Nakon ove dvodnevne polemike u javnim medijima oko preostalih novaca malene Nore Šitum mogu samo komentirati onom starom - Što je bilo prije - kokoš ili jaje?

Naime, nakon ekspresne senzibilizacije medija i još bržeg sakupljanja potrebnih sredstava za eksperimentalni pokušaj spašavanja života male Nore, slatke curice koja je ubrzo nakon dolaska u Ameriku izgubila bitku za život, ostalo je nekoliko milijuna kuna koji nažalost nisu bili potrošeni. Tu se negdje gubi trag toj priči.

Nakon par mjeseci, nakon što su se roditelji malo sabrali počela je priča o zakladi Nore Š. s time da će im prvi cilj biti kupnja stambenog prostora za smještaj roditelja ili smještaj roditelja s bolesnom djecom koja su na dnevnim pretragama, a ne žive u Zagrebu.

Naravno da je takvo što potrebno u trenucima kada s malim bolesnim djetetom dođete u veliki grad. Svojedobno je naša sreća bila što su mi roditelji bili praktički u dvorištu bolnice gdje je moje dijete bilo smješteno. No i tada smo imali troškove odlaska doma jer je naše drugo dijete trebalo ići redovito u školu, a istovremeno je oboje roditelja trebalo proći edukaciju o praćenju dijabetesa kod male djece.

Treći čin ove priče desio se jučer istupom roditelja male Nore koji traže "svoje" novce od udruge Hrabro dijete gdje je novac deponiran nakon smrti male Nore, a gdje je bio i dodatan priljev novaca od nezatvorene linije telefona za pomoć Nori Fori.

Tu se mi pitamo - moralno gledano čiji je to novac? Da li je to novac ostavština roditelja Nore koji su uostalom svojim istupima u javnosti doprinjeli da se za Noru uopće čuje ili je to novac udruge koja - možda ipak - transparentno troši sredstva za pomoć odnosno lijekove i alternativne tretmane koji kod nas nisu na listi besplatnih lijekova/tretmana?

Odnosno trošak za alternativno liječenje koji su i u slučaju male Nore bili uzrok donacija od skoro svakog stanovnika Lijepe naše?

Mene osobno zanima tko nam maže oči - predstavnici Udruge ili roditelji male Nore??

Prvo me raspizdila pošta - stigla je obavjest jedne od naših tj. njihovih banaka kako mi je kredit.. ma ne - ovu umotvorinu moram citirati:

"Poštovana Rudarka,

obavještavamo Vas da je Banka po kreditima s ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama definirala parametre koje prati pri donošenju odluka o korekciji kamatne stope, razradila uzročno-posljedične veze između kretanja tih parametara u utjecaja tih kretana na visinu kamatne stope te odredila razdoblja u kojima će razmatrati odluku o korekciji kamatne stope.

Slijedom navedenoga, kamatna stopa na Vaš ugovor o kreditu XXX_YYY strukturirana je na slijedeći način: Referenta kamatna stopa 12 mjesečni EURIBOR (12M EURIBOR) uvećana za fiksni posotak u visini X,XX postotaka bodova....

... U slučaju da Thomson REuters prestane objavljivati 12M EURIBOR, primjenjuje se ista godišnja stopa objavljena u isto vrijeme na odgovarajućoj stranici Bloomberga, a u slučaju da ni Thomson Reuters niti Bloomberg ne objave kamatnu stopu na navedeno razdoblje, koristi se aritmetička sredina (zaokružena na gornju vrijednost na dvije decimale) objavljene kamatne..."

Ma ima još, no ne da mi se više prepisivati. Osim što su mi totalno nerazumljivim jezikom koji ne prati niti gospođa doktor nauka sa završenih nekoliko ekonomskih tečajeva ne razumije (ajme meni jadnog naroda kad im pošalju istu/sličnu obavijest) vidim da me obavještavaju da mi je slijedećih godinu dana kamatna stopa ostala ista (otkrila nakon trećeg čitanja), ali isto tako da u slučaju suprotnog aritmetičku sredinu zaokružuju na sebi povoljniji broj - veću cifru.

Drugo - volim kad nam najdraža država tj. njezina uprava štedi. Najnoviji napad štednje je sklapanje ugovora o jeftinijoj isporuci struje koju će sklopiti s vanjskim (čitaj: privatnim) operaterom. Ne bi to bilo ništa strašno da ona postojeća - HEP nije državno preduzeće koje je opterećeno dubiozama dubine Mohorovičićeve brazde, da to isto poduzeće NISU reorganizirali, posložili kako treba, otpustili višak neadekvatnog osoblja....

