Jučer me Guzda odveo u kino. Zapravo mi se nije išlo na to neko čudo sa naočalama. No...

Sad mi je drago da sam vidjela film U2 3D.

Eee....

Fakat je luudo. Stvarno je čudan osjećaj kad ti je Bono odmah do tebe i pruža ruku, kao da će te dotaknuti....

U toku filma su mi pale neke ideje i pitanja na pamet:

- kako je to čudno da frajer tako dobro svira gitare (svaka pjesma nova gitara) i pjeva, a nije uopće eksponiran kao Bono Vox - objasnili mi da je to čovjek, The Edge koji je napisao sve pjesme, silly me!

- da li se, nakon što odradiš koncert pred tolikom hrpom ljudi (snimljen je koncert u Buenos Airesu pred "milijun" ljudi) možeš vratiti na početak, biti običan čovjek, odraditi neki mićini koncert? Teško, teško... Doduše, Bono ode svake godine u Sarajevo i bio je tamo kad su mnogi drugi smatrali da to nije pametno. I koliko čitam po žutoj štampi, tamo se ponaša jaako obično. No, to je šarm Bosanaca, da su sa svima na "ti".

- da li ti je jaako dosadno kad zaradiš tu neku kritičnu hrpu novaca kada više nema povratka na "kruh i vodu", kad riješiš sve egzistencijalne probleme i od nekog gladnog kruha postaneš multimilijunaš, možeš sve kupiti i više te ništa ne privlači??

- ona lica (koji je to postotak stanovništva Buenos Airesa, oni koji su imali za ulaznicu?? A oni gladni, u onim potlešicama?) na koncertu, ti mladi ljudi s druge strane planeta, koliko od njih do sada više nije živo, što rade ostali, da li ću ikoga od njih upoznati??

- uhvatila me tuga da neću nikad u životu vidjeti Buenos Aires, no onda sam se skorigirala, neću sutra umrijeti, pa to znači da uvijek ima načina i nikad ne znaš tko će te poslati baš tamo!

Kao što vidite, uz dobar koncert, jaako dobru i nikad viđenu magiju 3D filma imala sam vremena i razmišljati....

Koliko su naši podaci, koje dajemo u banci, pošti, na poslu, kod kupovanja stana, zahtjev za platiti / povratiti porez i sl. papiri doista tretiraju kao poslovna tajna i s njima postupa na dikretan način ????

Nemojte se zavaravati, daleko od diskrecije! I daleko od tajnosti!

Danas sam uletila u našu seosku poslovnicu jedne od onih stranjskih banaka koje ti olako daju kredit, neću sada reći koja je u pitanju...

Poslovnica relativno skučena - jedan prostor sa nekoliko stolova - "Osobni bankar", "Odjel kredita"- zwei komada, ravno dva pulta za "Uplate - isplate" i sa strane sobica Šefice.

Svi nešto rade, premeću papire i drže se strašno mudro.

Ja čekam jer je nešto zapelo kod gospođe ispred mene. A ne rade dva šaltera, nema smisla da sa jednom pišljivom uplatom ne čekam barem petnaestak minuta.

No dobro.

I onda se čuje glas Šefice iz sobe sa strane - Ma M. ne može ti B. biti jamac za kredit... Znaš, ona ima.... bla bla bla...

Doznala da dotični kum - susjed - prijatelj Šefice (jerbo su si bili na ti) ne želi dići kredit, ako mu žena - fufa - susjeda ne bude jamac, a ova pak ne može biti jer ima svoja dva kredita od 1356 i 2440 kuna (da da, onaj prvi je otprilike točan broj, onaj drugi nisam zapamtila jer mi je već para išla na uši van od grozote što slušam!). U jednom trenutku je frajer tražio od Šefice da mu bude jamac, na šta se ova zgrozila. Pa smo onda doznali da Šefica ima kćer studenticu koja će kad - tad htjeli svoj kredit, pa ona čuva svoju kreditnu sposobnost za nju i ne želi svom prijatelju na Ti biti jamac.

Ja nisam starosjedilac našeg malog mjesta, pa ljude baš i ne poznajem. Makar, u tom dotičnom uredu - poslovnici čak i ja poznajem njih dvije - prijateljicu moje prijateljice i mamu Nasljednikovog šulkolege. Kako tek domaći? Oni ih sve poznaju. Da ne velim da vjerojatno poznaju i M. i Š. - i naravno Šeficu!

Htjela sam uletiti u taj minijaturni ured i zalupiti vratima da ne slušam tuđe - da ne velim - intimne tajne i strogo povjerljive poslovne informacije koje je dotična Šefica podijelila sa svima nama. Ili da se s dotičnom posvađam. No, eto, danas nisam imala volje ispravljati "krive Drine". Tako da sam mrko platila svoje i otišla.

No, zato sam vam ovo sve i napisala!

Ako ovaj post čita netko tko bi mogao utjecati na dotičnu situaciju, neka ostavi mail pa će dobiti adresu banke i lokaciju.

Možda bi trebalo smjeniti Šeficu??

Ej čovječe...

Plakali smo da nema sexa u BigBruderu, a sad - ko pornić....

Malo na stoječki, malo u kadici, malo na pokrivaču... Eh...

Ni režiseri pornjave nemaju tako bujnu maštu.

A di su našli plavušu (hi hi podsjeća me na Nives Celzijus), prava vještica, bich od glave do pete! Ta će isto knjige pisat...

BB nisam gledala već dugo. Tu i tamo pogledam dio fufljave najave zmotanih voditeljica petkom, provjerim što ima na internetu, odgledam reklame za nominirane - i to je to. No, danas malo pratila...

Ljiga nad ljigama. Ne znaš tko je gori - Plavuša što ih maltretira ili svi ostali što joj se uvaljuju u šupak.

