Rad, rad, rad...

Samo će nas on spasiti. Noo???

Poslodavci kukaju kako nemaju motiviranu, obrazovanu radnu snagu na tržištu. Jel' eto - nitko neće....

Nekako imam osjećaj da mi i bi. Kako da ne. No sve ima svoju cijenu. Odnosno - ako želiš vrhuskog doktora da ti radi u seoskoj ambulanti - lijepo ga plati. Pa će si on lako naći računicu da li mu je ljepše subotom ispijati kavice na Cvjetnom ili zarađivati duplo više u nekoj seoskoj zabiti. No dobro, možda doktor nije dobar primjer jer su oni na državnim jaslama. Nisam sigurna kako je vani - tj. da li jedan vrhunski doktor ima vremena, volje i snage da radi i državnu i privatnu službu.

No - eto drugog primjera: pisalo u novinama kako se sele neke tvornice iz centra Zagreba. E da - jedno je preseliti tvornicu u rubne dijelove grada, pa još ako - kao u dobra stara vremena organiziraš prijevoz autobusom (tzv. "šihtu") - vid vraga - imat ćeš radnika i trudbenika pun kufer.

Ali, ako preseliš tvornicu u 100 kilometara udaljenu lokaciju - a da pri tom ne daš neke beneficije ljudima (bolju plaću) - tko će ostaviti teško stećenih 35 kvadrata u nekoj od onih betonara Novog Zagreba i otići izgrađivati svoju novu (svijetlu?) budućnost gradeći neki kućerak na nekoj blatnoj livadi??

Sad sam se sjetila one priče s Tvornicom duhana. Pa da - to je kao ništa ostaviti ženu, djecu i sve u Zagrebu, kupiti (pre)skupu nekretninu u pripizdini Kanfanara....

I nisu stranci bedasti. Oni obično s takvim selidbama, uz tvornicu grade i neke smještajne kapacitete. Pa lijepo ponudiš uz dobar posao i pristojan smještaj. Pogotovo za one visokoobrazovane koje ne možeš samo tako naći u lokalnoj sredini. Ili dovoljno blizu lokaciju s brzom prometnicom da se narod vrati doma. Kad padne mrak....

Svake nedjelje navečer isto:

RAT BENDOVA na OBN teve.

Nema tih političara, nema tih gospodarstvenika koji su bolje, brže i jače spojili ove naše exYu prostore.

Ruku na srce - mi se i dalje međusobno razumijemo bez prevoditelja, ako (ne zaboravimo), i (ne zanemarimo), stvarno je vrijeme da shvatimo da je došlo neko drugo doba, da su neki drugi klinci u igri.... šta je tu je.

Uglavnom, za ove naše gastrarbajtere i ostale koji ne gledaju teve:

Vođa, osnivač i vlasnik najpoznatijih pjesama Divljih jagoda (u zlatno doba te već gore spomenute Yu) Zele Lipovača je glavni pokretač, te glavni u žiri-u natjecanja rock bendova.

Gledala ja njih i prošle godine - tad ih je uglavnom bilo (većinom dugokosih mladića) iz područja BeiHa (sjećam se jedne rock grupe iz Brežica, Slo samo zato što su bili "izvana"), a bome - ove godine, uz početne emisije u Hrvatskoj, Srbiji, Bosni - za Crnu Goru nisam sigurna, eto, ima ih - sad već u nekom polufinalu ili kojoj već izlučnoj emisiji iz Sarajeva (neki klinci od 13-14 godina što su već potpisali za Nijemce neke ugovore - valjda novi New Kids ili onaj Tokio Hotel ili tu bi Mala već znala koji su sada naj in), Kotor (Crna Gora) - večeras svirali D.Dvornika , Belišće (Hrv) - jaako zgodan pjevač i vođa benda - liči na Morrisona , Čakovec, Novi Sad (imaju malu na bubnjevima koja rastura), Tuzla i mislim još jedni iz Srbije....

Osim (pre)ludog Gobca u žiriju, ludih bosanaca (koji stalno podjebavaju Gobca) u Backstage-u, voditelja (isto iz Bosne, neke face s OBN-a), Vinka Štefanca (kao moderatora), još jednog "letećeg" i promjenjivog člana, te već gore spomenutog "Šefa" Zeleta - luuda zabava.

