Hm.

Ajmo se prvo vratiti na početak priče - zašto su nekad ljudi išli u invalitsku pemziju.

Tamo negdje za one stare Juge mogao si glat otići u penziju maltene ravno iz školskih klupa. Barem onih što su studirali po petnaestak i više godina.

No da. Trebao si neku boljku tipa glavobolje, kičme ili nešto sl. pa je lijepo trebalo pronać ugodnu invalitsku komisiju, pa se propitati kome i koliko - i voila - lijepo si sa četrdesetak godina ošo u finu pemzijicu...

Kasnije, u doba onih famoznih privatizacija penzije su se dijelile šakom i kapom. Kud češ s jadnim ljudima, a istovremeno pazeći da kritična masa nezadovoljnika ne premaši broj onih bogatih (s umnoškom potencijala što im se gomilala vrijednost nekretnina, pokretnina i računa po švicarskim bankama). Negdje u to su se doba dijelile i domovnice s mjestom prebivališta u eRHa. Koji uključuje konzumaciju medicinskog aparata, socijalnih i svih ostalih i Bandićevih (tko je imao sreće da se prijavi u Metropoli) prava.

Sad ću vam dati dva primjera: moja je svekriva (tada čistačica u proizvodnom pogonu) u svojim ranim 50-ima operirala tumor na mozgu (veličine oraha), no na invalitskoj nije prošla. U to doba nismo imali nekih pet-šest tisuća maraka. Rečeno joj je da može nositi kantu s vodom, ali u dva navrata. Po pola kante vode. I da - već je tada imala preko 35 godina radnog staža!

Drugi primjer: gospođa u nepunih 50 godina života, nepunih 10 godina radnog staža (uredski posao nakon dolaska u "veliki grad"), nakon što joj je prvorođena kćer rodila unuka (a muž pun para iskeširao oko 10.000 maraka) lijepo otišla u invalitsku. I kao baby sitter čuvala svojeg unuka. Dok nije prohodao, skunuo se iz pelena i ...

I još se smijala nekima koji su se čudili kako ona, zdrava kao dren (u to doba, da se razumijemo!), negdje u sada mojim godinama (a ja već imam oko 25 godina staža!) odlazi plandovat na račun države. Poslije je, nakon što joj je onom starom devizom "easy come, easy go" nestalo maraka, na crno radila kao čistačica, baby sitter i sl. poslove. Za to nije bila bolesna. Za državu - je.

E sad, nakon što su ti isti bili barem dvadeset i više godina u invalitskoj penziji, nakon što su navukli sve moguće staračke boleštine i nedajbože malignih bolesti - tko će sad njima naći da li su stvarno kronično bolesni i sposobni da primaju državnu invalitsku mirovinu ili samo dugogodišnji lažnjaci?

Pitanje je sad.