Obično to ne radim, no moram se osvrnuti na slučaj majke i kćeri iz Skradina (ili okolice?) što su vulgarno u eter napale vatrogasce što im (ne) gase kuću/okućnnicu što li već...

Direktno u kameru RTL Direkta (mislim čak da je išlo direktno u eter) psovale su i vrijeđale jadne vatrogasce. #nakaze

Moram priznati da mi ništa nije bilo čudno kad se doznalo da se radi o supruzi i kćeri prvog čovjeka (čitaj: debeli stranački višegodišnji baja ) jedne od najvažnijih hrvatskih državnih poduzeća, jelte vlasnik stranačke knjižice vodeće nam stranke u državi. A kako bi drugačije dobio "povjerenje" premijera?

A koji je navodno jednu od cisterni s vodom zadržao u svom dvorištu - jel nema smisla da se njegovo ne gasi/polijeva/hladi - a ne gdje bi ta cisterna stvarno trebala doći. Nažalost bahatost takvih ljudi na vlasti, a i njihove uže/šire obitelji nisu nam strani. I nitko od njih nikad nije pomislilo da bi to trebalo značiti njihovo povlaćenje s te pozicije odnosno ostavku.

Da se vratimo na požare u Dalmaciji i općenito vatrogastvo.

Problem nastaje u dijelu kad je nešto centralizirano (pa kakti neki ne dobe ni centa) i lokalizirano - svi gradonačelnici, a pogotovo načelnici silnih nam sitnih općina žele vlast - da oni biraju (u ovom slučaju vatrogasnog pročelnika ili kako mu je titula), zapošljavaju (po stranačkoj knjižici - ne nužno onoj plavoj - ovisno u kojoj je stranci dotični načelnik) i troše namjenske novce kako im se prohtije.

I onda to lokalno nema novaca za kupovanje skupe opreme - u ovom slučaju vatrogasnih vozila i što je već potrebno za ozbiljno gašenje požara.

To se može preslikati i na instituciju Hitne pomoći i njihovih dežurstava odnosno plaćanja liječnika da dežuraju u vrijeme vikenda i blagdana. Ili recimo dežurnih ljekarni.

E sad bi tu ti isti (grado i ini) načelnici htjeli upliv vrhovne vlasti odnosno nadležnih ministarstava - čitaj: daj nam para, a mi ćemo lako. E pa ne ide to tako...

Da ne velim da se stvara đumbus između raznih dijelova države. Naša država nisu samo stanovnici Zagreba (koji mogu dobiti i tzv. ptićjeg mlijeka usred noći na kućna vrata jer postoje dostavne službe) nego i mi svi ostali koji živimo u većim i manjim urbanim i ruralnim sredinama.

I sad povrat na nemili događaj. Dotični se direktor posipava pepelom po glavi - kakti njegove najdraže su bile izvan sebe . Šire gledano - zašto bi se tražila ostavka u slučaju da mu netko iz uže obitelji napravi neko sranje u javnosti. Slažem se.

No, obično su u našoj lijepoj navedena radna mjesta usko politička i daleko od stručnosti. Pa se baš i ne bih plakala da ga premijer smjeni.

Eto toliko od Rudarke. Ljeto je. Ahoj.

Vrijeme je za novi putopisni post! Jeeee....

Obzirom da je Guzda radio neki poslić na aerodromu u Zadru, sinula mi je ideja da bi konačno mogli posjetiti moju prijateljicu u Engleskoj putujući nekim povoljnim letom. I gle čuda - postoji let Zadar - Leeds/Bradford više puta tjedno.

U jednom smo trenutku bili u gužvi (subota krajem lipnja ) jednog od toplinskih valova lijepe naše, u slijedećem slijećemo u prohladni Yorkshire.

Da sad preskočim detalje - Yorkshire je neka vrsta našeg Zagorja. Pričaju malo čudan engleski - Guzda je razumio domaćine, no okolne susjede i prijatelj - ni mrvu. Imaju malo otkvačen humor koji neki ne razumiju. Oni stariji će se sjetiti popularne nedjeljne emisije popodne - i skečeva Dave Allen-a. E, to su bili skečevi s Yorkshire-skim humorom.