A o tome kako na jednog bosanskoj televiziji slušam svaku nedjelju pravi punokrvni rock - neprocjenjivo!

E sad.

Nakon što je pao snijeg (ne znam zašto se o tome nije prije razmišljalo, no znate muškarce ) Guzda je odlučio da se ipak trebaju pod hitno kupiti zimske gume.

I sad - drž - nedaj, ispalo je da su dotične duplo jeftinije u Sloveniji. Kako to već piše po svim portalima, forumima i ostalim internetskim mjestima informiranja.

O tome da će u subotu u onoj jadnoj vulkanizerskoj radnji u pripizdini Dobove (bila ja tamo, daavnih dana...) biti pola Zagreba, to Guzdu opće nije sekiralo. Kaj bu on slušal ženu. Hello...

Uglavnom, pošto je ideja bila kupiti dvije gume, bez montaže - to će on (kao) ćaskom... A - ha.

Moš mislit. Tako da smo:

a) dokoturali se do Metropole
b) prošli granicu sa Slo (jelte gosp'n policajac nas je skenirao, poslikao, ma samo što nas nije i skinuto - to onaj slovenski na ulazu)
c) digli pare na bankomatu u Slo jer nam bilo lijeno ići u banku
d) stigli do pripizdine
e) jedva našli parking nasred seoske ceste (dvorište je već debelo bilo okupirano)
f) ja čitala novu D. Leon i subotnji Jutarnji, a Guzda se smrzavao jer je red za blagajnu bio debelo u dvorištu seoskog sitnog obrtnika s gumama
g) Guzda popizdio nakon nekih 15-ak minuta jer se red nije mrdn'o ni mrc
h) isti nas je policajac - iz Dežele jedva pustio nazad - onako bez novih guma, mervertštojera (to je po "vuku" ), a bome totalno bez ičega
i) popili kavu u nekom seoskom samoborskom kafiću, ali za kune .

Toliko o jeftinijim zimskim gumama u Sloveniji. Točka.

I da - pitanje: Koji qu je s našim prodavačima kad je usred EU jedna guma skoro upola jeftinija???

E pa sad...

Razmišljah da li da s vama podijelim (a s kim ću?? ) o nečem što mi je u život uletilo onako - uz put. Da sad ne spominjem horoskop, karmu i ostale alternativne izvore (energije)...

Tko me pozna, a ima ih i ovdje na blogu - ja sam jedna lajava, energična baba (makar se ja i dalje zamišljam kao da mi je dvadesetak - tridesetak, kad ono - fak - bore, middleage, punoljetan sinak, ratno dijete, jedan korak do omražene teme zvane klimakterij ), te je teško da me se smjesti u neko jaako duhovno mjesto.

Volim ja i crkvu. No, definitivno me odbijalo dugotrajno meditiranje bez nekog zbivanja jer mi je obično dosadno, počnem razmišljati o bedastoćama (ako već dotični moderator - ne meditator - priča gluposti - još gore, onda se još i razljutim na nelogičnosti ili bedastoće što izlaze iz dotičnih usta) ili zaspim. Ne znaš što je gore...

I da - nakon dostojnog uvoda - mogu vam reći da sam već nekoliko tjedana (doduše s preskakanjem termina za odlazak u kazalište i organizaciju Nasljednikova rođendana kad fizički nisam stigla) skrušeni polaznik joga tečaja u našem selu malom.

Bravo ja.

No, da vam ne bi bilo dosadno, mogu izjaviti slijedeće:

Jogu sam upražnjavala godinama kao vježbe razgibavanja tokom dogogodišnjih treninga juda. Da sam znala da je to joga - ne. Da sam očekivala takve vježbe na "treningu" ili bolje rečeno - "seansi" (ili kako li se to zapravo zove) joge - ne.

O da, kako je tečaj novi oblik vježbanju/treningu u našem selu, a mi prve "mace" - tako i naša voditeljica ima sluha za naše tvrde, nerazgibane udove, pa je sve laganini i polako se iz sata u sat pojačava. Bravo za nju.

I ne - nisam pozvala ni jednu svoju svakodnevnu prijateljicu jer mi se ne dijeli ovo novo iskustvu. Drugo, definitvo mi je naporno da nekog nagovaram ili pregovaram ili objašnjavam da je bilo koji oblik vježbanja bolji od nikakvog.

A to da šutim punih sat i pol - eee... to mi ni Guzda ne vjeruje.

