Danas baš i nije neki dan...

Listam ujutro Večernji - i bacim pogled na osmtnice. A kad tamo jedno poznato lice...

Moja (pokojna) vjenčana kuma je imala troje braće - jedan je poginuo kao dobrovoljac u ratu (s nepunih 30), ona je umrla u svojoj 30-oj (od bolesti) i danas drugi brat - u 40-oj...

Pošto od njezine smrti nismo u kontaktu sa roditeljima ne znam detalje, osim što piše da je umro od bolesti (čovjek je divlje vozio motor od svoje valjda 15-e i prva stvar što me Guzda pitao je bilo da li je stradao na motoru) i da ima ženu i dijete... Ufff...

Jadni roditelji koji su od svoje četvero djece izgubili skoro pa sve...

Onda me slijedeća tužna vjest dočekala doma. Mala plače - njezin mali kolega iz razreda je nakon godinu i sitno borbe s lekukemijom preminuo.

Jedino dijete...

Poslali smo telegram. Zapalili svijeće...

Problem je kako utješiti Malu. Tu i tamo smo (u trenucima kad je malom zdravlje bilo dosta loše) pričali o mogućnosti da bi njegova bolest i liječenje mogli tužno završiti. No, s druge strane, teško mi je bilo Maloj u lice reči istinu - znalo se da boluje od dosta opakog oblika leukemije i da su mu šanse za odravljenje puno manje od onih optimističnih 70-ak postotaka u onim "boljim" oblicima leukemije.

Da li sam trebala postupiti drugačije? Mislim da ne. Sve je to život. Još samo da "odradimo" tužan sprovod... Ufff.....

Već me par dana muči dilema - da li u ovo suludo doba povećanja cijena treba posegnuti za onim "no name" šamponom, tijesteninom, onom nekom jeftinom salamom tipa "parizer" ili nastaviti dalje s istim prokušanim markama?

Zapravo me zgrozio pogled na Barilla tjesteninu koja je poskupila skoro pa duplo. Jednom riječju nekih dobrih 80-ak posto! (kupujemo Barillu jer je većina proizvoda bez jaja, što je bitno u prehrani dijabetičara, pogotovog onog sklonog kolesterolu!)

Kao prvo - zanima me da li su to samo naši "greedy" tajkuni poslupili uduplo ili je sve otišlo u pm. Znam da se spominje povećanje cijena hrane - općenito u svijetu, (vidjeh nekidan neke sulude kupovine riže usred USA - koje zapravo i ne kužim), ali takve cifre??? Da ne spominjemo da je, nakon super dobre žetve, kruh svaki dan skuplji. A znam da će za loše sezone biti još skuplji, ali ovaj put na realnim ekonomskim ponuda-potražnja osnovama.

I da se vratimo na one neke jeftine kopije - posljednji put kad sam kupila neko tijesto iz lokalne mini-pekare - kod kuhanja mi je smrdilo iz lonca. Sorry, ali smrdilo. I to me definitivno odcijepilo od daljnjih eksperimentiranja s kopovanjem manje poznatih (ako su ujedno i jeftinije) namirnica.

A onaj litreni "K" šampon?? Da li će i on tako lijepo pretvoriti moju kosu u slapove mirišljave šljokičaste mrak frizure? S time da ovo govno od 250 ml guste mase poznatog svijetskog proizvođača košta više od litrenke dotične "No name" šuge.

Suđerica mi se "hrani" sa DM proizvodima i ne vidim da mi je suđe puno lošije oprano od razvikanih triput skupljih ostalih "marki". Isto tako se bijeli već pere u istim DM proizvodima i sve je ok. Uzimam i jeftinije proizvode ili čak izbjegavam strogo namjenske "vodice" za čišćenje kuće (puste pare) jer mislim da je bacanje novaca, a sve se da dobro oprati jednim jedinim proizvodom tipa Domestos.

Neću spominjati sulude cifre za kremice. I one manje egzotične - debelo ispod 100 kn (koje koristim mjesecima) su sasvim dovoljne za moje lice. Lak za nokte, koji ne znam iz kojeg razloga (a probala sam i one skupe) moram promijeniti nakon malo više od 24 sata, koristim onaj neki manje skup (mislim da se zove S-he). Jednom riječju - pazim što kupujem. Tj. pokušavam kupiti dovoljno kvalitetno za razumnu cifru novaca.

Da li mi Hrvati imamo predrasudu da ako je nešto manje skupo ili najjeftinije na tržištu - ujedno i sranje koje si pošteni čovjek ne treba priuštiti?

Znam da su to neke traume iz Jugonostalgičarske prošlosti kad se čekalo u redovima za ikakav detergent i kaladont, da sad ne spominjemo uloške, pa kad se netko dokopao inozemstva, kupovao maksimalno koliko je smio da opskrbi sebe i širu familiju.

