Ne znam što su joj učinili - no izgleda kao da nije rodila prije malo manje od 24 sata. Halo? Ovdje govorimo o Princezi Kati i budućem kralju.

A sad da se malo vratimo na moje porode i izgled 24 h after. Hm.

Nasljednik se rodio u jeku rata - '92. Bolnica je bila puna rodilja - što domaćeg življa, što izbjeglica, što cijele zagorske županije i pripadajućih rodilja bolnice Sestara milosrdnica (njihovo rodilište se preuređivalo). Doslovno je žena bilo po hodnicima, po pomoćnim krevetima, po .....

Posjeti su bili na jedan mali otvor veličine 50 x 50 cm. Pa si vi zamislite očeve, djede, bake, majke - kako se tuku na tom dotičnom otvoru - jedinoj vezi između mladih izbezumljenih mama i friškopečenih očeva.

I da - sretni otac je doznao da je po prvi puta dobio dijete i to sina skoro pa 24 sata kasnije. No dobro, nekih 12 sati kasnije. A znate kak se veli - muž dozna posljednji..

Mala se rodila nekoliko godina kasnije. E da. Petrova je već bila puno bolje i ugodnije mjesto za rodilju. Odmah ujutro doklatili su se friškopečeni deda i baka s Nasljednikom i uspjeli osvojiti srce neke medicinske koja im je pokazala bebu prije nego su je majci oliti meni donijeli na prvo dojenje.

No i tamo sam slijedećih nekoliko dana izgledala kao krepana kokoš, a ne neka glamurozna mlada majka.

Tako da - bez obzira na sve doktore - porod nije neka zajebancija već jedan od najugroženijih zahvata i za majku i za bebu, ne mogu se oteti dojmu da mlada mama ne izgleda kao osoba koja je nedavno rodila.

Toliko od Rudarke. Aloha,

Vrag će ga i ovaj internet...

Čak i ja - kakti razumna žena u najboljim godinama jučera sam stalno virkala po portalima kako bih u živo pratila rođenje budućeg kralja ili kraljice. Na kraju kad mi je dojadilo buljenje, eto, malac se porodio. Mašala.

Nekako već više dana svako jutro provjerama da li se što spektakularno desilo tomom beauty sleep-a. Sve si mislim - bi li uopće spavala ili ne. A znate kako to ide?

Ne da ti vrag mira pa stalno ćiriš na cnn (nekako su mi oni bili najsigurniji), pa i na naše portale...

Ako se dobro sjećam, a tada nam je komp veličine omanjeg prijenosnog frižidera bio u tzv. "dječjoj" sobi te smo s tugom, ali brate mili i sa veelikom znatiželjom pratili kako se gasi svijeća pokojnog pape Ivana Pavla II. S jedne strane tužan doživljaš, s druge besplatna zabava širokih narodnih masa. Hm.

I biranje novog pape je bilo zabavno. Doduše, kako su crkveni oci dozvolili kameri da ulazi maltene u papin wc, tako je to bilo zabavnije gledati na tv. nego pratiti kao suhoparnu vijest. Uostalom, izabrali su ga tok si rekao keks. A da je trajalo danima... eee.. to bi bilo zabavno pratiti.

Kao što smo gledali i muvanje predsjednika države i primeministra oko onih nekih tanjura i njihovo gugutanje s ostalim pridošlim gostima tokom dopodneva i netom prije ceremonije ulaska u EU. Tko je to gledao?? Doduše, tu sam negdje - čak i ne znajuć - i ja bila vijest jer je bio prijenos iz HNK...

Malo smo se razmazili, zar ne?

Što hoću reći?

Imam osjećaj da se nije ništa izgubilo u eksluzivi kada su vijesti putovale poštanskom kočijom do ovih instant i in situ vijesti kada nam je sve na dlanu i u našoj vlastitoj dnevnoj sobi.

Ahoj. Odo raditi. Danas će biti dosadan dan.

Eto. Prošao još jedan ljetni vikend.