Teško se na nešto pametnog skoncentrirati.

Nalazimo se u onom nekom vremenu ni vrit ni mimo - em je šugava kiša danima, te ne znaš da li si u kasnoj jeseni, ranom proljeću ili na Islandu, em je dan kratak, em na kraju krajeva - ako baš niste fan turiskih sapunica (koliko sam shvatila ima ih više od one famozne Šeherezade) nemate šta gledati na televiziji do dobrih 22 h. Kad mi se već debelo spava...

Jučer smo se zaletiti u Zg. Klinci - bolje rečeno nas troje punoljetnih i 14-godišnja teenager-ica smo svi zajedno otišli na Harry Pottera.

A kaj da vam velim...

Ja sam osobno fan Harry Pottera, te sam sve knjige pročitala, od kojih imam jedno četiri i u svojem vlasništvu. Tako da sam ja jedina znala sadržaj. Guzda je svisnuo od dosade, te se gnjezdio i meškoljio jedva dočekavši kraj. Nasljednik se ludo zabavljao glumeći obiteljskog klanuna, a Mala nije disala. He he...

No definitivno su ovi posljednji nastavci za male hihotavice od 13 - 15 godina...

Još sam nešto htjela reći - nekako nemam osjećaj da su se (sada govorimo o Avenue Mall-u) nešto specijalno potrudili da nam dočaraju (ovako uranjenu) božićnu atmosferu. Očekivala sam više. No dobro, nije još advent. Makar, sigurna sam da je po Austriji (aaa... dobra stara vremena kad se u šoping išlo samo par puta godišnje, pa si to pamtio kao da je suho zlato... ) već sve okićeno.

Baš mi je jučer ujutro za volanom palo na pamet - ajde da sam sada luda i imam bezgranična sredstva - kuda bih se zaputila?

U tim se trenucima obično na kraju odlučim za kavicu u Rijeci (kao najbližoj točci na moru), Opatiji - ono - sjedim, pijem i gledam more. Ako je ljeto - onda to uključi i snove o kupanju...

Jučer mi je na pamet pao Graz. I to ono samo središte gdje smo nekad bauljali i gledali izloge sa prekrasnim stvarima koje su koštale puuno šilinga (doduše, neke stvari su bile malo preklasične i previše "dindl" za moj tadašnji ukus). I to je bio gušt. Čak ne ono samo trošenje para (kojeg ja nisam nikad imala)....

Voljeli mi Todorića ili ne, gledali mi turske sapunice ili ne (osobno ne gledam, no ne mogu, a ne poznavati glavne likove kad me s njima zasipavaju po dnevnim portalima, ženskim časopisima, televizijskim emisijama... ), ali ova nova reklama mi je baš super.

Kao prvo - da li je to bila ideja Ive Todorić ili nekog drugog u njihovom marketingu, no baš je bio puni pogodak dovući glavne likove tj. glumce (kako li se već ono zovu), malo ih prošetati po Metropoli, odvesti u kazalište (Komedija: Jalta, jalta), snimiti reklamicu, nafukat penzionerke i usidjelice da padaju u nesvjest na aerodromu, zalijepljene na izlog dućana u Ivaniću gdje se stvar snimala....

Čak i sama reklama simpatična je Pepeljuga pričica, uz dozu humora (padanje u nesvijest), za razliku od onih glupavih i tupastih reklama što me izrazito iritiraju (i ne, namjerno ne kupujem proizvode koji se promoviraju u takvim reklamama)...

Sad još malo osobno: preživjeli smo i obiteljsko (više kumstveno, prijateljsko, susjedsko) okupljanje povodom 18. rođendana prvorođenog, tako da nam je kuća ostala puna kolača, odojka (kojeg nitko više ne želi jesti, pa trenutno sjedim u kuhinji i kuham nešto "na žlicu" ), alkohola malo manje. Kako bi tulum bio potpun, malo se svratilo i na hitnu po malu pikicu (astma), no sve je sretno završilo...

I zato - šifili!

Nije mi jasno zašto se baš sad digla takva frka oko tog radioaktivnog skladišta. Doduše, usred Zagreba. Noo...