Znam, znam, misle si oni - neće se s njom dovoditi u konflikt - u krajnjoj liniji, ona im nije prijetnja jer više nema pravo pucati na glavnu nagradu. No svejedno, to sve izgleda tako ulizivački, dok se Plavuša preserava onim svojim English accentom, za popizdit...

A onaj njezin - frajera boli kita - ševi svaki dan, ne radi ništa jer tako želi Plavušica i kao prava manekenka odmara između ševe....

Težak život!

Ps. Da se ne misli kako mi blogeri pišemo samo o ubojstvima, krađama i ostalim sranjima....

Jučer se iznenada pojavile one spominjane seoske krstitke!

Sva sreća da su nas na vrijeme obavijestili (dan ranije, u sedam ujutro )

Tako da smo jučer, naoružani hrpetinom poklona za ostalo troje djece (malo sam profulala poklon za Trećeg - nekako mi se činilo da je mlađi..), sa zlatnim naušnicama + prigodni poklon za slavljenicu - bez nekog većeg sređivanja krenusmo prema Vrbovcu.

U Vrbovcu - kava u kafiću "Jazavčar" - ne pitajte me zašto se tako zove.

Onda je Guzda skrenuo kraticom (kojom se nikad nismo vozili ) prema selu njegovih predaka. A onda smo se vozali gore - dolje, prateći koliko toliko najširi put i - baš kad smo se već mislili okrenuti i vratiti (nakon 15-ak minuta vožnje!) - eto crkve sa suprotne strane nego gdje inače stižemo...

Na krstitkama - (samo) kumovi djeteta, kumovi vjenčani, nešto malo najuže family - i to je to...

Veli Guzda - ipak je to četvrto i još k tome žensko dijete...

Doduše, župnik je kumu objasnio da će (eventualno) slijedeće dijete krstiti biskup! Kum je malo zgutal knedlu (običaj je da kum prvog dijeteta "vuće" i sva ostala kumstva).

Osim što su djeca (a svaka od gore spomenutih familija ima troje ili četvoro djece - živjeli mali Hrvati!) bila zbegecana s vidljivo novom robom, odrasli - kao da idu svaku nedjelju u crkvu.

Osim kuma u crvenoj košulji (ha!) i šarenoj kravati!!!

Nakon domaće (kokošje) juhice i domaće peradi pečene / pohane / kuhane - sve puuno "jače" i žilavije od Todorićevih piceka, odojka (kumov poklon) ukrašenog bonbonima i lizalicama, hrpetine kolača i obavezne torte s bebom i roza ukrasima - brzo smo se pokupili svojem selu na drugom kraju lijepe naše...

Beba?

Slatka.

Spavala je cijelo vrijeme. Dok su ostali pokušavali srušiti kat nama na glavu.

Naravno da mi vrag nije dao mira, pa sam odmah jučer ujutro (da ne ponestane) kupila Nacional (valjda prvi i posljednji put u životu) da vidim da li se unutra nalazi nešto što je presudilo Pukiju.

I osim onih tko je kome podmetnuo kajlu u sveri visoke politike, ima i tekst o umorstvu male Hodakice.

Po Pukiju - koknuo ju pljačkaš jer je ova nosila popriličnu svotu novaca (ne piše koliko je to "puno" za bogataše i "zlatnu mladež" - jer što god svi pričali, mala je bila dobro obučena (MaxMara kaput, ...), vozila Lexusa (za kojeg mnoga sirotinja nije ni čula), pohađala privatnu srednju, putovala svijetom) - mi bi rekli par tisuća kuna, no "njima" je to sitniš, pa me zanima - koliko je "njima" puno?

Anyway, možete misliti tuge i jada ako ispadne da nije bilo masovne zavjere, odmazde mafije i/ili nekih drugih "viših" ciljeva kod ovog umorstva. Već obični lokalni razbijač koji je vidio kako dodična diže pare u banci, pa ju pratio i koknuo sa nekom starom kantom od pištolja...

Sad se ja tu pitam - što jednom predstavniku bogataša i zlatne mladeži treba keš??

"Običnom" čovjeku bi keš trebao kad kupuje staru kučicu, vinograd, plaća neki polovni auto (jer je sve puno jeftinije za "solarnu" lovu), no nekom tko ima sve i koji sve kupuje ganc novo u dućanu ne treba za takve stvari keš. Sve se transakcje mogu napraviti preko banke...

I da, izvještaj konzilija liječnika (doduše onog jednog jedinog):

Nije mi ništa.

Svi su nalazi b.o. Nit masnoće, nit šećera, čak mi i jetra super. Nalazi vezani uz alergiju (neki markeri što li već) su isto u donjim granicama. No, pošto je i meni osobno bolje - valjda je sve bilo premorenost i stres....

"Moram priznati da sam nakon dugog vremena ugledao tračak svjetla na kraju tunela, crnila koje je zavladalo u Hrvatskoj. Koliko je to crnilo stvarno, a koliko medijski predimenzionirano, drugo je pitanje, no u svakom slučaju stvari su se počele pomicati. I to upravo na "drumu", kako bi rekli naši susjedi Srbi. A upravo kad se stvari pokreću na "drumu", znači da se počelo nešto sustavno mijenjati u svijesti nacije....", Ivo Pukanić, Nacional, 21.10.2008.

A što reći? Izgleda da ovaj početak komentara tjedna u posljednjoj kolumni koju je Puki napisao baš i ne drži vodu..

S jedne strane, zna se da je Puki pio kave i sa predsjednicima i sa mafijašima. Zna se da je znao ili lajao da zna i više nego što zna, pa ga je to došlo glave..

No, on je bio samo jedan dobar novinar (doduše žutog tiska), koji je (očito) zbog svog novinarskog posla stradao, da sad ne spominjem one zatučene, te one kojima (samo) prijete, pa se boje hodati ulicom da ih neka mečka zatamnjenih stakala ne pregazi...