Ne mogu reći da li s tugom ili veseljem. S jedne strane - gledam si sve one lepe guze što se mrdaju po svim onim "sodoma i gomora" mjestima pa si mislim - ako tako lumpate - od kasnog popodneva do jutra, ako onda cijeli dan spavate omamljeni alkoholnim i inim parama, kada ste dobile tako lijepu boju? Ah da - nastavak rečenice, s jedne strane si mislim kako bi bilo lijepo umočit guzu u more, prošetati kaftan (nemam ga, no nema veze) i svoje graciozno telo (nemam niti to, no opet - never mind) po nekom mondenom ljetovalištu koja nam prikazuje ministar turizma.

To što Opatijom hodaju oni s tri noge (jedna je obično drvenkasta ili metalna) ili što nam Stradunom promaršira horda u minutu nastrojenih turista s kruzera, opet - nema veze...

Da se vratim na vikend. Uglavnom, snatreć te neke turističke morske slike (a znam da je u živo drugačije, no podsvjest mi ne da mira) sunčam šljakersko tijelo na ligeštulu (doduše, malo bolja varijanta kupljena tik netom prije zatvaranja jedne od trgovačkih kuća za dom i (do)kolicu) i mackam se Nivea kremicom...

I tu mi onda proradi - kako se to ono zove u književnosti kad ti neka riječ ili misao pokrene slike prijašnjih događaja - e to. I tako se mažem skupom kremom na seoskom suncu i prisjećam gorespomenutih turističkih mjesta i događaja koja bih doživjela (a ne bih) samo da se kockica lota drugačije okrenula. Doduše, više puta drugačije... ehhh...

Anyway, bili na jednom luudom koncertu - Siscia Open Jazz Festivalu u sisačkoj staroj tvrđavi. Svirali D. Kukuruzović i tip koji se zove Wauwau Adler - njemački cigo što prebire po gitari kao da je mačji kašalj. Jazz inače nije moj izričaj, no to su valjda znali i organizatori (da većina gledaoca nije muzički aktivna) pa su nam svirali općepoznate stvari s malo solo jazz jammova (da li se to i u jazz-u tako zove?)...

Bili i na jednom finom ručku - teletina ispod peke. Nije nam bilo teško sjest u auto i opičit 70-ak km zbog fine klopice.. No i to je manje bitno.

Hoću reći - kako čovjek traži kruha preko pogače. I ovako mi bilo lijepo, a ja tu nešto cvilim...

Radnom narodu sretan i berićetan tjedan, ostali ugodno vam more u lavoru.

"Muka mi je svaki dan čitati nešto o tetama u vrtiću" veli mi prijateljica. S obzirom da je ona odgajateljske struke, ne sumnjam da joj nije lako.

Jer stalno ispada kako su nekte "tete" - e - sad ću staviti u navodnike jer se žena ljuti što ih se tako zove (one su odgajatelji, a tete su vam doma), ne rade dobro svoj posao. A istina je možda miljama daleko od toga...

Daklem, odgajatelji u vrtiću u jednom malom pograničnom gradiću su u štrajku.

Žene nisu nekoliko mjeseci dobile plaću. Plaća za vrtić ide iz gradskog proračuna. A dotični grad - radi se o Hrvatskoj Kostajnici - je sebi oliti svojim zaposlenicima uključujući i gradonačelnika i tetu čistačicu isplatio i plaću i regres i (možda) stimulaciju na rad.

Sad se ja pitam - kako može u ovoj fiskaliziranoj Linićevoj državi netko sebi isplatiti, a dijelu svojeg preduzeća - ako na općinski proračun i njegove djelatnike gledamo na takav način - ne??

I zbog čega onda ta ista općinska blagajna nije blokirana??

Znači - prvo se gradski oci moraju dogovoriti hoće li faking vrtić ili ne (ima tu nekih političkih previranja).

Drugo - ako hoće (da u vrtić idu samo djeca zaposlenih Kostanjčana bilo bi dovoljno djece za nekoliko odjeljenja), onda se vrtić mora urediti tako da ta djeca imaju kuda ići te da dovoljan broj odgajatelja radi u dotičnom objektu.

I treće i najvažnije - onda te djelatnike treba platiti!!

Mrzim kad svi spominju uređenost države, a ispada da je sama država krimitalna jer ne isplaćuje plaće svojim zaposlenim djelatnicima.