Kao prvo - radi se o radioaktivnom otpadu koji nastaje u istraživačkom radu samog instituta "Ruđer Bošković". Jedino mi još pada na pamet radioaktivni otpad nastao tokom spec. pregleda, rada rengen-aparata i svega ostalog s područja medicine. Jednom riječju - stvarno ne znamo o kojim se količinama radi. A izgleda da to ne znaju ni novinari jer pričaju svašta. Kao i obično.

Kad su se svojedobno spominjala bespuća Karduna i Banije - digla se ona lajava neurozna političarka te vrištala kako je to ekološka zona, čudo prirode i ne znam što sve ne - pa nema smisla da se na takvom mjestu smjesti centralno skladište. To što u okolici od više stotinjaka kilometara nema žive duše (osim onim par bakica - što hrvatskih, što srpskih, što bosanskih duša koje će tako i tako na onaj svijet za par mjeseci/godina) - nema veze.

Tako da smo izgubili i jed(i)nu slabo nastanjenu lokaciju, a da pri tom u geološko-geomorfološkom smislu nije krš (oliti Dinaridi kao propusno, vodom bogato područje koje još uvijek nije kvalitetno istraženo).

S jedne strane, ako malo bolje razmislite - skladište, makar to bilo i radioaktivno najsigurnije je kad ga čuvaju najveći eksperti iz tog područja. A onda - naš najveći i najpoznatiji institut, s profilom od doktora nauka do magistara kemije, fizike i sličnih srodnih znanosti može biti najsigurnije mjesto, pa makar to bilo i u centru metropole naše male europske države.

Da sad ne spominjem kako bi jedno takvo mjesto bilo definitivno (ako već nije) najbolje opremljeno, za razliku od neke Pripizdine, na koje bi slijedeća generacija političara (koja će neminovno doći na vlast) zaboravila, pa bi sve izgledalo kao površna mjeseca, te bi neka treća generacija (političara) izvukla iz naftalina i smjenila onu drugu generaciju. A prije toga bi pomrlo sve živo (i malo manje živo) u blizini i daljini... Kako to već i inaće biva...

Ne bi vjerovali - ali to je istina.

A o čistačicama s "božičnicom" u visini godišnje plaće višeg šefa/rukovoditelja/ravnatelja/direktora manjeg državnog preduzeća - nećemo. Naš je cilj - posao prodavačice u DM-u. Po mogućnosti s magisterijem.

Azo dakle - s ovom sam lijenom guzicom (pogledajte kad je zadnji put napisala post!) KATALONOM jučer "kafenisala". Ako se tako može nazvati rana večerica u kineskom restaču (onaj u Lastovskoj, Zgb.) uz juhicu, spring-rolice i piletinu u umaku od bambusa i kineskih gljiva.

I pivo. Nije kinesko (malkice preskupo, a zapravo bljak vodica).

Da nam je bilo dobro - je. Da smo otračale bolje polovice - da. Da je i njezina Nasljednica malo s nama tračala - je.

Drugo: u dugogodišnjem stažu kao predstavnik Nasljednikovog razreda u Vijeću roditelja naše seoske škole postadoh i predsjednik Vijeća roditelja, pa sam u toj ulozi danas bila na audijenciji kod ravnatelja. No da, malo smo se ozbiljno popričali, malo se čovjek jadao (baš me zanima da li je to uobičajeni njegov repertoar), te me zanima kako će ta ljubav dalje trajati. We shall see.

Treće: navodno mi je uplaćen honorar od onog mojeg književnog uradka. Nakon godinu i nešto sitno. Sve se bojim provjeriti.

Nakon kratkog druženja s frendicom i spominjanja Venezije (da ne spominjem po čašicu Žlahtine jer ona nije utjecala na daljnji tijek događaja), ulogiranja u hotele u okolici - te nakon računanja da su dva noćenja u dvokrevetnoj sobi za stotinjak eura super povoljna cijena, lijepo si nas dvije bezecirale vikend u Italiji. Hi hi... Bit će luudo. Tamo negdje krajem ožujka.

Mislim da bi to bilo dovoljno za danas. Volim srijedu. I moju omiljenu seriju - "Bones".

(Ovdje smo jako ozbiljni: službeni fotograf na jednim krstitkama.)

Sredno smo završili radni zadatak "Proslava 18. rođendana + 7-ica mladaca u vikendici usred šume sa hrpom hrane i još većom količinom alkohola".

