O kej. Volim ja Barbaru Kolar. Nije žena loša. Niti slučajno. Nooo...

Da me u svim dnevnim emisijama, naslovnici jednog dnevnog tiska, nekoliko časopisa ženske štampe i tko zna gdje obavještavaju da je dotična gospodična bila na hitnoj operaciji upale slijepog crijeva i gle - bilo je jaako opasno (jebemu, svaka upala slijepog crijeva je opasna, a većina takvih operacija se i dešava na hitno i pod upitnikom "opasno po život", halo??)....

Stvarno smo patetičan narod kad nas jedna takva informacija baca u delirij.

Uključujući promjene cura i/ili manekenki i/ili pjevačica nogometnih pijandura i posjetioca narodnjačkih klubova. Ili plastične operacije na našim kakti selebima tipa manekenčica (koje zarađuju manje nego moja čistačica) i nazovi pjevačkih zvijezda. Zaboravih spomenuti modne znalce. Nekako su se pritajili. Baš se pitam zašto...

Pa mislim stvarno??

Dovoljno komedije imamo na sastancima legalnih predstavnika vlasti. Ne treba mi "tragedija" u slobodno vrijeme.

Oduvijek me fascinirano kako ljudi razmišljaju. Doduše, tu i tamo me neka od tih razmišljanja i luudo fasciniraju, ponekad razočaraju...

Uglavnom, svakim danom na vidjelo izlaze raznorazne perverzije što si je priuštio do nedavno "naljepša faca politike" oliti sad omraženi Nadan.

Ok. Mogu shvatiti da se ljudi pale na nakretnine. Uostalom, što bi si vi prvo kupili od dobitka na lotu? Pa kuć(erin)u, stan, viksu na moru, jahtu...

No, valjda s vremenom dođeš do trenutka kad ti dotična nekretnina, osim one osnovne u kojoj boraviš svakodnevno, baš i ne pomaže jer ne možeš si priuštiti i ostaviti jasle koje novac znače bez nadzora, pa si samim time i ne možeš priuštiti duugi ljetni ili zimski odmor. Hm. Vrag je to s novcima.

Mogu progutati i priču o lovu. Poznajem određenu grupu ljudi koji su ludi za lovom. Naravno, što imaš više para, to te privlači i skuplji lov. Od egzotičnih mjesta do egzotičnih živina. Uostalom tako su svojedobno i Čermaka strpali u čuzu (za razliku od tzv. kućnog pritvora koji si je mogao priuštiti) jer se poslikavao nakon jednog takvog lova. Ne mogu se sjetiti da li je i Nadanova faca bila na toj fotografiji.

Dalje - skupi satovi. Hm. Tu sam malo skeptična. Koji qu treba na ručnom zglobu šetati auto srednje klase? Čak dapače, neki i onaj iz skuplje kategorije. Halo?

I ne, nemojte mi sad prodavati priču o ženskim slabostima tipa zlato i dijamanti jer sam imala priliku na ruci držati prsten koji je ni manje ni više bio u vrijednosti od 35.000 ojra. Blještali se briljanti ko ludi, no nije me fasciniralo ni malo. Gdje bih ja to šetala?

O slikama nećemo. I moja je kuća puna slika, no puno manje vrijednosti od onih pronađenih u podrumima vila u Zagrebu.

No, da sad dođemo do trenutka moje fascinacije - inkunabule. Wou. To je definitivno dio umjetnosti/povijesti kojemu cijena ne pada već čak dapače - raste. Pravi način da se u relativno mali volumen investira dobra para. Jer ne zaboravite - čak i golo zlato (unca ili štanga ili kako li se već ono kupuje) ima svoju trenutnu vrijednosti koja može rasti i padati. Nema tu garancije. No, stare prašnjave knjige - stvarno inventivno do jaja.

Uglavnom, Nadan nam je dokazao da osim skupih stanova po bogataškim kvartovima Londona, preskupih satova (koji čini mi se da nisu pronađeni ili sam nešto propustila?) i slika ima i nešto novo što bi se moglo smatrati "sigurnim ulaganjem u budućnost". Baš me zanima u kojem će se to dalje smijeru razvijati. I te vražje knjige bi morale imati neki račun. A onda će se valjda doznati tko ih je i caltal.

