Nema smisla da vam trućkam o sretnim danima, o željama za svijetlu, veselu i bogatu budućnost kad smo svi svjesni da smo opet najebali, da su nas političari izvozali, da u cijeloj toj mašineriji ne možemo puno učiniti jer i kad se narod digne na noge, i kad se mjesecima prosvjeduje - opet na kraju pobijedi lova (imamo živi primjer Cvjetnog trga i jebenog građevinara Ho.), i koliko god se mi bunili, pjenili, pisali o tome...

Psi laju, a karavane prolaze.

O onim željama kako ćemo se pomladiti, smanjiti alkohol/nikotin ili nešto treće, prestati jesti i pretvoriti se u ne-celulitne lutke (curke drage, i Photoshop čini čuda!) s puno para, vježbati, vježbati i opet vježbati, otvoriti svoj vlastiti biznis od kojeg će svi poludjeti kako je dobra ideja te ćemo se obogatiti preko noći, kupiti Labutonke (ili Birkinicu), preskupi mobitel ili nešto suludo skupo i još više neudobno i neupotrebljivo, a nama neophodno do boli - i još nekoliko nabuloza - opet ništa. Jebite se.

Sve te novogodišnje želje su bljak kad ih pogazite prije dolaska prvog radnog dana u novoj godini.

Kako sada zvučim kao ona dvojica iz Muppet-a, a ipak je stara godina, moram nadodati i slijedeće:

Nek se svi jebu, no nama je na blogu ipak bilo dobro.

Malo smo si pisali, malo smo bili ciu-ciu, malo su frcale iskre, vatre, ma šta iskre, i krv po zaraćenim ratnim stranama, a mi svi ostali smo se morali odlučiti - da li smo za jednog/jednu ili drugu stranu ili smo i mi pizde.

O da, bilo je i toga. Žao mi je što su kao rezultat bitke otišli neki dragi blogeri, no nadam se da će se vratiti natrag (šifre se uvijek pamte) i dalje s nama mlatiti praznu slamu.

Zato dragi moji Blogeri - jedite, pijte, lumpajte, seksajte se - ako ne i inače, onda barem u ovih 24 sata! Šifili!!

Mislim da je odmak od nekih tjedan dana dovoljan da se i Rudarka ohladi. Barem malo.

No, ako ste mislili da je kod nas dosadno - gadno ste se zajebali.

Današnja priča ide ovako: Veli nama Nasljednik kako bi on otišao do Metropole po neke božićne poklone, a usput i do Dinamovog stadiona na one famozme prosvjede protiv Mamića. I tu mi njemu, kao brižni roditelji objašnjavamo kako to nije pametno, te zašto to nije pametno itd...

I tako prošlu srijedu (ili koji je to dan bio) ode naš sinak u Veliki grad. Pošto sam ga iza 15 sati zvala da vidim da li je stvarno otišao, znala sam za sigurno da je u vlaku na putu za Metropolu. Dođe i doba Dnevnika, pa veli Guzda - Ajde da malo bolje pogledamo, da nam (ipak) malac nije na teve. Ja se primim telefona i pokušavam ga dozvati jer eto - još uvijek traje škola, još uvijek su i radni dani pa bi bilo dobro da je ditični već u vraku na povratku u selo naše malo.

Mauna. Malcu (opet) mobitel ne radi. No da, zove majka mob njegovog Naj-frienda. Javlja se mali i nešto muca - Ne, ne, nije on s Nasljednikom, ne nisu oni u Zagrebu... vrag će ga znati. Ja - glupog li djeteta, ako se već izgovara na prijatelja, što s njim nije dogovorio taktiku...

U sljedećem trenutku zvoni mobitel s nepoznatog broja, te se javlja majka dotičnog klinca (maloljetnik) kako su oba dvojica dobro, kako nisu ništa krivi , ali eto - naš je sin na PU Dugo Selo i ne puštaju ga van.... A žena u šlapama ostavila božićne kolače i dojurila po svojeg maloljetnog sina i našeg jelte malkice punoljetnog...

