utorak, 20.07.2021.

Rudarka u Grčkoj

Konačno smo dočekali da se otisnemo preko granice i sjednemo na avion. O ne, nije da je bila glatka priča. Prvo smo na našoj granici ostavili frendicu (nije imala važeće dokumente za prelazak granice), onda je Guzda, 13 dana nakon drugog cjepiva (traži se 14 dana) odradio brzi test na Ljubljanskom aerodromu, pa smo tek tada laga(od)no krenuli put Grčke. Tamo nas pak nitko nije pogledao. Nema ni policajca ni carinika. Uzmeš kofere i bjež.... rolleyes

Nekoliko mjeseci prije odabran je otok Karpathos - i to zbog određenih penjačkih smjeri koje su se htjele/morale isprobati. Žene, odnosno u ovom slučaju Rudarka (frendica je naknadno stigla s važećim dokumentima i s puno skupljom avionskom kartom u jednom smjeru, na opće zadovoljstvo njezinog supruga pjeva) išle su samo kao pratnja.

Da nam guze vide grčko sunce. I more. Doduše, Rudarka se bunila da se nema volje u srcu ljeta pržiti na otoku kojem je najbliža slijedeća obala Turska Antalya. Ili Cipar. Nooo... smokin



Moram priznati da sam, razmažena karipskim, andamanskim i inim toplim morima bila malo razočarana. Jelte, ovo je ipak više - manje otvoreno Sredozemlje, pa je i more temperature vrulje u Njivicama, ili burom rashlađenog mora u Karlobagu. smijeh

Što da kažem - otok Karpathos, dio jugoistočnog Egejskog mora nije neka razvikana destinacija. Ne mogu reći da sam vidjela ikoga sa original LV torbicom. Što je odlično. Niti su konobari bahati (u većini lokala radi familija, ponekad i najstariji članovi), niti su cijene grozomorne. Mogu reći da su daleko ispod cijena na Jadranu. Na fotografiji majka gazde kafića Mihe (Karpatos Cafe)



Osim penjačkih smjeri (dosta razočaravajuće po izjavama naših penjača), otok je poznat po više-manje konstantnim vjetrovima, pogotovo na zapadnoj strani otoka gdje po nekoliko mjeseci uživaju surferi.

Glavno mjesto, Pigadia (ili Karpathos town) je najbolja lokacija za smještaj. Slatke uske ulice, restorančići (nema nekih fency) sa obaveznom lokalnom hranom - uključujući makarones (tijesto preliveno prepečenim crvenim lukom), girosom, suflaki (ražnjići - različite vrste mesa).... njami

Saganaki (pečeni / pohani sir) i tzv. mezedes (od svega pomalo) - zgodno za veće društvo kao predjelo





Unajmljivanje auta je must have jer inače ne možete vidjeti najljepša mjesta otoka - plaže Achata, Kira Panagija (pijesak), Apella (istočna obala), Finiki (pijesak - zapadna obala).



Nakon antičkog vremena, narod se povukao u brda zbog navala razno raznih gusara i ostalih nametnika. Tako je jedno od najpoznatijih mjesta Olympos.

I za kraj, da ne mislite da sam zaboravila, moje omiljeno piće, uz Fix party

| 17:37 | Komentari (7) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 07.06.2021.

Zabrane i ostala diskriminacija...

Slušala sam danas na radiju tokom vožnje raspravu o nekom fency restoranu čiji je vlasnik zabranio pristup djeci (i čini mi se psima). Ne mogu reći kako je završila navedena rasprava, no mogu izreći svoje mišljenje - koliko god to nekima neće odgovarati. nut

Kao prvo - svi ovi svjetski pokreti - uključujući odnos prema ženama, LGBT, crnim ljudima, Romima i inim manjinama smatram samo mazanje očiju. Nit smo mi žene postale više vrijedne, nit se smanjio broj silovanja (neugodnih kontakata na poslu), nit ćemo napredovati (bez rodne pripadnosti i/ili ljubavničkog statusa), nit ćemo biti više cijenjene, nit će se naša riječ više slušati, niti će.... Riječ žene zamijenite sa bilo kojom od drugih navedenih zajednica. rolleyes

Tako da u startu odbacijem sve konotacije usmjerene na moju uskogrudnost ili tko zna što drugo. lud

Ne vidim ništa loše ako se neki prostori ograniče na određeni skup ljudi/građana. Uključujući navedeni restoran. Uključujući zabranu pristupa djeci. O čemu pričamo?

Postoje hoteli prilagođeni obiteljima sa djecom - i to je u redu. Svi sadržaji, uključujući razna igrališta, male bazeničiće, radionice za djecu - to je sve njima za gušt. A i roditeljima koji u tim oazama mogu mirno ostaviti svoj podmladak i u miru popiti kavicu ili ručati sami da ne jurcaju za recimo dvogodišnjakom.

