U skladu sa recesijskim dobom i minusima na raznoraznim računima, odlučili smo se za jedan mali ali sladak izlet. Rudarki se ipak prohtjelo uvalili svoje bijelo dupe u slano more. Pa makar i na par sati.

Kako se to nekad lijepo radilo - uvališ se rodbini ili poznatima - tako smo i mi odlučili posjetiti prijateljicu koja svoj godišnji koristi u rodnom kraju. Doduše, mi smo se kao dobri gosti ipak najavili i odlučili ostati samo kratko.

Tako smo krenuli poprijeko preko Bosne i Hercegovine.

Guzda je izračunao kako nam je to puno kraći put, a pošto smo u posljednje vrijeme štedljivi na gasu - nije niti tako traumatično kad se navikneš voziti po službenim propisima. Jer između ostalog ne želiš da te lokalni policajci/milicajci maltretiraju/maltretišu.

Prva pauza - Jajce.

Jajce je nekad bilo poznato (kada se isto tako vozilo na more ovom rutom, no puno teže zbog količine kamiona i autobusa što su milili uskim kanjonom Vrbasa) kao mjesto gdje je zgodno stati i odmoriti, eventualno pojesti ćevape. Obaviti nuždu (na čučavcima) - toga više nema.

Mi smo popili piće, obišli slapove, zažmirili da ne gledamo kako se izvlači utopljenik.. ma zabava skoro pa za Kralicu majku.

Put nas je dalje nosio preko prelijepog kupreškog polja (nisam baš Thompsonov fan, no neke stvari me u srce dirnu kao onaj njegov spot snimljen na obroncima Kupresa) do moje pradomovine Hercegovine. S obzirom da sam slabo kontaktirala s tatinom stranom familije, nije da se sad osjećam nešto jako hercegovački. No, kako se to već lijepo veli - krv nije voda.

Jedno od ciljeva našeg puta je bilo pomoliti se u Međugorju. Pogotovo što Guzda nije nikada tamo bio.

O Međugorju se svašta zna. I piše. I priča. Sjećam se tog malog hercegovačkog zaselka u doba kad je oko crkve bio kukuruz. Sada je to jedna dobro uigrana organizacija gdje se ne može izgubiti niti jedan vjernik kojeg god jezika govorio. Ne velim da je loše, čak dapače.... noo... lova je lova. I onda se gubi onaj vjerski duh. Ili ne?

Da sad dalje ne ulazim u detalje, no konačno vidjeh i razvikani Mlikotin kraj - selo Zagvozd. Zapravo sam malo razočarana. Ja sam ga zamišljala kao brdsko starinsko selo iz zaleđa. No, Zagvozod je pomalo ružnjikavo selo koje čak ima i izgrađene veće kuće sa stanovima. Prestrašno. Gdje živiš - u selendri. U čemu - stanu...

S obzirom da je svake godine sve teže organizirati išta što koketira sa kulturom ili općedruštvenom (čitaj: besplatnom) tematikom, tako i poznato kazalište u Zagvozdu egzistira samo preko vikenda. Skidam kapu Mlikoti i ekipi da su ipak smogli snage i volje i ovako voditi kazalište, makar je to sada daleko od onih bakanalija i duha kada su započeli....

No, zato u Imotskom ima ljudi koji uspjevaju podići kulturnu svijest grada i okolnog sela. Tako smo igrom slučaja bili na (besplatnom) koncertu duhovne glazbe pred zgradom općine. Prekrasna atmosfera. Uvijek velim da je Imotski krasan grad. Samo mu fali more.

Da sad dalje ne duljim, bilo je tu još kilometara, još zanimljivih stvari. I kupanja u Makarskoj. I na Pagu.

I da se ne zavarate - sve smo to stisnuli u nekoliko dana. Kratko, ali slatko putovanje. Kad se nema za nešto ozbiljnije i dulje. No, nisam bila sigurna da će mi kućni ljubimac izdržati "čuvanje", a bome ni kuća mlade gazde...