Da sad ne ulazim u detalje, no desilo se slijedeće:

- Nasljednik se sa još nekolicinom vozio u vlaku bez vozne karte jer su podmitili (pijanog) konduktera s 100-ak kuna i nešto rakijetine
- neki su dečki počeli s pizdarijama - na način da su se aktivirali vatrogasni aparati (kroz prozor), te je netko u toj gužvi povukao i ručnu kočnicu
- naš se malac sklonio nekoliko vagona od ovih s pizdarijama, no kad je vlak zaustavljen svi su počeli bježati glavom bez obzira preko livada, kroz snijeg i blato
- policija je pohvatala dio tih odbjeglih - golih, bosih, blatnih i mokrih (debila )
- ditični naš pametnjaković je odbio poziv (roditeljima) - Nema smisla da neki nadrkan policajac zove njegovu majku, pa da ona još više popizdi.. eee.. naivac moja mali
- u slijedećem trenutku Guzda vozi prema Dugom Selu, pa priča sa policijom, pa pije kavu u obližnjem kafiću (s nekim svojim ratnim drugom), pa opet ide na policiju, pa se vraća sam doma..
- taman on na vratima, majka (oliti ja) sa suzama u očima razmišljam da li da jednog ili drugog ili obadvojicu objesim na prvu banderu ili da se dobro isplačem, kad zove malac da su ga ipak pustili (bez posljedica).

Trenutno je Nasljednik u kućnom pritvoru, a Rudarka je dala izjavu kako joj je oduzeo 10 godina života, te će sada doživjeti samo 90-u, a ne 100-u kako je planirala.

Na što je moja prijateljica komentirala kako će mu to biti najveća kazna. Da me trpi do moje devedesete....

Kao prvo želim čestitati blagoslovljen Božić svima onima koji slave.

Ovim ostalima želim ugodno druženje sa obiteljima, htjeli to oni ili ne.

A sad malo u drugačijem tonu:

Bez obzira na nadobudnog direktora kod kojeg smo u Badnje jutro imali tjedni sastanak, pa smo jurili na neko kratko druženje, pa opet malo posla, te sam na posljetku bauljajuć tražila kruh jer sam naivac mislila da to neće biti problem, uspjela sam tokom popodneva napraviti tortu, francusku, još jedan kolač (naziva "Brzi Gonzalez" - inače recept dobiven u Babinoj Gredi ), promijeniti bijele heklarije u one u crvenoj boji (to je moja majka isto radila na sam Badnjak), zajedno smo okitili bor (uključujuć i Nasljednika!) odnosno srebnu smreku ukrasima sakupljenima tokom našeg braka, te onima ih mojeg djetinstva (samo srebne boje ) - i sve to dovoljno opušteno tako da nitko u kući nije p(r)opizdio...

Zapravo je greška u ženama koje u nedostaku vremena i zacrtanih radnih zadataka pizde, pa onda i svi ostali ukućani. U takvim situacijama treba biti opušten, te procjenom vremena tu i tamo odustati od nekih zadataka, bez ikakve grižnje savjesti. Da nije bilo vremena, ostali bi bez kolača ili torte ili crvenih ukrasa, te se ništa strašnog ne bi desilo...

Čak je i tvor preživio lampice i miris bora puno bolje nego prošle godine kad su ga sva ta muvanja totalno izbezumila, te je i on pustio svoje mirise što baš i nisu tako ugodni...

Pod borom se našlo i nešto poklona (doduše, ja sam u nekoliko navrata Guzdu podučila koji je to miris što bi me iznenadio pod borom ), naravno u onom recesijskom tonu...

Imam još nešto, nakon što sam čula na radiju da je prosječni Hrvat po glavi obitelji potrošio 2.000 kuna za božićne blagdane, malo sam se zbrojila i mislim da je to totalna ludost.

Spisak ide ovako:

- pokloni (3-je nećaka, prijateljica, 2 teenagera, Guzda, Nasljednik, Mala, kućni prijatelji - obiteljski poklon mali) cca 1.600 kuna
- hrana (torta, kolač, ručak obični na Božić, purica + mlinci za Štefanje - stiže Family) cca 400 kuna
- "šampanjac" 19,90 kuna
- bor 200 kuna
- ukrasi - od prijašnjih godina.