Isto tako, postoje (znam za Tursku) hoteli koji su prvenstveno namijenjeni obiteljima muslimanske vjere. Pa imate razdvojene bazene - za muške, za žene i djecu. I kodeks oblačenja je rigorozan. Pretpostavljam da u tim hotelima nema niti alkohola. Nije tu ništa čudno. Čudno bi bilo da tamo zaluta netko tko bi želio nešto drugačiji provod.

Isto tako, postoje hoteli za turiste bez djece. Znam za neke resorte koji imaju dio rezerviran za sve (uključujući smještaj i mjesta za objedovanje) za obitelji s djecom i one dijelove koji su dostupni samo za one bez djece. Ovisno o smještaju i/ili usluzi, dobijete narukvicu koja vam služi kao propusnica u dijelove resorta.

Nisu tu djeca kriva. A ni oni psi na početku priče. Postoje ljudi koji znaju odgajati i oni koji smatraju da je njihov potomak svetinja i da se tu nema što nadodati. Pa onda takav viče, vrišti, drekači, sluša glasno crtić na mobitelu (i to sam doživjela u jednom restoranu), trči i ruši sve pred sobom...

S obzirom da sam odgojila, u nekim (ratnim) trenucima i potpuno sama, dvoje djece - ne može mi nitko spočitnuti da sam neka luda baba koja ne voli djecu. O da. Volim ih ja. Moji su bili odgajani na način da sve ono što ne volimo da se meni/nama desi - ne smije se raditi. Od vikanja i cike na krivom mjestu do loptanja o susjedov zid kuće. I slične dječje huncutarije. I pseće. Da spomenemo i kućne ljubimce s početka priče. I oni znaju biti fino odgojeni. I oni neodgojeni. headbang

Da se vratim na početak - nema ništa protiv zabrana. Treba ih samo definirati.

Aloha od Rudarke

| 15:49 | Komentari (4) | Isprintaj | #

srijeda, 19.05.2021.

Edukativni post #4 Zdravlje uma (psihoterapija)

Kao prvo - jedan kratki uvod - i dalje radim (uglavnom) od kuće, družim se sa jaako uskim krugom ljudi (odbila neka rođendanska/karmine druženja), nisam preboljela mrsku nam boleštinu i uspjela se izboriti - za početak - za prvu dozu cjepiva. Jedno riječju - u životu Rudarke - ništa posebno. Ili bi to već trebao biti problem? rolleyes

No, ne možemo zanemariti da je svaki veliki odmak od normalnog života - ratno stanje, požari, potresi, pandemije - nešto što nas može izbaciti iz (psihičke) ravnoteže. Tu još možemo uključiti smrt bliskog roda - i eto psihičke neuravnoteženost (kako sam to lijepo sročila). zujo

Uglavnom, ova pandemija, iako sam mislila da će trajati tek nekoliko mjeseci (što bi za neke bio dovoljan okidač) - sad već traje preko godinu dana. Isto takom nisam sigurna da će se ikad više svijet vratiti na tzv. "staro". Da, sigurna sam da će u nekom trenutku doći do opuštanja - Amerikanci već danas propagiraju skidanje maski za one što su procijepljeni, kod nas se reklamiraju koncerti (doduše uz određene uvjete procijepljenosti nazočnih). No, teško da će sve biti isto kao nekad. Never. no

Sad je pitanje - gdje je granica kad bi trebali potražiti pomoć psihologa (za one "zdravog" uma) i/ili čak psihijatra (za one "druge")?

Tokom svog života prošla sam neke stvarno psihički teške trenutke (stari blogeri znaju o čemu pričam), no kako sam - po mojoj familiji - skoro pa "bez srca" (ja bih rekla da sam dovoljno realna i razumna da mogu prepoznati situacije, procijeniti rizike, odraditi sama određene psihološke tretmane) - nisam bila u situaciji da razmišljam o dodatnoj pomoći stručnjaka. No, ne smatram da je to neki bauk i da ne bi trebalo tražiti pomoć. Luda su vremena. Nema se tu što reći. rolleyes

Uglavnom, gledam svoje prijatelje, kolege, susjede - svatko se na svoj način bori zadržati mrvicu zdravog razuma. No, da li je to svima dovoljno?

