Da ne bi mislili kako je Rudarki dosadno, život ju svako malo lupi po glavi. Bukvalno. Ili glava dođe do života. Oliti planeta, Zemlje, Earth...

Da li si možete zamisliti situaciju u kojoj ste u jednom trenutku odlično, a u slijedećem razmišljate kako je malo falilo da ostanete mrtvi ležati nasred ceste?

I to vlastitom krivicom.

Priča ide ovako: sretnem ja svoju staru susjedu (za koju sam mislila da se već preselila na onaj svijet jer ima dobrih 90 i nešto, a kad tamo - babac super izgleda ), te sad mi raspravljamo o "malom" Nasljedniku i životu općenito, kad nam se približi mala ciganka. Romkinja. Whatever.

I mala žicari. Nas dvije ju tjeramo, no doduše, na onaj fini način, bez uvreda ili nećeg još goreg. Mala se pak ne da.

Uglavnom, ja završim razgovor sa bakicom i krećem u zgradu, a mala za mnom i po meni pljune. Eeee...

Tu mi je digla tlak tako da sam - bez razmišljanja što bih i kako dalje - potrčala za malom. U finim talijanskim cipelama.

O da, da - u slijedećem sam se trenutku našla na podu. Uklizala sam u zavoj skupa sa svojim cipelama (silly me, trčati za djecom ) tako da sam, osim što sam se po cijeloj lijevoj strani od ruku, lakta do ramena roknula i glavom o asfalt. Onu gore navedenu Majčicu zemlju.

I kako veli Guzda - što bi maloj učinila da si ju i ulovila - mislim, stvarno ne znam. Vjerojatno ništa. Ne mogu tući ili pljuskati tuđe dijete. U tom trenutku nisam ni razmišljala. Samo me onaj hračak (koji smatram jednim od najnehigijenskijih i najodvratnijih stvari u životu) tako razljutio.

Eto. Sad se smijte koliko hoćete...

I da - osim 24-satne glavobolje, malo ogrebotina - Rudarka je opet kao nova.

Još jedna sočna priča: da li nam aktualna premijerka nosi lažnu ili pravu (ovaj put je u igri Fendi) torbu??

Kaj je - je: sranje u pičmač. Nit je dobro da premijerka troši svojih 4/5 plaće, i to u onoj najjeftinijoj varijanti (ako znamo da živi sama - što bi značilo da mora platiti svoje režije, tu i tamo nešto i doma pojesti, da ne spominjem odjeću - jer - pošto je žena ipak se očekuje promjena garderobe, zar ne? ) na jednu jedinu torbicu (makar bih i ja neku - možda ne baš taj model - ali neku od tih "it" torbica željela u svojem vlasništvu, jebiga, sve smo mi žene krvave ispod kože) ili da je dotična lažnjak.

Fakat gadna pat pozicija.

Skoro pa isto kao i u trenutku ispitivanja Sanadera pred onom komisijom - da li je gore da aktualna vlast, do prije par mjeseci isto tako aktualna, ali možda na nekim drugim foteljama nije znala za što glasa (što mi se čak i čini kao opcija, prema arogantnom Sanaderovom ponašanju) ili da je znala o čemu glasa. Da li je to Ina ili Podravka ili nešto treće čak i nije bitno.

Kaj je je - skuhal je Sanader HDZ-ovcima, a ovi pak (glupi?) nisu o tom detalju prije razmišljali. Rekla bih da su po tom pitanju naivni. Definitivno je tip barem tri poteza ispred cijelog vrha dotične stranke (da ih opet ne spominjem). Još jedan minus bod za mjesto vladajućih. Ehhh...

O tome kako sam danas ručala sa jednom facom u području pravnog sustava, te kako sam razočarana - ne u pravnim sistem, tu nema nekih novosti, čak i Knjazova baka Marica (ili kako li se zove) zna da je to sranje na kvadrat, ali da je i dotična razvikana faca jedna obična (veoma vulgarna u izričaju) seljačina... Ehhh....