Poklon za Rudarku - neizrecivo.

A sad riječ - dvije o čuvarskoj službi, čuvarima i jučerašnjem događaju.

Poznajući nekoliko prekvalificiranih radnika - bivšeg skladištara, jednog VKV i treći mladac što umjesto da popravlja klime (koji je puno unosniji posao) radi kao zaštitar, no kad su (ova prva dvojica) prije desetak godina zavšili na burzi omogućeno im je besplatno preškolovanje te su izabrali zanimanje zaštitarku službu, ne mogu reći da se ne čudim nemilom događaju.

Uz sve dužno poštovanje prema preminulom čovjeku, mislim da nije bio dorastao situaciji.

Odnosno, nije bio dovoljno educiran za slijedeće:

- kao prvo - samo fizičko sprečavanje i razoružavanje sumnjive osobe (navodno su se u jučerašnjem događaju naguravali po poslovnici)
- prepoznavanje situacije da li se radi o profesionalcima s vatrenim oružjem koji će bez grižnje savjesti zapucati, profesionalcu koji neće upotrijebiti dotično oružje (klasični sitni provalnik - domesticus), narkomanu ili nekoj trećoj osobi kojoj je situacija u zemlji i šire dovela do ruba PTSP-a ili nekog drugog psihičkog stanja, te je kako bi prehranio obitelj učinio neki takav suludi korak.
- u slučaju nekog drugog ranjavanja pitanje je koliko jedan takav zaštitar ima znanja o prvoj pomoći unesrećenom.

Sve skupa, pune su nam banke, ulazi u službene zgrade i razna skladišta puni takvih nekih jadnih ljudi što za dvije tisuće i nešto kuna obavljaju svoj posao na način da zvjerkaju okolo, dosađuju se, puše pred zgradama, očijukaju sa poznatim prolaznicima (to u našim manjim sredinama gdje se ljudi poznaju)...

Znam da je teško danima "ne raditi ništa" tj. prosjediti osam sati buljeći okolo, no s druge strane za tu malu plaću i nisu motivirani da rade nešto drugo. Uostalom, nitko ih nikad ni nije podučio kako se to stručno radi.

Da li je ikada Marić ili njemu slični gazde organizirao dotadne vježbe, radionice i tečajeve - što fizičke, što vezano uz upotrebu oružja, što psihološke??

Naravno da nije. Jer ga sustav, zakoni niti pravilnici ne tjeraju na to. Damn.

C'est moi, Leclerc...

Makar sam (kao) slavna na ovim blogerskim stranicama, u principu većina (da ne velim skoro svi) moji kućni prijatelji i obitelj ne zna za moj nick i moju karijeru blogerice. Barem mislim da me ne povezuju sa mojim stvarnim alter egom tj. full imenom. Ili se nitko ne hvali kako me potajno čita. Who knows...

Ne računajmo sada ljude koje sam preko bloga upoznala, pa se s njima družim, čujem i lajkam...

Zato se svaki put sledim kad mi netko prišapne kako me čita. Fak i poznati.

Tako je bilo i jučer. Jedan mi je lik prišapnuo kako čita moje stranice na blogu. Damn. Moguće da sam ga krivo čula. Možda i ne. Doduše, ako se traži po googlu može se naći poveznica između mojeg profila i stranice preko nekih stvari - npr. preko knjige. No dobro. U principu se uzdam u to da ljudi ne kopaju i ne traže me, a ako netko i uleti - ako baš ne tračam dotičnog ili nekog tko bi se mogao prepoznati - možda i ode dalje i zaboravi na mene...

Zato sam maloprije bjesomučno čitala posljednjih par postova da vidim što sam se zlajala, a da ne zvuči jako zločesto ili da ne odajem neke obiteljske tajne koje bi nam se mogle obiti o glavu. Doduše, i dalje se držim onih osnovnih postulata pisanja blogova - ne pljuvati po grani na kojoj sjediš tj. firmi koja te hrani, ne odavati poslovne tajne niti u natuknicama, a ostalo...