Nakon ovog uvoda, eto mojih (totalno laičkih) savjeta:

- Nađite nekoliko minuta (sati?) u danu i uživajte u čemu vam je već i inače najljepše - neka dobra knjiga, čaša alkohol/kava/čaj, meditacija, masaža, vježbanje, molitva, online shoping... što god vam je najdraže, što najviše volite, što vas totalno opušta (i/ili veseli) - i ne, ne smatrajte da je to sebičnost ili rasipnost - ovakve sitnice koje život znače su najbolji lijek za naše duhovno iscjeljenje, smijeh

- Družite se - ne mislim sad sa svima i svakim - no, odaberite si određeni krug ljudi s kojima ćete biti često - skoro kao nekad. Ponekad i telefonski ili još bolje video poziv nekom dragom (ja volim vizualni kontakt) puno čini za naše duhovno zdravlje. Ne zanemarujte taj društveni aspekt našeg života. Mislim da nismo ni svijesni koliko nam fali komunikacija - od onih s prodavačicama u dućanu, tetama na placu, kolegama (polu-poznatim) u redu za gablec na poslu... kiss

- Radne zadatke - od onih domaćih (peglanje, pranje, kuhanje) do onih poslovnih - treba i dalje odrađivati u zadanom obimu, roku i vremenu. To je jako bitno. Kako radim od kuće, strogo si zadam dnevne zadatke, navijem budilicu za ustajanje ujutro - i radim kao da sam u četiri uredska zida. Ovaj dio koncentracije na zadane okvire je najteže postići. No, pretpostavljam da su to neki već usvojili, a ostali otišli "u žicu" tj. realni ured sa zadanim radnim vremenom...smokin

- Potrebno je poduzeti sve zdrastvene i higijenske mjere kako nam nalažu epidemiolozi, no nakon toga - što je tu je - ne treba praviti dramu oko sumnji da li ćemo se zaraziti ili ne. Hoćemo, nema tu zbora. Truditi ćemo se da to bude u što blažem obliku (čitaj: cijepite se) i da nećemo prenijeti isto na široki krug ljudi. Zgrožena sam pričama o kolegama što "svrate na posao", pa na kraju radnog dana svima otkriju da im "baš i nije najbolje". puknucu

- Jedan je psihijatar nekidan izjavio na tv da moramo razmišljati kratkoročno - iz dana u dan. No, ja se s tim ne slažem. Smatram da trebamo razmišljati i o bliskoj budućnosti - veseliti se odlasku na more, možda nekom izlasku na (epidemiološki prihvatljiv) koncert, kazalište. Baš sam nekidan bila na književnom druženju sa poznatim nam književnikom i akademikom P. Pavličićem - na parkiralištu uz lokalnu nam gradsku knjižnicu. Svi smo uglavnom sjedili sa određenim razmakom, nosili maske - no, bio je guštu... opaki. fino

- I za kraj: ako se nakon svega osjećate izgubljeno, prestravljeno i nedajbože nešto još gore - javite se liječniku za stručnu pomoć.

Pozdrav od domaće vam babe Vange (čitaj: Rudarke) thumbup



| 14:46 | Komentari (9) | Isprintaj | #

utorak, 09.03.2021.

(Ne)kraljevsko ponašanje...

Sjećam se jednog davnog posjeta Galeriji Uffici u Firenci. Kako je to bilo doba kad su turisti sa istoka dolazili samo u određena godišnja doba, tako je u to neko zimsko nedjeljno poslijepodne galerija bila skoro pa prazna, a Rudarka sama (stigla na kongres koji je započinjao dan kasnije) i s puno manje samopouzdanja u putovanju po svijetu. Zato sam laganini šetala, tu i tamo sjela i razgledavala prekrasne slike - ne bi vjerovali, no muzeji bi se tako morali obilaziti, a ne jurcati i gurati se sa hordama ostalih posjetitelja. No, što sam htjela reći - gledam ja kroz jedan od onih prozora s čudnim staklima (kao dna od pivskih boca) i zamišljam si da sam princeza ili žena/kćer dužda ili koju su već titulu imali u obitelji Medici. I onda mi sine - to je zlatni kavez. O kej, bile su site (što je za to doba renesanse bila velika stvar), relativno čiste i dobro obučene, noo….

A sad da se vratimo u stvarnost. Ne znam što je mislila jedna razmažena bogata Amerikanka kad je ulazila u vezu sa princem? Govorimo naravno o Megan oliti sad vojvotkinji od Sussex. Poznato je da je britanska kraljevska kuća, uz japansku, jedna od najkonzervativnijih na svijetu. I da tu i dalje postoje određene regule - koje prihvatiš ili se u to ne upuštaš. No, poznajući američki mentalitet, gdje je važno samo kako biti prvi i što prije se obogatiti i time možeš kupiti sve, kao na primjer predsjedničke izbore, pretpostavljam da je tzv. američka princeza mislila da može raditi što god hoće.