LIjepi pozdrav, Rudarka

Oduvijek su me upozoravali da sam control freak. Pa što. Volim provjeriti sve opcije, što uključuje upozorenje prisutnih da se približavaju blagdani i da me slobodno mogu iznenaditi. Naravno poklonom.

Uglavnom, kao što sam prošle godine zapamtila da postoji tzv. Black Friday oliti prvi dan božićnih rasprodaja u Americi (kupnjom s popustom u jednom od Avenue Mall dućana), tako je i vrijeme da celom svetu obznanim što bih ove godine voljela pod borom. Doduše, nećemo se razbahatit nekim nedostižnim željama tipa putovanja na Tajland (koliko čujem - tamo nešto ratuju) niti najnovijim modelom Prada torb(etin)e. Male torbice ne volim.

Pa sam si razbijala glavu nekoliko dana. Nema smisla da samo tako, bez veze nabacam neke bezvezne želje.

Rezultat istraživanja bio bi slijedeći:

- postoji nekoliko novih parfemčića koje bih rado koristila (Boss, Armani, ....)
- nova torba, čak i ona s oznakom male kornjačice (Carpisa) jaako bi me razveselila
- novi satić (doduše, sad zvučim skoro kao Kanader, no ne... ja preferiram one male puuno jeftinije) baš bi legao na moju ruku
- knjiga? hm. u principu sam pokupovala sve koje volim/želim pročitati, no sigurno bi se našla neka
- neki sladak gadget tipa Pad-something (doduše, prošle godina sam odbila takav poklon, i dalje smatram da je to čisti luksuz za čitanje novina na wc-u)
- Swarovski je uvijek veselje (i obično Guzda puca na sigurno, samo ako ima dovoljno para i vremena za skočiti do Macelja gdje su dotični komadi puuno jeftiniji). Još uvijek. Bez obzira što smo kakti u Europi.

Sve u svemu, pa i nisam tako prestrašno zahtjevna. Ili?

Želim ja sebi i neke wou cipele. No, nisam tako naivna da pomislim kako bi se neke crvene pumps mogle same od sebe materijalizirati ispod bora osim ako ih sama ne kupim, a onda nije fora.

O nekada nedostižnim majicama s logom Benettona je davno prošlo vrijeme. A jedan mi je rođendan prošao tako veselo sa tako željenom papirnatom vrećicom. Kupljenom preko veze (i s popustom za zaposlenike dućana).

Sve u svemu - morat ću malo poraditi na dijeljenju tips-eva oko svojih želja. Barem onih jeftinijih s popisa.

Ps. Oznaka posta: čisti sex!

Jebla vas ova moda. Sve je podređeno nekoj zamišljenoj curi/ženi od četrdesetak kila na barem metar sedamdeset visine. Damn.

Ne, nisam mlada. Ne, nisam niti (tako) stara. Ne, ne želim izgledati smiješno noseći kćerine šarene krpice. Istovremeno se ne želim oblačiti u Gerry W. jer mi je to sve za (još) starije babe.

Da vidimo što je moderno? Uske skinny hlače. Ok. Mogu ja to navuči na svoje nog(ic)e. No, struk baš i nije nešto. Neš ti hlača iz kojih vire stidne dlake. One pak druge (mislim hlače), do struka - e te su mi bapske. Grozno. Mrkva kroj nisam voljela niti prije tridesetak godina kad su bile prvi puta moderne. Neću niti sada.

Pa onda na to neke tunikice. Ili još gore, kratko rezane vestice da viri (ravan? ) trbuh. A ja sa šlaufićem s kojim se ne bi utopilo niti petogodišnje dijete usred bazena slatke vode. Hm.

U cijeloj ovoj tiradi nije mi jasno samo jedno - žene koje imaju novaca (koliko se to sad može reći za naša recesijska primanja) nemaju idealnu liniju, a ove mlade - tako i tako da navuku i krpu za pranje poda bile bi savršeno obučene. Ali nemaju ni cvonjka za modu..

