Kupovanje djece skupim stvarima...

09.12.2010.

Najgore je kad se ljubav djece kupuje. Pogotovo onih rastavljenih. Pogotovo ona strana koja ih hrani i oblači (bez alimentacije). No da...

Priča ide ovako: Veli nam naša prijateljica - "Ma znaš, kupila sam maloj Melem - labelo. To je taako željela." (dotično mazalo košta dobrih 4 puta skuplje od onih "običnih", a 2 - 3 puta skuplje od onih malo boljih), na šta joj je druga prijateljica (razumna žena, ekonomistica i racionalna odgovorna predstavnica ono malo Hrvata koji su pozitivni na tekućem) odgovorila: "Pa imala si i ono lizalo za 9,99).

Osim što je problem da dotično dijete - teenagerica ima svaki dan neku neodgodivu i žarku želju, nerazumne poglede na život i svijet općenito, ni predraga mi prijateljica baš nema smisla za realan život. Nažalost.

Osobno smatram da određena dob nosi određenu kvalitetu (čitaj: cijenu) u odabiru robe, pogotovo one svakodnevne. Na primjer, moji su u vrtiću nosili jeftine trenirkice, kad su se tako i tako "bušile" na koljenima od puzanja (najgore je bilo u onoj najstarijoj grupi kad očekuješ da ti dijete zna hodati nut), trebalo ih je određen broj jer su svako večer zavšile u pranju do sadašnjih NewYorker, Berschka i ostalih jeftinih majica (nosi, peri i poslije s njima ribaj pod), a ne Lacosta majica što nosi jedan Malina iz razreda. Fućkaš preseravanje, no neke stvari ne idu.

Isto tako odbijamo kupiti Maloj iPhone jer je premlada da nosa skupi stroj. Dobar joj je i ofucan Nasljednikov mobitel (ima utore na sebi od nekako sumnjam na otvaranje Žuje naughty).

Naravno da sebi, ovako staroj ne bi priličilo da nosim poluprozirne jeftine šarene majice iz gore navedenih dućana (makar bih ih ja rado nosila smijeh) jer se ipak treba nositi s godinama. Koliko god smo mladi u duši.

Ps. Ovdje naglo prekidam ovu lamentaciju jer su naručene palačinke. Ćaos. fino

<< Arhiva >>