Da je frajer koji je s njim sjedao u auto, da ne velim neke druge ljude koji se (srećom) nisu našli "na krivom mjestu u krivo vrijeme", pa nije stradalo više "običnog naroda" - kolateralna žrtva tj. osoba u kojoj se svi mi - mali ljudi iz malog (siromašnog) naroda možemo poistovjetiti - to svi znamo.

Tak i tak nam se fućka tko koga ukoka zbog hrpetine zlata, nakita, para i bijelog praha.

Da su tu umješani i oni iz visoke politike - he he.....

Who knows??

Update: Mogu prožvakati "uznemirujuće snimke" kad ih naglase u vijestima na televiziji, internetske slike, uz istu naznaku na nekim našim portalima, no gnusnu sliku raskomadanog tijela sirotog Pukijana naslovnici dnevnih lakočitajućih novina - mislim da je to dno dna novinarskog kodeksa!!!

Pa nek djeca prolaze pokraj kiosaka sa novinama. Možda im takve stvari postanu normalne, pa se čudimo kad iz čiste objesti nekog premlate na smrt kad poodrastu...

Koma!

Sad sam se sjetila o čemu sam htjela pisati:

Ujutro, kad sam išla na posao spominjali su na radiju neke suspenzije u bolnici u Sisku zbog lutanja onog djetešca po (glavnoj) cesti. Koliko sam zapamtila - djetetu se nije ništa desilo, no, moglo se....

Imam prijateljicu odgajatelja u vrtiću. I njoj je jednom pobjeglo friško pristiglo dijete (još u doba uhodavanja u vrtić). Naravno, odmah su skočile tete i sama ravnateljica i našle nestašnog malca odmah ispred ulaznih vrata. Vrtić je zgodno smješten u slijepu i zavojitu ulicu tako da nije tako lako stići do glavne ceste. No, anyway, žena nije spavala danima...

I naravno da je njezina odgovornost za dijete.

No - da li su vrata bila zaključana? Da li je domar, ravnateljica ili netko treći pazio na otključana vrata? Da li teta pazi samo na JEDNO dijete ili njih dvadesetak do dvadesetpet?? Jer što se ostali može desiti kad si ti fokusiran samo na jedno - dvoje "najživljih"?

Pogotovo u rujnu, početku školske tj. i vrtićke godine sa novim malcima. I to još u malom mjestu gdje se svi poznaju, gdje se zna da su mama, baka i susjeda doma - pa je malac pomislio da mu je (ipak) tamo puuno bolje nego tu gdje su ga ostavili.

Da li su ti odgajatelji, medicinska sestra na odjelu pedijatrije (da se osvrnem na događaj u Sisku), profesori - dovoljno plaćeni za sve odgovornosti koje im nosi njihovo radno mjesto??

Da li su ljudi na nekim drugim mjestima koja su opasna za rad (visina, struja, visoki tlak plina, visokotemperaturna para, neke druge kemikalije opasne za ljude i okoliš) dovoljno plaćeni za svoju odgovornost prema radnicima, stvarima, okolišu i šire???

Najlakše je nekog spljuvati i stisnuti mu suspenziju ili nedajbože otkaz!!!


Update: E moj Pukaniću... očito nisi lagao kad si svima trubio da te hoće ubiti... jebiga, bad luck.

Pa sad....

Po doktorici, ja sam skoro pa zdrava...

Doduše, čuje ona u mojim plućima dio ambrozije, pa kao nemam dovoljno kisika - možda...

Tlak - b.o. (doduše, bilo mi je tako loše da mi se nije šetalo gradom, već sam sjedila i čekala doktoricu jedno 45 min)
EKG - b.o.

A meni se i dalje vrti, glava me boli i nije mi dobro....

Kako je to čudno kad si jedan dan zdrav, a drugi bolestan...

U petak sam prestala piti lijekove za alergiju jer je pomrla faking ambrozija. I prijašnjih godina sam pila istu terapiju. I jednako dugačko - u mjesecima. I nitko mi nije spominjao da bi se "skidanje" moralo odraditi ikako drugačije nego prekidom (one jedne tablete dnevno). Doduše, čini mi se da mi je bilo i prijašnjih godina loše, no očito puuno kraće i s puuno manje nuspojava, pa nisam zapamtila kao neko alarmanto stanje. Ili se poklopilo sa nekim drugim danima u mjesecu, pa sam to pripisivala tih nuspojavama.

E sad, da li to ima ikakve veze ili ne - ali meni je od tada loše.

Srce mi tuče ko' blesavo. Tj. srčani tlak mi je oko 100.

I loše mi je.

Sutra idem doturu. Valjda ću biti pametnija nakon toga...

Znam da očekujete opširan izvještaj, pa eto - da vam skratim muke:

Nakon kavice na Savici i uputa oko injekcija, doza inzulina, hrane i ostalog, krenusmo prema Deželi. Vinjetu je Guzda kupio još ranije. Što ćemo, kako ćemo - prvo Austrija - Graz.

Ja sam imala volju obići H&M i Ikeu, pa eventualno prošetati po centru Graza (tamo pak nisam bila već jaako dugo, praktički od kada su izgradili trgovački centar pokraj Ikee i od kada se više nije išlo po špeceraj u Austriju).

U onom novom trgovačkom centru nadomak Graza gužva već na parkiralištu. A dućani - svi više manje kao i u našim City-jima, King-ovima i Mall-ovima, pa mi se nije razgledavalo nešto što mogu i bez Guzde i bez napora i bez eura....

U H&M krkljanac - sve samo naši. Natežu robu, probavaju, love se, gube po dućanu...

Ona preslatka vestica na manekenki na njihovim stranicama je u zbilji neka "krpa" koja grozno stoji, pa sam razočarano odustala od bilo čega u dućanu.

