Ispravnost osobnih isprava...

28.09.2013.

I dalje me fasciniraju razrnorazni "baloni" što nas dragi političari kroz kontrolu medija zasipavaju kako bi gladan narod imao nekog drugog posla...

Od Lex Perković do...

Najnoviji balon je kazna za korištenje osobne iskaznice kojoj je istekao rok valjanosti.

Objašnjenje za moje drage gastarbajtere: nekidan je puklo kroz novine kako su neki ljudi došli u policijsku upravu u Pulu kako bi zamijenili svoju već dobrano isteknu "ličnu kartu" kako je to zvala moja majka. I tamo su drage gospođe dotične poslale kod lokalnog policajca koji im je ispisao kazne na 3.000 kn, pa ih nazad vratio dotičnim gospođama da im izdaju nove.

I sad je od ranog jutra krenula hajka preko novina, televizije, radija.. nije bilo medija koji nije spomenuo dotične kazne. Koja sramota - pa naša država toliko naplaćuje. Pa grozno...

Uglavnom, onda su čak i sami novinari pogledali svoje osobne, pa je ispalo da je skoro svakom drugom ona istekla - od par mjeseci do dobih godinu dana. Halo??

Sada se ja pitam - kako su mogli proći posljednji lokalni izbori sa tim silnim nevaljalim ispravama. Ne sjećam se da je netko okolo hodao sa putovnicama.

Kako su onda valjani ti dotični izbori ako je na njih došlo i iskoristilo svoje pravo izbora i svih onih nekoliko desetaka (ili stotina?) tisuća građana koji to možda i nisu??

I treće i zadnje - jebemu - svako malo nas traže osobne isprave po bankama, na pošti, aerodromu... pa zar nitko ne provjerava da li je ta isprava i valjana što se tiče vremenskog isteka???

Kada umrijeti...

24.09.2013.

Danas sam bila na sprovodu jedne bakice od osamdeset i kusur. Kolegina majka. Osim što se na jednom malom prigradskom groblju sakupio eminentan broj LV, Prada i ostalih (originalnih) torbica, vjerojatno isto tako skupih cipelica (uglavnom crnih, a bila je i jedna tigrasta varijanta) - balerinki, finih, ali teških miomirisa dostojnih ponosnog vlasnika Martimexa, zapravo me nešto drugo zgranulo.

Dob dotične pokojnice.

Znam da je ženica bila bolesna i da je posljednjih nekoliko mjeseci bolovala po raznoraznim bolnicama. Uključujući i kemoterapiju. Kroz razgovore sa njezinim sinom nisam razmišljala da se radi o tako staroj ženi. Doduše, i sin ima debelo preko pedeset, pa ne znam što sam mislila...

Anyway, moje je pitanje dana - kada bi trebalo reći dosta i prestati obilaziti doktore ili drugačije rečeno - kada bi doktori morali "pustiti" pacjenta u tako visokim godinama da u miru i spokoju vlastite kuće.... no

Svojedobno, tamo nekih ranih sedamdesetih, tadašnju 70-godišnju moju baku vratili su doma nakon operiranog tumora da u miru vlastitog doma umre. Baka je doživjela osadeset i sedmu ili osmu godinu starosti. thumbup

Ne velim da je ovo dobar primjer. Možda je, možda nije. No, zašto su sirotu bakicu mučili raznoraznim lijekovima, pa je, nažalost, u boli i mukama umrla - ne znam.

No, tko smo mi da o tome odlučujemo...

Poanta ove priče je slijedeća - u kom trenutku napredak medicine ide protiv nas kao osoba i našeg ljudskog dostojanstva.

Pa i u umiranju i smrti.

Prijatelj na Facebooku..

21.09.2013.

Oduvjek me fasciniralo kako su ljudi blesavi. Pogotovo odrasli ljudi.

Prvo priča: unazad par godina došlo je do prekrasnog spleta okolnosti - jedan naš sugrađanin otvorio je kafić u podrumskim prostorijama jedne prekrasne stare kuće. Kafić izgleda kao nekadašnji Lapidarij - sa boltama od cigle i drevenim podom. Ma prelijepo. Doduše, kod tog dotičnog je uvijek bilo hladno (jer grijanje košta), zagušljivo (jer se troši struja na klimu), svijetlo u wc pokvareno od samih početaka (s obzirom na gore navedeno - imam osjećaj da je to ostajala namjerno pokvareno) i sl. sitnice. Malo su nas ponekad sprečavale da dolazimo, no ipak... what the hell nut