Osim što sam stvarno zadovoljna Nasljednikom i njegovom "moćnom gomilicom" jer se popilo puno manje nego što sam ja mislila, jer su se dečki proveli na način da se ni jedan nije nalio, bljuvao i radio pi*darije (a u kući na osami, peć na drva - nije bilo lako pustiti ih same, makar je većina tzv. "seoska djeca", pa znaju s vatrom bolje nego ja), a istovremeno je svima bilo super pet, no ipak smo Guzda i ja "dežurali" u Zagrebu, zlu ne trebalo.

I sad - nas dvoje sami, kao dva golubčića, kao dvoje ljubavnika, kao nekad kad smo bili mladi (s puno više novaca u džepu nego tad ) - svijet nam otvoren za bilo kakvu našu glupost i pizdariju. Nooo...

Otkrili smo da nam nije gušt družiti se s nekim frendovima za kojima smo "patili" jer nemamo vremena u normalnom ritmu rada i odmora (tjedan - vikend), da u kinu ne igra ništa što nas zanima, a da početak nije u 21 i više sati, a bome ni u kazalištu u subotu navečer, da su neki zauzeti jer se nismo najavili danima, bolje reći tjednima unaprijed....

Uglavnom, proveli smo dio večeri u ugodnom kafiću u susjedstvu stana u Zagrebu (stan je i dalje je na ponudu - kupite ili iznajmite!), dio u šetnji centrom grada (ne biste vjerovali kolika je gužva u Tkalči oko 21:00 h), "tukli" se za stol u "Skalinskoj" - naše omiljeno staro mjesto gdje smo se davnih dana počastili ("Skalinske lazanje" imaju isti okus, ali se serviraju u drugačijoj posudi ), dio u , dio u brojanju tramvaja, smtlara i pijanaca što su bauljali Maksimirskom....

I za kraj, ne mogu, a da se ne pohvalim: Tko još osim Mare ima svoju knjigu na Interliberu?? Ha!

Pa Rudarka!!!

Sad bi mi cure od astrologije (Suzette, Champs) sigurno znale odgovoriti zašto baš meni i zašto baš jučer/danas (hopefully sutra ne).

No, nisam sigurna da bi shvatili kad bih vam ovdje počela opisivati sve radne, poslovne, privatne, obiteljske i opće zadatke što su mi se nakalemili. No, da bi bili u štosu, ipak ću ih samo par nabrojati:

- o poslu nećemo, no samo da vam ilustriram ludnicu od multi-jezičnih sastanaka, neuroznih (uglavnom mladih) kolegica do "plahti" od tabela koje treba proslijediti desetini ljudi, sakupiti, objediniti

- Nasljednik slavi 18-ti rođendan. eeee... želi odlazak u vikendicu (prijevoz s više automobila - jelte mi roditelji zaduženi), nabava hrane (odojak - death or alive), vino, pivo, sok, Cola, kava (ona turkiše)... spisak do besvjesti dug

- oni famozni papiri od Dojče familije konačno, nakon prijeđenih (na naš račun) nekoliko stotina kilometara u više puta i poslanih za Dojčeland nisu bili dostojni da se dotična zahvali, jednim malim sms. neću spominjati da nam "visi" jedno 200-ak eura što su koštali papiri, žigovi, takse...

- riješene neke financijske zavrzlame, pozitivno, koliko to može kod nas biti

- nakon ljetnog odobravanja svih papira kao uvjeta za prijavu doktorata dobila obavijest da određena osoba koja iste mora odobriti (tj. koja je već to sve odobrila!) smatra da hipoteza ne valja, da sve ostalo ne valja. jednom riječju - sve što sam mislila, sve što sam istraživala, sve što sam pisala ne vrijedu qu

I tko kaže da je Rudarki dosadno - laže!....

Lijepa se naša oduvijek ponašala kao mačeha. Ni prvi ni zadnji put da sažvače neko svoje dijete. Posljednji primjer je mali Fak.

Ja sam se svojedobno bavila jednim marginalnim sportom. Tako reći rekreativno. Bez nekih većih rezultata (neki bijedni pojas i nekoliko izgubljenih borbi na natjecanjima). No kad si zbrojim sve moguće sate i godine truda, muke, znoja i rada dođe mi muka koliko sam vremena potrošila na svoj tzv. "sportski život".

Ne mogu reći da nakon svega ovoga mogu reći da razumijem odricanja vrhunskih sportaša, ali mogu reći da ih barem mrvicu razumijem. Pogotovo ovih sportova u kojima si sam kupuješ opremu, trenirku, gorivo za benzin...

