - stara kao dotična - bila na istom). Moja susjeda ima 23. Hm. Nismo svi tako kratke pameti.

Još je gore kad se u nekom tekstu nađu kontradiktorne izjave dičnih nam političara na (u)odmoru. No njih mi se sada ne da citirati.

Ili to ljudi ne čitaju s razumijevanjem, ili ja čitam s previše razumijevanja ili mi je stvarno tako dosadno da si samo umišljam. Nemojte sada misliti kako ne radim ništa drugo nego premećem po žutoj štampi. O ne ne. Volim ja i stranjske novine.

Prije par tjedana pratila sam crnogorsku dnevnu štampu jer je Guzda bauljao vrletima iste. Skoro da čitaš naše tiskovine - korumpirani političari, nešto puškaranja po mafijaškim klubovima na crnogorskoj obali, nešto mrtvaca...

Zapravo mi je najzabavniji Dnevni Avaz kojeg sam (volim tiskana izdanja, šta ćete, konzervativna žena iz sredine prošlog stoljeća...) s guštom proučavala u blizini Baščaršije. Baš mi je krivo što nemamo para da se otisnemo tih nekoliko sati do Sarajeva, pa s ostalom rajom muvamo gradom. I slušamo lokalne tračeve....

Ma zapravo, meni se putuje....

Ide mi više toga na živce! Opako!

Prvo - faking politički govori za svetim stolom!

Kao prvo - ja sam odgojena i pokušavam se držati postulata katoličke vjere. No, opako i debelo me vrijeđa kad mi s oltara propovjedaju politiku! Nema tog vjeroučitelja, kapelana, župnika, biskupa i kardinala koji bi me trebali s oltara instruirati što ću i kako ću živjeti i razmišljati u političkom smislu. Ne, to me vrijeđa.

Tako i ova priča o pobačajima. Naravno da medicinsko osoblje ima pravo na svoja vjerska uvjerenja. No, to moraju na vrijeme i eksplicitno dati do znanja svojim pacjentima. A ne u neko vrijeme "pet do dvanaest" prozivati se na svoja uvjerenja da su oni ti koji biraju da li će netko pod nož ili ne. Ili pod pilulu. Ili whatever...

Tako je naš mlađahan kapelan (valjda im je to danas bio naređeni laitmotiv propovjedi), crkvi punoj bakica pokušao objasniti zašto nije dobro napraviti abortus. Ma molim vas...

Drugo, ne i manje ozbiljno: zanima me da li je i jedan poljoprivednik koji dobiva državnu potporu platio i kune poreza na svoj dohodak?

Ide mi na živce što svake godine naletim na faking zatvorene ceste (molim vas - koliko bi minuta policija nama dala da se kao grupa građana organiziramo u prosvjed i prekinemo promet neke od županijskih cesta??).

Tako sam jučer bauljala preko nekih kukuruzišta kako bih stigla do svog željenog cilja.

Naravno, govorimo o lokaciji oko Virovitice. Tek sam naknadno pročitala, nakon što sam se istim putem uspjela vratiti (naravno da nam policija nije bila od neke velike pomoći, osim što su bili izrazito ljubazni ) do civilizacije i faking Europe da je baš to mjesto bila ključna lokacija prosvjednika.

Lijepo je to Guzda komentirao - a da si malo pečenika uberemo za đaba - tako i tako je gazda njive tamo negdje na glavnoj cesti i zbog njega se maltretiramo po vukojebini. .

Anyway, zanima me ova i ona bivša i ona prije toga vlada koji qu radi s faking poljoprivednom i istim problemima?

Em dobivaju poticaje (ovisno o vlasništvu površine, a ne kili prodanog proizvoda!), em dobivaju jeftinije gorivo (famozni plavi diesel), em ne plaćaju ništa, em nas zajebavaju barem jednom godišnje. Gdje je tu Linić?

Sad bih tu malo psovala državu, no navodno me to može strpati u pržun. A pošto ne mislim napisati knjigu o zatvoru, svoje akademske ambicije dovela sam do vrhunca, vrijeme je da na vrijeme stanem.