I sad - kako to izgleda? Doslovno kao da ste sletili u Midsomer ili bilo koju englesku bbc seriju.

Bili smo smješteni usred nacionalnog parka North York Moors - prekrasni brežuljci vrijeske prepuni ovaca koje same lutaju. Naime, cestovni ulazi u park su pokriveni nekom vrstom rešetke preko koje ovce ne mogu van. Isto tako - na ulazima u sela unutar parka također postoje te rešetke, pa ovce koje borave unutar sela (svaki vlasnik ima pravo držati do 50 ovaca ) ne miješaju se sa ovima koje su direktno u divljini. Luudo.

Unutar nacionalnog parka ljudi hodaju, planinare, voze bicikle, jašu konje, kampiranju. Ne znam da li je to i u drugim dijelovima Engleske ili zbog količine turista, uglavnom svaki zaselak ima svoj lokalni pub. Svi ti pubovi se nalaze u prastarim, uglavnom viktorijanskim kućama gdje se debelo moraš sagnuti da bi ušao unutra. A ni stropovi unutra nisu baš za dvometraše.

Piće se obavezno naručuje i plaća za šankom. Za šankom se naručuje i hrana (uglavnom jednostavnija jela), no nju vam poslije donesu za stol. Čak se i dupla runda - recimo piva - zna natočiti u istu čašu. Da se ne troši voda za pranje čaša...

Naravno da smo obišli nekoliko starih crkava (iz 6 - 7 st.) - to Rudarka, naravno da smo obišli i poznatu Whitby Abbey - ruševine samostana i crkve iz 7 st. koje su bile predložak za pisanje knjige o Drakuli (pisac Bram Stoker nikad nije bio ni blizu Transilvaniji ), obišli smo i poznatu Sandsend plažu (kojim je jednom projahala Madona, a svi pričaju o tome kao da jaše svakodnevno ) - nepregledna pješčana plaža gdje moraš paziti na plimu i oseku jer ćeš inače plivajući natrag. Taj dio obale Sjevernog mora je poznat i po fosilima koji se mogu naći na plaži i okolnim klifovima - poznati pužić amonite.

Još samo dvije stvari, da ovaj post stvarno ne bude jako dosadan. Popularni nakit od poludragog kamena - gagata odnosno crnog fosiliziranog lignita, a jedno od najpopularnijih nalazišta smješteno je u okolici Whitby-a, promovirala je kraljica Viktorija kad je nakon smrti voljenog supruga Alberta ušla u duboku korotu (crninu). Proglasila je Whitby Jet jedinim nakitom kojeg je nosila do smrti. Dobrih četrdesetak godina.

I druga stvar - fish & chips - kad naručiš u Yorkshire-u (jedno od najboljih mjesta je u lokalu Fish Cottage u Sandsendu), dobiješ pola filetirane ribe, krumpiriće i zgnječeni grašak. Kako se jede - staviš komadić ribe na vilicu, malo soli, malo octa i - pravi okus kako jedu Englezi.

Probali smo i Yorkshire-ski puding, Pork pie (ima okus mesnog nareska - ), ukiseljena jaja (to se kakti žvaće u pubovima kad si malo popiješ ), pravi engleski doručak (s kobasicama, popečcima od krumpira i nezaobilaznim grahom ). Ludo je što u mesnicama, osim naravno mesa možeš kupiti i pite (pečene), ukiseljeno povrće i tko zna što još. Ludilo.

A bilo je i pravog engleskog golfa. Cijene puno povoljnije nego u drugim dijelovima svijeta. Igrališta odlično održavana. Mislim da ćemo se još koji put vratiti.

Do slijedećeg putovanja, ahoj od Rudarke

Da me čitatelji ovog bloga ne zamrze - ajmo s jednom laganijom temom - let avionom - što, kako, zašto...

Jučer se u vijestima spominjala (ne)zgoda na letu iz Londona za Singapur kada je avion naglo propao, pa su ljudi, hrana, piće, koferi... sve letjelo okolo po kabini.