Znate mene -

Kaj je - je. Ovaj tjedan je stvarno bio za qu. Veliki i krvavi. Ili kakav god bio - no onaj loš.

Nakon ponedjeljka (dolje opisanog u postu) došao je utorak, gdje mi je tuga, jad, ljutna, durenje i još nekoliko pravih ženskih osjećaja kulminiralo tako da su mi suze bile više - manje cijeli dan u očima. Koje sam pak skrivala od nedužnih susjeda, kolega i nekih ne tako bliskih prijatelja. Nema smisla da baš svakog udavim svojim problemima. U principu se ljudima hebe za tuđe probleme, tuđu djecu i njihove zdrastvene nalaze i općenito za naporne likove.

Pa je došla srijeda, kada sam ipak i konačno doznala zbog čega je bila određena family crisis (Tko je bio krvi? Pa žena, valjda se zato muški žene. ), te se većina kockica posložila. O kako se posložila. Tako da su neki zalili i previše, pa je otrežnjenje bilo teško, bolno i nadasve poučno. Navodno. Ne vidjeh rezultat.

Ja?

Nakon pozitivnih pomaka na poslu, sata joge i pokušaja da ne zavežem dijete za stolac i natjeram ju da mjeri šećere svakih deset minuta, nekako sam se opustila. Barem na kratko. Barem do daljnjega.

Bijah i na "friškanju" pramenova, tako da sam sada skoro pa ko' nova. Kao i moj lap nakon posjeta "doktoru".

Znam da djeca s 14 nisu nešto pametna, hoću reći da i oni mnogo stariji nisu uzet zdravo za gotovo, a pogotovo neki tako "mali", noo...

Ipak sam nekako mislila da smo se našle. Da su šećeri stvarno bolji (računajući i na povećane fizičke aktivnosti od posljednjih mjesec dana). Da se situacija koliko toliko smirila, s obzirom na rezultate trenutnih mjerenja šećera. S obzirom da ipak komuniciramo negdje na nivou između dva krvna neprijatelja i majke i kćeri...

Noo...

Ispalo je da je sve puno, puno gore.

U cijeloj priči krivim sebe najviše, zatim Guzdu koji i dalje smatra da je opušteni način odgoja o kej, te da će dijete samo shvatiti da neke stvari treba odrađivati (bolje rečeno - ne odrađivati - slatkiši, junk food, kolači, slatko, masno..) i da prije toga ne možemo ništa.

A statistika je stvarno pogubna. Osobe sa dobro reguliranim šećerom (znači da bi Mala u svojim turbulentnim godinama morala imati srednji šećer negdje oko 7,5 - glikoliziranih hemoglobin) statistički gledano imaju šansu da obole od problema kardiovaskularnih bolesti (retinopatija oliti laićki rečeno slijepoća) i/ili bubrežnih problema (otkazivanje bubreta tj. dijaliza) sa 80-i nešto godina dijabetičkog života, dok se kod onih već s 9,0 (i više) počinju problemi kod 10 - 15 godišnjeg staža.

A mi već imamo 11 godišnji staž. I naš današnji rezultat nije bajan. I nije bio ni prije toga...

Meni to zvuči grozno i stvarno mi je za rezat žile. Znam da ne mogu na nož i znam da što ću ja više stiskat, to će biti veća šansa da stvari budu još gore.

Prošli smo mi svašta - od Nasljednikovih negativnih ocjena u postotku debelog pada godine, do njegovog otrežnjenja i sadašnjeg "pucanja" (s kvalitetnim šansama) na neke teške fakultete, no, to me ni malo ne tješi.

Trebam samo dobro rame za plakanje. Psihologa (prijatelja) ću sutra nazvati, no vrag je da već sada znam što će mi reći.. Ufff....

Nekako imam osjećaj da je već vrijeme da se saberu neke cifre, kako to već ide svake godine u ovo prednovogodišnje doba.