Naravno, Maloj sam našla majicu (s kapuljačom) i donji veš - topić i bokserice sa Snoopy-ćima. Nije da takvih stvari nema kod nas, ali eto... Kad smo se već dovukli do Austrije....

U Ikei ista slika - uglavnom naš narod baulja, kupuje - uglavnom sitnice kao i mi i razgledava...

Najbolji je bio prizor na krevetima - tamo ih je na nekoliko njih istovremeno ležala škvadra i isprobavala - zalegli u cipelama. Nisam samo skužila jel' su naši ili "njihovi". He he...

Kupili??

Čaše, cca 6 deci - skoro pa ko' vazice, ali su se nama dopale. Pa onda nešto, što smo mislili da su doze za sol i papar, a zapravo su doze za posipavanje kolača (ima i modlica - srce, kružići i sl. za posipavanje) Sad smišljamo kako da ih pretvorimo u doze za sol i papar jer su krasnog oblika, metalne, što nam odgovara u srebnoj kuhinji..

Kupili i crveni tepih za kuhinju...

Ne mogu reći da sve to nismo mogli naći za iste novce i u Lijepoj našoj, no eto, kad smo već na tom famoznom mjestu zvanom Ikea, ne možeš a da ne kupiš neku slatku vazicu, svijećnjak ili lampu.

I da se zna - ja sam potpuno protiv da ta dotična Ikea dođe negdje unutar naših granica!

Izgubio bi se taj gušt - "Bila sam u Ikei! Ma to ti je iz Ikee!" Ne mogu, a da ne priznam da sa nekom toplinom u srcu gledam u te slatke stvari. Šta ću, ja sam ipak generacija koja je po takve stvari morala putovati do Graza i Trsta....

Pošto smo već do tog trenutka bauljanja po Ikei bili gladni i umorni, a nije mi se jela ona klopa u Ikei gora od naše seoske menze, odustali smo od šetnje gradom i krenuli prema Mariboru. Volimo pojesti mexičku klopu u Tacos-u u EuroPark-u u Mariboru.

A kako mi je već na nos išlo šopingiranje, tj. više - manje razgledavanje izloga, Malu smo do tada obukli od glave do pete (kupili smo joj i uske hlačice u Zari), Nasljedniku pronašli neku majicu i donji veš u H&M u Mariboru, vrijeme je bilo za obilazak frendova.

Prekrasni aranžman s kaktusima (koji smo švercali preko nekoliko granica) "preživio" je do isporuke u ruke kojima je bio namijenjen, a mi smo se do sitnih sati podružili sa dragim ljudima.

Ne možeš vjerovati da su to Slovenci...

Sad se pitate što je Guzda kupio/dobio??

Veli on da si je kupio vinjetu!

Da jednu, dvije!!

A ja???? Dobila rođendanski poklon (doduše za rođendan koji mi je bio u veljači!) - Swarovski privjesak. Sama birala. I da - cijena je bila 60 eura (u bivšem Duty Free Shopu - sada dućanu Regal na granici).

Samo da vam malo rastu zazubice:

Ostavljamo Malu u dobrim rukama, Nasljednik (valjda) neće razvaliti kuću, a mi odosmo u život....

Plan??

Vinjeta je već v žepu...

Treba zaliti neke (slovenske) bebe...

Prije toga malo obilazaka EU poznatih središta...

Ikea - I'm coming....

Malo kasnim, već nas je 31-ro na blogu!

Da li ste se ikad pitali koliko vam je važna ona "prava" ruka - desna (ili lijeva kod lijevaka)??

Eeee...

Jaaako!

Naime, prekjučer, u žaru borbe otcvikarila sam si dobar dio kože s prsta ribajući jabuku za štrudlu (naravno, naravno, i tijesto sama razvlačim! ha!).

Pa mi je prst na desnoj ruci u unfalu. Pa mi je i cijela ruka - više manje nesposobna, pogotovo za stvari gdje se dotična moći.

I onda je teško obrisati si guzicu, jer ne idem u wc s gumenom rukavicom (kao što je slučaj kad slažem i/ili perem suđe).

Teško je i oprati zube, jer su u toj desnoj ruci prinosim vodu u usta. Ha! Jeste li to znali? Nisam ni ja do jučer ujutro. Da ne velim kako se kaladont slijeva niz ruku, koja bi morala ostati suha.

Onda dođem na posao s prstom debelo zamotanim - i pokušavam pisati po tastaturi. Uff.... Koma. (Navikla sam pisati sa svih deset prstiju, naslijepo - kako su nam lijepo učili četiri godine na daktilografiji u srednjoj).

A onda Nasljednik traži da mu se pod hitno opere dres (za tekmu). One pišljive "doturske" rukavice su šit. Više ti je ruka unutra mokra nego izvana. Da ne spominjem kako se ufrkava i spada s ruku...

A prst?

Koma. Trebat će mu vremena da se obnovi taj komad kože koji je završio u štrudli...

Ps. Nisam uopće očekivala vaše modne savjete, no anyway, thanks. Ja se uvijek oblačim po svojim svjetonadzorima, tako da to ponekad nije baš previše primjereno (seoskoj) sredini - no, what the hell...
Tako da mislim da će to biti neki od mojih kostimića (jer će tako i tako biti krstitke doma u manjem krugu ljudi, a ne u sali sa 300 ljudi kao kod prvog djeteta) uz majicu nešto malo življe boje - možda ćak i roza, da ubije strogoću crne boje. Imam ja tih prigodnih benetton jednobojnih i jednostavnih majica, tunikica i sl. Mislim da će Maxmara ćekati neku drugu priliku. Imam ja i kostimić a la Coco - onako bijelo - roza. Taj mi je isto jaako drag. Možda njega? Bisere neću staviti na sebe jer su na selu još uvijek "in" oni. Naravno, ne pravi...

6:44 Trenutno nas je 20 na blogu. Hmmm... Zaspala ona trojica od jučer??

