As-salam Sir,

Regarding to possible investment, I wish to bring to your notice my interest to partner with you on any great investment business opportunity .

Please kindly furnish me with any business details and a proposal for a Joint venture partnership with you. Looking forward to going into good business relationship with you. May the peace of Almighty Allah be with you.

Regards,
Mohamed Ali Alabbar

Volim kad mi na službeni mail stigne ovakva pošta. Oma se osjećam vele-važno.

Nekoliko notica:

a) ja nisam muško
b) nisam muslimanske vjere
c) ne utječem na velika investicijska zbivanja (ni privatno ni službeno)
d) di mene nađe???

Ili da mu uvalim izgradnju pelješkog mosta? Ha?

U posljednje vrijeme prolaze kroz medije razne priče o loše ograniziranoj hitnoj službi. I nekim smtnim slučajevima kao posljedicama istog. Hm. Istina uvijek ima dva lica.

Alzo dakle, naravno da Rudarka ima priču iz prve ruke.

Prije par tjedana probudio me poziv Male - eto ona povraća cijelu noć, a mi grozni roditelji ništa ne poduzimamo. Nismo se niti probudili...

Doduše, poslije se ispostavilo da je povraćanje počelo negdje oko šest ujutro jer je Nasljednik stigao doma oko pet i nešto i sve je još tada bilo u redu tj. ostatak je obitelji spavao snom pravednika. Uključujući i Malu.

Mene kao dobru roditeljicu uvatio fraz - dijete je u teškoj ketoacidozi, a ja izbezumljena. Zovem prvo Rebro (sve se odvija u nedjelju oko sedam ujutro), kad tamo samo dežurna sestra koja ne zna/ne smije ništa sugerirati. Onda zovem frendicu da nam donese trakice za urin (očitavaju ketone u mokraći) jer mi nemamo...

Sve u svemu, konzilij doma odlučio da Mala, ja i moja frendica krenemo prema našoj seoskoj hitnoj službi, a Guzda će pričekat doma, pa ako što ustreba, skočit i donijeti..

Na hitnoj smo oma bili na redu, te je Mala krenula kroz proceduru objašnjanjavanja i inicijalnog pregleda. Odluka je infuzija + nešto lijekova da zaustavi povraćanje. Gut. Šečeri HI (oliti high), pa sam u tom trenutku skočila doma po naše inzuline koje nismo ponijeli u startu. I kratak report Guzdi.

S obzirom na duljinu doziranja infuzije proveli neko vrijeme u zapećku Hitne slušajuć ostale "hitne" slučajeve.

Uglavnom, stigao deda koji se žalio na bol u lijevom krajniku (točno tim riječima). I doktor i sestre su bili jako smireni i otpremili čiču doma bez lijekova, injekcija ili što li si je deda već umislio dobiti. Svaka im čast na uljudnosti.

Slijedeći na redu je bio neki tip s površinskim ogrebotinama koje se inače rješavaju običnim flasterom. Taj se još i svađao u čekaonici da je došao prije nekih drugih (beba s visokom temperaturom), a eto, zločesta sestra pušta ga da čeka.

Kako je sestra, a na kraju i doktor još jedanput odradili pregled Male, tako su oni vani mislili kako se ovi zajebavaju, a ne liječe jedno dijete. I taj je dio sestra morala objašnjavati razjarenom tipu. Prestrašno.

U trenutku kad smo odlazili, čekaonica se samo punila i punila. Stigli i neki malo krvati dečki sa nedjeljnje seoske nogometne tekme.

Što hoću reći? Ljudi su u posljednje vrijeme prihvatili hitnu službu kao mjesto brzog i laganog liječničkog pregleda, a ne mjesto gdje idu samo oni kojima je ugrožen život ili u teškoj upali/bolesti, a slijedi nekoliko dana praznika. I tu je problem.

Doduše, da li postoji eksplicitan popis koji graniči besplatan hitan tretman od onog tako reći kućnog flaster liječenja koji bi razgraničio bezvezne prijevoze i pregleda jer je nekoj bakici zatitralo srce (znam jednu koja svako malo zove hitnu da ju voze u ambulantu, a babi ni vrag ne fali, da ne velim da uopće nema hrvatsko zdravstveno već Dojče i koja je moj prvi kandidat za plaćanje)???

Eto. Toliko o E.R. A nema ni doktora Kovača. A bome ni Clooney-a kako god mu se zvala uloga (prije Kovača,, eee... što je bio mlad tada).

Moram vam ipak reć, kako sam igrom slučaja (i druženja s nekim eminentnim seoskim glavešinama) doznala nekoliko važnih informacija koje bi mogle običnom puku rasvijetliti pitanje hitnog odlaska predragog nam Prvog dopredsjednika (ili kako li se ono volio sam titulirati) vladajućih - Mistera Č.

