Da ne bi mislili kako je Rudarki dosadno, život ju svako malo lupi po glavi. Bukvalno. Ili glava dođe do života. Oliti planeta, Zemlje, Earth...

Da li si možete zamisliti situaciju u kojoj ste u jednom trenutku odlično, a u slijedećem razmišljate kako je malo falilo da ostanete mrtvi ležati nasred ceste?

I to vlastitom krivicom.

Priča ide ovako: sretnem ja svoju staru susjedu (za koju sam mislila da se već preselila na onaj svijet jer ima dobrih 90 i nešto, a kad tamo - babac super izgleda ), te sad mi raspravljamo o "malom" Nasljedniku i životu općenito, kad nam se približi mala ciganka. Romkinja. Whatever.

I mala žicari. Nas dvije ju tjeramo, no doduše, na onaj fini način, bez uvreda ili nećeg još goreg. Mala se pak ne da.

Uglavnom, ja završim razgovor sa bakicom i krećem u zgradu, a mala za mnom i po meni pljune. Eeee...

Tu mi je digla tlak tako da sam - bez razmišljanja što bih i kako dalje - potrčala za malom. U finim talijanskim cipelama.

O da, da - u slijedećem sam se trenutku našla na podu. Uklizala sam u zavoj skupa sa svojim cipelama (silly me, trčati za djecom ) tako da sam, osim što sam se po cijeloj lijevoj strani od ruku, lakta do ramena roknula i glavom o asfalt. Onu gore navedenu Majčicu zemlju.

I kako veli Guzda - što bi maloj učinila da si ju i ulovila - mislim, stvarno ne znam. Vjerojatno ništa. Ne mogu tući ili pljuskati tuđe dijete. U tom trenutku nisam ni razmišljala. Samo me onaj hračak (koji smatram jednim od najnehigijenskijih i najodvratnijih stvari u životu) tako razljutio.

Eto. Sad se smijte koliko hoćete...

I da - osim 24-satne glavobolje, malo ogrebotina - Rudarka je opet kao nova.