Za početak - Rudarka je dosta letjela po svijetu, od leta Zagreb - Split sa desetak godina, kada su me pustili u pilotsku kabinu da vidim kako tamo izgleda , do letova na više drugih kontinenata. Znači, kratkih letova, srednjih, dugih (više od 11 h u zraku).

Uglavnom, da se vratim na početak priče sa havarijom u avionu iz Londona. U nekom se trenutku, a oznaka za vezanje pojasa nije bila upaljena ili se upalila i odmah nakon toga je došlo do propadanja aviona tako da su svi putnici i sve što nije bilo vezano odnosno spremljeno na način da je fiksno - poletilo u zrak odnosno do gornjeg dijela avionske kabine.

Možete misliti što se desilo. Kako je avion propao dobrih 2 km - došlo je do ozbiljnih ozljeda ljudi, jedan čovjek je preminuo od srčanog udara, a i avionska kabina ne izgleda baš reprezentativno.

Moram priznati da sam nešto slično i ja doživjela, no u puno laganijoj varijanti. Na letu iz Kaira za Istanbul. Kako se dijelio doručak - isto tako je bilo tacni sa hranom, kavom, pićem svugdje - odnosno sve je poletilo u zrak, pa se naglo spustilo (kad je avion prestao propadati)

I sve to ne bi bilo tako strašno - osim ovih što su sve to dobili po sebi - da jedna putnica (pričala je jednim od jezika ExYu) nije počela histerizirati kako ćemo svi poginuti, kako ona ne može disati, kako mora van - halo? Na 20.000 ft ?

Uglavnom, kako ja to radim kad letim avionom?

Kao prvo treba slušati preporuke kabinskog osoblja i kapetana - ako je rečeno da je došao trenutak kad se smiješ odvezati - obično kad završi manevar polijetanja na visinu leta - istovremeno ti preporuče da cijelim letom budeš vezan - Rudarka to radi. Cijelo vrijeme sam vezana. Možda malo opustim trake, no ipak sam vezana.

Drugo - gledati kako se ponaša kabinsko osoblje - ako je ono smireno - ne trebaš se brinuti. Oni su ipak u tom avionu svakodnevno. U onoj priči sa propadanjem aviona - stjuardesa, koja je dijelila doručak je naglo krenula nazad sa kolicima koja je "zaključala" - znači, na određeni je način (obično su to zvučni signali) dobila dojavu iz kapetanske kabine da će doći do propadanja ili jačih turbulencija aviona. I da odradi taj manevar sa kolicima i sjedne, odnosno se veže na najbliže slobodno sjedalo.

Moram spomenuti da nemam ništa protiv vožnje male djece u avionima - osim ako su stvarno negdje blizu mene jer ona u pravilu, od buke - pogotovo kod polijetanja plaču. Ponekad plaču i dulje - satima. Tako da priču Maje Šuput da je mali super u avionu ne pušim. Volim ja Maju, no to je vjerojatno neistina.

I da - kad ga je vozila kao malu bebu - smatrala sam da je to ludost. Kao prvo - ova priča sa vezanjem - mali je ležao veći dio puta u priručnoj kolijevci (naravno nevezan) koja se posloži nakon polijetanja, a spremi prije slijetanja. Drugo, što postoji problem sa izjednačavanjem tlaka u unutarnjem uhu, pa bebe znaju jako patiti jer su premale da odrade što treba - puhnu nos npr.

Što dalje - za višesatne letove avionom preporuča se ugodna ne stežuća odjeća jer satima sjediš u relativno uskom prostoru (ekonomska klasa). Ako si sreće ko Maja - svaka čast. Uživaj u prostranom sjedalu gdje imaš prostora za dići noge ili se čak ispružiti i spavati. Bravo Maja!

Na takvim letovima se dobije dovoljno hrane i pića da ti bude ugodno. Doduše, Guzda ne jede ništa (pa to izluđuje stjuardese), ali Rudarka jede i pije koliko joj daju. Uglavnom pivo. Trudim se svakih sat vremena dići i otići do wc. Ne zato što bi mi bilo sila, već da protegnem noge. U principu se ne dozvoljava stajanje po avionu, pa je taj izgovor odlaska na wc odličan.