Oduvijek me fascinira odsustnost zanimanja ili razlika u zanimanju za određene stvari na selu.

Doduše, ako govorimo o modi - tu sva ona djeca prate modu na relativno sličan način - svi izgledaju klonirano, već ovisi koji detalj se koje sezone nosi. No, mi na selu se oblačimo u našim seoskim dućanima s turskom, kineskom i inom robom, dok se djeca po Metropoli pale na markice. I originalne stvari.

No, ta nekakva srednja generacija, da ne velim oni što se približavaju položaju "deda - baka" - ti su mi najzanimljiviji.

Kakve su to tek odjevne kombinacije!

Npr. - na seoskim svatovima, krštenjima i ostalim takvim obiteljskim okupljanjima!!

Svojedobno se narod oblačio u Mađarskoj. A tamo bilo moderno odijelo boje zagasite cigle. Pa kad se na hrpi od stotinjak muškaraca našlo njih dvadesetak u istom odijelu - he he .....

A žene? Isto tako ona "plastična" odijela - ženski kostimi u cijeloj paleti boja od pistačo zelene do svijetlo plave - prema tamnijim tonovima iste nijanse crvene kao i ova gore muška "odela"! I bijele košulje na čipkicu. Što više čipke - to bolje!!

Zašto sve to pišem?

I ja se spremam na seosko krštenje - četvrto dijete u obiljelji!!

Što ću si obući???

Dobro jutro radni narode!! (ovog trenutka nas ima samo 23 na blogu!!)

Jučer sam zaspala (he, he kako sam to lijepo napisala).

I mislim si ja - kako je to lijepo kad imaš .... ....

A sad me ujutro gleda Penelope Cruze sa kutije za šminku. Jebiga, žena ima novaca ko' pljeve, slavna je, njene slike (sa dotične šminke) stoje po seoskim kupionicama....

Jedna od onih glumica koje nikako da se udaju. Druge pak to rade prečesto...

A ljubav???

Ili Halle Berry? Koju su oni njezini bivši muževi mlatili. Koja ima preslatku curicu sa tipom koji više nije s njom??

Ili???

Jednom riječju, što je žena zgodnija, ljepša, pametnija, bogatija - sve je manje šanse da ima normalan sretan život.

A mi - kao "obično" ovim prvima zavidimo??? Ma dajte, najte....

Malo sam se ohladila od vikenda...

Osim tih silnih knjiga koje su mi donijele nemir, bilo je tu svega...

Od kuće koja je vidjela puuno bolje stvari, od okoliša neopljevljenog, nepokošenog, porušenog...

Bilo je i suza kad sam pukla...

Bilo je i srdžbe, pa sam slala neke opake poruke familiji koja bi radje novce nego neku pustu nekretninu koju pušta da propadne...

Ahhh....

Grrr....

Pobjegoh od djetinstva...

Od onog što me u tim trenucima gušilo, a sada, što sam starija privlači...

Kako ide ona Oliverova "Pape... "

Zna se da sam fan knjiga...

O da. Volim knjige. Volim ih čitati, volim ih kupovati, volim ih sakupljati...

No, tu sad nastaje problem. Naime, nasljedila sam i određenu hrpetinu knjiga (koje sam danas pospremala po vikendici).

E sad, onih nekoliko metara "Pet stoljeća hrvatske književnosti" ili tome slično (to su vam one u bijelo omotane, trenutno naše mrvicu prašnjave) svojedobno su poslužile za čitanje lektire tokom mog srednješkolskog obrazovanja (sad bi se to zvalo gimnazija, nekad nije). I to samo neke. Neke valjda ne trebaju ni studentima kroatistike. No, takve kakve su - imaju neku svoju vrijednost.

Onda su se tu našle neke knjige - popularne u doma mladosti moje majke - Bukowski, Solženjicin, P. Back i ostali (ipak je Kraljica Majka radila u knjižari "Mladost", pa je žena i čitala i kupovala knjige!). Osim što su neke katastrofalnog prijevoda, s dosta ekavice (najgora su ona sarajevska izdanja - nit ekavica, nit ijekavica), opet - i te imaju neku svoju vrijednost. Bar se nadam. Neke od njih sam također pročitala (npr. Madam Bovary potajno - još u osnovnoj školi).

E sad dolazimo do malo manje zanimljivih - npr. planinarski dnevnici gospodina Kugy-a na slovenskom - nekoliko tomova. Pa neki vodiči po brdima - isto na slovenskom, pa neki vodiči po poznatim metropolama Europe (osim adresa prastarih muzeja koja se nisu promijenila, nisam sigurna da mogu pomoći nakon dvadesetak do tridesetak godina). Što će čovjek s takvima??

Onda na red dolaze različite zbirke znanja - dobar metar malih knjižica iz različitih prirodnih smjerova (kemija, fizika, matematika...) - koje su mi svojedobno poslužile tokom pisanja nekih osnovnoškolskih referata. Ne mogu reć. No, nekad i danas tehnologija...

Ima tu i prva dva toma Tehničke enciklopedije (od slova A do B) - iz ranih 70-ih. Starci nisu više imali novaca za ostatak. I nekada je znanje bilo skupo!

Zatim, nekoliko priručnika o zdravlju - o onom što se mislilo prije tridesetak godina da je pučanstvu potrebno na znanje. Ima ih i mrvicu starijih - priručnici o bebama (rođenima sredinom 60-ih, he he).

Pa nekoliko praktičnih priručnika za (dobre) domaćice...

I tako još hrpetina čuda koja mislim da ne bi poslužila ni u nekoj malo boljoj biblioteci, da ne velim knjižnici, a ne u skučenom i vlažnom prostoru napuštene vikendice.

Prvi put u životu vidjeh i "Misal" (dnevne molitve koje upražnjavaju svećenici i časne sestre) - i to na francuskom. Koliko ja poznajem svoju širu familiju - nitko nije molio na francuskom...