Netko tko si je zamišljao život kao u Americi - malo "glumiš" slatku princezu, mašeš ručicom i skupljaš po blatnim seoskim vrtićima domaće buketiće cvijeća (pretpostavljam da joj je to brzo dojadilo), a onda, kad ti ta uloga dosadi, pobjegneš na drugi kraj svijeta i lumpaš sa svojim pajdašima, s time da si i dalje u centru pažnje, pa ipak si ti skoro pa princeza, stroga pravila britanskog dvora grozna. I još se trebaš pokloniti mrskoj si šogorici kad ista ulazi u neku prostoriju (stvarna kraljica to be), pa bilo to i u neformalnim druženjima. I još moraš paziti da je haljina dovoljno dugačka, kosa lijepo posložena i tko zna sve kakva još pravila koja je Megan, kao prava štreberica u početku super koristila da se svidi britanskoj publici, a kad joj je to sve dopizdilo - natjerala princa da pobjegnu u bijeli svijet.

Možemo se sad mi zgražati nad takvim načinom života. Možemo i ne odobravati. No, tako je kako je. Ne vjerujem da će se promijeniti ni kada umre kraljica Elizabeta. Isto tako, ti isti članovi kraljevske krune cijeli život provode više - manje dosadan način života - hodaju po školama, vrtićima, domovima umirovljenika, proslavama prvog, drugog, inog rata, smješkaju se, rukuju se s nepoznatim razdraganim ljudima kojima je taj susret nešto što će pamtiti za cijeli život. Nema tu - pobjeći ću privatnim avionom na kupanje na Maldive ili neka slična glupost. Ako sve nije dobrih godinu dana unaprijed organizirano, nema bježanja. U tom duhu ne mogu reći da bih se rado mijenjala s nikome od njih. Kako god to na prvu izgledalo glamurozno. Vjerujte, prošla sam ja fency mjesta, službene ručkove/večere koji ti brzo dojade jer ih moraš provoditi s ljudima koji ti ne odgovaraju, koji su ti dosadni ili još gore naporni.

Što hoću reći za kraj? Ne sviđa mi se ponašanje Megan i Harrya, glumatanje kod Oprahe - u kokošinjcu - što bi to trebalo značiti - da sami uzgajaju svoju hranu? I da - nisam i ne želim pogledati cijeli intervju s njima. To bi značilo da ih podržavam.

| 08:24 | Komentari (11) | Isprintaj | #

petak, 29.01.2021.

Edukativni post #3 - komunikacija

U posljednje vrijeme, ma ne, od proljeća i prvog lockdown-a radim od kuće. To znači komunikaciju/sastanke preko raznih internetskih platformi za komunikaciju. Čak sam i jedno druženje/kavu odradila sa prijateljicom zakazujući joj "sastanak" preko interneta jer nismo mogle naći zajedničko slobodno vrijeme, a kako su kafići zatvoreni, niti mjesto gdje bi se našle.

I tu nastaje problem. Ne znam zašto, no mnogi ljudi ne razumiju način takve komunikacije i nazovimo to - lijepog ponašanja. Ne govorim ovdje samo o nama Hrvatima, koji su ovakav internetski iskorak doživjeli posljednji put u doba onog famoznog filmića poznate nam pjevačice. Koliko se sjećam, tada su neki (tadašnji) saborski zastupnici prvi put čuli da postoji CD.

Znači ovako: kad se uključujete na sastanak, ne, još prije sastanka trebate provjeriti što vam se nalazi u fokusu kamere. Postoje programi koji vam generaliziraju pozadinu, no ja to ne preporučam jer nastaju problemi ako je Internet mrvicu lošije kvalitete. A ako imate više dana sastanke za redom, u nekom trenutku ljudi zaborave da su dan prije stavili pozadinu radne sobe, pa se odjednom nađu u kutu male spavaće sobice. Doduše, u slučaju koji spominjem, posteljina je bila lijepo složena.

Onda kod uključivanja pazite da je kamera - ovisno što želite - uključena (pa se prije pogledajte u ogledalo) ili ugašena i posebno da li je uključen ili ne mikrofon. Preporučam da kameru uključite - pa se prije "ulaza" na sastanak vidite na zaslonu kompa, a mikrofon isključite, te ga kad uđete kratko uključite i sve prisutne pozdravite. Događa se da ljudi zaborave na mikrofon, što kod sastanaka ili kongresa sa puno prisutnih stvara probleme. Da ne spominjemo da ti isti možda komuniciraju s ukućanima, a nisu svjesni da svi ostali to čuju.

E sad - ima ljudi koji cijelo vrijeme imaju uključenu kameru i ovi koji je uopće ne uključe. Mišljenja sam da bi kod pozdravljanja trebalo imati uključenu, zatim ju isključiti, a kod svakog govora uključiti da se vidite kako pričate. To daje određenu bliskost kod slušača s druge strane kompjutora. Najgori su oni što uključe kameru, zaborave na nju i počnu se ponašati kao "sa su doma". Na jednom, doduše maratonskom sastanku, lik se digao od stola, vidjelo se da je gol do pasa i u boksericama i počeo se rastezati. Gledamo mi svi, pa ne vjerujemo... poslije je ugasio kameru. Luda kuća.