Zašto onda na nas ne misle modni kreatori?

Da baš živim na listu salate kao Angelina ili ona suhonjava mrzovoljna Bekemica, tako i tako bi mi se na licu vidjelo da se pojavilo na licu Zemlje još prošlog stoljeća. Halo?

Uostalom želim da se vidi sva moja mudrost i veselje (što veće što manje) proživljelim vremenima. I još mislim živjeti. Doduše, ne znam što ću obući...

Anyway, kako vi stojite sa vlastitim modnim ormarom? Ipak je ovo kišna nedjelja.

Vrijeme je za i !!!

I zbog čega se sad čudimo da su se sva ona događanja u Vukovaru - mislim ono jučer - desila?

Pa naravno da jesu. Naravno da je bunt naroda progovorio u tihoj opstrukciji državničkih fanfara. Uostalom, koliko se sjećam, prije dvije godine je Milanović bojkotirao Vukovar s parolom da se mora štedjeti i kakti nema smisla razbacivati novac na pizdarije. Kakva okupljanja, vijenci i klape... (ovo klape ide na račun svih onih proslava diljem lijepe naše gdje ne može proći svečanost a da u program ne uvale neke jodlere. ne, nije da ih ja ne volim, ali brate mili, ne usred Slavonije ili Moslavine ili...)

A sad bi on da mu se svi klanjao. Halo?

Doduše, stvar se može i drugačije gledati. Ako na ovakav način bojkotiramo (mi kao obični građani oliti stoka sitnog zuba) državni vrh, praktički sami sebe pljujemo. Jer smo ih mi izabrali. Jer mi plaćamo porez za njihove (loše) političke i ekonomske poteze. Jer mi plaćamo njihovu nesposobnost da dovedu u red zdrastveni sustav, državne mastodonte i samu svoju administraciju.

Da li imamo mogućnost izbora? Hm. Realno gledano, teško. Druga strana medalje (opozicija) se isto tako svakim danom dokazuje u raznoraznim pravnim procesima da je bila na vlasti samo zato da si lijepo i lagodno zgrče bogatstva, slike i prepariranu živinu. Sada ispada ako si munuo i kupio stan, dva plus nešto vikendače na moru da si pošteni političar. Jer su ovi ostali zgrtali basoslovnu lovu.

Doduše, malo mi je nejasno kako je ta lova u tim silnim torbama, koferima i vrećicama šetala okolo. Ali ako se malo bolje prisjetimo, bila je ona neka frka oko torbe sa lovom što je supruga nekog lokalnog političara pokupila na cesti/parkiralištu, pa ju jadnu potrpalo u bajbokanu. Halo? Nađeš pare na putu, a onda te još zatvore. Gdje piše na lovi čija je??

Sve u svemu, ne piše nam se dobro. Bili mi u Juropi ili ne. Damn.

Gledam (u nedostatku pametnijeg posla) američku emisiju o dekoriranju onog "lep ko greh" (a jelte homo orijentacije - ccc svi zgodni frajeri zauzeti) Nate-a.

Upravo smo uspješno iznenadili jednu zgodnu gospođu. Sredili joj spavaću sobu. Mrak.

I sad se ja pitam - da li bih i ja željela da me netko (javno) iznenadi? Kao prvo, vjerojatno bih ridala ko da su mi pokopali cijelu obitelj. I šire. Onda bih imala nekih primjedbi... no... anyway. Vjerujem da je to lijep osjećaj. Jebiga, izgleda da ću morati čekati da umrem pa da onda lijepo o meni zbore. Ako ništa drugo iz pijedetiteta...

Koliko u životu ima tako lijepih trenutaka pozitivnih iznenađenja?

Od jutra razmišljam o ovom postu. Prije par sati razgovarala sam sa bivšom blogericom i dragom prijateljicom s drugog kraja Lijepe naše. I sad ja njoj bajam što se sve (lošeg) desilo u posljednjih nekoliko mjeseci, a što ne djelim niti sa blogeroskom, a nedajbože sa društvenom mrežom. Pa sve neka sranja do sranja... pa na kvadrat. I tako se mi jedna drugoj jadamo....