Jednom riječju - mi kao porezni obveznici ćemo (opet) platiti minuse državnog poduzeća za isporuku i distribuciju električne energije, dok će istovremeno netko puniti (koliko god to izračunom ispada povoljno) nečije privatne račune.

Najbolje je kad ne pratim vijesti, ne čitam novine i ne otvaram poštu...

Ne znam zašto, ali danas me pogodilo što je (opet) u nekoj nesreći stradala jedna mlada osoba. To što se radi o mladoj i poznatoj glumici manje je važno. Kakti, svi su je znali... A zapravo su bili na nju ljubomorni. Govorimo o Dolores Lambaši

Doduše, od vremena kad je uletjela u korice žute štampe vezama sa poznatim vremešnim glumcima aka pjevačima (sjetite se prvo plavokosog Lasića, pa tzv. doajena glumišta Ivu Grgurevića, u tom je nizu i Dikan...) daleko starijima od nje same - samo je raspirivalo maštu i huškalo javnost.

Da li joj je stvarno Ivo pomogao upisati akademiju, tko će ga znati, koliko joj je skupih stvari kupio Dikan - i to će ostati tajna...

A cura je definitivno imala stila - barem pred kamerama i blicevima. Ne mogu govoriti kako je izgledala iza kulisa.

Jedna od stvari što mi se kod nje dopala bio je način na koji je izlazila iz tih svojih kontraveznih ljubavnih veza - niti jednom riječju nije pljuvala po bivšim partnerima niti otkrivala intimu tih odnosa. Čak se i od starog Dikana "rastala" na profinjen i nadasve damski način. Žutilo je za razlaz saznalo tek nekoliko mjeseci kasnije...

Sada pišu kako su je svi voljeli, kako je bila sramežljiva. Jebiga, svi o pokojnima pišu i govore samo najbolje. A zapravo su je za života htjeli utopiti u žlici vode.

No, da je bila faca - bila je. Što god mi o njoj i njezinim životnim postupcima mislili.

Izumrijet ćemo. Dobro veli moja šogorica. Koma.

Poslalo me na neki tečaj. Skupa sa nekim poznatim kolegama, onima koje poznajem iz viđenja i nekolicinom iz drugih sektora. Prvi dan - voditelji su stranci - bilo je predstavljanje. No, kako su bili postavljeni okviri tj. pitanja na koja je trebalo dati odgovore, tako je bilo i ono o bračnom statusu i broju djece.

Jadni mi. Za stolom ekipa mladih zgodnih inženjera i inženjerki, te onih "dobrostojećih". Mislim da niti jedna osoba nije preko 50. No, nije to bit priče.

Mene je šokirala statistika - osim nas nekolicine oženjenih/udatih sa ukupno niti desetak komada djece, sve ostalo samci. Čak i ovi malo stariji očito da nisu bili u braku jer bi onda odgovor bio nešto od djece, a nema...

No dobro, za dvojicu mladih kolega znam da bi odgovor bio "in relationship" jer defacto žive sa svojim partnericama - djevojkama neko dulje vrijeme (a rekli su da su single).

Svejedno, zvuči mi prestrašno. Dio tih osoba je već u godinama kad teško da će naći srodnu dušu. A bome nisu niti hollywoodske zvijezde pa da rađaju u kasnim 40-ima (po prvi put).

Nekako mi je sve to tužno. Ljudi su simpatični, više-manje zgodni, ugodni, za hrvatske prilike dobrih primanja - a kad tamo - mauna. I ne, nitko od njih nije neki izvršni, manje izvršni CEO kako bi se moglo tumačiti da su podredili sve svojoj (uspješnoj) karijeri. Hm.

I tko kaže da nećemo izumrijeti?

Svi smo mi imali tj. još uvijek imamo djecu. Doduše, neka su porasla pa nam zadaju drugačije brige, noo... Ovaj post nije o tome.

U posljednjoj sretno završenoj priči dijete od 3 godine stradava tako što su ju radnici Čistoće, zajedno sa nekim jogijem, kaučem štoliveć skoro zgnječili utovarajuć taj otpad na kamion. Priča se odvija oko deset sati navečer. Halo? Gdje su tu roditelji? Gdje je tu socijalna služba?

I ona priča o maloj Madlaine koju su roditelji ostavili u hotelskoj sobi da spava dok su se oni otišli zabavljati van. A dijete nisu ostavili s dadiljom. I tako mnogi primjeri gdje se roditelji ponašaju kao da nisu rodili tu jadnu djecu. A onda, nedajbože, kad se desi nešto strašno - onda su krive institucije, vrtići, škole, država... svi samo ne ti isti roditelji.