To je početak priče. Jer kako će onda utjerati nekog bezobraznog privatnika koji kada promjeni auto iz Mečke LXS (znam da su ta slova, ne znam točan redosljed) u bjesnog Audija ili Porchea terenca onda mrtav - 'ladan oftikari nekoliko plaća - jer eto - nema se, da uredno isplaćuje primanja svojim zaposlenicima??.....

Odo Rudarka raditi. Već kasnim...

Čujem kako će ipak i konačno famozna "Nama" otići u stečaj. Nepovratan.

Za one malo mlađe - Nama je bila prva prva robna kuća unas Hrvata. I to iz doba ranih '70 (što ja pamtim), a možda i ranije. To je bilo mjesto gdje si mogao kupiti ama baš sve.

S obzirom da se tih godina prodavao kruh, mlijeko i ostale živežne namirnice u dućanima tipa pulta - dođeš, staneš u vijugavi red uz pul i kad si na redu diktiraš teti s one druge strane što želiš kupiti. A ona hoda i skuplja po policama koje ti nisu bile dostupne.

Roba se prodavala u sličnim dućanima. Kao i željezarija, knjižara... sve vam možda najbliže izgleda u apotekama. E - takva vrsta prodaje. S time da si eventualno u dućanu s robom mogao dobiti u ruku da pipneš proizvod, ali ne i da ga isprobavaš ili nedajbože šetaš...

Uglavnom, da se vratimo na Namu. Osim one najpoznatije na početku Ilice - mislim da je to prije rata bila Kastnel & Ohler robna kuća koju su partizani konfiscirali i ponarodili, oliti dali narodu, bila je i ona na Kvaternikovom trgu. Poslije dugo vremena se pojavila i Nama na Trešnjevci i tzv. Roma u Dubravi. Da, bila je i Nama u Dubravi.

Odlazak u kupovinu ili samo skitarenje tim čarobnim zdanjem bilo je doživljaj. Sjećam se da su se na prvom katu (one u Ilici, a bome i na Kvatriću) nalazio odjel igračaka. Aaa... koji je to bio raj na zemlji.

Jedan od zabavnih trenutaka bio je i šopingiranje u špeceraju - jednoj od prvih samoposluga u tadašnjoj državi. Čak su i tih '70 besplatno dijelili vrećice s logom trgovine. Par godina kasnije to je ukinuti i znam da je mama bila ljuta jer su joj te vrećice od špeceraja služile kao vrećice za smeće.

Nekoliko godina kasnije sjećanje me vodi na odjel sa ženskim košuljama. Bile su lijepo posložene u kutije (u kojima su se i kupovale), svih boja i dezena.

Moja tadašnja kolegica s fakulteta, kćer jednog gastarbajtera, svaki je dan nosila drugu. Sve su bile kupljenje u Nami. A ja sam ih samo godinama gledala. Obilazila. Provjeravala kvalitetu...

Već skoro pri kraju fakulteta dobila sam priliku da si konačno i ja odaberem jednu. Sjećam se da je to bila jedna žarko crvena. Imala je puf rukave i rusku kragnu sa onom kakti mašnom. A mogao si ju nositi i bez toga.

Ako se ne varam u ovoj retro modi, sad bi spet bila moderna.

Moja je obitelj putovala i preko granice, tako da smo jednom do dva puta godišnje vidjeli i bijelog svijeta, dućana u Grazu i Trstu. Pa ipak je naša Nama bila wou.

Eto. Još jedno sjećanje koje doduše, za razliku od prethodnog posta, seže puno ranije u povijest.

Lijep pozdrav, vaša R.

Ahh...

Nova naslovnica. Mrak. Podsjeća me na one neke stare verzije. (ovdje sam se bacila na statistiku jer se nisam mogla sjetiti koje sam godine počela s pisanjem bloga ).

Uglavnom, ovdje sam od ožujka 2005. Mašala.