Koma.

I ja sam s nevjericom, tugom i gnušanjem danas slušala presudu maloljetnicima za ubojstvo Luke Ritza.

Kao prvo - i ja sam majka, sada dijeteta starog koliko je Luka imao, u godinama koje nikada neće nadživjeti... dragi slatki Lukica...

Jer su neki drugi klinci glumili frajere - i ne, nije tu bila tuča jedan na jedan, već objesno maltretiranje (iz dosade!) s teškim fizičkim napadom koji je nažalost rezultirao smrću jednog mladog stvorenja.

I još je jedan od tih istih sudjelovao/mlatio neko drugo dijete. Par mjeseci kasnije.

Što sada treba čekati?

Da li ti isti mladići, sada kada su ušli u punoljetnost, pa mogu krivično odgovarati za svoja nedjela - opet nekog iz objesti ubiju kako bi konačno završili u zatvoru. Ili će neki dobrostojeći adovokati i to izvući s "malim" presudama??

Ili će još gore - maltretirati nekog maloljetnog??

Ne znam što bih rekla. Pretpostavljam da je to sve u skladu sa zakonom, nooo.... i dalje ostaje gorak okus u ustima. I knedla u grlu svaki put kad vidim Lukinu sliku na netu, novinama ili televiziji. Kao da gledam vlastito dijete...

I kako da sada svojem djetetu objasnim da ne smije ići u Zagreb na koncert i ostati do prvog jutarnjeg šljakerskog vlaka?? Jer je to opasno. Smrtno opasno... Grrr....

Slažem se sa kolegom SadisticoShy oko štrajka zagrebačkih taksista.

Vozila sam se ja u raznim taksijima. Čak i u onoj engleskoj crnoj kanti (baš htjela nešto totalno engleski, makar je vožnja zapravo bila jako neudobna) koja me vozila dobrih 50-ak kilometara od Birmingham-skog aerodroma do Wolverhamptona - i to s obzirom da je polazišna točka aerodrom (uvijek i svugdje je više manje skuplja vožnja ako se kreće s aerodroma, gdje god na svijetu), te pustih kilometara do mjesta u kojem je bio kongres zbog kojeg sam i stigla u taj dio Europe, cijena i nije bila preskupa.

Imam još jednu zgodnu crticu - vezanu uz Amsterdam. Tamo smo se svojedobno našle jedna moja kolegica i moja malenkost. Kako je službeni dio počinjao u ponedjeljak rano ujutro, tako smo mi stigle - direktno iz Zagreba, na Schiphol - amsterdamski aerodrom u nedjelju dopodne. I lijepo uzmemo taksi do hotela. Neki mladac nas primio, sjele mi, lijepo frajer vozi, malo ispituje da li smo Ruskinje kako to već biva kad čovjek međusobno komunicira na svojem jeziku...

I tako mi lijepo prođemo pokraj jedne zgrade u obliku broda - a nas dvije zinule kako je simpatična zgrada - vozi on nas dalje, lijevo, desno, gore, dolje - i hop - mi opet, ali sada s druge strane prođosmo pokraj dotične zgrade . Uglavnom, vesele što smo pobjegle na tjedan dana od poslovnih i privatnih obaveza, sa radošću što ćemo se za sat vremena, nakon što šiknemo kofere u hotelu, baciti u amsterdamski život - lijepo smo frajeru platile, bez da smo se s njim natezale oko putanje prijevoza od točke A - aerodroma do točke B - hotela. Da sad ponovno spomenem kako se radilo o nedjelji, pa prema tome i o nekoj "vikend" tarifi (skupljoj?). Malo manje od tjedan dana - u petak vratio nas je drugi taksista direktno na aerodrom (sad smo se već malo bolje snalazile po gradu) - i to za nekoliko eura većoj cifri od ovog veseljaka. I šta reć... ???