Ili se to tako meni čini. Barem u tim trenucima negativnih šokova.

Tu sam negdje pomislila da napišem post o svim tim "očekujte neočekivano" - tako mi piše u jednom od godišnjih horoskopa za ovu godinu. Pa mi vrag nije dao mira te sam ipak pronašla i onih dobrih i prekrasnih "neočekivanih" trenutaka. Onda mi se sve činilo previše narcisoidno da vam ih sada i javno popišem. Makar sam o većini pisala. Od nenadanih kratkih izleta u nepoznato (mene iznimno vesele i one male shopping ture do Ikee ili Pećuha, kopila nešto ili ne...) kao i gastronomski izleti bez obzira na financijsku situaciju. Na kraju to ne ispadne niti tako skupo, a opet - duševno neprocjenjivo.

O onim drugim događajima - od stopiranja na dinamovu utakmicu (neš ti Zagreba - u igri je bila Nizozemska), naravno, bez karte i bez neke ozbiljne financijske podloge do nekih drugih šokova vezanih uz školovanja mladunčadi, do loših rezultata srednjih šećera, nepraćenih računa.... ehhh....

Anyway, uživajte u malim i slatkim radostima, bile one iznenadne ili ne.

Pozdrav, Rudarka

Ps. O da. I dalje je u opciji Pakistan. Čekam vizu.

Žao mi je što vas davim politikom, no ne mogu prešutjeti svoje zaključke proizašle nakon jučerašnje emisije "Nedjeljom u dva" koju sam u miru maloprije pogledala na internetu. Zagolicalo me što je ovaj put i na koji način županica Marina Lovrić-Mercel objavila svojem puku. I šire.

Naime, dotična je gospođa i meni osobno županica. Tako da me posebno ljuti svaki njezin bahati istup u javnosti..

No, kako se ovaj tekst ne bi provlačio kao neko političko smeće moram prvo napomenuti slijedeće: sve što će u daljnjem tekstu biti uobličeno osobni je stav mene kao jedinke koja politički nije opredjeljenja, no vodi ju zdrav razum i ljutnja na sveukupnu političku scenu, a posebno na lokalne moćnike koji su ujedno i neobrazovani i tašti. Inače se ne bi ponašali kako se ponašaju.

Kao prvo - obrazovanje: gospođa je izjavila kako je završila srednju medicinsku školu kao i srednju turističku.

Ma molim vas - koji to lumeni završavaju dvije srednje škole (osim ako se ne radi o klasičnom i muzičkom obrazovanju kao moja prijateljica iz srednje koja je na kraju završila i Muzičku akademiju)?

Drugo, ako je stvarno bila medicinska sestra (a ne tamo neka pralja u vešeraju ili kuhinji što je sa gnušanjem odbila) kao što je i izjavila, što joj bi da se preseli i zaposli u Čazmatransu? Tu se kakti zainteresirala za prometni faks koji kao medicinska sestra studira i diplomira (također izjava iz emisije). Naljutila se na pitanje Stankovića o temi diplomskog rada. Eto, on ju provocira takvim pitanjima. Hm. Ja se jako dobro sjećam svih detalja svojeg diplomskog rada. I pripravničkog i stručnog rada. I doktorskog rada. Halo? To nisu stvari koje se zaboravljaju. Doduše, uz pretpostavku da ih sam napišeš. Ili barem sam prepišeš.

Dalje je bilo riječi o njezinoj imovini koja se naglo povećala tokom njezinog mandata. Tu je sad žena brljala o tome što je dobila udajom, što nije.. bla bla bla..

Treće - fala gospođo županice što ste nas - građane Sisačko-moslavačke županije svako malo spominjali. Nije bilo rečenice u kojoj nas nije spomenula ili se nama obraća.

To što je zanemarila u svojem govoru sve nezaposlene, sve sirote polupismene i razbacane bakice bez kune penzije ili nekih drugih prihoda po cijeloj Baniji i šire, što je zanemarila činjenicu da je možda u državnim tijelima prosjek plaće četiri tisuće i nešto sitno kuna, a da ostatak županije više - manje gladuje - e baš vam hvala. Eto, svi su čuli i za nas.