Isto tako većina platformi za razgovore ima opciju "dizanja ruku" čime dajete na znanje da želite nešto reći, pa vas moderator prozove da govorite. Druga opcija je "chat" gdje upišete da želite govoriti ili što želite spomenuti.

Sve u svemu, ovo "novo normalno" otvara nam druge načine ponašanja. No, smatram da bi uvijek trebalo razmišljati u onom zdravo razumskom smjeru.

Eto, to bi za sada bilo od Rudarke.

| 09:43 | Komentari (5) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 11.01.2021.

Edukativni post #2 Maske za lice

Kada smo prije malo više od godinu dana šetali po Ho Chi Minh-u oliti Saigonu, Vijetnam i gledali domaće stanovništvo, a bome i kosooke turiste kako hodaju gradom s maskama na licu, nije nam bilo ni u peti da ćemo i svi mi ostali po svijetu, samo nekoliko mjeseci kasnije "konzumirati" navedeno pokrivalo za dišne puteve. Eh..

No da, maske za lice - postoje one medicinske, one tzv. jednokratne ne medicinske i raznorazne platnene - višeslojne, jednoslojne...

Osobno preferiram ove maskice što se nakon nekoliko sati bacaju i zamjenjuju novima. Smatram da su sad te maske toliko jeftine da bi trebale biti prvi odabir. Platnene maske, osim za osobe što su već preboljele koronu, ne smatram dovoljno dobrom barijerom koja se od maske očekuje. Jer ju uostalom zbog toga i imamo na licu - i to: preko nosa i usta do ispod brade. Maske što biježe s nosa - vidjela na mnogim prilozima na TV-u kako si stalno poravnavaju na nosu tako da se maska prihvati u dijelu koji je zapravo najizloženiji ulazu virusa/bacila u dišni sustav.

E da - ono zbog čega sam htjela napisati ovaj post: kultura korištenja maski tokom raznih događaja uključujući TV. Mislim da je dobar primjer kulture nošenja/skidanja maski na javnim nastupima američki predsjednik to be - nosi cijelo vrijeme masku, no kad dođe do pozornice gdje drži govor - skida masku s lica. U tom trenutku oko njega nema drugih osoba.

Kod nas se - pogotovo ona panična javljanja iz Banije tokom ovih silnih potresa (što mi zapravo ide na živce, ne volim te američki divlje pristupe) - novinari drže raznih načela - od toga da imaju masku (što je suludo na otvorenom), do toga da je nemaju (a recimo - nalaze se u blizini nekih drugih ljudi). Prestrašno. Smatram da bi novinar morao pronaći mjesto gdje nema u blizini prisutnih ljudi (recimo na 3 i više metara), te se javiti bez maske. U slučaju razgovora sa nekim usputnim sugovornikom, njemu bi trebalo staviti posebni mikrofon ili onaj na duljem štapu (dršci) i opet razgovarati bez maske. Naravno, u slučaju zatvorenog prostora treba zadržati masku na licu.

Moram priznati da mi je čudno kad vidim neku od emisija "od prije" - gdje je sve puno publike. Kako smo brzo promijenili percepciju o blizini ljudi oko nas.

Na svu sreću, radim od kuće i u ured odlazim povremeno, tako da nemam traumu od dugosatnog nošenja maski (kod nas na poslu su obavezne jednokratne, a platnene zabranjene, no besplatno dobivamo maske koliko god nam treba). Znam da je mnogima muka što moraju satima nositi masku na licu, a tu ne mislim samo na medicinsko osoblje, već i nas obične ljudi. No, gledajte to ovako - teško da ćete ove godine dobiti virozu i/ili gripu. Ima neke sreće od tih epidemioloških mjera.

Pozdrav iz i dalje tresuće SMŽ, vaša Rudarka



| 11:40 | Komentari (4) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 04.01.2021.

Edukativni post #1 Humanitarna pomoć

Odlučila sam ove godine krenuti aktivinije s postovima i to - osim putopisnih (nadajmo se što egzotičnijih) do onih tzv. iz života.
Dakle, danas ćemo malo objasniti općem pučanstvu što je to humanitarna promoć. Gledajući natpise po društvenim mrežama, a bome nešto i iz iskustva iz prve ruke mogu zaključiti da ljudi nemaju pojma što je dobro proslijediti potrebitima - bilo u slučaju potresa, poplava ili požara.