I onda - nekim čudom (od tvrdoglavosti tate Kostelić i sličnih očeva) - dođe neka nagrada - bila ona europskog, svijetskog ili olimpijskog odličja - i voila - odmah svi zaslužni - od saveza, olimpijskih odbora, Vrdoljaka do lokalnog gradonačelnika koji do nekidan nije ni znao kakvo "čudo" ima u svojem kantonu.

O gimnastičaru Ude-u nećemo jer su se očito našli lokalni privatnici i dužnosnici koji su mu omogućili - ako se to može reći - "normalno" treniranje nedaleko kućnog praga.

O svojedobnom odlasku Duje Draganje u Qatar ili koju ono bogatu arapsku zemlju da konačno zaradi neke poštene pare, koje je - ne budimo licemjerni - financiralo američka sveučilišna mašinerija, a ne probušeni dalmatinski bazen i mi (vole nas prozivati kad im to odgovara) hrvatski porezni obveznici isto nećemo. Zašto je siroti Duje odlučio zarađivati poštenu kunu (ako malo čitamo novine i sve afere što se provlače kroz sudstvo, čisto nas dođe muka od nas samih što si to dozvoljavamo) u Hrvatskoj, a ne "nepošteni" dolar, dinar ili što li je već bilo u igri - to će ostati samo njegova tajna.

A sad da se vratimo na Faka. Čovjek se prišmajhlaj Slovencima. Užico od njih da s njima trenira, da ga vozaju po natjecanjima, da ne bude gladan kruha...

Gdje je tu bio naš Biatlonski savez? Kao i svi savezi sitnih i nezanimljivih sportova za koje ni ne znate da su olimpijski sportovi onih par kuna što dobiju na račun obično podijele za par telefonskih računa, dva sastanka s deviznim dnevnicama za predsjednika i blagajnika saveza i to je to. Ende.

No, u trenutku kad gore navedni dečkič posloži svoj horoskop, karmu, bioritam, životnu formu i par sitnica sretne naravi, pa istrči svoju naj naj trku i osvoje neku od medalja - odjednom bi svi na njemu zarađivali. Kao i gorespomenuti savez koji bi sad - navodno - mogao zaraditi puste pare jer je već (kad prije?) sklopio puste ugovore o sponzoriranju, financiranju, izgradnji terena i naravno - dobrim provizijama čelništva istog saveza (ili čak šire - olimpijskog?), pa sad bi neko (u ovoj priči Slovenci) morali platiti odštetu jer eto dobivaju zlatnu koku u svoje gnijezdo. A mi kao gubimo.

Koje licemjerstvo! Ništa uložiti, sve uzeti...

O Mamiću neki drugi put. Nogomet mi tak i tak ide na živce, jetru i sve ostale unutarnje organe...

Jučer smo "skočili" do Osijeka.

Kako je to lijepo reći - sjedneš u auto i uputiš se na kavicu, ručak ili večeru u neko mjesto dovoljno udaljeno od tvojeg prebivališta. Tako bih mogla živjeti. Uff..

Uglavnom, Guzda je zapravo trebao riješiti neku poslovnu sitnicu, a ja - nisam se dala dugo nagovarati - krenula s njim, trebalo, netrebalo.

Volim putovati po autoputu jer u tom slučaju mogu čitati - tako sam uspjela pročitati nekoliko dnevnih novina, par ženskih časopisa, uglavnom sve što je bilo u zaostatku.

A Osijek?

Na ulazu u grad mladi dečki - grafiteri (tak se veli?) sređuju zid. Između ostalog, našla se i originalna reklama za lokalnog autolimara:



Grad nije bio tako prazan kao što izgleda na ovoj slici - bilo je lijepo toplo, doduše tu je već prošlo četiri popodne:



Nakon dva Osječka u lokalnom kvartovskom kafiću (tako mi se sviđa secesijska arhitektura grada - šteta što nije bilo sluha da se na neki način dovuče novac iz nekih europskih fondova, kao npr. u Dubrovnik, pa srede pročelja uništena u ratu) u starom dijelu grada, nakon šetnjice otišli do SLAVONSKE KUĆE na večeru.

Da li bih rekla da sam razočarana ili tužna kad vidim prazan restoran u subotu predvečer? Konobar nas je uvjeravao kako to nije pravilo, no svejedno...