Prvo se moram sjetiti što je i kako bilo prošle. Ako se dobro sjećam, svi su govorili o recesiji, no, ruku na srce, još uvijek nitko tko je radio baš to shvaćao jako ozbiljno. Makar je već tada Engleska bacala božićne poklone na luude raspordaje, samo da pokrene privredu "s guza" oliti od strane kupovine, pa na rikverc, mi smo i dalje više manje rasipnički živjeli, sumnjajući da će i u ovoj našoj Lijepoj našoj doći do krize i otkaza...

Privatno? Osim nekih osobnih pobjeda, cijela obitelj živjela je na krilima velikog i dobro plaćenog posla. Ehhh...

Što sam s ovom godinom shvatila?

Da velike nužde i velike nevolje zbližavaju ljude (obitelj), te smo stvarno prošli neke tako teške trenutke, neke situacije u kojima bi mnogi žile izrezali, a opet - glava nam je cijelo vrijeme bila ono malo iznad vode da se ne utopiš. U suzama, u krvi, u ...

Isto tako moram naglasiti da sam u najtežim trenucima uspjela blokirati (crne) misli, te sam/smo rješavali problem po problem, iz dana u dan, tjedan, mjesec... Nisam ni znala da imam toliko snage...

Na poslu je isto tako bilo turbulentno, te su se stvari događale i mijenjale iz dana u dan. Doduše, nekidan mi je obznanjeno da me sele na novu lokaciju, no uz povećanje posla i odgovornosti prilijepilo mi i 20% povišice, pa se stvarno ne mogu (jako) žaliti.

Tamo negdje u velači, kad sam u jednom ženskom časopisu pročitala horoskop za taj mjesec mislila sam da haluciniraju - pisalo je kako ću lumpati, tulumariti i družiti se više nego ikad. Kako su samo bili u pravu.

Ovo ljeto mi je prošlo u kasnonoćnim izlascima, živim svirkama (s rock pjesmama moje mladosti), pivi, nekim novim ljudima, nekim emocijima za koje nisam ni znala da mi mogu zamaglili vid...

I da mi je netko rekao da ću bez većih emotivnih problema provesti ljetni godišnji na bazenu u vlastitom dvorištu, jutarnjim kavicama u lokalnom kafiću (s cekerom pod rukom), te u svemu tome naći tako puno veselja, radosti i ugodnih trenutaka - stvarno bih mislila da me laže.

Uz sve frke oko financijskih konstrukcija, uspjelo se pobjeći nekoliko puta na izlete do Mađarske, Baranje, Slovenije, Like, Zadra...

O otkriću joge već sam pisala.

Što još reći?

Lijepo bi bilo da slijedeća godina bude malo manje psihički naporna, no ne smeta mi ako bude jednako intenzivna i jednako zabavna. Ako se to tako može reći...

Najgore je kad se ljubav djece kupuje. Pogotovo onih rastavljenih. Pogotovo ona strana koja ih hrani i oblači (bez alimentacije). No da...

Priča ide ovako: Veli nam naša prijateljica - "Ma znaš, kupila sam maloj Melem - labelo. To je taako željela." (dotično mazalo košta dobrih 4 puta skuplje od onih "običnih", a 2 - 3 puta skuplje od onih malo boljih), na šta joj je druga prijateljica (razumna žena, ekonomistica i racionalna odgovorna predstavnica ono malo Hrvata koji su pozitivni na tekućem) odgovorila: "Pa imala si i ono lizalo za 9,99).

Osim što je problem da dotično dijete - teenagerica ima svaki dan neku neodgodivu i žarku želju, nerazumne poglede na život i svijet općenito, ni predraga mi prijateljica baš nema smisla za realan život. Nažalost.