Moja prijateljica, odgajatelj u vrtiću svakodnevno je suočena sa primjerima groznog ponašanja djece. I to od onih gdje je majka Romkinja mrtva hladna rekla - eto vam je u vrtić, pa ju naučite hrvatski prije škole do primjera gdje se dijete vrišteći i lamatajući svim ekstremitetima skida, urla, bacaka, a to roditeljima uopće nije strano. Očito im se takvo ponašanje dešava i kod kuće. Prestrašno.

U prvom primjeru je jadna mala ponavljala što vidi od ostalih, ali se nije mogla izraziti dok nije ipak pohvatala nešto hrvatskih riječi. U drugom je potrebno psihijatrijsko vještačenje. Ili djeteta ili roditelja. Netko je ovdje sigurno lud.

Nekako ima osjećaj da roditelji, čitajući raznoraznu literaturu pokušavaju sve da od djece naprave generaciju monstruma. Istovremeno zanemarujuć odgoj unutar četiri zida. Ponekad je i malo pljus po peleni bilo dovoljno da od malog razmaženog vrištavca ipak odgojite koliko - toliko pristojno čeljade. Barem smatram da su ovi moji doma dobro odgojeni.

Mi smo kao roditelji nekako u strahu da svojim zabranama (a bome smo mi osim batina dobili i debele zabrane u tamo nekoj srednješkolskoj dobi kad smo zabrazdili) ne oskvrne jadnu psihu djece. Ma molim vas? Onda Rudarka postane vještica jer inzistira na dolasku doma do 11 (u doba prije 16. godine), a ostali mogu ostati koliko hoće ili ......

I da, za kraj - mrzim kada sirotu malu djecu koja jedva hodaju pretvaraju u neke "velike" ljude pa im oblače odjelca, hlače, traperice, košulje, kravate... halo? Oni su mali. Obucite ih primjereno njihovim godinama. A ne kao Sevke....

Eto mene opet. Imali smo neku domestic crisis pa nisam imala volje niti razmišljati (a previše sam razmišljala), niti komunicirati s društvenim mrežama. No, gle čuda - malo alkohola, veselo svadbarsko društvo i mam ti se brige lagano rasplinu u alkoholnim oblačićima.

Anyway, svatovi.

Inače, nisam pobornik svadbi i sličnih "seoskih" veselica jer obično

a) sjedim s nekim nepoznatim groznim tipovima
b) muzika (tipa Dunje, Jabuke, Mostovi i sl. izvedbe) me obično obori s nogu na način da ne mogu prežvakati trećerazredne bendove koji kakti super sviraju i zabavljaju razgaljeno društvo
c) popijem si nešto, no ili vozim ili je alkohol neki kiseliš koji me ne obara s nogu već izaziva glavobolju i žgaravicu.
d) moj bed time je obično negdje najkasnije pola jedan (Pepeljuga mora spavati), a to je daleko prerano i za nastariju bakicu koja obično veselo cupka u nekom prikrajku sale.

No, jučer/danas se desilo upravo suprotno. Onako jadna i umorna od emotivnih krahova tokom tjedna, nevoljko sam otišla kod frizera, navukla (u posljednji čak promjena plana oko odabira haljine) odjeću i udobne cipele (kakti ću štikle obući kasnije, no poslije sam se predomislila i ostala cijelu noć u niskim, doduše finjaka cipelicama, no bez 10 cm) i krenula s više-manje mrzovoljnim Guzdom u proslavu.

No, kako su u svatove bili pozvani i ostali frendovi roditelja (jedna jako vesela ekipa s kojom tu i tamo lumpamo na raznoraznim rođendanima, godišnjicama i diplomama ), društvo je bilo odlično. Vino - vlasništvo mladenkinog oca - predobro. A muzika - kako su mladenci inzistirali (a bilo je dovoljno mladeži da se ludo zabave) na rock izvedbama, a ne onim gore navedenim dvokorak - poskočicama - a to je muzika koja Rudarku može razglaliti - mogu reći da je bilo super.

Čak su i sve one prijašnje brige bile nakratko zaboravljene, a čak mi se i danas čini da bi mogle biti pozitivno riješene, a opće dobro i veselje cijele obitelji.

I jedna mala opaska - jebiga, mora Rudarka i malo kvocati: ako priređujete pir na način da vam kroz kuću (čitaj: toilette) mora proći horda poznatih i nepoznatih (a kuća je prekrasna i vidi se da vlasnici imaju ukusa), onda je red srediti i kupaonicu na način da se maknu detergenti i ostali sitniš, a postave neki manji čisti ručnici gostima na usluzi. Možda pretjerujem (navikla na fine hotele), no mislim da je to osnovno pravilo sređivanja kuće.

Uz pjesmu - "neće snaša tamburaša..." ugodan van dan. Aloha!