Ne mogu zamisliti vlasnika restorana koji ne nalazi načina da u tako velikom gradu (sigurno ima dovoljan broj stranaca u hotelima) koji ne može na neki zgodan način reklamirati svoj lokal. I to ne tako da se veže samo na domaću klijentelu. Hmm...

Što još reći? Osim što sam stvarno u duši bila sretna kao malo dijete koje puste u slastičarnicu, tako sam se i ja osjećala u toj sitnoj radosti odlaska od kuće u tako lijepo okruženje. Volim duh starih gradova, sa pročeljima, prekrasnim (sada nažalost dosta neodržavanim i hrđavim) ogradama i slavonskim kvartovskim duhom s ugodnim domaćinom.

I osim troškova putovanja (koje bi Guzda tako i tako morao potrošiti), malo riblje paštete i smuđ na naglo, uz svu radost što mi je to donijelo - neprocjenjivo!

Da li vam se kada desilo da dobijete neki poklon, koji vam se u tom trenutku čini kao neka bezvrijedna đinđa, a poslije ispadne da je stvar vrijedna - sviđala vam se ili ne?

Ili još gora opcija - da ste potrošili puste pare na poklon, a kad tamo - dotični misle kako ste im kupili neko jeftino sranje.

Što se desilo? Bili smo na selu. Na groblju. I kod familije.

I sad smo, nakon kavice, pivice i punog gepeka domaće "spize" krenuli prema vratima, a ja na ruci male 13-godišnjakinje vidim Nomination narukvicu. I to onu bogatu, s njezinim (podugačkim) imenom i nekoliko znakova.

Da vam pojasnim, NOMINATION narukvice su metalne narukvice Firentinske draguljarske kuće, dizajnirane kao "lanac" na način da se na "osnovu" posebno kupuju elementi - slova, horoskopskih znakova, nogometnih grbova, zastava raznih država i sl. u varijantama od poludragog do plemenitog metala.

Jedno riječju - dotična narukvica, dobivena od kumova iz Njemačke vrijedi najmanje 300, ako ne i više eura.

Što naravno roditelji male nisu znali. Čak dapače, mlađa kćer je svoju narukvicu, nošenu kao obična biža uspjela izgubiti u igri u blatu obližnje nam županije.

O tome kako mi se svojedobno uvrijedila Kraljica Majka, nakon što je primila "plastiku" od svoje snahe, a kad tamo Tupperware zdijele u vrijednosti dobrih par stotina kuna.

Zato - pazite kome što kupujete. Vi možete najbolje željeti, potrošiti puno para, a dotični će se uvrijediti "jeftinim" božićnim, rođendanskim ili nedajbože svatovskim poklonom!

E da, savjet: provjerite da li primaoc poklona, ovisno o sredini gdje živi (npr. na selu su neke druge stvari zanimljive - i to ne nužno jeftine stvari, mogu to biti i skupe igračke) pozna ili ne kvalitetu vašeg poklona ili još bolje provjerite što je u mikrosredini u tom trenutku "in", a što "out".

Primjer su i skupe sportske stvari, ovisno o egzotici sporta kojim se bavi vlasnik, a da pritom ne budu kao takve prepoznate ako ih poklanjate nekom drugom kojemu se ne moraju svidjeti, a isto tako koji neće shvatiti prednosti dotičnog komada odjeće ili rekvizita. Toliko.

Uf što sam danas pametna.

Ajmo danas o jednoj drugoj bakici.

Ljuti me što novinari prikazuju situaciju onako kako to njima paše, a to je (obično) daleko od istine. Jučer je bilo po svim vijestima kako zločesti vlasnik stana hoće deložirati bakicu od dobrih 96 ili 97 godina. Pa si ti misli...

I onda kroz prilog - osim jadne bakice što leži u krevetu, krši isušenim rukama ne shvaćajući tko koga i plače da ju o'ma i sad utpaju u sam grob - počinju se spominjati sudovi (kao najveći krivci), neka unuka što je dotični stan prodala i neki kupci koji bi sada u taj svoj vlastiti stan. A dobili s vlasništvom i bakicu koja se ne da van. Hmmm...