Uglavnom, ja kao rođena Zagrepčanka mogu reći samo jedno - u zagrebačkom sam se taksiju vozila samo jednom (ili dva puta) i to u nekoj skupini tokom studentskog života, pa sam participirala prijevoz (zapravo ovo što novi koncesionar nudi - a to je da će i dalje biti prijevoz od točke A do točke B, ali da te pita da li usput može nekog uzeti u taksi, pa će taj dalje proslijediti do svoje točke B).

Kod nas u Zagrebu se veli - ako umireš, ako ti je nekoliko minuta pred smrt i hitno ti je potreban liječnik, a Hitna je zauzeta, ako ne znaš kuda ćeš sa pijanim gostom - tek onda se čovjek odlučuje da pozove (i plati) zagrebački (pre)skupi taksi!

Toliko o njihovom štrajku.

Ps. A onaj stariji gospodnin - dubrovački Gospar što mi je prošle godine naplatio preko 300 kuna za 6 minuta vožnje od Pila do Babinog Kuka (možda i manje jer se radilo o 1:30 u noći) - e neka mu prisjedne svaka moja krvavo zarađena kuna što mi je oteo iz novčanika. Mrš.

Ajmo se malo skoncentrirati (pišem s dva prsta jerbo sam nokte namazala - Elle, samo za tebe: L'Oreal Resist Shine no. 502 pazeći da ne umrljam tastaturu, te ne razmažem neosušen lak što najviše mrzim):

Svaka šuša u ovoj lijepoj našoj znala je da će Big Mouth Pukanić biti ubijen na bilo koji način - da ga netko upuca, digne u zrak ili na drugi način liši života.

Hello, o čemu pričamo?

Em je lajao, pisao i to sve i izdavao u onim svojim novinama. Da li je imao osnova za sve što je napisano? U duhu jučerašnje "Latinice" mogu čak i povjerovati da je istina. Nažalost. No, to je neka druga priča za neki drugi post.

Ali, da je jedan policajac čuo od svojeg mafijaša - doušnika, sitne ribe s asfalta velegrada da će se "nešto veliko desiti" u Zagrebu, pa da to nije prenio dalje svojim nadređenima, pa se sada sutkinja čudom čudi - što je tu sporno? Gdje ta žena živi??

I ja mislim da bi čovjeka ismijali. Od njega napravili budalu. Ridikula.

Da se malo vratimo u prošlost. Točno se sjećam dana kad je ubijena jadna mala Ivana. Tog sam dopodneva krenula u Zagreb, te mi, nakon grozomornih radijskih dojava, nije bilo svejedno - da li da se okrenem i vratim doma ili da nastavim sa svojim planom zbog kojega sam i krenula u grad. Osim što situacija, barem što se tiče policijske blokade centra grada (stigla relativno blizu mjesta zločina bez većih problema - toliko o opširnoj policijskoj obradi) i nije bila tako strašna kao što su izvještavali novinari, ostalo je tuge, jada, a bome i straha od mafije, od nepoznatog, od....

Čak je i slijedećih dana, prema izjavama mojeg mladolikog kolege koji još uvijek izlazi skoro pa svaki dan, od "in" kafića do restorana gdje se skuplja "zlatna" i malo manje takva mladež, atmosfera u gradu bila više nego turobna i zlokobna. Sjećam se da mi je pričao kako se bogataši boje izaći jer nije bilo sigurno gdje će slijedeća "bomba" puknuti, te da li će neka budala dići u zrak ili ispucati rafal po nekom bogataškom kafiću ili narodnjakom klubu.

Prema tome neka ne seru dežurni "generali" kako bi ta izjava malog policiota nešto promijenila.

Uostalom, upucalo bi ga nekom drugom prilikom....

Opet zgazilo babu (oprostite ako je netko u rodbinskoj vezi sa ovom današnjom žrtvom).