Osobno smatram da određena dob nosi određenu kvalitetu (čitaj: cijenu) u odabiru robe, pogotovo one svakodnevne. Na primjer, moji su u vrtiću nosili jeftine trenirkice, kad su se tako i tako "bušile" na koljenima od puzanja (najgore je bilo u onoj najstarijoj grupi kad očekuješ da ti dijete zna hodati ), trebalo ih je određen broj jer su svako večer zavšile u pranju do sadašnjih NewYorker, Berschka i ostalih jeftinih majica (nosi, peri i poslije s njima ribaj pod), a ne Lacosta majica što nosi jedan Malina iz razreda. Fućkaš preseravanje, no neke stvari ne idu.

Isto tako odbijamo kupiti Maloj iPhone jer je premlada da nosa skupi stroj. Dobar joj je i ofucan Nasljednikov mobitel (ima utore na sebi od nekako sumnjam na otvaranje Žuje ).

Naravno da sebi, ovako staroj ne bi priličilo da nosim poluprozirne jeftine šarene majice iz gore navedenih dućana (makar bih ih ja rado nosila ) jer se ipak treba nositi s godinama. Koliko god smo mladi u duši.

Ps. Ovdje naglo prekidam ovu lamentaciju jer su naručene palačinke. Ćaos.

Draga mama,

Znaš, opet sam bila u onom "našem" kafiću u Austriji. O da, pili smo kavu, no gle prevaranata - nisu nam dali šalice. Mislim da smo krivu kavu naručili. Ehh... Nije nas dugo tu bilo.

Ali mi je zato Guzda kupio malog keramičkog anđelčića. Baš je prerasan. Sada mi stoji u kuhinji i gledam ga i svaki put razmišljam o tebi. Baš nam je bilo lijepo kad smo tih dva puta godišnje znali otići u Graz, čak onda prije, kad sam bila puno manja samo do Leibniza. Sjećam se još uvijek (sigurna sam da su negdje u vikendici) i onih perli što su bile taako skupe, ali si mi ih ipak kupila, pa sam poslije radila one zgodne narukvice..

I svih onih preslatkih olovaka i mirišljavih gumica u malim dučančićima gdje se prodaje duhan i novine. Uvijek sam si željela da i mi doma imamo takve dućane. Hm. Sad ih ima. Pa zato našoj djeci to više nije fora.

Moram ti još reći da te se sve češće sjetim. Pogotovo kad ovi moji nešto zapackaju, pa ne obrišu. Sad tek znam zašto si se ljutila kad smo nešto razlili. Ili potrgali. Ili polomili.

O da. Sada moja djeca razgovaraju sa svojim ocem o tome kako je mama zločesta i živčana. A ta ista mama ima osjećaj da samo ona pere, pegla, posprema, nosi smeće u kantu, suđe vadi iz perilice....

Samo se nadam da će i moji jednog dana shvatiti isto što sam i ja. Pa ću i ja, barem ovako u mislima biti dobra mama. Kao što si i ti bila. No, nisam to znala prije. Sorry. Rest in peace.

Ps. Moram ti kupiti neko plastično cvijeće. Ona vaza na grobu je grozna ovako prazna. Stvarno nam nije trebala. A lijepo si rekla kad smo naručivali kod majstora.

Guzda dobro zna što znači onaj riječ "neprocjenjivo". I stvarno se trudi ugoditi mojim piz*arijama...

Uglavnom, on je nekidan bio u Mariboru na "first born son" fešti kod prijatelja, a šta ćete, ima ih u toj Deželi i dobrih, te je zbog nekih par kilometara morao kupiti vinjetu. O da, zna on i seoske puteve, no bila je magla, snijeg...

I naravno, ostala je vinjeta. Koja vrijedi ciglih tjedan dana. A nama je trebao novi stolić iz Ikee. Onaj za 4,99 eura. Ostatak možete samo zamisliti.

Ja kao prava žena i plavuša, nisam pitala da li je to pametno i uostalom - ekonomično. Naravno da nije bilo.

Sve u svemu - uletila nam i polica tj. ormarić za Malinu sobu (zwei komada po 19,99 eura) - one što se super slažu sa njihovim pletenim košarama, koje su mi doduše bile preskupe (jer je jedna bila 14,99 eura; odnosno druga vrsta 9,99 eura), tako da će se krš u njezinoj sobi locirati na dotične police, a ne svuda po podu.... hopefully (nemojte misliti da o tome nismo i prije razmišljali - kod nas takav komad namještaja nije ispod 600-ak kuna!)