Još se ljutila na Stankovića što stalno barata "krivim" podacima (Statističkog zavoda) o blagostanju županije u odnosu na ostale.

Moram se osvrnuti i na izrečenu činjenicu da nema PR agenta/agenciju koja brine o njezinim postupcima. Pa nakon 13 savjetnika koje je zakonski stavila na vlast (a navodno se ne narade previše) - koji - ako imaju samo 1.000 kn primanja mjesečno, godišnje to ispada preko 300.000 kn iz državne blagajne (računajte da na neto ide više od 50% državi kroz raznorazne poreze). Spominjao je Stanković i 100.000 kn godišnje planske stavke za cvijeće (vijenci su u nekoj drugoj stavci, barem se tako on na to pitanje očitovao) - što bi bilo malo manje od desetak tisuća mjesečno - e fakat zgodna stavka za trošiti...

O autu sam i previše govorila, pa ne želim ovdje spominjati. Pogledajte si isječak sa posljednjih 10-ak minuta emisije, pa će vam sve objasniti Stanković. Bravo majstore! Nisam baš svaki put fan lika i dijela dotičnog novinara, no mislim da je ovdje dobro odradio svoj posao. A bilo je žestoko. Moram priznati.

No, kako bi ovaj tekst bio objektivan moram spomenuti i one stvari za koje smatram da je dobro odradila:

- u posljednjih se nekoliko godina (izuzmemo li afere) zna za našu županiju, doduše, kroz njezinu samo reklamu, no ipak zna. pokušajte se sjetiti imena i prezimena vašeg župana/županice - eto vidite, 1 bod

- dovukla je određenu količinu novaca (izgradnja infrastrukture) u samu županiju, a postoje i razno razni poticaji (no mislim da njih ima svaka županija), 1 bod

- žena izgleda super, bez obzira na istinite ili neistinite tvrdnje o plastičnim operacijama, ukusno se obukla za emisiju, frizurica, imala bih neke primjedbe na samu šminku, no dobro, 2 boda

- kao i nenadjebivi Bandić, i ona svojim likom i dijelom povećava vrijednost svega oko sebe (ovdje mislim na samu županiju). vrijeme će pokazati da li je to dobro ili ne, više bodova.

Eto dragi ljudi. Zapravo sam zgrožena činjenicom da se nas - građane (a ujedno i biračko tijelo) tretira kao retardiranu djecu. Da li je to samo kod nas ili i na zlatnom zapadu - stvarno ne znam.

Osjećam svoju dužnost da ovako komentiram i pokušam osvjestiti i djelomično educirati barem našu blogersku zajednicu. Sve počinje od jedne kapi. Pa dvije, pa tri....

Kao i svi odrasli ljudi odnosno ljudi sa odraslom dijecom, a sve manje želje za jutarnjim spavanjem, nedjeljom obično gledam CNN. Jerbo nema ništa pametnijeg. Trenutno je CNN BusinessTrevel s R. Questom.

Frajer objašnjava što i kako se organizirati kad puno putuješ, od odabira kofera, pakiranja, načina organiziranja vremena, mijenjanja vremenskih zona, spavanja na aerodromima i sl.

Ovdje se pod putovanjem ne smatra skoknuti do Pušće Bistre (ne znam zašto, ali se ona uvijek prva nađe na popisu, a mislim da tamo nisam nikad bila) niti do zabačenog ureda u srcu Slavonije (što ja često radim), već avionski prijevoz sa mijenjanjem vremenskih zona. Hm.