Kao prvo postavlja se pitanje - što je u to gluho doba jutra (6 i nešto) jedna 71-godišnjakinja radila izvan svojeg stana/kuće? Da ne velim - toplog kreveta.

Imala sam i ja jednu takvu - ako se sjećate onih famoznih frustrirajućih postova o mojoj Kraljici Majci? I ta je - kao i većina penzića razmišljala kako je najbolji dio dana negdje između 7 i 8 gurati se u prepunom tramvaju s đacima i studentarijom, ljutita što joj nitko ne želi ponuditi mjesto za sjesti ili u zimsko doba otići do dućana i kupovati kruh i mlijeko. Koje se može kupiti i u podne, kad popusti poledica, na primjer.

Drugo pitanje: uz sve moguće horizontalne i denivelirane prijelaze - znači semafori, zebre, podhodnici - zašto se baš ti penzići - što su stariji to su gori - guraju preko ceste - po mogućnosti brze višetrake avenije, a ne prelaze na mjestima gdje se to i očekuje od svakog sudionika prometa. Pogotovo od njih sporih, slabovidnih, pomalo naglukih i sa krivom procjenom mobilnosti?

Osim što je tuga i žalost kad netko strada, nitko ne razmišlja o vozaču kojemu ostaju traume za cijeli život. Većina njih - a svi znamo da skoro pa nitko ne vozi onih dozvoljenih 40 - 50 km/h ili "brzine prilagođene vanjskim uvjetima", pa je još i pred zakonom kriv kad zgazi nekog takvog ludog penzića.

O da - i otac mojeg bivšeg šefa je stradao pretrčavajući između Zapruđa i Utrina. I otac mojeg kuma je stradao hodajući krivom stranom ceste, nedovoljno osvjetljen (tamni kaput) u sumrak jednog Sisvedskog dana. Ima tu još primjera...

O trčanju za tramvajem i uskakanju u isti - nećemo ovaj put.

Ja sam po horoskopu ili ne znam kojim sad zvijezdama i ostalim čudima raznog znakovlja pravi pravcati hrčak (ne, ne u kineskom horoskopu). Skupljam sve što mi se sviđa, sve što ima neku (meni) sentimentalnu vrijednost, sve što ću možda, nekad, kada neću imati za koricu kruha, pa ću biti gola do gaća ipak i obući (podrazumijevajući da će još uvijek ili "spet" biti moderno), sve što je još davnih dana koristila moja majka (nemojte me samo pitati o zdjelicama iz mojeg djetinstva - one jaako polupane s teškom sam srcem bacila u smeće), sve što bi možda moje malo dijete za desetak godina željelo imati...

Doduše, tu i tamo, kako bih se zavarala ostavim nešto u vikendici, pa u onoj famoznoj Maksimirskoj, pa na tavanu, pa u podrumu, pa kod Svekrve, vidiš, vidiš, mislim da još imam nešto robe iz ranih '90-ih što sam ih ostavila na mjestu gdje sam nekad stanovala...

I to od jušnika (dio poklona za svatove - stoji kod Svekrve) do veste, roza i bijela - štrikala moja majka (vidiš, vidiš - i to je kod Svekrve), knjiga za pućkoškolsku lektiru (imamo jedno pet različitih izdanja "Vlak u snijegu"; "Koko u Parizu", da ne spominjem "Galeb Jonatan.." i neizbježni "Mali princ") koje se obično seljakaju u vikendicu i nazad, te se u ključnom trenutku čitanja lektire nalaze na krivom mjestu, do lonaca i posteljine iz dotične vikendice.

Isto tako je dio ormara zatrpan starim igračkama, preraslim stvarima (koje čuvamo drugima, kojima je trenutno preveliko ), starim torbama...

Uglavnom, uspjela sam dio ormara očistiti od najvećeg smeća, dio bolje posložiti, odreći se nekih prastarih stvari koje, ruku na srce, nisam nikad ni nosila (ne, ne, ja sve stvari što si sama kupim i nosim, najgori su pokloni), dio toga pripremiti za druge, dio baciti u smeće...