Ima još puno stvari što bih vam mogla opisati i savjetovati. No, da ovaj post ne bude predugačak - tu je kraj.

Ahoj od Rudarke

Ps. Za par tjedana letimo za Englesku.

Nakon pobjede malog Švicarca na Eurosongu, mislim da je vrijeme da malo pojasnimo pojmove koji se spominju u kontektstu dečka u ženskoj haljinici. A i Rudarki da malo istraži tu problematiku, čisto da vam ne pišem gluposti.

Uglavnom, ja ću ga i dalje u postu zvati "mali" jer se radi o osobi rođenoj kao muško. Istovremeno se oblači kao curica. Doslovno. A službeno se izražava kao tzv. nebinaran. Da vidimo što to znači.

Službeno se nebinarnost smatra svi oni rodovi koji ne spadaju u službena dva roda - muško i žensko. Ne bi vjerovali, no to je onaj Q u famoznoj LGBTQ+ krartici. Nisam znala do sada.

Osim što nebinarnost ulazi u širu ideju transrodnosti - kad se netko ne osjeća dobro u svojem tijelu po rođenju. Doduše, obično se to može provjeriti odnosom testosterona (većeg od 9,9 nmol/L kod muškaraca) i estrogena kao ženskih spolnih hormona. No stvari se ovdje kompliciraju jer neki od njih žele promjenu spola, neki ne žele, neki žele samo vanjska obilježja (npr. ženska), no i dalje zadržavaju spolne organe koje su dobili rođenjem i tako se sve komplicira.

Da još spomenemo i onu zastavu kojom je mali Nemo mahao u finalu Eurosonga - zastava žutih, bijelih, ljubičastih i crnih pruga predstavlja zastavu nebinarnih. Moram priznati da sam ju prvi put vidjela. No, eto... čovjek uči dok je živ.

Kako ne bi mislili da je stvar jednostavna, pronašla sam još neke zastave - zastava rodnog kvira, zastava arodnih ljudi, zastava rodne fluidnosti, zastava birodnosti... a ima toga još.

E sad ono zbog čega sve ovo pišem. Postoje zemlje gdje su povjesno i kulturološki prihvaćene transrodne osobe - npr. Indija. No, statistički gledano sve u famoznoj kratici LGBTQ+ se nalazi u onom spektru od ispod 5% čovječanstva. Pa mi sva ova preseravanja idu na živce.

Možda sam (pre)stara, možda mislim da su današnja djeca previše razmažena, pa na svakakve gluposti pomišljaju - no sve u svemu protivim se agresiji malobrojnih nad višebrojnima. Uključujući agresiju da ja moram "njih" nazivati "oni". Ili je "on" ili je "ona" (mijenjaj brate spol koliko god želiš no pusti me na miru). Ne priznajem treći rod i točka.

Navodno su sad "in" na zapadu wc za rodno neodlučne. Ili rodno nebinarne. Ili kako god to nazvali. Halo? Za onih ispod 1% čovječanstva. Da piške i kakaju u svojem prostoru? Meni je ovo malo "too much".

Da rezimiramo - nemam ništa protiv da se netko javno predstavlja istospolno orjentiran (čak mislim da u HR određeni broj javnih osoba ne želi izaći "iz ormara", no to je sad neka druga priča) i/ili bilo što od palete transrodnosti i nebinarnosti i onog nečeg trećeg o kojem mi se sad ne da istraživati.

No, smeta mi kad se agresivno napada sve "normalno" - kojega je u ovoj priči onih više od 95%. Eto.

Ahoj od Rudarke

Upravo sam pročitala članak u kojem se spominje odbijanje putnih troškova na račun HZZO pošto umirovljenici imaju besplatni prijevoz vlakovima.

S obzirom da se radi o odlasku na rehabilitaciju između Osijeka i Bizovca, te da je željeznička stanica u Bizovcu udaljena jedno dvadesetak minuta hoda zdravog čovjeka - ludilo!

Ne znam detalje o starosti dotičnih umirovljenika niti njihovoj mobilnosti - državni nam je birokratski aparat ludilo.