Za jednog prosječnog Hrvata dosta putujem, no za pravog poštenog business man-a tj. ženu - jok. Onih nekoliko putovanja godišnje u neku od europskih metropola ne računa se kao nešto wou. Dođeš na zagrebački aerodrom - obično je rano jutro (posljednji put sam putovala u Brussel avionom u šest i nešto sitno, koma jer više od jednog aviona istovremeno polijeće i stvara se ogromna gužva kod čekiranja karti i predaje prtljage) i nakon čekanja u nekoliko redova (check-in, sigurnosna kontrola, putovnice) ne stigneš popiti niti onu njihovu bezbrazno skupu kavu. Nakon toga preletiš preko Munchena ili Frankfurta i za sat-dva sletiš u svoje odredište. Neš ti kompliciranja. Ne stigneš niti provjeriti ponudu u Free Shopovima, a bome niti popiti pošteno pivo u Njemačkoj, a već si na svom odredištu.

Ova mi je emisija uletila kao karma. Doduše, nije da sam naučila nešto posebno. Uglavnom, dobila sam poziv da održim predavanje/prezentaciju na jednom stručnom skupu u Karachiu, Pakistan. S obzirom da me gosp. Pakistanac pozna s jednog ovogodišnjeg skupa gdje mu se jako dopalo o čemu pričam, a ispalo je da je frajer faca u svojoj zemlji, tako pod svaku cijenu želi da se tamo pojavim. Čak mi nudi prijevoz i smještaj o njihovom trošku. Wou - reći će neki.

S obzirom da sam broj svojih odlazaka na stručna mjesta ispucala davno, pa se neki direktori već prijete da me više neće pustiti ni do Đurđevca, a kamoli preko granice, nisam sigurna da bi išta značilo da tražim od svoje kompanije da službeno putujem. Pa makar i na tuđi račun.

Da uzmem godišnji i odem - hm?

Da se za dva dana kongresa gombam 15-satnim letom preko Turske ili Quatara i da uz tekuću stolicu (čitaj: proljev) - što ima velike šanse da poberem kao suvenir, obiđem daleku i egzotičnu zemlju? Mislim - što znači riječ obići kad ću biti tih 48 sati u nekom hotelu i vidjeti samo put od aerodroma do centra i nazad? Teško da mogu od organizatora tražiti smještaj tjedan dana, a bome niti toliko izostati s posla (jer bi to već bio put od desetak dana s vremenskom razlikom u dolasku i odlasku). I još bih za tu zabavu trebala zatražiti vizu koju ne možeš dobiti u Hr već Sarajevu. Za taj dio nisam sigurna jer mi se u petak nije javljao njihov konzul.

Sve u svemu - sranje za odabrat. Iskreno, što bi vi učinili??

I za kraj - pozdravljam kolegu dugogodišnjeg blogera Ribafisha koji je napredovao u urednika našeg portala. Jeee...

Kako je uvijek mistično pitanje na koji način neki tekstovi dođu na naslovnicu, a neki, po mišljenju samih vlasnika, nikad - tako mi je svojedobno zamjerano kroz neke prljave komentare da sam u nekom kontaktu sa tadašnjim urednikom, a jadna ja, a bome i jadan on jer se nismo uopće poznavali i još uvijek ne znam čovjeku pravo ime i prezime.

Prema tome, Riba, imat češ gadnih problema. I da - molim te ne mijenjaj grafički izraz stranice. Ona prije je bila grozna, na ovu smo se nekako priučili. Neka tako i ostane.

Nedjeljnji jutarnji pozdrav od Rudarke!

Kao i svi odrasli ljudi odnosno ljudi sa odraslom dijecom, a sve manje želje za jutarnjim spavanjem, nedjeljom obično gledam CNN. Jerbo nema ništa pametnijeg. Trenutno je CNN BusinessTrevel s R. Questom.

Frajer objašnjava što i kako se organizirati kad puno putuješ, od odabira kofera, pakiranja, načina organiziranja vremena, mijenjanja vremenskih zona, spavanja na aerodromima i sl.

Ovdje se pod putovanjem ne smatra skoknuti do Pušće Bistre (ne znam zašto, ali se ona uvijek prva nađe na popisu, a mislim da tamo nisam nikad bila) niti do zabačenog ureda u srcu Slavonije (što ja često radim), već avionski prijevoz sa mijenjanjem vremenskih zona. Hm.