Ma, sama sam na sebe ponosna.

Jedan lagani post za petak.

Nedavno je u našem preduzeću stigla okružnica s napucima o poslovnom odijevanju. No, osim što je napisana dosta općenito, pa se npr. neprikladnim smatra - "pretjerano otvorena odjeća" ili "obuća neprimjerena za rad" - pametnom nije bio potreban takav naputak, onim drugima - eee - ne znam da li su shvatili point . Najbolji dio mi je "prljava ili neuredna odjeća" i "pretjerivanje u nakitu" (na tom mjestu sam odmah pozvala našu sekretaricu - no da, nije da žena pretjeruje neukusno, ali ponekad stvarno izgleda kao putujuća jelka).

Koliko ja znam, određena (ili sva naša ministarstva) propisala su kodeks oblačenja na način da je zabranjena traper tj. jeans odjeća, sportske cipele oliti smrdljive tenesice, a nekonvencionalni petak se smatra više - manje rad bez kravate, ali i dalje odijelo ili kostim.

S druge strane, ljudi su svakakvi. Znam da je svojedobno moja dobra prijateljica (što sam joj i spočitnula, pa smo se samo posvađale na kratko - ma bez veze ) hodala na posao u onom nekom haljetku na bretele što se nosi na plažu. I još k tome bez grudnjaka (stara baba pred penziju, sad je već nekoliko godina u mirovini) što je bilo totalno neukusno. No dobro - to je bilo doba bez klime (no po našim seoskim uredima babe, prdon gospođe srednjih godina, opiće klimu i pootvaraju sve prozore), ali svejedno nije opravdavalo "otvorenu odjeću na bretele". Sa grudima što vise do ... ma, grozno.

Tako je i Nasljednik došao doma, no dobro godine ga opravdavaju (to je bilo prije jedno dvije - tri god.), pa pitao što su to bretele. Bidan muškić nije znao.

U jednoj našoj srednjoj školi je također propisano da učenici(e), osim tih famoznih bretela, ne smiju u školu u tajicama niti u capricama. I mislim još par zabrana. Imaju jednog starinskog ravnatelja. No da..

I za kraj - u jednoj od onih famoznih poslovnih škola što niću svake godine, masno se plaćaju, dobro reklamiraju u udarnim terminima i nude brda i doline (za nekog tko je npr. završio kuharsku školu, nije pristupio maturi i sad će odjedanput postati svjetski ekonomski stručnjak - o tome ) - dres kod oblačenja studenata je poslovni. Što čak i odobravam. Nek se uče od malena da odjeća ne čini čovjeka, ali je u civiliziranom društvu obavezno paziti na prilike, vrstu posla i kakvu odjeću takav jedan posao zahtjeva (ako već nisu propisane uniforme kao npr. osoblju na šalterskim poslovima). I odjeća je ogledalo opće kulture. Zar ne??

Ps. Ako i ovaj post završi na naslovnici - runda za sve!!

Ne mogu a ne ostvrnuti se na moje imenjake - rudare što ih trenutno vade iz utrobe zemlje. Istodobno sve velike svjetske sile prate "live" prijenosom taj događaj. Imam osjećaj da nije bilo takve euforije od vremena kad je jadni pretposljednji papa udisao posljednje udisaje na ovoj našoj zemljici.

Svojedobno sam bila - ne bi vjerovali - čak u dva rudnika. Doduše, totalno turistički. Jedan je onaj rudnika ugljena u Velenju, a drugi boksita ili takve neke crvene rudače u - jebiga, uBosni. Tamo negdje kod Jajca. Više ne znam kako se zove selo odakle se čovjek spušta u rudnik. Naravno, bijah i u replikama rudnika u Tehničkom muzeju u Zg. te prošle godine u podrumu regionalnog muzeja u Labinu.