Naime, kad se jednom desi nesreća i običnom svijetu dođe do suđenja i neke osuđujuće presude - e sad, radilo se to o sitnom džeparenju, dilanju droge ili saobraćajki (kao u pitanju Mistera Č.), e onda se lipi moj načekaš odlaska u pržun. Nema to kad ti oćeš - pa bilo to da ti ovisi privatni bizmis (kako je to lijepo izgovarao moj prvi šef, a sada ugledni pokojnik), nastavak vrste oliti rađanje djece i sreća vlastite ljubovce...

O ne ne.

U zatvor ideš baš onda i samo onda kad ti se smiluju neimenovane osobe našeg bogatog birokratskog kadra.

U tom je smislu odlazak Mistera Č. tako brzo i tako javno više nego pljuska svim ovim ostalim sitnim kriminalcima aka običnom puku kojem se isto tako može desiti slična nesreća.

O tome da Misteru Č. to nije prvi smrtni slučaj takve vrste i da me začuđuje sudski tijek što se o tome nisu raspitali - nećemo ovaj put.

Eto. Sad i vi znate.

Naš prijatelj je isto tako imao pegulu i dobio osuđujuću presudu za jedan teži saobraćajni prekršaj, dotični je (a ima para i određenih veza, no nije mu uspjelo naći pravu vezu) čekao dobrih tri godine da dođe na red da osluži kaznu prema državi.

Zato smatram da je bahaćenje Mistera Č. s pričom kako je odsluženje kazne svojevrsan "vojni rok" koji dotični nije prošao (još jedan minus kojeg se nažalost nitko neće sjetiti i upotrijebiti u nekoj slijedećoj izbornoj kampanji jer su nam PR-ovci neobrazovani i loši) i mjesto skidanja suvišnih kilograma dovodi cijeli sudski proces (tu bih uključila i Mađarsku koja je dozvolila da to dotični obavi u svojoj domicilnoj državi) i sudstveni sustav Republike Hrvatske u blago rečeno smješan položaj.

Toliko da i vama - običnom glasačkom tijeku koji to prije ili kasnije dozvoli - otvorim oči.

Salut.

Reče neki pametan čovjek kako nije dovoljno bogat da kupuje jeftine stvari. Tako nekako.

Doduše, u jeku recesije i svih ovih sranja u Lijepoj našoj kojoj blago sumnjam da je uzrok europska i svijetska recesija već kradež određenih struktura, nisam sigurna koliko možemo pratiti ovog gore mudrog čovjeka.

Anyway, i Oprah je davno spominjala da što si stariji(a) to moraš nositi finije (čitaj: skuplje) stvari. Jer ne priliči gospođama (sve su u tim godinama gospođe, pa čak i stare cure ) da nose neke jeftine krpe s placa ili nedajbože kineskog dućana.

Tako se i ja povodim za tim postulatima.

Naime, postala sam prestara da se razbacujem po tzv. rasprodajama pa da u žaru borbe i krvavih očiju kupujem kakti "super povoljne ponude" jer je neka krpa, koju uopće ne trebam i ne stoji mi nikako, a kamoli dobro, spuštena za 30 - 50 -70%.

Majke ti - što znači popust od sedamdeset posto? Pa onda nas gule do jajnika ako si mogu tako nešto priuštiti.

No, ne brinite, niti u jednom hrvatskom dućanu ne možete naći nešto što je od inicijalnih npr. 100 kn palo na 30. Što bi bilo onih početnih sedamdeset posto popusta. Eto.

Uglavnom, počastila sam se u Dubrovniku jednim ugodnim cipelicama poznate marke s modernim trakicama oko gležnja. I gle vraga - jedna je trakica kraća, a na drugoj cipeli osjetno duža. Damn. Pa zar se tako nešto može desiti?

Znam da i te famozne (skupe) cipele režu i lijepe - u ovoj priči nisu Mara i Bara već neki Jin i Jung ili kako bi se već na kineskom, tajvanskom ili turskom mogle zvati dvije tete što za sitnu paru rade u tvornici, no ipak se očekuje određena razina kvalitete kod tih tzv. brendiranih oliti skupih stvari.

Ili je Rudarka opet postala francuska sobarica?

Azo dakle - Dubrovnik. Provela sam punih tjedan dana (naravno - službeno) u tom "biseru mora", visokorangiranoj turističkoj meki koju svaki pošteni turist iz dijela svijeta gdje je davno prošla recesija (ili je uopće nije niti bilo) želi vidjeti, najljepšem mjestu za vjenčanja i bla bla bla...