Koliko ja znam - roditelji se moraju (po zakonu) brinuti o svojim bližnjima tj. roditeljima, te ako ovi nemaju za život moraju im omogućiti smještaj i hranu - to se čak može ganjati preko suda. Da li se to odnosi i na drugo koljeno oliti unučad - sad stvarno ne znam. No, ako je netko unuk/a - znači da je izravni i krvi rod, pa bi bilo lijepo da je taj/ta spremila bakicu na sigurno.

A ne ovako - s jedne strane prodati stan, a sad nek narod i država brinu o staroj ženi. Stalno se vraćamo na to neko "opće dobro" i pomoć države u svakom jebenom sranju. Od poplave, žege, previše usjeva, premalo usjeva...

I zašto sad sranje s kupcem - ako je netko kupio pod čistim papirima stan/kuću/livadu, zašto bi sad taj bio agresor, a ne žrtva pristrane nam države i upravnih službi?

O tome kako je unuka naslijedila vlasništvo - to me stvarno ne zanima. No nije u redu da to novinari prikažu na totalno drugačiji način.

Da je starica žrtva svoje obitelji - tu nema nikakve sumnje.

I danas opet neka sranja. Gdje ja to živim, stvarno ne znam.

Uglavnom, prebirem po nekakvim dječjim piđamicama, naravno, uz pomoć tete prodavačice u jednom poznatom dućanu u obližnjem mi (vele)gradu. Prodavaonica relativno uska (doduše sa ulaznim širim dijelom) i dugačka. I dvije prodavačice. Jedna na blagajni i druga na drugom kraju. Prodaje se sve - od robe, veša do nekih jastuka i ukrasa za kuću. Uključujući i neke božićne drangulije.

Nakon što sam ja uspjela izabrati čak dvije piđamice za Malu (dijete raste ), prodavačica se posvetila nekoj bakici. Sjećam se da je dotična tražila nešto za malog unuka. U tom sam trenutku otišla prema blagajni te dogovarala o eventualnom povratku ili zamjeni dotičnih odjevnih predmeta u slučaju da Mala procijeni da su joj preveliki/premali/pre pink i sl. dok je u međuvremenu stigla u blizinu i ova druga prodavačica.

Bakica je pak krenula van. I kad tamo - svira alarm. Teta s blagajne zove bakicu, a ova se pravi luda i odlazi iza ćoška. U međuvremenu je ova druga krenula za bakom.

Zar ste pomislili da bakica nije nešto drmnula?

Vraća se slavodobitno prodavačica s "ulovom" - neka crvena ukrasna vrećica s božićnim kuglicama. Još je baka navodno komentirala da nije bilo ništa pametnog za uzeti.

A platiti???

Odradili smo i ovogodišnji dan Svi Svetih. Doduše, bez obzira što nas svake godine svećenstvo obučava kako to nije Dušni dan (koji je tek sutra), no mi se sjećamo naših najmilijih, a ne svetih. Tako i tako su mi oni nekako upitni, no nećemo danas o tome...

Uglavnom, uvijek me fasciniraju ljudi kao što je moja Sveki, a to je da na grobu mora biti najmanje stopedeset i sedam svijećnjaka aka lampiona, svih mogućih boja i veličina, pa nek se vidi tko je veći "frajer" u selu. Uključujući i ono ružno krizamterično cvijeće i po mogućnosti barem jedan plastični aranžman ili još bolje plastični vijenac.

Na grobu mojih roditelja nalazi se jednostavan aranžman od živog cvijeća i naše dvije svijeće - za svakog po jedna (doduše, ove godine sam zadovoljna izborom staklenog lampiona u obliku srca). I još poneka svijećica od ostatka familije i neke tatine radne kolegice/kolege.

Ovdje mogu napomenuti kako je nekako manje ljudi na jednom gradskom groblju (Guzdini baka i deda), a navodno je manje ljudi bilo i na zagrebačkim grobljima. Očito da recesija čini loše i kod ovako ukorijenjenih običaja kao što je tro-četverodnevno bauljanje od groblja do groblja. S gore navedenim buketnim aranžmanima i hrpetinom svijeća...

Kraljica Majka je uvijek govorila da pazimo kako vozimo jer se u ovo doba na cestama nalaze svi oni koji se autom voze jednom godišnje. Pa onda možete i pretpostaviti kakvi su to vozači u igri. Prometnoj.

Pošto sam na groblju sreda jednu davnu prijateljicu, te s njom izmjenila brojeve mobitela - dan nije prošao uzaludno.