Isto je tako dotični ogranizirao žive svirke mladih i manje mladih rock bandova, te su se nama (čitaj: Rudarki) otvorila vrata djetinstva. Čak i kad se Guzdi nije išlo u smrdljivu i zadimljenu prostoriju punu mladih i manje mladih ljudi, Rudarka ga je uspjela natjerat da odemo barem na prvi set svirki. Obično smo se vraćali zadimljeni, suznih očiju od dima, malo u pivskim parama...No, bilo je veselo, zabavno i opuštajuće. Osjećala sam se kao da mi je ponovno 18, 20, 25... smijeh

Naravno, dotični je na adrese stotina sugrađana preko poznatih društvenih mreža odašiljao poruke o trenutnom rasporedu svirki. Pa smo već sredinom tjedna mogli birati - jedni su nam bili bolji, drugi malo lošiji. Mora čovjek propustiti koji vikend izlazak...

Ili kao u jednom trenutku - direktno s puta u Veneciju prvo svratiti na pivce i red rock skladbi, pa onda doma. zubo

Sam gazda je pomalo bahat tip, a s pravom se govorilo da niti jedna konobarica ne radi za njega ako prije toga ne prođe "prijemni". Više puta. Hm. Imao je ili još uvijek ima jednu koja mu je bila "stalna". Ta je pak mala, kad se gazda zabavljao s nekim drugim damama, tako mrzovoljno obavljala svoj posao da je to bilo prestrašno za gledati.

Onda se u jednom trenutku na društvenim mrežama proširila priča kako je gazda bio u nekom okršaju sa curom nekog muzičara, a ujedno i da istim muzičarima (a možda niti drugima) nije baš isplaćivao njihove gaže. Tu sam ja - pojma nemam točno što - komentirala kako to nije lijepo ili nešto slično...

Zapravo, do nekidan nisam ni shvatila da me dotični gazda skinuo sa svojeg spiska društvene mreže. Znam samo da sam jednom kod njega (a u međuvremenu smo prestali izlaziti u dotični lokal) komentirala kako nema svirki ili što? Nešto u stilu - nema poruka... nisam niti shvatila da sam u "nemilosti" kod dotičnog.

Kako se Guzda nekidan sa dotičnim gazdom zarakijao - tako je izašlo na vidjelo kako ima ženu vješticu (jelte Guzda), a jadan gazda kafića nije ništa kriv jer - po njegovom - nije istina ništa o pljusci u javnosti i ostalim gadarijama što su se spominjale u kontekstu neugodnog događaja. I kako mi više - od trenutka mog komentara - nije prijatelj na društvenim mrežama.

I sad si ja mislim - glupog li čovjeka. Znalo se da kod njega izlazimo na moje inzistiranje (Guzda je uvijek tvrdio da dobiva žgaravicu od njegovih piva). Znalo se da je svaki taj izlazak "težak" sto i više kuna (koje je dotični lijepo stavljao u džep, a ne državnu blagajnu). Pa zašto je onda otjerao dobru mušteriju? nono

Bedastoće. Uvijek se čudim kad odrasli ljudi padnu na razinu pučkoškolaca. Svašta.

Obiteljski zakon...

18.09.2013.

Još jedno pranje mozga - možda da nam se makne pozornost s tvrdoglavih neodstupanja od zakona LexPerković. Hm... rolleyes

Radi se o tzv. novom Obiteljskom zakonu. U kojem te "dijete" od 25 i sitno godina može tužiti da mu ne plaćaš školovanje. Alo??

Naravno da smo djecu rodili, podizali i odgajali na način da im bude najbolje u životu. Doduše, to nam se nekada i obija o glavu jer smo odgojili nekoliko generacija bahatih i samovoljnih generacija koje jako dobro znaju svoja prava, a jako malo svoje obaveze. I naravno da im želimo sve najbolje pa ih školujemo, bez obzira na naše stvarne financijske mogućnosti. I to puno više od naših stvarnih mogućnosti.

A oni bi - ponavljali godinu, mijenjali fakultete, upisivali one neke "kvazi" fakultete i više škole s čijim si diplomama možete obrisati guz.... nono

I sada je ono famozno pitanje - kakvu vrstu školovanja roditelj, načet svim mogućim kreditima i svakodnevnim smanjenjem kvalitete života, mora zadovoljavati da ga njegov direktni nasljednik ne tuži jer bi još kao "dijete" od dvadeset i kusur studirao?

Ne vjerujem da je ijedan roditelj uskratio (osim kad se radilo o stvarno teškim ekonomskim situacijama) daljnje školovanje svojem redovnom studentu. Pa hvali se svima i likuje što je njegov potomak tako uspješan! Za to nam ne treba zakon da bi nas tjerao/obavezao da učinimo nešto što tako i tako želimo svojim nasljednicima. kiss

Sve u svemu, još jedan suludi zakon kao mahanje crvenom krpom kako bi se smaknula naša pažnja na nevažne životne sitnice. Grr...