I da - onaj famozni muzej u bivšem rudniku soli u Katovicama, Poljska. No, to je stvarno bilo daavno. Tamo negdje u osnovnoj.

Ono što sam vidjela u Sloveniji - a tamo su od nas tražili da se skinemo do gola, obućemo radne stvari, uključujući donji veš (što se poslije ispostavilo kao jaako pametna ideja jer smo bili prljavi od ugljene prašine skroz - naskroz), poskidali s nas sve moguće naprave tipa satova s baterijama (u to moje studentsko doba nije bilo mobitela ), te su nas spustili dolje, pa vozali vlakićima, pa smo hodali, pa smo se probijali kroz neke uske hodnike, te smo se nakon dosta vremena probili do samog kopa gdje se veći dio iskopavao ručno...

Uglavnom, danima nam je iz ušiju, nosa i sluznice oka izlazila ugljena prašina. A kao - kako nam je tada rečeno - nije pogubno za zdravlje rudara.. Ma daj..

U Bosni se radilo s mehanizacijom, koliko je meni kao lajku bilo za procjeniti - vrhunskom i modernom, tako da se tamo nije osjećao taj klaustofobičan okoliš, a tamošnji rudari su nam djelovali kao vozači svemirskih brodova. No da.. A u Bosni...

Ovo vam sve pišem kako bih vam barem malo prispodobila taj osjećaj zajedništva u rudniku. Kao alpinisti u planini, kao vojnici u ratu, kao zarobljeni u liftu...

O tome kako su do nekidan hrpica nepoznatih jadnih siromašnih rudara - ne mogu vam reći koliko cijenim taj mukotrpan ručni rad iskopa do postavljanja osiguranja kroz okna rudnika (rad s drvom - isto tako težak i fizički, te obično primitivan ručni rad, daleko od blagodati "gotovih proizvoda") - a sada globalno poznatih - uključujući i sve njihove ljudske slabosti (žene, djeca, ljubavnice...) svima nama dane na pladnju gladnih televizijskih mogula.

Te o tome kako je pitanje da li će se snaći u ovoj općeglobalnoj svjetskoj slavi i unovčiti to svoje životno iskustvo - vrijeme će pokazati.

Zato, uz rudarski pozdrav - SRETNO ! - držite se dečki!!!

E sad...

Vjerovati ili ne Sanaderu?

Ja bih rekla - jok.

Prema njegovom arogantnom ponašanju danas, prije nekoliko dana kad ga se fatalo po Europi i Americi, po maltene pljuvanju i nedemokratskom, bezobraznom i bahatom ponašanju prema medijima (press-u), a preko njih i prema svima nama kao glasačkom tijelu u ovoj Lijepoj našoj - mislim da laže kao pas.

Moguće da je informacije podijelio sa tadašnjim užim kabinetom HDZ-a i Vlade, no teško mi je vjerovati da je Kosorica ili bilo tko u tadašnjim foteljama mogao išta promijeniti osim prihvatiti gotovu odluku The Boss-a.

Zašto mislim da je tako?



Pa sad i ja to mogu napisati. Tek toliko da znate.

Lijepo je to kad se otvaraju nova moderna liječilišta, bolnice i bolnički odjeli sa supersoničnim (ma baš mi paše ova riječ, vi jezikoslovci) i ostalim čudima tehnike. Kao na primjer - nova kirurgija u Šibeniku. Sa mogućnošću laproskopske i ne znam sve kakve kirurgije. Hmm...

Kao prvo - baš me zanima kako izgledaju neke druge regionalne bolnice - tipa Ogulin, Sisak, Pakrac? (nasumce odabrana mjesta za koja znam da postoje bolnice)

Poznato mi je da su pojedine bolnice totalno zapuštene, rašćerupanih posteljina i s flekama po zidovima. Da ne spominjemo trećerazredne liječnike sklone raznim ljudskim slabostima, da ne spominjemo onih nekoliko smrtnih grijeha..