Da ne mislite da nešto od toga nisam i dovukla doma - Vučetićkinu kuharicu - sva tri toma iz 1960.!!!!

Jedno vrijeme, što god sam zinula - završilo je na naslovnici. To su bila vremena... Eeee....

Isto tako sam bez većih problema dobivala od svog direktora dozvole da putujem na kongrese..

Noooo...

Ne znam da li je to u zajedničkoj uzročno - posljedičnoj vezi, no mene nema ni na naslovnici ni na putu..

Zato dragi uredniče - udri! Ja bih malo u život....

Kategorija posta: ja, ja i opet ja!

Pa mislim, hello???

Zaista je tužno i žalosno kad jedan mladi život bude oduzet na tako okrutan mafijaški način. Udarac za obitelj. Udarac za prijatelje. Udarac za one koji bi morali paziti na našu sigurnost.

O tome da je "umrla na majčinim rukama" - a zapravo su joj strefili dva metka u glavu i sirotica je bila mrtva prije nego što je dotaknula pod - dozvolit ću to novinarskim sklonostima ka srcedrapateljskim detaljima.

Da je bila dobra, mila, slatka, skromna - ok. sve to mogu zgutati. Vjerojatno je dio toga i istinit.

Da su na noge digli sve moguće poznanike, prijatelje, susjede i neprijatelje da daju iskaz u policiji - pretpostavljam da je istinito.

Da se ona baba - mafijaševa žena sama prijavila u policiju - čistom sumljam, no - nikad ne znaš lude ljude. Svi hoće mrvicu slave u veselim, a pogotovo u tužnim trenucima.

Ali brate mili - da je bila trudna i da je to znao "zaručnik" prije nego ona sama - hello??

Zar niste malo dragi novinari prećerali???

Danas me mori jedna pomisao - zašto nema nikoga u vikendici i vinogradu u Samoboru?

Situacija je dosta komplicirana: naime, Deda je napisao oporuku u kojoj je tu vikendicu ostavio svim svojim (tada) živućim unucima. Tako su lijepo četiri malodobnika vlasnici, a njihovi opunomoćenici - to smo ja i moj Bracko ne rade ništa pametno kako bi ta nekretnina ostala na životu.

Naime, tamo negdje u proljeće smo mi sa svojim društvom, te u jednoj zgodi sami samcati kosici, plijevili, čistili, prali, ribali unutra i vani. Kao i godinu dana prije toga, kao i godinu prije toga. Mukotrpan posao. Pogotovo nama nezgodan jer smo dobrih stotinjak km udaljeni od dotične nekretnine.

Moj Bracko pak živi klasičan život obiteljskog čovjeka u Metropoli - vikendom se šetka po kafićima i šoping mekama lijepog nam grada, odlazi na dječje rođendane i ine proslave, eventualno je tu i tamo na nekom službenom putu koji se zalomi i preko vikenda. Jednom riječju, ni on, a pogotovo njegova supruga nemaju želju ni volje da išta rade na viksi.

Osim jednom godišnje kad se tamo slavi jedan od dječjih rođendana. A ni tada nisu došli ranije pa sve lijepo pokosili i počistili, već samo malo razgrnuli.

To što bi im to bio odlazak s asfalta u prirodu s djecom - ništa.

Mi svoju prirodu imamo i u našem lijepom selu. Osim toga, Guzda radi (recimo danas) svaku subotu, a ponekad mu se zalomi i nedjelja, ja (kao recimo danas) isto imam neka dežurstva tj. šljaku barem jednom mjesečno preko vikenda. S time da se nama ne isplati ići na jedan dan, nego si moramo osloboditi cijeli vikend pa prespavati u Samoboru.

Čak smo prije nekih godinu dana dali prijedlog o otkupu i/ili prodaji dotične imovine. Što ne ide - ne ide...

I tu je moj Bracko meditirao kako je to ipak nasljeđe, pa on to ipak ne bi učinio djeci...

Jebiga...

Ovako sve poludivlje propada. To je sigurno puno bolje....

A gdje su danas? Šetaju po Ikei. Baš lijepo...

Nakon stravičnog smaknuća kćerke Zagorčeva advokata, provlači se po svim medijima pitanje da li smo sigurni na cesti, pogotovo u Metropoli?

Kao prvo, mislim da nećemo pasti kao žrtve osvetničkih mafijaških prepucavanja, osim možda kao tzv. kolateralne žrtve ako se baš nađemo u krivo vrijeme na krivom mjestu. Doduše, pošto baš i ne izlazim(o) u narodnjačke klubove i u kafiće iz kojih zavijaju Cece i ostale - teško.

Da nas može koknuti suludi susjed, napušteni ljubavnik (kao ona prva djevojka - ubijena ujutro na Srebrnjaku, koja je jadna pala u zaborav) ili ljuti bivši bračni drug koji onda kokne i tebe i tvoju advokaticu, ne daj bože trenutnog frajera i njegovu širu familiju prije nego netko reagira, da ne spominjem tipove koji mi se sa Mečkama i BMW-ima preguravaju u red pred semafor, nakon što sam ja do tamo dogmizala brzinom puža balavca - pa sad ti njima opsuj majku ili nedajbože pokaži bosanki - pitanje je da li će izvući pištolju i na mjestu te koknuti...

Da su takvi uzeli maha - pa se šepure po gradu bez ikakvog straha, dok nam se naši presvjetli političari i javne ličnosti bore za subotnju kavicu sa dotičnima - e to je dragi moji javna tajna.

O čemu pričamo?