Kornatska tragedija...

09.09.2013.

Morat ću pisati i o danas tako teškoj temi - oslobađajućoj presudi Draženu Slavici, jedinom optuženom za kornatsku tragediju.

Kao prvo - zbog čega je došlo do te tragedije i zbog čega su inače iskusni vatrogasci, a bilo je među stradalima i veterana nisu mogli izbjeći najgore?

Sva ova dugotrajna rasprava na sudu, silni svjedoci, vještaci i raznorazna foto i ina dokumentacija nisu ni malo približili problem rješenju. I dalje imam osjećaj, kao i većina ostalih da je nešto gadno prešućeno. Možda je i zbog toga došlo do zastoja u spašavanju, odnosno kontaminiranja terena (u nekom je trenutku na poprište izašla vojska, pa su sudski vještaci zaključili da ne mogu više dati kvalitetno vještačenje o vrsti požara i zaključke zbog čega se on kao takav širio i zahvatio jadne dečke).

Znači - odgovor - zero bodova.

Drugo - kako je moguće da u cijelom zapovjednom lancu - a govorimo o strogo hijerarhijsko postavljeno lancu obavještavanja i naređivanja - ispadne da je jedino dotični Slavica optužen, a ne i oni ispod njega, kao i oni iznad njega?

Uključujući i neki vrh piramide kao odgovoran po zapovjednom lancu ili kako li se to već zove u vojsci i policiji?

Opet - odgovor - zero bodova.

Treće - optužbe da je maloljetnike i mladog ročnika poslao u gašenje požarišta?

O tome sam već svojedobno pisala. Nisam sigurna da tu odgovornost ne snosi i neki lokalni (tu sad govorimo o Tisnom i njezinim tužnim žiteljima) zapovjednik - stvarno ne znam da li je to netko od živućih ili nažalost poginulih vatrogasaca.

No, tko je taj da u ovoj našoj zemlji gdje se krše zakoni, pravila i propisi na svakom koraku - ne dozvoli nekom maloljetnom mladiću da zaradi svoju dnevnicu? No, kad se desi nesreća, onda je kenja. Onda se broji svaki zarez. I svaki krivi korak.

S obzirom da radim u struci koja isto tako u određenim okolnostima mora zadovoljavati stroge sigurnosne uvjete, znam o čemu pričam.

Ne, ne mogu reći da je oslobađajuća presuda pravedna ili ne.

Sigurna sam da je Slavica u ne jednom pogriješio i da je time, ako već ne kriv za smrt na način što ih je tamo poslao, ali barem kriv što nije organizirao brže spašavanje stradalih. A u tom bi slučaju možda bilo i više preživjelih.

No da je definitvno tko zna koliko "važnih" osoba upleteno, te je na najvišem nivou odlučeno da se njih ne dira, to je čisto kao suza. Pa je Slavica ispao Pedro. Kojeg čak i nisu proglasili krivim. Na kraju sage. Hm. no

Suza u oku svih onih udovica i majki što su ostale bez svojih najdražih muževa i dječaka... uključujući i jadnog preživjelog Franu.

Priča o Kiklopu... oliti Nives C.

08.09.2013.

Razmišljala sam da li da pišem ili ne o Nives Celzijus i razvoju tužbe vezane uz nagradu Kiklop.

Sad malo pojašnjenja za moje vjerne gastarbajtere: Nives Celzijus je gospođa nogometaša, sisata i lascivna dama koja je navodno u doba dok je bila gospodična posvađala (čak je bilo i tuče u svlačionici) dio tadašnje dinamove prve postave.

Ujedno je i pjevačica s upitnim rasponom glasa, no svi njezini spotovi bili su zapamćeni. Nemojte se zavarati da nije uspjela odraditi PR kako to radi horda ljudi zaposlenih oko Lady Gage ili Rihanne.

No, mislili mi išta ili ništa od gospođinom IQ, osobno ga smatram jako visokim. Natprosječno visokim.

Kada je njezin suprug Nogometaš krenuo u Dojče pečalbu, u nekoliko se dana izdigla iz mase VIP lože gospođa - gospođica manekenki i postala faca na njemačkom tiskovnom nebu. I to ne nekom žutilu. O ne ne...

Uglavnom, žena je u jednom trenutku napisala knjigu o svojoj mladosti, začinivši ju skicama iz djetinstva (navodno ju je zlostavljao otac). I onda je neki promoćudni nakladnik to sve digao na treću potenciju, pa je dotično literalno djelo dospjelo na svaki seoski kiosk. I kako to već biva - svaka se dobrodržeća bakica borila da ju pročita. Ili barem kupi. Da li su ju svi baš i pročitali - to bi sad bilo upitno.

