C'est moi, Leclerc...

Makar sam (kao) slavna na ovim blogerskim stranicama, u principu većina (da ne velim skoro svi) moji kućni prijatelji i obitelj ne zna za moj nick i moju karijeru blogerice. Barem mislim da me ne povezuju sa mojim stvarnim alter egom tj. full imenom. Ili se nitko ne hvali kako me potajno čita. Who knows...

Ne računajmo sada ljude koje sam preko bloga upoznala, pa se s njima družim, čujem i lajkam...

Zato se svaki put sledim kad mi netko prišapne kako me čita. Fak i poznati.

Tako je bilo i jučer. Jedan mi je lik prišapnuo kako čita moje stranice na blogu. Damn. Moguće da sam ga krivo čula. Možda i ne. Doduše, ako se traži po googlu može se naći poveznica između mojeg profila i stranice preko nekih stvari - npr. preko knjige. No dobro. U principu se uzdam u to da ljudi ne kopaju i ne traže me, a ako netko i uleti - ako baš ne tračam dotičnog ili nekog tko bi se mogao prepoznati - možda i ode dalje i zaboravi na mene...

Zato sam maloprije bjesomučno čitala posljednjih par postova da vidim što sam se zlajala, a da ne zvuči jako zločesto ili da ne odajem neke obiteljske tajne koje bi nam se mogle obiti o glavu. Doduše, i dalje se držim onih osnovnih postulata pisanja blogova - ne pljuvati po grani na kojoj sjediš tj. firmi koja te hrani, ne odavati poslovne tajne niti u natuknicama, a ostalo...

Znate mene -