Možda baš i nije tako loše kad ti ministar dolazi iz lokalnog sela. Onda dobiješ Space Suttle.

Znao ga ti voziti ili ne.

Sad me jedino zanima tko će raditi na tim dotičnim aparatima ili će im proći garancija pokriveni plastičnim plahtama? Doduše, možda se varam, no ne bi bilo prvi puta da se takav scenario i desi. Sorry, but it's true. Jer obuka, odnosno tzv. specijalizacija (uglavnom izvan Hrv.) traje godinama...

O da, ja jesam za jačanje lokalnih centara, pa samim time i bolnica. Nije Zagreb centar svijeta.

No, da li jedna Hrvatska može financijski podnijeti toliko lokalnih bolnica (pa se pacjenti boje da ih Hitna i odveze u neke od njih), a ne možda četiri - pet jakih, velikih, modernih, punih ozbiljnih i vrhunskih stručnjaka - od medicinskog osoblja do liječnika - specijalista u raznim područjima medicine?

O ozbiljnosti koja može zakomplicirati život djeteta i majke pri porodu, te osoblju koje bi trebalo biti u blizini - od kvalitetnih ginekologa porodničara, anesteziologa, pedijatra i možda još pokojeg stručnjaka, te aparata za život tako rođenog malog bića -mislim da ne treba govoriti i naglašavati.

Pa ne može nam onda resorni ministar kenjati o tome kako će i dalje ostaviti šupu u Sinju zbog nekih tamo plemenskih pravila igre nabijanja kolca kroz rupicu.

Svaka čast povijesti, kulturi i narodnim običajima.

Ps. E da, poslala poruku preko Face-a blogeru - političaru. Ništa od kave. Nit' slike, nit' tona. E moj Vidoviću...

Sad sam već poprilično opijena mirisom gljiva što se suše u sušilici (kupljenoj prije par godina u Metro-u, dobro služi za sušenje limuna kao ukrasa za božićno pakiranje poklona ) i vina (neka graševina kao da je napravljena u najboljim danima onih famoznih austrijskih vina boje zlatno žutog antifriza, if you remember ), no pošto nema boljeg i ovo je .

Šta još reć?

Imali smo drugih planova, noo.. ponekad i mala nepažnja može čovjeka baciti na leđa. Bolje rečeno bez cipele (Guzda si je ulio kipući gulaš s gljivama u cipelu tj. neku rupičastu tenesicu, pa sad nekoliko prstiju izgleda kao da je i njih ukuhao u ukusan obrok. Šta ćeš... ).

Doduše - proveli smo jedno veselo večer na prezentaciji jednog od onih dviju firmi poznatog suđa - što kuha samo, bez ulja, vode, hrane...

O da - bilo je tu muških recepata, nadmudrivanja sa prezentatoricom i na kraju prave klope nakon degustacije "zdrave" hrane skuhane u tim svemirskim čudima što im je cijena u visini cijene omanjeg polovnog automobila. No da...

Uglavnom, sutra je novi dan... šifili!!

Nekako hiberniram. Od posla. Od kućanskih poslova. Od bloga. Da nisam bolesna?

Da li je to ova jesen, da li i dalje financijski problemi (s nekim naznakama svijetla u tunelu) ili promjena u mojem poduzeću (imam novog šefa, a znate kako se kaže - nova metla..), ali sam umorna kao da kopam kanale, te kad god mogu - više manje spavam.

Guzda svoje frustrarije rješava u šumi. Puna kuća gljiva.

Idemo na proslavu rođendana. Ćaos.

Znam da svi željno čekaju slike iz Dubrovnika.

Naime, prošli tjedan sudjelovala sam na jednom stručnom skupu. Uz malo sreće, dobili smo dozvolu da boravimo u hotelu gdje se skup i dešava, što uvijek pojednostavljjuje stvar jer kad ti zagusti (he he ), kad ti je pretoplo, prehladno, žuljaju cipele i hrpu sličnih stvari možeš skočiti u sobu i riješiti problem.