I koliko god smo svi protiv Linića, osobno odobravam zatvaranja privatnih hotela koji su dužni državi više od pola milijuna kuna kao i poznatih noćnih klubova. Nek se jebu i plate konačno barem približno pošteno.

Eto. Da sad vidim vas!

I ne - nisam u PMS-u.

Moram priznati da sam jako ponosna na sebe što uz tzv. "visoke škole" i stručno znanje pratim i sva ona tresh sranja tipa što je obukla nova voditeljica i tko se s kime faćka. Šta mogu, no ja sam tip renesansnog znanstvenika - volim znati i što mi treba u životu i što ne.

Poznajem neke znanstvenike koji su face u svojim uskim specijaliziranim granama i nema im ravne u Lijepoj našoj. Nekima ni šire. No, što im to pomaže kad ne znaju promijeniti žarulju, a bome nemaju pojma ni što je najnovija moda, da sad ne ulazimo u muške fantazije tipa ovogodišnjeg nogometnog prvaka. A Rudarka to s pobožnim štovanjem prati, analizira i s određenim znanstvenim odmakom komentira. Šta mogu, u duši sam samo znatiželjna baba.

Volim popričati sa susjedima penzionerima, tetom u lokalnoj trafici kao i mojom najdražom frizerkom. A za to vam trebaju raznorazne informacije od najnovijih medicinskih dostignuća do što se desilo jučer u gradu. Nemojte se zavaravati. Nije to lako!

Doduše, kako stvarno ne mogu pratiti silna sapuničasta sranja, ne znam baš najbolje koji glumac gdje glumi, no pokušavam ih s određene distance ipak zapamtiti. Nikad ne znaš gdje će ti takvo znanje trebati. Mogu ponosno reći kako sam uspjela pratiti - barem u grubim crtama - sadržaj famoznog Sulejmana jer bez toga nisi mogao sudjelovati niti u jednoj ozbiljnoj raspravi. Malo je bilo komplicirano pisati stručni rad i pratiti sapunicu (jer ne razumijem turski) no ona 5-minutna najava bila je dovoljna da zbrajam tko je koga smrtno ranio, a gdje je nestala neka od turskih i inih princeza.

No, da se vratimo na početak priče. Stalno imam osjećaj da posljednjih godina preživljavam od prvog do prvog u mjesecu. Na kraju ipak ispadne da se tokom godine sakupi krasnih koncerata raznoraznih žandrova (po raznim dijelovima lijepe naše), razvikanih i manje razvikanih izložbi i posjeta europskim muzejima, a bome ni ne fali raznoraznih zgodnih krpica i cipelica. Iz Austrije, Mađarske, Slovenije, Hrvatske, pa i šire... Pa se onda tješim - nije taj horoskop ni tako grozan.

Doduše, tu i tamo nabasam na neke zanimljive ljude koji si mogu priuštiti sve ono što sanjam godinama - od sitnog šopinga bez razmišljanja kako će izgledati račun na kraju mjeseca, do putovanja zbog nekih zgodnih kulturnih događaja što bih si rado priuštila u trenucima izobilja. Zapravo, ne tražim puno. Zar ne?

U skladu sa recesijskim dobom i minusima na raznoraznim računima, odlučili smo se za jedan mali ali sladak izlet. Rudarki se ipak prohtjelo uvalili svoje bijelo dupe u slano more. Pa makar i na par sati.

Kako se to nekad lijepo radilo - uvališ se rodbini ili poznatima - tako smo i mi odlučili posjetiti prijateljicu koja svoj godišnji koristi u rodnom kraju. Doduše, mi smo se kao dobri gosti ipak najavili i odlučili ostati samo kratko.

Tako smo krenuli poprijeko preko Bosne i Hercegovine.

Guzda je izračunao kako nam je to puno kraći put, a pošto smo u posljednje vrijeme štedljivi na gasu - nije niti tako traumatično kad se navikneš voziti po službenim propisima. Jer između ostalog ne želiš da te lokalni policajci/milicajci maltretiraju/maltretišu.