Samo da napomenem da je za bilo koju iole ozbiljniju poziciju u tom istom aparatu potreba sigurnosna provjera, dok je za prvog čovjeka državnog tužilaštva nije potrebno - jer kakti postoji neka rupa u zakonu, baš smo prava banana država. Uz dužno poštovanje dijelu afričkih država.

Da se vratim na svoj prethodni post. Ne znam zašto su neki pomislili da ne znam za prijevremeno rješenje - no vjerujte, nisu mi ga dali. No, bilo pa prošlo.

Uglavnom, za gore famoznu povlasticu besplatne vožnje vlakom zatražila sam svoju iskaznicu. Mail-om. Čak sam platila i dostavu na kućnu adresu. Planiram s dotičnom plastičnom karticom mahati za popuste u našim trgovačkim lancima. I muzejima. I gdje god mi daju popust.

Ne pada mi na pamet sjesti u vlak jer boktepitaj kad ću stići do slijedeće stanice.

I da - poslala sam mail Matici umirovljenika koji su me uputili, nakon više od 48h, a ne manje kako spominju na svojim stranicama, na lokalnu udrugu. Problem je što je lokalna udruga vezana uz lokalnu tvornicu pa i dalje ne znam kako da se učlanim. I gdje.

Inače, postoji određeni respektabilni spisak dućana, rehabilitacijskih i inih lokacija (uglavnom vezano uz zdravlje starijih ljudi) gdje se može konzumirati popust. Pa si mislim - nikad ne škodi imati i takvu vrstu članske kartice.

Jednom riječju - nisam baš daleko stigla. Barem ne u svojem selu malo. Metropola je već druga priča. No, nastavak slijedi...

Ahoj od Rudarke

Kao što znate, Rudarka je više od šest mjeseci u mirovini. Da li je to baš željela? Nee.. no, to sad nije dio ove priče.

Uglavnom, kada sam uspjela doći do svojeg rješenja o mirovini (dobrih šest mjeseci bez kune pardon eura na računu ) pokušala sam pronaći informacije o popustima/benefitima za umirovljenike.

Uglavnom, osim što sam ravno dva (2) puta ušla u muzej/galeriju - od toga nekidan u Ljubljani na umirovljenički popust i informacije da bih se mogla tokom ove godine voziti vlakovima besplatno - ravno ništa.

Neću sad o tome da bih vlakom iz svojeg sela malog do Metropole stigla ravno kao od Metropole do većine glavnih gradova Europe avionom - nisam sigurna koliko me ta beneficija raduje.

Još jedna mala sitnica - moja mirovina je nešto viša od onih famoznih maksimuma koju spominju naši načelnici, gradonačelnici, ministri i sam premijer - jednom riječju - nisam dobila ni cvonjka od onih famoznih božićnica, uskrsnica i potpora zbog povećanja cijena hrane, energenata i svega što dišemo.

Da se razumijemo, govorimo o mirovini debelo ispod tisuću eura.

U ovom se postu ne spominju mirovine bivših saborskih zastupnika, predsjednika sudova i još nekoliko subjekata koji su rješenja o mirovini dobili po posebnim pravilnicima kao i onih famoznih ratnika NOB-a (doduše, nekako sumnjam da su ovi nosioci mirovina ikad ratovali, odnosno rodili se u vrijeme prošlog svijetskog rata ).

Što hoću reći - žao mi je ljudi što žive s minimalnim mirovinama i stvarno ne znam kako siroti ljudi mogu platiti osnovne životne namirnice i energente, no - ima nas i ostalih koji stvarno dobivamo mirovine ispod svih standarda, a mi smo kakti "bogati" umirovljenici i tko nas šiša.

I da - još jedna sitnica - ne znam kako dobiti mjesečni popust u nekim od prehrambenih lanaca što daju umirovljenicima popust - nemam posebno označenu zdrastvenu iskaznicu (što je bilo nekad), niti postoje isplatni listići (barem ne oni starinski - od poštara ), a bome ne želim pokazivati lokalnoj prodavačici puni izvod sa tekućeg računa.