Uglavnom, humanitarna pomoć predstavlja robu, hranu i ostale potrepštine što su potrebne ljudima koji u nekom trenu ostanu bez ičega. To uključuje i odjeću i obuću, ali ne onu od pokojne pratetke iz Dojčeland što nemate srca baciti, pa je sad idealan trenutak da isto date nekome. Ne, ne, ne. To što je osoba ostala bez krova nad glavom, što mu je roba zatrpana pod ruševinama ili izgorila u požaru, to ne znači da će obući vašu poderanu i/ili prljavu i/ili prastaru robu.

Drugo, digla se hajka oko bacanja domaćih kobasica i ostalih proizvoda domaće radinosti. Bez obzira na vašu dobru dušu što svoju najdražu hranu želite donirati, stvarno se ne može reći da neka od njih ne sadrži neke loše sastojke ili parazite (trihinela i sl.) te ako ide preko neke od službenih organizacija - definitivno se ne može dalje proslijeti potrebitima. Ne razumijem što je tu nejasno?

Dalje, sanitarne i higijenske potrepštine su uvijek dobrodošle - i one za odrasle, i one za djecu (bebe), a bome i one za starije osobe (smještene po domovima - čitaj: pelene za odrasle i sl.). Takva vrsta robe mora biti zapakirana u original ambalažu kako bi čista stigla do krajnjih korisnika. Jedna rola papira, pogotovo zapakirana uz nešto pokravrljivo - sigurno nije neka sreća.

E da, hrana - pogotovo voće i povrće, osim u slučaju većih količina koje se drugačije distribuiraju - ne treba pakirati, pogotovo ne sa ostalim stvarima u iste pakete pomoći. Vaš paket će krenuti prema potrebitima, no pitanje je koliko će vremena trebati da stigne na odredište. U slučaju velikih elementarnih nepogoda - kao ovaj potres - mnogo se ljudi odazove, stigne sa svih strana hrpa stvari, pa je otežano razvrstavanje i proslijeđivanje dalje.

Zapravo bi bilo zgodno da se na kutiji napiše što je unutra, za koju starosnu dob ili veličinu odjeće/obuće kako bi lakše bila proslijeđena do konačnog cilja. Možda bi čak bilo bolje, ako kupujete to što želite poslati - da uzmete samo jedan proizvod, pa u količinama odnosno novčanoj vrijednosti koju ste htjeli potrošiti - pa tako pošaljete samo wc papir, ili samo hrpu šampona ili... razumijete što želim reći. Tako i tako se to negdje ponovno razvrstava i tek onda šalje dalje.

I za kraj, a neki koji me dulje poznaju znaju što sam prošla prije desetak godina - ljudima treba pomoć odmah i sad, ali isto tako ti neće tako skoro u svoje kuće - humanitanra pomoć potrebna je i nakon par tjedana, par mjeseci... sjetite se onog dobrog osjećaja što želite nekome pomoći recimo 1. veljače, ili još kasnije, pa provjerite što je tada potrebno i pošaljite.

Pozdrav od Rudarke

Ps. I mi se nalazimo u području koji trese, no sva sreća razorna moć je mrvicu manja od one u Petrinji i okolici. Tokom pisanja ovog posta zatreslo je nekoliko puta od 2,0 - 3,2. Gadno.

| 08:28 | Komentari (3) | Isprintaj | #

utorak, 08.12.2020.

Godišnji izvještaj by Rudarka

Eto stigao i taj mjesec u godini - kad sa svih portala skaču božićne pjesme - sad bi tu čovjek napisao da miriši kuhano vino (što ne cry), kobase sa štandova (što ne cry), no dobro... znate što mislim. fino

Negdje u ovo doba tradicionalno pišem o protekloj godini, neostvarenim željama i općenito planovima za budućnost. smokin

Gledajući unazad, posljednje dvije godine nisam ništa napisala - taman smo negdje u ovo doba pakirali kofere i bježali na drugi kraj svijeta. E sad, pošto se ove godine skoro pa nisam makla iz dnevnog boravka - teško da ću se mrdnuti dalje od Metropole. rolleyes

No, da se vratimo malo na godinu u izmaku. Mogu se pohvaliti da nisam pobrala mrsku nam neprijateljicu coronu. Uspjeli smo, ne znam kako, preživjeti sve do danas bez samoizolacije. Ne bi čovjek vjerovo. yes

Svoja (poslovna) putovanja svela sam na video linkove sa raznim dijelovima svijeta. Direktno iz "drevnog" boravka (kako je to zvala naša stara čistačica). naughty

Pa sam tako bila na konferenciji koja bi inače bila u Amsterdamu (ako bi me tada šef pustio, ovako mi je veselo dozvolio da sudjelujem smijeh), pa na sastanku u Kairu, pa drugom u Luandi, pa trećem u Budimpešti, pa nekoliko iz Brisela... mogu ja još nabrojati nekoliko gradova i nekoliko kontinenata što sam propustila.