Prva pauza - Jajce.

Jajce je nekad bilo poznato (kada se isto tako vozilo na more ovom rutom, no puno teže zbog količine kamiona i autobusa što su milili uskim kanjonom Vrbasa) kao mjesto gdje je zgodno stati i odmoriti, eventualno pojesti ćevape. Obaviti nuždu (na čučavcima) - toga više nema.

Mi smo popili piće, obišli slapove, zažmirili da ne gledamo kako se izvlači utopljenik.. ma zabava skoro pa za Kralicu majku.

Put nas je dalje nosio preko prelijepog kupreškog polja (nisam baš Thompsonov fan, no neke stvari me u srce dirnu kao onaj njegov spot snimljen na obroncima Kupresa) do moje pradomovine Hercegovine. S obzirom da sam slabo kontaktirala s tatinom stranom familije, nije da se sad osjećam nešto jako hercegovački. No, kako se to već lijepo veli - krv nije voda.

Jedno od ciljeva našeg puta je bilo pomoliti se u Međugorju. Pogotovo što Guzda nije nikada tamo bio.

O Međugorju se svašta zna. I piše. I priča. Sjećam se tog malog hercegovačkog zaselka u doba kad je oko crkve bio kukuruz. Sada je to jedna dobro uigrana organizacija gdje se ne može izgubiti niti jedan vjernik kojeg god jezika govorio. Ne velim da je loše, čak dapače.... noo... lova je lova. I onda se gubi onaj vjerski duh. Ili ne?

Da sad dalje ne ulazim u detalje, no konačno vidjeh i razvikani Mlikotin kraj - selo Zagvozd. Zapravo sam malo razočarana. Ja sam ga zamišljala kao brdsko starinsko selo iz zaleđa. No, Zagvozod je pomalo ružnjikavo selo koje čak ima i izgrađene veće kuće sa stanovima. Prestrašno. Gdje živiš - u selendri. U čemu - stanu...

S obzirom da je svake godine sve teže organizirati išta što koketira sa kulturom ili općedruštvenom (čitaj: besplatnom) tematikom, tako i poznato kazalište u Zagvozdu egzistira samo preko vikenda. Skidam kapu Mlikoti i ekipi da su ipak smogli snage i volje i ovako voditi kazalište, makar je to sada daleko od onih bakanalija i duha kada su započeli....

No, zato u Imotskom ima ljudi koji uspjevaju podići kulturnu svijest grada i okolnog sela. Tako smo igrom slučaja bili na (besplatnom) koncertu duhovne glazbe pred zgradom općine. Prekrasna atmosfera. Uvijek velim da je Imotski krasan grad. Samo mu fali more.

Da sad dalje ne duljim, bilo je tu još kilometara, još zanimljivih stvari. I kupanja u Makarskoj. I na Pagu.

I da se ne zavarate - sve smo to stisnuli u nekoliko dana. Kratko, ali slatko putovanje. Kad se nema za nešto ozbiljnije i dulje. No, nisam bila sigurna da će mi kućni ljubimac izdržati "čuvanje", a bome ni kuća mlade gazde...

Hm.

Ili starim ili sam se razmazila tako da mi ništa nije dovoljno dobro. Barem ne ono što si mogu priuštiti. Hm.

Od danas sam na g.o. Čeznutljivo gledam slike hotela (naravno, onih od više zvjezdica) s pogledima na morsko plavetnilo, bazene i koktele u bojama semafora. Naravno da su to destinacije koje si ne mogu priuštiti. Još jedno hm.

S druge pak strane - da mi sutra kapne onaj basoslovni jackpot - šta bih ja s takvim hotelom? Teško da bih Guzdu natjerala da ne radi ništa i da se lješkari. Doduše, kad bolje razmislim, nakon dva sata takvog lješkarenja i ja bih dobila slom živaca i odustala od faking mora i faking skupog hotela (kao u onoj s Mujom i grtalicom).

