Kao što je moja osmogodišnja nećakinja nekidan izjavila "Ne volim Picassa" nakon mojih zezancija oko njezinog crtanja - što me iz više razloga oduševilo jer eto, dijete zna kako je crtao Picasso i zna kako ona crta, tako naši naši bogataši (uključujući i političare) ne znaju.
Sjećam se dana kad je kupovanje po raznoraznim dobrotvornim aukcijama ulazilo u poreznu olakšicu. Pa su mesari i pekari, friški političari i novostvoreni bogataši kupovali neke mazarije u cijeni omanjeg Picasso-a. I svi su veselo odnosili doma raznorazne mazarije tipa "pije lane vodu na izvoru" poznatih i bome nepoznatih autora.
U to je doba bilo uobičajeno kupovati slike za vjenčanja, kao i za raznorazne odlaske u pemzije, preseljanja na nova radna mjesta i sl. Tako si mogao kupiti akademskog slikara za manje od stotinu maraka, dok je neko nepoznato lokalno mazalo moglo pobrati puste pare za bezvrijednu sliku. Ili kip. Ili ....
Tako ne čudi što su se i naši najdraži političari popalili na zvučna imena hrvatskog slikarstva čim su iskrsnula. To što sada imamo hrpetinu slika po raznoraznim podrumima i zidovima agencija i komora, a upitne su autentičnosti - to je naš problem. Jer su sve te slike kupljene našim novcem - čitaj: novcem poreznih obveznika.
Kako je slatko ne razmišljati o težini snopa novčanica kad ih nisi sam zaradio. To je ono što naši političari rade. Jer u protivnom ne bi neka seoska županica razmišljala o kožnim sicevima u auto u kojem se ne vozi niti njemačka kancelarka. A istoj toj njemačkoj kancelarki ili francuskom predsjedniku ili britanskom premijeru ne bi palo na pamet da nam gleda u oči (doduše preko malih ekrana) i bezobrazno se ismijava - u stilu - šta vas briga što ja vozim.
Kao i onaj predsjednik komore koja ubire (pod moraš) porez od svake gospodarske jedinke, a onda nam mrtav ladad veli "muž uvijek posljednji dozna". Pa zar je to poštovanje nas kao biračkog tijela?
Opet sam zabrijala, a tako je lijep dan... uživajte. Pozdrav od Rudarke
Post je objavljen 09.11.2013. u 09:02 sati.