No, da se vratimo na Kiklopa. Kiklop je godišnja nagrada pulskog Sajma knjiga koji se isto kao takav etablirao na našem hrvatskom skromnom kulturnom nebu. Da vam sad nabrajam tko je sve dobio Kiklopa - neću. Jer ruku na srce, niti ne znam niti sam zapamtila iole jednog hrvatskog književnika. Jok.

Uvjet za dobivanje Kiklopa je broj prodanih primjeraka književnog djela.

Sada vam je jasno što se desilo prije tih desetak (ili mrvicu manje) godina? Gospođa Drpić je prodala najveći broj primjeraka i kao takva je morala dobiti dotični kipić (i valjda neke pare).

A ne ne... sad su se digli stručnjaci za književnost, isti oni književnici povrijeđenog ega (što im se knjige prodaju u nakladama od stotinjak komada), organizatori...

Uglavnom, da skratim - nagradu Kiklop su te godine ukinuli, gopođa Dripić je tužila dotične organizatore, te je puževim korakom kroz naše sudstvo stigla zaslužena presuda u njezinu korist.

Pa su se opet digli duhovi književnika....

Osobno se zalažem za stručnost. Ako si u nečemu stručnjak, onda se drži svojeg znanja. No, ako govorimo o umjetnosti kao takvoj - tanka je linija između netalentiranog stručnjaka i talentiranog i javnosti zanimljivog amatera ili laika.

Ista se prašina digla nekoliko puta oko Severinine glume u kazalištu. No, ruku na srce - koliko je drugih predstava prošlo, a da ih nitko nije pogledao, komentirao ili se publika tukla za ulaznice???

Invalitske mirovine...

05.09.2013.

Hm.

Ajmo se prvo vratiti na početak priče - zašto su nekad ljudi išli u invalitsku pemziju.

Tamo negdje za one stare Juge mogao si glat otići u penziju maltene ravno iz školskih klupa. Barem onih što su studirali po petnaestak i više godina. nut

No da. Trebao si neku boljku tipa glavobolje, kičme ili nešto sl. pa je lijepo trebalo pronać ugodnu invalitsku komisiju, pa se propitati kome i koliko - i voila - lijepo si sa četrdesetak godina ošo u finu pemzijicu... lud

Kasnije, u doba onih famoznih privatizacija penzije su se dijelile šakom i kapom. Kud češ s jadnim ljudima, a istovremeno pazeći da kritična masa nezadovoljnika ne premaši broj onih bogatih (s umnoškom potencijala što im se gomilala vrijednost nekretnina, pokretnina i računa po švicarskim bankama). Negdje u to su se doba dijelile i domovnice s mjestom prebivališta u eRHa. Koji uključuje konzumaciju medicinskog aparata, socijalnih i svih ostalih i Bandićevih (tko je imao sreće da se prijavi u Metropoli) prava. no

Sad ću vam dati dva primjera: moja je svekriva (tada čistačica u proizvodnom pogonu) u svojim ranim 50-ima operirala tumor na mozgu (veličine oraha), no na invalitskoj nije prošla. U to doba nismo imali nekih pet-šest tisuća maraka. Rečeno joj je da može nositi kantu s vodom, ali u dva navrata. Po pola kante vode. I da - već je tada imala preko 35 godina radnog staža! nono

Drugi primjer: gospođa u nepunih 50 godina života, nepunih 10 godina radnog staža (uredski posao nakon dolaska u "veliki grad"), nakon što joj je prvorođena kćer rodila unuka (a muž pun para iskeširao oko 10.000 maraka) lijepo otišla u invalitsku. I kao baby sitter čuvala svojeg unuka. Dok nije prohodao, skunuo se iz pelena i ...

I još se smijala nekima koji su se čudili kako ona, zdrava kao dren (u to doba, da se razumijemo!), negdje u sada mojim godinama (a ja već imam oko 25 godina staža!) odlazi plandovat na račun države. Poslije je, nakon što joj je onom starom devizom "easy come, easy go" nestalo maraka, na crno radila kao čistačica, baby sitter i sl. poslove. Za to nije bila bolesna. Za državu - je. headbang

E sad, nakon što su ti isti bili barem dvadeset i više godina u invalitskoj penziji, nakon što su navukli sve moguće staračke boleštine i nedajbože malignih bolesti - tko će sad njima naći da li su stvarno kronično bolesni i sposobni da primaju državnu invalitsku mirovinu ili samo dugogodišnji lažnjaci?

Pitanje je sad. hrvatska

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>