Pitanje se postavlja - kako dokazujem da sam u mirovini? Ovi gore u muzeju/galeriji vjerovali su mi na riječ.

U sljedećim ću se postovima malo pozabaviti ovom tematikom - što jedan prosječan umirovljenik u RH može dobiti besplatno ili s popustom. Čujemo se uskoro.

Ahoj od Rudarke

Oznake: umirovljenici

Za početak - na društvenim mrežama gdje se pojavljujem - prijavljenja sam svojim punim imenom i prezimenom. Ne skrivam se iza lažnih profila. E sad, to ima i svojih mana...

Upravo sam na kratko ostavila jedan komentar na stranicama koje spominju najnoviju odluku suda da se Severini, po enti put oduzme skrbništvo nad djetetom. Mali je već 10+ godina. Hm.

Što sam ja komentirala - ovdje ću otvoreno napisati - rekla sam da se slažem da je sramota u našoj zemlji oduzeti skrbništvu nad djetetom majci (pogotovo što se radi o ocu iz druge države i statistici gdje su majkama odzeta prava samo u teškim kriminalnim i/ili psihičkim stanjima - to nije pisalo).

No, isto tako sam spomenula da je gore spomenuta majka - ako ćemo po objavama s društvenim mreža - već više od dva tjedna na odmoru na drugom kraju svijeta. Ako je mali s njom - pitanje je zašto ne ide u školu. Što sam htjela naglasiti - i sama daje povoda socijalnim službama da negativno misle o njoj.

Hebiga - to je karma javnih osoba. U nekom trenutku žude da budu poznati, viđeni i komentirani, a u drugom im je to breme.

Tu sam negdje shvatila da će moj komentar, koliko god bio pozitivan jer sam naglasila da se i dalje ne slažem s odlukom da se dijete oduzme majci (ne govorimo o imenima nego o principima) - biti dočekan na nož. I izbrisala komentar.

Prvo da komentiram gore navedeni slučaj - otac prebogati Baja iz susjedstva može platiti - pa sad svi govore i sumnjaju da je platio socijalnu, sud, školu (navodno ravnateljicu)... ja bih provjerila koliko je on fizički bio u RH (u kakti svojoj kući u centru Metropole) i koliko onda ima prava na sudjelovanje u odgoju djeteta.

Drugo, majka poznata estradna zvjezda (što je je - moramo reći istinu ) kojoj je kruh pjevanje u večernjim terminima, putovanja i kako bi to narod rekao - neuredan život.

S treće strane radi se djetetu koji ulazi u pubertet i koji će - vjerujte mi imam vlastitog iskustva - u tom trenutku ludila učiniti sve da mu bude lakše u životu (čitaj: ne odlazak u školu, ne učenje, ne - svega što se sjeti). Ovakve sudske nedosljednosti neće pridonijeti njegovom zdravom odgoju. Znam da to nije naš problem, no, nekako ti teško kad čuješ da stvari ne valjaju...

Što ću na kraju reći - bez obzira na moje opservacije vezane uz gospođu Vučković, ona je ipak majka. I ja sam majka. I baka. I svi smo na tvojoj strani Seve.

Ahoj od Rudarke

Eto mene opet i u ovoj 2024.! Ahoj

Malo za razonodu - ispričati ću vam kako nam je bilo na prošlotjednom putu na/u Cipar.

Ae - novogodišnje želje se ispunjavaju (uključujući i torbicu što sam si sama poklonila ).

Uglavnom, niskobudgetnim letom u cik zore - prije 6 h krenuli smo prema Cipru. Cipar je otok odnosno europska država na Mediteranu - bliže su joj Turska, Libanon i Sirija nego recimo Grčka. No ajde... nikad nismo bili.

Sitna napomena - na Cipru ne žive Ciprani - pošto takav narod ne postoji nego Grci i Turci kao većinski narodi. Turci su se svojedobno odvojili - recimo trećina do četvrtina otoka je tzv. Turska republika sjeverni Cipar kojeg je priznala - gle čuda - samo Turska država.