Onda???

Jučer je, kao i obično sve počelo jako benigno. Spakirala sam djecu i sebe (haljinica, štiklice, bijela košuljica - opis je potreban u nastavku!) i krenula u Metropolu nećaku na prvu pričest. Guzda je već od jutra bio na nekom posl(ić)u, isto u Metropoli.

Do dolaska "cateringa" - termosice s janjetinom, stigao i Guzda. E sad, tu smo negdje, uz "rezano" Velebitsko - "ma nee, meni samo jedna čaša, ja se moram dovesti i do doma" - Guzda i ja napravili mračni plan. Naime, Malo dijete je već tako i tako uspjelo uvjeriti svoju ujnu da prespava kod njih, jer Guzda mora i slijedeći dan, tj. danas raditi u Zg, pa će ju vratiti doma.

U tom je trenutku Guzda ponudio super opciju - da odemo prespavati u vikendicu u Samobor. Ja?? Ovako upicanjena?? No da, brzo sam pristala na kompromis - nešto staro iz ormara moje drage nečakinje - trenirka, majica, pra-pra-stara (moja!) vesta stara dobrih 20-ak godina - nemam pojma šta radi kod njih doma...

Nasljedniku je bilo draže druženje sa čudima tehnike tipa Wii, TV i sl nego posjet prirodi, pa smo i njega ostavili na čuvanju. Na kraju, vikendica je konačno bila samo naša!!

I što da vam pričam?? Kamin, vatrica, muzika sa radija (TV kihnuo)...

Danas ujutro - cvrkut ptičica, zelenilo... Mmmmm....

Ako mislite da tako nešto ne postoji - varate se. Mi smo se upravo vratili iz raja!!!

Tjedan je prošao u istom tonu od prošlog posta. Osim što sam se danas jedno pet puta posvađala sa dotičnim šefom - oko četiri preko telefona i jednom uživo. Cure u upravi su nas čule sve do wc-a (posljednja vrata u hodniku). Ma, on će mene...

jednu od cura je uspio i rasplakati svojim ponašanjem "sveznajućeg" (u tu priču sam i ja upletena, no definitivno se ne osjećam krivom, a po meni ni dotična gospođa nije!), ali mene.. ne ne!!!

Jučer sam uspjela zbrzati jedan od sastanaka u Metropoli. Ispalo je da me nisu trebali niti zvati, no anyway - ponekad je baš zgodno kad ti u pravi trenutak upadne nešto takvo. Pri tom sam imala unaprijed dogovorenu kavu sa Mentinom. Stigla je iz Italije na par dana u rodni grad, pa sad između ostalog uživa u blog-kavicama.

A onda sam se sjetila još ovoga, pa još onoga... izvještaj kod Pjesma o jednoj mladosti, da se sad ne ponavljamo...

Bilo je zabavno malo se družiti sa ljudima koje poznaješ, one koje poznaješ samo po pisanju i one koji žive negdje daleko, a opet, kao da su ti prvi susjedi... Mmmm...

I došli smo do zaključaka da je ugodno na kavi sa više - manje vršnjacima, dok definitivno nemaš zajedničkih točaka sa nekim puno mlađim od sebe. Doduše, tako se i profiliraju čitatelji pojedinih blogova (principjelno ne komentiram blogove vršnjaka moje djece!)...

What else?? Za danas dobro. Ugodan vam i opušten vikend!

Moj koljega otišao na godišnji. Onako naprasno - odmah u ponedjeljak, ujutro, nakon kave. Ja ga lovim za rukav - Što se radi? gdje? kada? zašto?

Naime, ja uskačem kao zamjena. Da li su mi na vrijeme rekli? Šef (njegov) ili on? Ma neee...

I tako ja, osim nekog svog posla koji se, zašto uopće sumljati, zakarao tako da sam se preko dva direktora šamarala s nekima "s druge strane", borim i sa poslom "dragog" si koljege. Dok se on zasluženo odmara...

Pa sad gonjam poslovođe, šljakere, kuharice, čistačice, raspoređujem aute, tjeram ljude da rade, lovim ove što uleću s "čudnim" idejama.... Luda kuća!

I da, da ne bi mislili da sad, osim svog predragog direktora nemam i "šefa" koji mi to inače po opisu i nije. Imam, imam. Jerbo sada radim i za njega.

Pitala ja, onako u šali za "duplu plaću". Veli on meni - u naturi.

Rekoh: "Pazi se, a šta ako pristanem??"

Pošto je danas Dan planete Zemlje, vrijeme je da i ja malo u tome sudjelujem. Potaknule su me priče na tv-u o odlaganju smeća.