U jednom trenutku sulude borbe sa zaluđenim turistima prisjetih se Venecije i guranja po bespućima malih uličica koje sam doduše, u ulozi turista smatrala zabavnim. Hm.

Nekoliko besplatnih tipsa u slučaju da stvarno završite u tom turističkom raju nakon što ste dobili na lotu ili vam je pokojna baka iz Amerike ostavila basoslovno nasljedstvo:

Broj jedan - nikada, ali baš nikada ne sjedajte u Trubadura. Pogotovo ako ste žedni. Jer ćete nakon tri gutljaja male pive (45 kunića) ili kavice (30 kunića) ipak dići dupe i sjesti oma pokraj i popiti nekoliko istih pića za istu paru.

Tips broj dva - ako baš želite sunčati vašu lijepu njušku nasred Straduna to će vas isto tako koštati. Doduše, imam osjećaj da je deci točene = 10 kunića (pa si ti računaj kad dva puta po 3 deci uliješ use) možda netočna računica za svaki pojedini lokal.

Tips broj tri - bez obzira što sam gore navela neke grozomorne cijene, jutarnji kapućino u "Festival"-a (za 21 kunu) je i dalje neprocjenjiva vrijednost. Uz to sam prolistala dnevne novine, obavila nekoliko službenih i neslužbenih (nek se grizu svi moji neprijatelji ) razgovora napominjući svima gdje sam i što radim. Objavila status na Facebook-u. Priceless...

Tips broj četiri - onaj restoran aka kafić s desne strane od ulaza od Pila (s kojeg je prekrasan pogled na Lovrijenac) je croatian friendly jer na računu daje popust od 30% cijene. Pretpostavljam čim zineš na čistom hrvatskom. Nije jeftino, no ipak ugodno sirotom hrvatskom oku. I novčaniku.

Tips pet - ručak ili večera u Staroj peškariji je nešto skuplja od prije par godina, no još uvijek ugodno i fino i relativno jeftino mjesto za nešto prigrist u Gradu.

Eto. Koliko se sjećam Dubrovnik je oduvijek bio skupo i fency mjesto. U slučaju kad dođeš samo na nekoliko dana i odlučiš glumiti pijanog milijardera - još i nekako. Nisam sigurna da bi moj tanašan džeparac za godišnji odmor izdržao išta više od pijače na plaži (iz Todorićeve vrećice). Ehh...

Uvijek se pitam gdje su granice ludosti. Ili gluposti.

Danas je u našem selu krizma oliti čin Svete potvrde. Onaj čudotvorni blagdan kad se klinci - sad govorimo o curicama - obuku kao da su došle iz amsterdamske crvene četvrti (čast izuzecima), navuku štikletine do neba i pokušavaju mudro "pikati" do crkve.

Dečki su tu skromniji - najdraže bi im bilo da smiju otići u svojim starim trapkama i ofucanim tenesicama, ali im vjeroučitelj, velečasni, a bome ni majka vlastita ne dozvoljavaju taj luksuz.

Mogu samo spomenuti da je Nasljednik, nakon što je ljutita majka doznala za neke jedinice u školi, silom prilika obukao bijelu (posuđenu!) košulju na slučajno pronađene Benetton hlače (zaboravila da sam ih uopće kupila) koje je s gnušanjem odbio nositi, pa su nestale u zapućima ormara. I preživio tih sat i nešto samog čina potvrde. Poslije se presvukao u svoju "civilnu" odjeću, te smo u krugu obitelji u vlastitoj kući (i dvorištu) proslavili i to slavlje.

Mala je - na opće čuđenje uže i šire obitelji - odlučila obući haljinu koju smo pronašli i za nekih 300-ak kuna kupili u Metropoli. Mala crna haljinica, s donjim dijelom od tila u obliku zvona. Malo su grudi bile previše ogoljene, pa je ipak išao ispod i top. I prljavo-rozi bolero. Ma, baš kako se šika za crkvu i ozbiljnost samog svetog čina. To što ju ni vlastite prijateljice nisu prepoznale u takvom izdanju - to je već neka druga priča. No bila je preslatka.

No da. Htjedoh još nešto drugo komentirati. Uglavnom ispada da su ljudi s najmanje financija najraskošniji u takvim i sličnim slavljima. Tipa - restoran za pedeset i više gostiju, muzika, cipele, haljina, geliranje noktiju () za puste pare....

Zato se uopće nisam šokirala kad mi je jučer prijateljica spomenula da su maloj kupili haljinu za 1.500 kn. I platiti taj famozni lak za nokte. Djevojčici od 14 godina.

Baš me zanima kako izgleda....