Ajmo malo baciti retrospektivu na dotičnu nepunu dekadu. Ako se dobro sjećam, blog je krenuo nekoliko godina ranije, a ja sam prvi puta čula za taj izričaj u intervju-u Danijele Dvornik. Žena se hvalila kako piše blog, a ja, znatiželjna baba - bacila oko na njezine tekstove, pa na tuđe, pa htjela komentirati (nije mi dalo bez ulogiranja), pa sramežljivo počela pisati...

Uglavnom, prva naslovnica me bacila u - jebiga, ne znam kako to Bosanci lijepo vele - u trans, pa onda Cool lista, pa...

Moj alter ego radio je sto na sat, tračajuć i komentirajuć sve uzduž i poprijeko. Iz tog razloga nisam željela širiti priču o mojoj blogerskoj karijeri. Još uvijek niti moja najbliža rodbina, niti najbolja prijateljica ne znaju za ovo. O poslu da i ne pričamo.

Naravno da sam tokom godina upoznala neke blogere (neke tek nekidan, a s nekima se dogovaram za prvu kavu već godinama ) te sam sa pojedinima postala tako bliska da su nam postali kućni prijatelji.

Da se vratimo na blog općenito.

Kroz raznorazne naslovnice prošle su političke zvijezde i sitne estradne zvjezdice brzinom zvuka. Baš sam razočarana što su za ovogodišnje raznorazne izbore PR-ovi zaboravili na blogerski izričaj. Pa nismo imali neku političku zvijezdu na naslovnicama.

Doduše, imali smo mi i svoju gusarsku zvijezdu, prvog pravog punokrvnog blogera - političara.

Od svih političara jedino nam se drži - više ili manje uspješno D. Vidović. U jednoj sam žučnoj raspravi čak dobila poziv na kavu u saborskom kafiću, no mauna... čovjek očito olako daje obećanja... ehhh...

Sjećam se i kratkotrajne blogerske karijere A. Vujice i još nekih njezinih prijateljica. No, eto... brzo su posustale.

O da, bilo je tu i blogerskih ratova, obično nekih žustrih (ludih?) babaca, izmišljenih profila (šteta što su se brzo povukli!), vrijeđanja uredništva...

Jedno vrijeme je, istinito ili ne, kružila fama da su na naslovnicama samo ljudi koji su u nekim posebnim odnosima sa uredništvom. Nekom su jadnom dečku - editoru - spočitavali svašta.

Ovdje moram još jedanput izjaviti da ja s njim nemam baš ništa i da ga nikada nisam upoznala, da ne spominjem kako ne znam niti kako se zove. Tako da je moja blogerska zvjezdana karijera čista slučajnost. Vjerovali vi ili ne.

No da su neka moja sranja izašla na naslovnici, dok su mnogi visokoumni postovi ostali totalno nezamjećeni - ehh... no to se svima dešava. Pa šta ne bi i nama na blogu.

Anyway, mislim da sam dosta spomenula i da je vrijeme da završim.

Uz rudarski pozdrav, voli vas vaša Rudarka

I ovaj put je sustav pokazao kako se zakoni kroje u Metropoli. I za Metropolu. Nažalost.

Naime, jučer sam morala otići u Malinu srednju (seosku) školu na neki sastanak. Mene uvalilo kao jedinog roditelja, a pošto nisu imali kvorum bez mene, što sad...

Kad ono - škola puna roditelja, djece, nastavnika... skoro kao u vrijeme kad smo se mi upisivali. Ili čak i više naroda.

U ravnateljevom uredu krkljanac. Njih troje - četvero ljutih roditelja i nešto sirote dječice. Izgubljeni u sustavu.

Kako je dakle krenuo upis u prve razrede srednje škole ove godine? Ministar si je to baš super smislio!

U nekom se trenutku trebalo ulogirati u sustav za upis (svako dijete je dobilo lozinku) i prijaviti školu po prioritetima želja/mogućnosti za upis.

I naravno - čim su sjele ocjene stvar je kakti kliknula na svoje mjesto i ti (tj. mali/mala) je bio upisan. Još je samo trebalo donijeti neke potvrde (u osnovnu školu!) i potpisanu upisnicu. Tako nekako.