Pogotovo kad imaš i prezentaciju, a nisi vičan tom poslu.

Uglavnom, soba jednog skupog dubravačkog hotela s puno zvjezdica izgleda ovako:


Soba je bila o kej, ugradbeni ormar sa svijetlom što se pali kad otvoriš vrata super, u kupaonici su bili L'Occitane proizvodi, no sve skupa falio je onaj touch (pre)skupog hotela. To je moje mišljenje. Ostatak hotela stvarno odiše vrhunski, naravno uz prigodne vrhunske cijene, pogotovo cuge (do klope nisam ni došla).

I pogled kroz prozor je bio predobar:

Još jedna slika (nakon što sam odslušala nekoliko sati problematike koja nije moja specijalnost, malo sam se počastila suncem). Kako ne bi sumnjali u vjerodostojnost fotografije, nezaobilazna (već uvelike poznata) nogica :

Klasične slike Straduna neću stavljati. No, zato preporučam "Peškariju" u staroj luci, predobar rižoto + čaša Malvazije za sitno para: h

I opet malo ja:

Zadovoljni?

Ps. O rižotu s kojim nas je počastio KATALONA-in muž, nakon što smo mi obišle znamenitosti Benetton dućana , te ponudio plaćanje žičare na Srđ - mogu samo reći - sve super!

Uopće ne želim birati strane. S jedne nekoliko (dragih) prijateljica iz stvarnog života, s druge - do nedavno simpatične osobe s osebujnim stilom pisanja i likovnog izražavanja. Jebiga, sad ispada da se kolju i kao da ne poznam nikoga od njih. Ili neku od njih. (Doduše, obično se Ivica izgubi, a ne cijeli razred, zar ne??)

Noo...

Sve skupa se agresija - ne znam zašto, ali i ovaj vikend nadvila nad naše malo obiteljsko gnijezdo. Naime, ispali smo psihijatri, što jedne, što druge strane u jednoj gadnoj bračnoj razmirici začinjenoj fizičkom komponentom. Koma. Naravno, neželjeno.

Od toga da ne mogu (kao riba u horoskopu) proći preko nekih stvari, mirno spavati i odjebati drage mi ljude i nazovi frendove (nije da smo neki naj naj i nije da smo si frendovi sto godina).

Njegova strana priče (bez nekih suvišnih detalja jer bi bilo previše bezobrazno od mene da javno iznosim): Ona je poludila, pa je meni pao mrak na oči, pa sam ju ja malo odgurnuo, pa je ona pala na krevet...

Njezina strana priče: Ja sam mu prigovorila, pa me on stisnuo tako da sam dobila modrice (neprovjereno) po rukama, pa me bacio na pod, pa stiskao (bole me rebra), pa onda bacio na krevet...

I sad moje pitanje:

Gdje je granica agresije (ovdje govorimo o bračnoj agresiji jačeg - muškarca nad fizički slabijim spolom - ženom) i tko to kako doživljava i vidi??

Naravno da je (možda) njemu to izgledalo više kao smirivanje vlastite supruge.

Naravno da je njoj to izgledalo kao fizičko maltretiranje (bez obzira što nije bilo onog klasičnog šamara ili udarca), nooo, kad netko ima 190/95 kg, a drugi 165/54 tko je tu kriv?

A isto tako, da li smo mi (takoreći promatrači, oni koji samo piju kavu skupa) ti koji bi morali biti suci? Da li smo mi ti koji trebamo miriti?

Nedajbože. Nit' suditi, nit' mirit.

Pokušati smiriti situaciju, objašnjavati i jednom i drugom (svakome pojedinačno - podijelili se po spolu) da se oboje moraju mijenjati ako žele nastavak zajedničkog života, uz svu silnu dječicu koja i dalje trebaju njihovu pažnju.

Ili se u krajnjoj liniji razići kao kulturni ljudi....

Ma, boli me glava od svega ovoga...