Da ne spominjemo privatna putovanja koja su se svela na nekoliko kratkih obilazaka naših udaljenih otoka. I kineskog mosta (tu je Guzda nešto radio, a ja uzela dva dana godišnjeg sretan). No, šta je tu je. Ne treba žaliti.

Otkrila sam da mogu prilično ugodno živjeti i u četiri zida, uz kompjutor, dosta knjiga, malo starih serija na TV, fine kućne hrane i umjerno alkohola. Samo pivo i vino. party

Otkrila sam također da zapravo imam mali krug prijatelja i stvarnih kolega koji su me se sjetili, ponekad nazvali i popričali. Zapravo sva ona neka horda ljudi po uredima što kakti bez njih ne možeš živjeti brzo te zaboravi. A bome i ti njih. Ne može se reći da sama nisam kriva što neke ljude mjesecima, da budemo konkretni - od prvih mjera sredinom ožujka, nisam čula. Pa ni telefonom.

Otkrila sam da mogu raditi od kuće, čak i možda plodonosnije nego u uredu.

Otkrila sam isto tako da mi hrpa robe u ormarima ništa ne znači. Kao ni nakit. Kao ni satovi (nije da su nešto skupi, no nekad su me veselili). Sada su mi bitne dobre tajice i tenesice za do dućana/placa.

I da se na kraju pohvalim - unazad mjesec i pol počela sam se aktivno baviti jednim sportom koji me oduvijek zanimao, a bila sam sigurna da neću nikada imati ni novaca ni vremena da ga započnem - golfom. Ali kako život piše (lijepe) priče, tako sam i ja - igrom slučaja završila na golf terenima, uz vrhunskog trenera i novu opremu. smijeh

Mogu reći da sam oduševljena i da mi svaki trenutak proveden na golfu donosi opuštanje, veselje i radost. Ostavim mobitel u autu, nabacim opremu na rame (no dobro, odvučem kolica sa palicama) - i udri. pjeva

I za kraj - što si želim u novoj? Zapravo stvarno ne znam da li mi nešto posebno treba. No dobro, osim da se sve ovo smiri pa da sjednem na prvi avion i krenem u avanturu. Ovaj put tražim lokacije s golf terenima. cerek

I za kraj - jedan rudarski pozdrav sretno - od vaše najdraže Rudarke

| 14:45 | Komentari (9) | Isprintaj | #

srijeda, 09.09.2020.

Maske naše svagdašnje....

Probudim se, otvorim društvene mreže i - op. Zaskoče me slike zaprljanih dječjih maski i grozomornih objava o tome kako zdravo (?) dijete, nakon određenog broja sati u školi s obaveznom maskom ispljune u istu nešto grozno, polu-krvavo i sivkasto... ili je mali samo popio kakao, pa nije obrisao usta? zujo

Sve u svemu me ljuti što su ljudi neozbiljni i neinformirani. No, takav je naš svijet. Većina što susrećem po dućanima (pogotovo penzići) hodaju sa nosom izvan maske ili još gore, skoro pa samo bradu pokriju istom. headbang

Ne možemo pobjeći od istine da je pandemija. I da je cijeli svijet u većem ili manjem lockdown-u. Ako je jedan od načina da se smanji rizik od unošenja određenog broja virusa u tijelo koji na kraju rezultiraju samom bolešću nošenje čistih jednokratnih maski - pa hajdemo se držati propisanih naputaka.

Osobno sam protiv onih krpa što sad svi nose. Nisam sigurna da tanka tkanina može išta zaustaviti. S druge strane, jednokratne maske su svakim danom sve jeftinije. Treba samo paziti da se ista, nakon nekoliko sati nošenja zamijeni za novu.

Žao mi je što se kroz medije ne provlači informacija o pravilnom nošenju maski. Znači: lijepo se maska primi za one gumice (čistim rukama), stavi preko nosa i ostaih dijelova lica, eventualno stisne onaj metalni dio (koji bi morao sjesti na korjen nosa - mislim da se to tako zove) - i voila - do skidanja iste, nema diranja!

Doduše, gledajući ove naše političare, a dio njih su i liječničke struke - ne pazi kako ih nosi. O Bandiću i njegovim eskapadama sa raznoraznim maskama nećemo.... nut

Moram s vama podijeliti jednu zgodnu crticu o nošenju maski.

U ovo vrijeme pandemije ne zalazim u crkve niti na bilo kakva veća okupljanja. No, kako smo se za Veliku Gospu zatekli u Skradinu, otišla sam do mjesne crkvice. Kako je bilo stvarno malo ljudi, stavila sam masku i provukla se u crkvu gdje oko mene nije bilo na nekoliko metara nikoga. Dođe vrijeme za pričest, a svećenik - prvo stavi masku na lice, dezinficira ruke (malo je mahao da se osuše) i krene dijeliti hostije. thumbup

Silly me, mislila da je takvo ponašanje uobičajeno (nisam bila u crkvi od Božića prošle godine) i u ostalim vjerskim okupljalištima. Kad ono - mauna. Tek nekidan netko od biskupa preporuča određene higijenske minimume tokom obreda u crkvama.