Kako se moj nećak ove godine upisivao znam iz prve ruke da se na roditeljskim sastancima tokom ove školske godine u osnovnoj školi - usred Zagreba! - baš i nije roditeljima sve objasnilo. Čak dapače, moji su otišli na more i meditirali nad internetskim stranicama njihove nove srednje škole da li i kada uopće trebaju dolaziti i išta ili ništa potpisivati.

Sad govorimo o dva visokoobrazovana roditelja koji se služe kompjutorima od doba Spectruma!

Sad si vi zamislite istu priču na selu? Gdje se ljudi ne službe kompjutorom kao sredstvom hrpe informacija i besplatnih novina već im je to neka tabula raza koju su za hrpu para kupili svojoj djeci? Ili oni koji uopće nemaju kompjutor doma?

Znam da je to vama u velikim gradovima čudno, no kod nas na selu nije.

Tako je jedan od dotičnih klinaca u ravnateljevom uredu (zabunom ili ne) kliknuo da hoće u srednju školu 60-ak km udaljenu od mjesta boravka tj. našeg malog mjesta.

I naravno da je mali tamo upao. Doduše, upao je i u našu školu. Ali je sustav zaključan. Nema miki da te ravnatelj, pa baš da ti je i vlastiti rođeni ujak ili kum ubaci u školu.

A u našoj školi bi bio četvrti na listi. Hoću reći - nije mali neki bez bodova. Čak dapače. Nooo...

I sličnih primjera. Dolazili ljudi da im ravnatelj pročita u sustavu gdje je dijete upalo jer nisu znali niti uči u sustav, a kamoli u njemu pročitati željene informacije.

Sve u svemu - desio se jedan veliki auzmeš o čemu nitko ne priča i ne spominje u medijima. Što je tužno i žalosno.

Pretpostavljam da su svi više manje prošli sličnu situaciju - onu u kojoj susrećeš
Božicu - - lepojku od glave do pete što blješti i šlješti.

U tim se trenucima muškarci obično uguše u vlastitoj slini, dok se žene osjećaju u rasponu od Pepeljuge do Zle vještice. Ovisno u kojem su emotivnom stadiju. Hm.

E sad - nakon te prve zaluđenosti dolazi trenutak otrežnjenja - poneki muškarac ipak prizna da mu dotična i nije tako super pet i da ju ne bi "ni štapom" što god to značilo, dok se žene bace na mikroskopsku provjeru iste - od glave, provjere kvalitete frizera do odjeće i pripadajućeg accessorisa tj. pete. Doslovno.

Pa na kraju ispadne da dotična, mimo bilo kakvih intelektualnih procjena iste, i nije tako prekrasna kako se to u prvi trenutak činilo. Uglavnom. Neku stvarnu bogatu i zgodnu na kraju ipak nisam srela uživo. Nažalost.

Anyway, nekidan sam bila u društvu jedne osebujne Lavice - koja me kod drugog susreta razočarala jer je ipak obična - čak i ne previše skupo (Zara i nije wou marka) obučena, da ne spominjem da sam s njezinim odabranikom izmjenila nešto intelekturalnih crtica što dotična i nije baš pratila.

Doduše, kako bi Guzda to komentirao - "ako baš mi muški i nešto maštamo - ne očekujemo intelektualne usluge u krevetu".

Druga se pak dama iz jednog zlaćanog čudovišta visokointelektualnih sposobnosti (ipak) pretvorila u dobru prijateljicu. Trenutno žena nuna malu bebu, te s vremena na vrijeme izmjenimo mailove. I stvarno je faca.

Kad smo već kod odjeće - imam dva pitanja:

a) Zbog čega se sve žene nogometaša oblače kao da su kurvice na prvom izlasku? I za doručak i odlazak na plac do proslava rođendana u narodnjačkim klubovima visoke štikle i minjak do Sve izgledaju kao klonovi. I kao da ih sve oblači isti Modni mačak ili već neki takav pederčić. Molim da se gay populacija ne uvrijedi, no mislim da vam takvi kvare prosjek.

b) što bi onoj maloj pjevačici što je na reviju visoke mode došla doslovno gola? I kao da su se vidjele dlake među nogama. Ja mislila da je moderno to sve oderat do gole kože. Hm. Pretpostavljam da se mala napušila, no toliko?