Ako je bivši dragi jadne ubijene Ivane u vezi sa Petračem, da su si Petrač i Zagorac bili kućni prijatelji, pa mu ovaj ot'o sina (mezimca), pa se međusobno počeli optuživati na sudu, pa su isplivali i famozni dijamanti oliti što je već "svijetlilo" po sefovima, da je tu i "presvijetli" Pukanić - prijatelj i neprijatelj svih poznatih s ove i one strane zakona, malo ga vole, malo pucaju u njega.... Ima toga u nedogled..

Ako je istina da je Ivana bila odvjetnica - pripravnik tzv. vježbenik - postavlja se pitanje: što je radila u 11 sati na kućnom pragu??

Ja sam do tog vremena već puno toga učinila na svom radnom mjestu, da ne spominjem nekog tko radi u tvornici ili kopa kanale... Mi smo već i gablali i vratili se na šljaku.

Ja bih se više bojala samoorganiziranih etnički pročišćenih bandi koji svako malo premlate nekog jadnog Cigu, homo orijentirane dečkiće i mirne mlade ljude tipa Luka Ritz - koji nisu imali dovoljno u džepu da zadovolje pohlepne horde, a da policija ne radi ništa po tom pitanju. Već danima. Već mjesecima... !!!!

Nek se lijepo prebace u noćnu smjenu, nek izađu u grad kada treba - u gluho doba noći, a ne da love nas radne ljude kad ujutro žurimo na šljaku i domaćice što idu u dućan, pa umjesto 50 voze 55, a ovi - važni frajeri - opale nas po džepu..

Nek love klince što divljaju po noći autima, pa se ubijaju, a drugo jutro - opet najebu ovi gore..

Dečki u plavom - na vama je red!!

Od trenutka kad rodite vlastito dijete počinju za vas neke noćne more.

Što će biti kada....???

Između ostalog - i prvo pijanstvo.

Znam, znam, sada ćete vi muški samo odmahnuti glavom - pih, pa nije to ništa.

No, nama ženama, majkama puno toga pada teško na želudac. Ahhh...

U našem mjestu nema disco klub, već u selu 20-ak km udaljenom, pa svi klinci (jer tamo izglaze uglavnom klinci) vlakom putuju tih nekoliko stanica, pa pješke 20-ak minuta i - eto njih u raju. Mi pak, brižni roditelji pokušavamo ih pohvatati u gluho doba noći, tako da je u nedjelju oko 3 - 4 ujutro veći promet nego sajmenim danom.

I noćas je Guzda bio "dežurni" pa je otišao po Nasljednika.

Odjenom, čujem ja bljuvanje u wc.

Nasljednik ispušta dušu u školjku.

Potrpali ga u krevet, nakon što ga je Guzda pronašao uz pomoć dviju curica koje su mu bile oslonac za poljuljanu ravnotežu. U faking discu. U faking selu u pripizdini.

I sve je dobro prošlo.

Osim što je ostao negdje obnevidio, sam, bez svog (muškog) društva, uz tih dviju curica koje su se javile na mob i izvele ga vanka iz disca. U tri u noći. Poprilično umazanog.

Znam da mu to nije posljednje pijanstvo u životu, no ipak, kako kao pametan roditelj postupiti?

Mogao je završiti na policiji, na hitnoj, u pustopoljini....

Nismo ga puno gnjavili. Rekao je da je svatio poantu i da sam sebi neće nešto tako priuštiti. Za jednog mladca - drži se puno bolje nego što bih ja nakon takve terevenke. Nadajmo se da mu je bilo dovoljno loše da to neko vrijeme i zapamti.

I za kraj - navodno se mogla dobiti votka za 2 kn! Pa da gazdu disca strpaš u zatvor i zapečatiš objekt to slijedeće Nove godine. Nadam se da nitko nije stradao.

A sve djeca od 15 do 20... Koma!

Nema smisla da vas zakinem za detalje u BigBruder sapunici.

Kao prvo - ispala je ona plava krava (he, he, kako to grubo zvuči), u novinama prozvana Matovilka koja je "glumila" - e sad tu ne znam kako bih to uopće opisala - uglavnom, cura se ponašala kao filmska diva koja je sletila direktno iz Hollywooda, pričajući svako malo na engleskom (doduše, dobrog naglaska), ali brate mili - kladim se da se nije mrda dalje od Rijeke i to je dio ljudi definitivno ljutilo. I mene bi.

Ona žena - Jamaičanka ili što li već, koja je živjela godinama u Americi nije toliko upotrebljavala engleski koji joj je valjda materinji jezik, već se borila s padežima na lijepom našem. I to simpatino borila! Šteta što je otišla...

Ona je bila dio one malo starije garde.

Sviđa mi se odabir stanara na način što im je prosjek godina negdje oko tridesete, uz lavicu - Beti, otkačenu i strašno zanimljivu gospođu od pedesetak koja se svojim mladolikim duhom uklopila u društvo. Nisam sigurna da bih se ja sa svojih četrdeset i sitno uspjela tako dobro s njima združiti. Mene bi izbacili naglavačke prije prvih nominacija jer bi im krv popila. A zna se da ne pobjeđuju najbolji!

Danas sam na poslu raspravljala s našom tajnicom (inače rodom Zagorka) o punokrvnoj Zagorki - Valeriji. Cura je mrakača do jaja! Govori onim pravim neiskvarenim zagorskim, tako da ju oni Dalmoši u kući (i onih 70% stanovništva drage nam Metropole) uopće ne razumije. To!

Najbolje je bilo nakon prvih par dana kad je tražila vino za tulum. "Semo žejni". Svojim grubim proračunom rekla je da bi bilo dosta 30-ak ili čak više litara na njih 15-ak. Prava Zagorka!!!

O kuruznom manekenu, fakeru koji je ostao bez seksa, jer je gore dotična Matovilka vanka, dok je on vidljivo odahnuo - neću. S jedne strane mu je bilo fino seksati svaku noć, dok mu je s druge strane smetalo što ova konstantno plazi po njemu. Ili se zguštal, a nije imao gdje zgiljati. Tko zna...