Naravno, kako su lijepo spomenuli - "pobožno" skupljam plastične i staklene flaše koje vraćam u dućan, kako bi mi vratili novce koje su mi već tak i tak uzeli.

Živcira me ponašanje prodavačica koje kolutajući očima uzimaju te moje flaše, koje JA moram pred njima prebrojati, koje JA pred njima moram razvrstati i kojima JA moram skinuti čepove. Ma fak!

Zato volim jedan od dućana koji ima stroj koji lijepo sam uzima bez prigovora i kolutanja te moje flaše. Lijepo mi da listić koji poslije unovčim ili prebijem dug u dijelu špeceraja i to je to!

Na poslu odvajamo papir u neke papirnate kontejnere, koje je jedno vrijeme naša čistačica praznila u obični kontejner. No, kad smo otkrili, "lijepo" smo joj objasnili da te papire odnosi u kontejner za papir, kojeg isto tako imamo. Ipak smo mi seosko eko-osvješteno poduzeće!

Moram priznati da sam malo lijena oko istog kod kuće. Nije da mi se da nositi dotični papir na drugi kraj našeg sela, pogotovo što ti kontejneri izgledaju totalno napušteni, polomljeni i nahereni...

Baterije? Hmm... Skupljam ja to tu i tamo, pa onda ispadne da ne znam što ću s njima. Nigdje u blizini mjesto za odlaganje istog. Ako ga čovjek i nađe, obično su to mjesta koja - imam osjećaj - totalno napuštena od onih što su ih postavili i ne izgledaju kao kontejneri koji se redovito prazne.

E da, još i nešto o vrečicama. Naravno da bih rado uzela papirnate vrečice, pa makar i platila koju kunu više (a i ove plastične su definitivno preskupe, nabavna cijena jedne vrečice je oko 10 lipa, a prodaju se po 1 kunu!) u našim super-maksi-hipo dućanima. Ne računam one (besplatne) papirnate vrečice iz skupih fensi dućana koje se dobiju kad potrošiš dobrih stotinjak i više ojra...

I za kraj, razmislite stanovnici Metropole - život Hrvatske ne počinje niti završava na Jelačić placu oliti trgu. I mi bi rado sudjelovali u čuvanju okoliša, samo da nam se to dozvoli!

Moja dobra prijateljica prije par mjeseci je odlučila uzeti otpremninu i otići u prijevremenu penziju oliti mirovinu. Ideja je bila da proda svoj stan u gradu i zamjeni ga za neki mali prigodni u Puli ili okolici, u blizini svojeg jedinca sina i toplog zraka, sunca i mora koje obožava..

E sad, s to nešto para što je imala nije baš mogla dobiti nešto dobro, suho, novo i u centru Pule, jelte..

Kao prvo, naprasno je još prošle godine prodala svoj stan. I dozvolila da ju "izbace" nakon mjesec dana, u trenutku kad nije imala pojma da li će i kada naći stan u Puli. Onda je isto tako naprasno kupila stan - apartman(čić) u izgradnji u bližoj okolici. I nastanila se u hladnom, iznajmljenom apartmanu u blizini. Sve skupa dosta nabrzaka i dosta nepromišljeno za jednu ženu s iskustvom. Hmm...

Anyway, dotična je u posjetu starom kraju. I srce joj puca što se odlučila otići od svojih prijatelja i toplog kontinentalnog kraja. Na moru je još uvijek zima, puše bura, puše jugo, dosadno joj je, a sina tako i tako baš i ne viđa - čovijek radi, ima svoju obitelj, malo dijete...

Da ne velimo da živi u selendri, gdje joj pod prozorom bruje traktori, ljudi idu u polje raditi.. I sad plače za "gradom", a sa to malo crkavice neće baš biti u mogućnosti da se često odveze na kavicu u centar Pule.

Zašto o tome nije prije razmišljala? Zašto je sve učinila tako nabrzaka? Jebiga, treba stvari gledati i malo dugoročnije. Nije samo "more" u ljeto, kad je vruće i toplo, puno ljudi...

Vidim da se već svi hruste da vide Osijek iz moje persepktive..

Kao prvo - koji qu smo se sprdli da sjednemo u auto i odemo tih 300-njak km do Osijeka? Guzda je imao nekog poslića, pa smo se potrpali u auto, uključujući dobre frendove - i pravac autoban i ono malo što fali do samog grada.

Prvo je pao posao, pa onda zadovoljstvo. Šetnja središtem grada! Da ne bi mislili da Osječani nemaju tulipane - eto dokaza (malo su mi u previše "seoskoj" kombinaciji boja, no eto..):



Jedan simpatičan detalj u blizini novozbegecanog hotela (ne znam da li postoji simbolika ili je samo razgirana mašta arhitekte):



Naime, uz rukohvat teće vodica, koja se na kraju prelijeva preko ruba:



Već je prije polaska Guzda zvao Slavonsku kuću kako bi nam rezervirao stol za večeru. Da ne bi bilo nekog neugodnog iznenađenja. Tako smo nakon obilaska centra skočili do Tvrđe da se dogovorimo oko predjela - pravog domaćeg fiša.

