Opet zgazilo babu (oprostite ako je netko u rodbinskoj vezi sa ovom današnjom žrtvom).

Kao prvo postavlja se pitanje - što je u to gluho doba jutra (6 i nešto) jedna 71-godišnjakinja radila izvan svojeg stana/kuće? Da ne velim - toplog kreveta.

Imala sam i ja jednu takvu - ako se sjećate onih famoznih frustrirajućih postova o mojoj Kraljici Majci? I ta je - kao i većina penzića razmišljala kako je najbolji dio dana negdje između 7 i 8 gurati se u prepunom tramvaju s đacima i studentarijom, ljutita što joj nitko ne želi ponuditi mjesto za sjesti ili u zimsko doba otići do dućana i kupovati kruh i mlijeko. Koje se može kupiti i u podne, kad popusti poledica, na primjer.

Drugo pitanje: uz sve moguće horizontalne i denivelirane prijelaze - znači semafori, zebre, podhodnici - zašto se baš ti penzići - što su stariji to su gori - guraju preko ceste - po mogućnosti brze višetrake avenije, a ne prelaze na mjestima gdje se to i očekuje od svakog sudionika prometa. Pogotovo od njih sporih, slabovidnih, pomalo naglukih i sa krivom procjenom mobilnosti?

Osim što je tuga i žalost kad netko strada, nitko ne razmišlja o vozaču kojemu ostaju traume za cijeli život. Većina njih - a svi znamo da skoro pa nitko ne vozi onih dozvoljenih 40 - 50 km/h ili "brzine prilagođene vanjskim uvjetima", pa je još i pred zakonom kriv kad zgazi nekog takvog ludog penzića.

O da - i otac mojeg bivšeg šefa je stradao pretrčavajući između Zapruđa i Utrina. I otac mojeg kuma je stradao hodajući krivom stranom ceste, nedovoljno osvjetljen (tamni kaput) u sumrak jednog Sisvedskog dana. Ima tu još primjera...

O trčanju za tramvajem i uskakanju u isti - nećemo ovaj put.