Ajd, bar je ševio, za razliku od ostalih...

Ima ih još, no za danas je dosta.

No da, osim trogodišnjeg fufljanja kod vođenja emisije neizbježne Antonije, koje za razliku od Ribafisha meni uopće ne smeta i nekako mi djeluje ljudski (pošto ni Antonija ne izgleda kao sve ove ostale voditeljice - manekenke - kao s drugog planeta), straašno mi na živce ide ona druga voditeljica - klonirana voditeljica NoveTve - Mia Kovačić, s time da Mia kad zine - nikad ne pogriješi, dok ova muljari, muca i totalno je zbunjola pred ekranima.

Da su stavili ikoga malo manje (fizički) sličnog Miji - cura bi lakše odradila posao. Ovako se od nje očekuje nemoguće! Jebiga...

Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put gledala Woody Alena, no ovaj njegov novi njegov film je odličan.

Naime, u mojoj obitelji imamo i službene prevodioce, profesorice, pa je gospođa prevodilac (koja se btw nije potpisala na kraju filma) dobila karte za premijeru ili predpremijeru - anyway, za besplatni upad + neki mali sendvičići + pićence (ono prvo koje si zgrabio, neki su i dvije čaše, no ti su valjda navikli na takve stvari pa su bili jaako brzi!).

Osim one antologijske scene s crnim spermićem i onaj film o tri sestre gdje se u stanu u New Yorku pojavljuje na zidu stana Rabuzinova slika - ne mogu se baš sjetiti ostatka njegovih filmova.

Al' da je stari kenjac i dalje pohotni starčić - e bome je dokazao i ovim filmom!

Javier Bardem, pravi punokrvni španjolac (dobro da nije ulogu dao Banderasu, on se ipak već totalno holivudizirao) - okosnica je filma. Doduše, Woody očito puca na žensku publiku jer nije bilo ženskih ustašca koja nisu slinila za njim barem u jednoj sceni. Niki i u svima.

Od glume (plave) Scarlett Johnson se puno pričalo, no ona meni kroz film prolazi onako kako ona već glumi - bulji u kameru bez nekih emocija.

Penelope Cruze (crna) - ove boje u zagradi su bitne za film! - mrakača! Odlično glumi ludaču, ex wife Javieru.

Ima i treća glumica, no meni je nepoznata. Veli ova moja - gle, još joj zubi nisu na crtu - nova je u Hollywoodu!

Ostatak filma vam neću prepričavati.

Curke - idite slinite nad Javierom. Dečki - naučite nešto o upucavanju od tipa! U jednom ih je trenutku imao nekoliko istovremeno!

Viola - ti ćeš prepoznati neke dileme koje i sama imaš!!! Možda ti film rasvjetli pamet!

Danas je dan vegetarijanstva. Tako su mi barem rekli ujutro na radiju. Doduše, Barbara i onaj neki frajer su oko toga napravili sprdačinu, no to je već neka druga priča.. Hmmm....

Vegetarijanstvo tipa nejedenja mesa mogu shvatiti. Čak dapače, to je nešto što su naši stari (tu govorimo o bakama - znači ljudima koji su se roditi početkom prošlog stoljeća, te živjeli sredinom i krajem stoljeća kao moja baka, koja je doživjela skoro pa devedesetu) upražnjavali - neki silom prilika siromaštva, a neki iz religioznih razloga (kod moje bake se obavezni "nemrs" - obroci bez mesa kuhali i konzumirali tokom cijele godine, svakog petka, te još posebno - "post i nemrs" - za velike blagdane - Veliki petak (prije Uskrsa), Badnjak i sl.).

Doduše, osim što su stati ljudi bili pod manjim stresom, barem se to nama čini iz ove perspektive, i hranili se zdravije - da li su i dulje živjeli?

Neke moje prijateljice su vegetarijanke - u onom nekom laganom, neoptužujućem obliku. Uglavnom vele kako im nije gušt jesti meso, ali ako dobe neku želju - poklopaju (dotični pršut ili neku finu salamicu) mesni dio - i opet dalje po svom. Takvima je najfinije povrće koje se na grill baci nakon sočnog mesa. Doduše, na to se i mi ostale žene u društvu popalimo!

One zdrte vegetarijance, da ne spominjem vegane (to su pak oni što ne konzumiraju NIŠTA životinjskog podrijeka - znači ne jedu ni mlijeko i mliječne prerađevine, ni jaja) koji ti pokušavaju probiti uši pričom o "jadnim životinjama" - pa ne jedemo meso divljih, tih pred istrebljenje malobrojnih životinja - uvjerenjem jednog punokrvnog Jehovinog svjedoka - e te ne podnosim!

Jedna moja prijateljica, živi u Njemačkoj ne konzumira meso već godinama. Problem je što je i svoje troje djece odgojila u tom duhu, tj. oni su rasli i razvijali se bez bjelančevina životinjskog podrijekla. Muža neću spominjati jer je on tip koji po pola godine radi daleko na sjeveru, pa pretpostavljam da se tamo hrani i malo "jače" i masnije.

No, pošto su nam se putevi razdvojili, nisam još vidjela kako ta djeca izgledaju. O psihičkoj strani takve "torture" u vlastitoj kući - ne želim pisati. Možda djeca i nisu pod stresom. Who knows..???

Ja osobno ponedjeljkom pokušavam jesti žgance (žutu palentu) i vrhnje na poslu. Nekako mi to odgovara nakon napornih krke - mrke preko vikenda, pogotovo kad zaredaju roštilijade...

Anyway, ugodno vam bilo nepcu, bilo meso ili ne!!!

Psss.... Idem danas na svečanu premijeru W. Alen-ovog novog filma. Hi hi. Moram se zbegecati. Da me ne uslikaju i pljuju oni modni Mački i ostala stvorenja...