Sam otok je skoro pa muzej na otvorenom - od neolita na ovamo, no najviše ima helenističkih i rimskih ostataka. Najpoznatiji su mozaici u Pafosu (3 st naše ere), kao i one famozne stijene Petra tou Romiou gdje se po antičkim pričama rodila Afrodita - iz pjene što more stvara na tom mjestu. Prelijepo. Nedaleko stijena postoje i ostaci Afroditina hrama.

Kako bi bili mobilniji, naravno da smo rentali automobil. I tu ne bi bio problem da se kao britanska ostavština ne vozi lijevom stranom. Što naravno predstavlja problem za sve turiste, osim naravno Britanaca.

Smjestili smo se u mjestu Pafos - gdje smo i sletili. Pafos je grad koji se u obalnom pojasu sastoji od niza hotela i smještajnih objekata - apartmana. Kako to izgleda ljeti kad su svi kapaciteti popunjeni - ne mogu si zamisliti. Pogotovo što baš i nema dućana i kioska sa hranom/voćem kao recimo kod nas na moru. Negdje je to luda kuća.

Domaćini - Grci su simpatični, otvoreni, pričljivi. Ima dosta konobarica slavenskog porijekla - da li se radi o Ruskinjama ili Ukrajinkama - stvarno ne znam. Bilo mi nezgodno pitati. Isto tako, navodno je dio izgrađenih objekata uključujući golf resorte financiran ruskim novcem. Neki od objekata su i dalje u izgradnji. Znači - izgradiš golf teren i recimo tridesetak kuća okolo, pa se širiš dalje na okolna brda. Cipar čak ima i jedno PGA igralište. Začuđujuće, nije bilo naskuplje, ali je bilo prekrasno za igru.

Što još reći - golf je bio odličan jer smo na +20 igrali u kratkim rukavima dok je kod nas stigao onaj zimski val. Za kupanje, čak i u bazenima pred hotelima je malkice prerano, no zato je odlično za šetnje po muzejima na otvorenom. Cijene ulaza u svaki od tih muzejski prostora je oko 2,5 - 3 eura. Skoro pa đaba.

Hrana je grčka, ali baš ne u potpunosti - nemaju toliko maslina i maslinovog ulja, a isto tako neke od klasika grčke kuhinje ne možete naći na Cipru. Cijene - sada u zimskom razdoblju su negdje kao i kod nas u većim gradovima Hrvatske. Nije baš bagatela, no nije ni preskupo. Pretpostavljam da se početkom turističke sezone i to mijenja.

Znači - ako možete putovati sa nekoliko krpica što stane u ručnu prtljagu, na Cipru ste za manje od 50 eura u više - manje udobnom trosatnom letu. Nas je let stajao mrvicu više jer smo vukli i svoju golf opremu. No, i uz kofer i sportsku torbu, to je i dalje prihvatljiva cijena za odmor na suncu. Uz mrvicu povijesti umjetnosti i arheologije. Preporučam.

Eto toliko. Kako i dalje ne znam kako, a bome mi se i ne da - uskraćeni ste za slikovni dio ovog posta. No vjerujte, slike su prekrasne.

Ahoj od Rudarke

Došao je i taj dio godine kad se Rudarka prisjeća godine na odlasku i podijeli sa blogerskim pukom svoje želje za iduću.

Što se tiče ove na odlasku, mogu samo reći da se niti jedan moj plan nije ostvario već u nekom tvistu izvrnuo u nešto - nekad dobro nekad ne.
Kao prvo - ganjala sam rješenje za mirovinu dobrih pola godine. Sva sreća da mi kruh i mlijeko nije ovisilo samo o mirovini. Bome bi gladovala...

Da li mi se tko ispričao? Ma nee... još su bili ljuti što im se miješam u posao i tražim odgovore od državnih nam namještenika. No, završetak priče okrunila sam jednom slatkom fešticom uz janjca kojeg sam jedva pronašla...

Veći dio ljeta sam provela na relaciji more - kopno. Malo posla doma, pa opet u jedan prekrasan kamp. O njemu sam ispisala i previše postova, pa sve znate. Da li je to bio plan? Ma jok.