Neš' ti žene da ne pristane na šoping. Pogotovo onaj ponuđen. Bez prisile. Onaj na ulazu u Graz (oliti izlazu ako kreneš polako prema doma). Pošto smo kasnije svratili i do EuroPark-a u Mariboru, mogu decidirano izjaviti da je H&M u Austriji šrot. Barem je meni tako izgledao.

Kako to već biva u takvim neplaniranim situacijama, svi su nam mobiteli (a ima ih neparan broj!) bili skoro pa na low battery. Jedan i crko. Tako da mi je stvarno bilo frka da se ne pogubimo. Odnosno da se ja ne pogubim.

Što još? Slatko sam umorna, dok je Guzda kao pregažem. Eh ti muškarci. Nemaju uopće kondicije.

Ps. Ne želim vam izračunati koliko nas je dotični stolić stvarno koštao. Ali kako rekoh na početku - "neprocjenjivo"!!

Situacija je slijedeća:

Prvo je Guzda sjebo svoj konfukter (kako bi rekao moj tehničar, na moju sreću, nedavno sretno umirovljen ) tako što je pokušao sam samcat nešto reinstalirati, skidati, stavljati...

Anyway, doveo ga je u stanje sranja, te je, zbog nedostatka kvalitetnog kompjutoraša u blizini sada onesposobljen, pogotovo za internetsku upotrebu.

A dotični provodi dane u dnevnom boravku s lapom u krilu, jednim uhom na "Anteni", a mišem na "vijestima". A ha.

Pa je tu uletio moj stroj. Lijepo sam ga molila da se koristi dječim, ali ne, valjda on zna s kompujtorima...

Pretpostavljam da naslućujete nastavak priče.

U jednom je trenutku sve lijepo radilo, u slijedećem su nestali Windows-i. Po meni, nije to bilo neko strašno sranje jer je kompjutor zaštićen plaćenim antivirusnim programom (doduše, moj sin veli da je to smeće i da nema koristi, noo.. ), te je samo trebalo napraviti "popravak". Kako je moj stroj kupljen sa svim legalnim programima, tako su postojali i svi mogući reinstalacijski cd-ovi.

Nekako sam uspjela uvjeriti Nasljednika da se on primi tog posla. Doduše, preko volje. I?

Reinstalacija mi je pojela sve što sam pobožno skupljala, sada već ravno godinu dana. Htjela sam se plakati. Glupača, glupača...

Tako da se sad borim sa kompom bez miša (ne mogu uključiti bežični miš), nekako sam uspjela ući u mail (naravno da sam pozaboravljala sve password-e kad ih ne koristim u svakodnevnom radu), kao što vidite, ušla sam i na internet (nakon što sam sama instalirala neke faking drajvere).

Ljuti me nekoliko stvari:

- Guzda ne priznaje krivicu ni pod pritiskom
- Nasljednik se pravi mutav i ne želi sudjelovati u oživljavanju mojeg jadnog stroja (jelte, on to ne zna, moš mislit... )
- pogubila sam sve svoje slike unazad tih 12-ak mjeseci (sva sreća da važne dokumente držim na više kompjutora i stick-ova)
- pogubila sam sve mail-ove (zato Katalona - šalji ponovno recept za onaj čokoladni grijeh!)

Eto.

Ne mogu, a da samu sebe ne pohvalim što sam s današnjim šopingom odradila većinu božićnih poklona, a nije ni - koji ono u mjesecu??

Naime, svake godine nadobudno smišljam kada ću, kako i zašto... naravno, baciti se u božićni šoping. Vrag je to s tim božićnim poklonima. Ili ima previše toga za birati (ovoj manjoj djeci jer su svi dućani puuni igračaka), ili se ne možeš sjetiti što bi bilo zgodno, razveselilo primatelja, a s druge strane bilo povoljno za novčanik.