Za jednog prosječnog Hrvata dosta putujem, no za pravog poštenog business man-a tj. ženu - jok. Onih nekoliko putovanja godišnje u neku od europskih metropola ne računa se kao nešto wou. Dođeš na zagrebački aerodrom - obično je rano jutro (posljednji put sam putovala u Brussel avionom u šest i nešto sitno, koma jer više od jednog aviona istovremeno polijeće i stvara se ogromna gužva kod čekiranja karti i predaje prtljage) i nakon čekanja u nekoliko redova (check-in, sigurnosna kontrola, putovnice) ne stigneš popiti niti onu njihovu bezbrazno skupu kavu. Nakon toga preletiš preko Munchena ili Frankfurta i za sat-dva sletiš u svoje odredište. Neš ti kompliciranja. Ne stigneš niti provjeriti ponudu u Free Shopovima, a bome niti popiti pošteno pivo u Njemačkoj, a već si na svom odredištu.

Ova mi je emisija uletila kao karma. Doduše, nije da sam naučila nešto posebno. Uglavnom, dobila sam poziv da održim predavanje/prezentaciju na jednom stručnom skupu u Karachiu, Pakistan. S obzirom da me gosp. Pakistanac pozna s jednog ovogodišnjeg skupa gdje mu se jako dopalo o čemu pričam, a ispalo je da je frajer faca u svojoj zemlji, tako pod svaku cijenu želi da se tamo pojavim. Čak mi nudi prijevoz i smještaj o njihovom trošku. Wou - reći će neki.

S obzirom da sam broj svojih odlazaka na stručna mjesta ispucala davno, pa se neki direktori već prijete da me više neće pustiti ni do Đurđevca, a kamoli preko granice, nisam sigurna da bi išta značilo da tražim od svoje kompanije da službeno putujem. Pa makar i na tuđi račun.

Da uzmem godišnji i odem - hm? Da se za dva dana kongresa gombam 15-satnim letom preko Turske ili Quatara i da uz tekuću stolicu (čitaj: proljev) - što ima velike šanse da poberem kao suvenir, obiđem daleku i egzotičnu zemlju? Teško da mogu od organizatora tražiti smještaj tjedan dana, a bome niti toliko izostati s posla. I još bih za tu zabavu trebala zatražiti vizu koja se dobije u Sarajevu. Taj dio još nisam sigurna.

Sve u svemu - sranje za odabrat.

I za kraj - pozdravljam kolegu dugogodišnjeg blogera Ribafisha koji je napredovao u urednika našeg portala. Jeee...

Kako je uvijek mistično pitanje na koji način neki tekstovi dođu na naslovnicu, a neki, po mišljenju samih vlasnika, nikad - tako mi je svojedobno zamjerano kroz neke prljave komentare da sam u nekom kontaktu sa tadašnjim urednikom, a jadna ja, a bome i jadan on jer se nismo uopće poznavali i još uvijek ne znam čovjeku pravo ime i prezime.

Prema tome, Riba, imat češ gadnih problema. I da - molim te ne mijenjaj grafički izraz stranice. Ona prije je bila grozna, na ovu smo se nekako priučili. Neka tako i ostane.

Nedjeljnji jutarnji pozdrav od Rudarke!

Kao što je moja osmogodišnja nećakinja nekidan izjavila "Ne volim Picassa" nakon mojih zezancija oko njezinog crtanja - što me iz više razloga oduševilo jer eto, dijete zna kako je crtao Picasso i zna kako ona crta, tako naši naši bogataši (uključujući i političare) ne znaju.

Sjećam se dana kad je kupovanje po raznoraznim dobrotvornim aukcijama ulazilo u poreznu olakšicu. Pa su mesari i pekari, friški političari i novostvoreni bogataši kupovali neke mazarije u cijeni omanjeg Picasso-a. I svi su veselo odnosili doma raznorazne mazarije tipa "pije lane vodu na izvoru" poznatih i bome nepoznatih autora.

U to je doba bilo uobičajeno kupovati slike za vjenčanja, kao i za raznorazne odlaske u pemzije, preseljanja na nova radna mjesta i sl. Tako si mogao kupiti akademskog slikara za manje od stotinu maraka, dok je neko nepoznato lokalno mazalo moglo pobrati puste pare za bezvrijednu sliku. Ili kip. Ili ....