Isto tako sam u nekom trenutku početkom jeseni skoro pa počela pakirati kofere. No između odlične poslovne ponude, novog života, novog početka (i novog jezika) - što je pitanje da li mi je uopće bilo potrebno u ovim mojim godinama - desio se loši klik sa izvršnim direktorom, mladim nadobudnim managerom koji je u meni vidio samo staru babu. A ne stručnjaka.

Guzda se razveselio kad sam dobila odbijenicu. Pošto život i dalje ide i ne mogu se požaliti... nije na meni da se bunim previše.

Koliko god smo imali nekih ludih i velikih planova za putovanja, sve se stalno nešto izvrtalo. Em je Guzda imao previše posla, em se posao odužio i/ili naplata. Stalno smo nešto odgađali. No, to ne znači da nije bilo pića i lagane klopice s pogledom na Akropolu, golf na obali Atlantskog oceana, tapasi u Sevilli, šetnjica uz mađarsko more, slovenska golf igrališta...

Da se vratimo na golf - Rudarka je u nekom trenutku osvojila prvo mjesto, ogroman pokal i zavisne poglede ostalih... a stvarno nisam mislila da sam tako dobra.

Za kraj - što si želim? Putovanja, novih golf igrališta, malo posla (tek toliko da ne zahrđam - e da, i tu imam još jednu titulu - službeno sam postala predavač ) i novu torbicu...

I da - i mir u svijetu.

Ahoj od Rudarke

Svakim danom izlaze nove informacije vezane uz prometnu nesreću sad već bivšeg ministra.

Za početak - nadležni su tvrdili da dotični nije bio pod utjecajem alkohola. Doduše, ako je isti sa teškim povredama glave, trupa i lomom noge (navodno) saniran i odvezen na hitni prijem u najbližu bolnicu - nisam baš sigurna da su mu mogli napraviti alkotest. Teško da je bio u prisebnom stanju. No, dobro... 0,21 promil alkohola u krvi su vjerojatno "zaostaci" od večeri prije. I nije da s tim ne smiješ voziti. Nije mi jasno zbog čega je policija dala takvu izjavu u startu...

Slijedeće je isplivalo da je gospodin B. u funkciji ministra (još k tome obrane!) štićena osoba i da ne smije sam, bez pratnje i službenog vozača okolo lunjati. Službeni vozači prošli su nekoliko tečajeva sigurne vožnje, uključujući i vježbanje vožnje u slučaju napada (vožnja u rikverc pod punim gasom i sl.).

E sad je tu isplivalo da je vozilo i dodijeljen vozač sudjelovalo dan ranije u nekoj prometnoj nesreći (znači da auto nije u voznom stanju) i to zato što je isti vozio civilnu osobu - neku žensku osobu, no u ovoj priči spol te osobe nije bitna. Bitno je da po pravilnicima nije dozvoljeno pošto ministra obrane štite i voze vojna lica. A ne vozači državnog protokola. Ako je dotična osoba uopće trebala biti vožena. No sjetimo se Bandića i njegovih vožnji zagrebačkog mesara na kolinje u BiH, prevoženje jedne članice gradske skupštine iz Češke u Zg i nazad i tko zna još kojih bisernih ideja bivšeg nam gradonačelnika.

Ali to nije sve!

Danas u javnost izlaze i detalji samog vozila. Naime, terenac u vlasništvu bivšeg ministra je nabrijan dodacima - uglavnom za lov - specijalnim branicima, vitlom, ojačanim ovjesom i tko zna još kojim čudima. I sva ta drangulija se svake godine skidala da bi vozilo prošlo tehnički pregled. Jer ništa od navedenog nije dozvoljeno kao oprema na vozilima u Lijepoj našoj.

Postavlja se pitanje da li su nabrijani dijelovi vozila - polu tenka zapravo bili ključni faktor zbog kojeg je jadan čovjek u kombiju poginuo.

I još za kraj - žao mi je obitelji poginulog.

No, ne može mi premijer javno reći da će zbrinuti obitelj. Zašto? Jer je njegov ministar odgovoran? Pa nisam ja. Odnosno nismo mi - porezni obveznici. Nek to premijer plati iz svog džepa ako smatra da je potrebno.

Toliko od Rudarke

Ahoj.