Da sad ne spominjem da sam u nekima bila. Lijepo je. No, ako nema društava...

Doduše, svi oni pozivi na godišnji u tuđem minijaturnom apartmanu s troje - četvero odraslih i nešto djece sitnog zuba - e da mi je ovo baš i posljednja godina života - ne idem.

Svojedobno su me starci vodili za sitne pare po ugodnim hotelima (koji su kakti bili za cijenu sindikalnog odmarališta), pa su bile gladne godine kad sam more vidjela u produženom vikendu u apartmanu šogoričinog oca, naravno uz vlasnike nekretnice, pa su bile ratne godine kad smo bili sretni što smo živi, pa...

Sve u svemu - nemam se ja što žaliti. Kuća u zelenilu u mirnoj ulici gradića gdje smo maloprije platiti kavu, nes i crno pivo manje od kapučina s pogledom na Stradun, malo četvrtastog plavetnila bazena s ganz novom drvenom ležaljkom (ulov iz friškozatvorenog trgovačkog centra na rubu Zagreba) i čaša pive. Što ćeš više...

Ali kad čovjek (žena) želi još....

Ps. Guzda se dotepel doma pun utisaka. Nasljednik skakuće i dalje na jednoj nozi, no bez gipsa. Kućni ljubimac pronađen u susjedovom dvorištu. Sve u svemu - laganini....

Ako ste mislili da je Rudarki dosadno i da je to razlog nejavljanja na blog - eee... grdno ste se prevarili!

Naime, i dalje se obistinjava horoskopsko proročanstvo za ovu godinu - "očekujte neočekivano". Jednom riječju - svakim danom iskrsne neka pizdarija, obično loša, rijeđe neka dobra, no da je dosasno - nije.

Prije tjedan dana Nasljednik je došepesao, bolje rečeno doskakutao na jednoj nozi. Trenutno je u longeti s kojom je:

a) hopsao cijeli vikend uz hrpu prijatelja/ica (sve 20 - 21 g.) s WII-e u ruci i onim nekim igricima tipa ples (to obično traži mala nećakinja na dječjim rođendanima),
b) nekoliko noći je ratovao (probudilo me neko siktanje - to je bila borba mačevima u duhu Star Wars-a ),
c) pokušao se okupati u bazenu (cijelo ljeto mu se nije niti približio, odjednom velika želja za druženjem s ekipom ),
d) grebao je po zidu što propušta sjevernu maksimirsku tribinu i ono natezanje s policijom (he he tu se majka veselila )
e) sprema se sa ekipom u Čavoglave (jes da mu je otac ratovao, nooo.. ni on nema toliko domoljublja u grudima kao njegov nasljednik, koji apropo, nije odgajan u tako tradicionalnom duhu).

Da vam sad ne napominjem kako mi je doktor (jer je već vrijeme za kontrolu, pa je majka gonjala dežurne doktore oko uputnica za Traumu) danas objasnio da se radi o lomu komadićka kosti stopala i da mu visi nad glavom operacija, kakve Čavoglave...

Ima još:

Guzda se u međuvremenu odjebao u pripizdinu tromeđe BeHa, Srb i CG te je bez signala bauljao po vrletima Balkana. Problem je bio što nismo dogovorili koliko da ga dana pustim, a kad da pokrenem crnogorski GSS...

U međuvremenu je stigao do civilizacije, ali ne i vlastite kuće. Hm.

O tome kako je Rudarka igrom slučaja uletila u originalne ortodoksne srpske svatove u bosanskoj pripizdini - he he.. nije ni za pričat. Ako pitate da li je egzotika - e bome je.

Sva sreća da nismo bili dijelovi svatova, da je egzotika trajala sat i nešto sitno, da smo dobili na stol i svatovske kolače, a mogli smo se za sto maraka slikati i s mladencima, a za manje i naručiti neku pjesmu. Jedina koju sam prepoznala je bila neka stara od Brene.

I tko kaže da je ljeto vrijeme kiselih krastavaca??