Možda sam malo friknula od ove ne-normalne situacije, rada od kuće i nesigurne budućnosti, pa mi je svaki izlazak među ljude postao trauma. Možda previše čitam i pratim situaciju u svijetu (ipak bih željela otputovati i vidjeti nove zemlje, nove ljude, nove običaje). Možda je samo..... lud

Ahoj od Rudarke

| 09:44 | Komentari (5) | Isprintaj | #

petak, 17.07.2020.

Rudarka na Lastovu

Moram priznati da bez obzira što sam dosta putovala po Lijepoj našoj, mnogi od Jadranskih otoka ostali su mi na "to do" odnosno "to see" listi. Igrom slučaja, Guzda je morao poslovno skočiti do našeg najudaljenijeg nastanjenog otoka. O ne, nije to Vis. Začudili bi se. To je Lastovo. thumbup



Kako bi uopće stigli do Lastova potrebno je uloviti trajekt u Splitu i nakon skoro šest sati vožnje (sa zaustavljanjem u Veloj Luci) eto vas na otoku. Ubli se zove mjesto gdje pristaje trajekt. Kad si zbrojiš da te avion od Zagreba za isto vrijeme doveze do Dohe, hm... nut

Otok je svojedobno bio zatvoren za turiste odnosno strance zbog vojnih objekata (koji još u nekoj manjoj mjeri postoje na otoku), tako da ne postoje veliki hotelski smještaji, a bome niti tzv. apartmanizacija kao što je to primjer na obali kao i na nekim drugim otocima. Doduše, ostaci baraka za smještaj JNA vojske je i dalje vidljiv na pojedinim dijelovima otoka. I grozne ružne kuće za smještaj oficirskih obitelji. Noo.. idemo dalje.

Zamislite si kako ste smješteni u simpatičan apartman gdje se odmah ispred njega bacate u prekrasno čisto more. Ni žive duše oko vas. Ne znam kako je u punoj sezoni, no brijem da ni tada nema previše gužve. Ipak je otok daleko na pućini.



More oko otoka Lastova je jedno od najčišćih na Jadranu, pa je tako i vidljivost u dubinu skoro do 35-40 metara. Raj za ronioce.

S druge strane, udaljenost od kopna donosi i neke probleme. Guzda se našao na Lastovu prije par mjeseci, u jeku zabrane kretanja zbog Covid-19. Od onih nekoliko bankomata većina nije bila u funkciji, a plaćanje, osim na benzinskoj stanici, nisi mogao bez keša. Uključujući i kartu za trajekt. rolleyes

Ni sada nije bitno drugačije, tako da ako mislite doputovati, podignite dovoljnu količinu para u Splitu ili na Pelješcu. naughty

Sjetih se i crtice sa konobarom u lokalnom kafiću. Nekome je prepričavao kako si je htio naručiti neke tenesice preko web-a, no otkantali su ga s napomenom da ne šalju poštu na otok. To su problemi mještana. Teško da će doći do određenih stvari potrebnih za život. No, zato se trajektom šalju - kao na kopnu autobusima - madrac za krevet, jestivo ulje u rinfuzi, neke druge zamotane pošiljke. Lijepo se sve ostavi u trajektu, a poslije drugi preuzmu na otoku. Ljudi se snalaze kako umiju i mogu. smijeh

Kad već opisujem otok moram dodati još nekoliko crtica. Mjesto Lastovo se nalazi na suprotnom kraju od mjesta Ubli, doduše tek nekih 10 km udaljenosti, no smješteno je u zaleđini tj. gleda na unutrašnjost otoka - zelenu obradivu udolinu.



Nažalost, većina starih kuća je nenastanjena, u tužnom ruševnom stanju. Kako je to Guzda usput komentirao kad smo šetali po pitoresknim kamenim uličicama - "onaj neki mali u Peru-u ili Argentini niti ne zna da je vlasnik neke od tih nekretnina". A tako bi se lijepo dalo posložiti visokokategorizirane smještajne objekte u preuređenim stoljetnim kućama.



I za kraj - kako mi je lijepo objasnito deda u suvenirnici kad sam pokušala doći do dnevnih novina - a što će ti to ovdje - za pobjeći od svih nedaća, od ružne stvaranosti, od loših vijesti - preporučam ovaj raj na zemlji.

Aloha od Rudarke

| 10:45 | Komentari (6) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>