I sad mi tu ne pljujte da bit Božića nije u poklonima, da vi prezirete božićne poklone, vrijeme darivanja, bla bla bla...

Ne, Božić ne bi trebao biti samo u tim materijalnim stvarima. I nije. No, određen krug ljudi volim darivati jer se intenzivno družimo cijelu godinu i ne vidim zašto bih se lišila tog zadovoljstva na Božić. Neki se čude tom običaju, neki se pridruže, neki nestanu u to vrijeme, pa sam odustala od njih.

Naravno, volim i primati poklone. Volim onaj osjećaj čekanja i veselim se lijepo zapakiranom poklonu. Volim!

Uglavnom, na spisku za darivanje imam nešto dječice sitnog zuba (mlađa nećakinja će dobiti veeliku kutiju s nekom super kućicom, likovima, toboganima. Kupljeno u Mađarskoj za sitnu paru. Mala veli da je to poznato i da će se maloj svidjeti. jako ), nešto teenager-a (druga nećakinja će dobiti kutiju sa šminkom što sam još prošli mjesec iskoristila bon od 25% popusta u Bipi ), nešto odraslih (Interliber baš i nisam iskoristila kako sam htjela jer mi je pozlilo od gužve i nedostatka zraka. Šteta. )...

Zapravo, što me danas toliko razveselilo?

Nakon što sam naglavačke uletila u Muller, te vidjela neke kompletiće parfemića i kremica u cijeni do 100-120 kuna, palo mi je na pamet da će to biti super poklon za moje dvije friško punoljetne prijateljice - sestre s razlikom od 11 mjeseci starosti. Kojima u posljednjih nekoliko godina kupujem više - manje iste stvari u različitim bojama ili kao ovi parfemi - pa nek se poslije raskusuraju same.

I moji ukućani će dobiti više - manje sitne stvari - poklone do nekih 150-200-tinjak kuna. No, za svaki slučaj neću ovdje napisati što je to.

Problem su uvijek muškarci - Nasljednik u principu nema želja, obućen je i obuven, zadovoljan sa svojim laptopom (u krilu), relativnom starim mobitelom (onaj neki od par kuna u paketu s brojem - šetao je nekih mjesec i nešto Xperiu, pa mu se zamjerila za cijeli život).

Što ćeš takvom muškiću kupiti, a da se on tome stvarno veseli? Jedna majica više-manje njemu ništa ne znači. Knjige ne čita. Sve ostalo ima na kompu ili internetu. Hmm...

A takav je i Guzda. Za popizdit.

Ja? Nek se Guzda snađe. Malo sam mu nabacila bubu u uho naziv jednog parfema, ako će ga ovaj put zapamtiti (tek toliko da mu olakšam život).

Jel netko spominje Wikileaks ili ne???

Ako ćemo o našim političarima - stvarno nam nisu rekli ništa što mi sami već ne znamo. Čak dapače, mi sami znamo puno više (ipak je Hrvatska jedno malo globalno selo) od njih. Hi hi...

A ostali? Ne vidim što je tu čudno i skandalozno. I dalje smatram da su Ameri dvolični, sebični i da je Amerika zemlja gdje se najviše krše ljudska prava, i dalje postoji teški rasni diskrimitet (koji se osjeća čak i na sjeveru, a o jugu mogu samo zamišljati kako je stvar grozna) i bez obzira na super bogatu Ophru - i dalje su jedni bogati, a drugi siromašni. Od rođena do smrti...

Što još reći?

Ma ništa. Možda sutra bude ipak nešto zanimljivije.

I da, svaka bakica zna da u svemiru ima živih bića. O čemu pričamo?

Update: A naš najdraži saborski zastupnik i svjecki putnik Luka Bebić na dotičnu je temu izjavio slijedeće:

"Nek se brine onaj koji brine, mene to ne brine.."

Ma svaka čast predraži nam zastupniče. Nije mi samo jasno gdje je onaj famozni PR (s kojom onom plaćom??), kad nam se svaki put direktno prispodobi dotični nam političar. Hmm...