Tako ne čudi što su se i naši najdraži političari popalili na zvučna imena hrvatskog slikarstva čim su iskrsnula. To što sada imamo hrpetinu slika po raznoraznim podrumima i zidovima agencija i komora, a upitne su autentičnosti - to je naš problem. Jer su sve te slike kupljene našim novcem - čitaj: novcem poreznih obveznika.

Kako je slatko ne razmišljati o težini snopa novčanica kad ih nisi sam zaradio. To je ono što naši političari rade. Jer u protivnom ne bi neka seoska županica razmišljala o kožnim sicevima u auto u kojem se ne vozi niti njemačka kancelarka. A istoj toj njemačkoj kancelarki ili francuskom predsjedniku ili britanskom premijeru ne bi palo na pamet da nam gleda u oči (doduše preko malih ekrana) i bezobrazno se ismijava - u stilu - šta vas briga što ja vozim.

Kao i onaj predsjednik komore koja ubire (pod moraš) porez od svake gospodarske jedinke, a onda nam mrtav ladad veli "muž uvijek posljednji dozna". Pa zar je to poštovanje nas kao biračkog tijela?

Opet sam zabrijala, a tako je lijep dan... uživajte. Pozdrav od Rudarke

Baš volim kad nam se političari ponašaju kao da je sve njihova prčija i kako smo mi samo stoka sitnog zuba koju tu i tamo treba politi tušem hladne vode. Npr. Linićevim prijetnjama novim porezima.

Nažalost, jučer nisam gledala prilog o famoznom skupom automobilu naručenom za jednu uobraženu županicu. Ok. Shvaćam da je takvo radno mjesto povezano sa hrpom kilometara. No, i moje je. I mog direktora. Pa on vozi autić srednje klase. Ja još manji. U cijeloj me priči zapravo ljuti njihova (u ovom slučaju njezina) bahatost i to javna - u kameru. Ko vas j* sitna raja, patite što vi niste pametni da bude izabrani...

Kao i slučaj naručenog automobila za ravnateljicu jednog nacionalnog parka. Dobro, žena treba terenac sa pogonom na sve četiri. No, da li pri tome trebaju biti i kožna sjedala - to je pitanje! A onda - koliko to čudo troši kad žena svaki dan ode onih stotinjak kilometara do Metropole kako bi bila i sa svojom obitelji? Halo??

Sada je opet strka oko nekih smjena u javnim poduzećima. Kao npr. smjena ravnateljice Zračne luke Zadar. Ne vidim niti jedan razlog da se nakon uhljebljenja u debelu kožnu direktorsku fotelju to može smatrati doživotnim pozivom. Halo? I u slučajevima kada određeni rukovoditelji dobro rade potrebna je smjena ili rotacija kako bi se stvari sagledale sa neke druge strane, osvježilo okruženje, zovite to kako god...

A da si i dalje ravnatelji raznoraznih agencija i državnih poduzeća isplaćuju bonuse u visinama naših godišnjih (ili nečijih višegodišnjih primanja) - e to je stvarno bezobrazno do jaja. Još se pozivaju na pravilnike koje im to dopuštaju. U stilu - bili bi ludi da si to ne isplatimo.

Svojedobno je bila strka oko visine plaće ravnatelja HRT-a (mislim da se tada radilo o Vrdoljaku kao ravnatelju), te su se prozivala mjesečna primanja vlasnika Agrokora. Halo? Kakve veze ima privatno vlasništvo i javno dobro za koje svi mi odvajamo u visini svakih nekoliko mjeseci više?

U slučaju Todorića, ili Tedeschi-a ili nekog drugog privatnog vlasnika/direktora - pa to je samo pohvalno da si isplaćuje novce kroz plaće koje prolaze sve moguće poreze državi. A ne kroz dividendu ili neku drugu ne-oporezivu vrstu prijenosa novčanih sredstava.

Uglavnom, svakim danom nas vrijeđaju, a mi - što radimo? Šutimo i pizdimo u tišini. Grrrr...