Danas sam bila na sprovodu jedne bakice od osamdeset i kusur. Kolegina majka. Osim što se na jednom malom prigradskom groblju sakupio eminentan broj LV, Prada i ostalih (originalnih) torbica, vjerojatno isto tako skupih cipelica (uglavnom crnih, a bila je i jedna tigrasta varijanta) - balerinki, finih, ali teških miomirisa dostojnih ponosnog vlasnika Martimexa, zapravo me nešto drugo zgranulo.

Dob dotične pokojnice.

Znam da je ženica bila bolesna i da je posljednjih nekoliko mjeseci bolovala po raznoraznim bolnicama. Uključujući i kemoterapiju. Kroz razgovore sa njezinim sinom nisam razmišljala da se radi o tako staroj ženi. Doduše, i sin ima debelo preko pedeset, pa ne znam što sam mislila...

Anyway, moje je pitanje dana - kada bi trebalo reći dosta i prestati obilaziti doktore ili drugačije rečeno - kada bi doktori morali "pustiti" pacjenta u tako visokim godinama da u miru i spokoju vlastite kuće....

Svojedobno, tamo nekih ranih sedamdesetih, tadašnju 70-godišnju moju baku vratili su doma nakon operiranog tumora da u miru vlastitog doma umre. Baka je doživjela osadeset i sedmu ili osmu godinu starosti.

Ne velim da je ovo dobar primjer. Možda je, možda nije. No, zašto su sirotu bakicu mučili raznoraznim lijekovima, pa je, nažalost, u boli i mukama umrla - ne znam.

No, tko smo mi da o tome odlučujemo...

Poanta ove priče je slijedeća - u kom trenutku napredak medicine ide protiv nas kao osoba i našeg ljudskog dostojanstva.

Pa i u umiranju i smrti.