Onda malo šetnjice po Tvrđi:



Piva (kao pred-predjelo) u lokalnom pubu:



Nažalost, taman je završila škola, pa smo imali osjećaj da smo usred velikog odmora. Inače, pub me svojom atmosferom jako podsjećao na jedan lokal usred Amsterdama. I tamo sam se ovako dobro osjećala.

Malo nagradno pitanje? Tko je Cher, tko Rudarka, a tko Frendica???

(tko je vidio, vidio je - ja sam bila ona u jakni)

Povratak u restač gdje smo se "ubili" u fišu, ribama, tijestu sa sirom i špekom, divljači, kolačima, finom vinu,....

Povratak? Malo smo zalegli u autu. No da, Guzda je izbjegao plaćanje za prebrzu vožnju. No, to više nije predmet ovog razgovora... He he...

Ovaj tjedan je počeo jako benigno. Ili nije??

U ponedjeljak sam odjurila u pola radnog vremena na jedna sprovod u metropolu (kolega se spremao na posao i - srušio, odnjela ga južina preprošlog tjedna). A nakon sprovoda malo pićence - kako to već ide. Da ne ispadne da smo pokopali pesa (tako se to kaže). Riječ po riječ.. Juri nazad, kupuj cvijeće - frendica imala rođkas. Sva sreća da je poklon bio spreman već prije. Riječ po riječ - ili bolje rečeno piva po piva...

Utorak - mislim da je on prošao više manje normalno. Što znači da sam nakon posla obavila šoping, skuhala (za više dana tj. različit menu)...

Srijeda - sastanak (traje obićno dobrih nekoliko sati tj. više od pola radnog vremena). Pošto smo bili dislocirani od uobičajenog mjesta sastanka, domaćin je dužan i ručak. Doma u 5 i nešto..

Četvrtak - sastanak s Njemcem, uz ribu i ostale đakonije. Mic po mic.. (na kraju nisam zadovoljna sa njegovim odgovorima, grrr) - Doma u istih 5 i nešto. Bljak.

Danas? Posao, Njemački. Pa u auto i pravac Osijek... He he.. (kao što vidite taj dio me veseli).

Šta mogu, ipak sam i ja jedna seoska baba - ne mogu, a da i ja ne tračam malo one unutra - pa na Farmi. Kad se već i oni sami tračaju međusobno. He he...

Ne kužim kako su ovi Novi mogli neke stvari odraditi u ovih par dana što ovim Starima nije palo na pamet u tih pustih tjedana prije. Npr. kabinu za tuširanje (doduše polijevanje s lončićem) - no, definitivno puno ugodnije i više higijenski nego ona njihova brisanja krpicama i vlažnim maramicama.

No dobro, njima je i snijeg padao. No, da su o tome razmišljali - prije bi si to složili. Makar i u nekim zatvorenim dijelovima. Ne vidim da ih itko sputava u idejama..

Drugo - tzv. "blatna bara" - kako ju je opisao Davorin Bogović - ispala je super bogata riznica ribljeg mesa - i to mrak komada od par kila! A trebalo je samo malo štapa, špage, udice i kruha, te malo spretnosti i volje da bi se ulovilo malo mesa, pa makar to bila i riba zvana šaran..

U današnjoj emisiji baš i nije bilo puno o Alex-inim histeričnim ispadima. Možda je nju Yo spominjala kao onu s "ovisničkim krizama". Hmm..

A Slađa? Ljudi očekivali fajt, kvocanje, nadmudrivanje. Ono ispalo - Slađa zna kuhati, peći kolače, žena čisti i posprema i nikome ne pametuje, što je mislim u ovoj prvoj fazi i najvažnije. A poslije da vidimo - tko će izbaciti pravu rasnu kuharicu van. Pa valjda nisu tako ludi..

Nenek? Još uvijek mi djeluje sterilno. Kakav je već bio i u BigBruderu i ostalim emisijama što je vodio..

Onu babu - Splićanku će tak i tak izbaciti vanka, pa neću trošiti papir na nju..

Nekako mi pusto - nitko ne sere šovinističke izjave tipa Stipe alfa mužjak. Dobro veli Guzda - malog pišonju Alena su mogli izbaciti (tak i tak je izgubio), a fajtere ostaviti unutra. Pa da vidimo postotak gledanosti Farme! Ehhh...

Za početak - izvještaj o tulipanima. Kao što sam već i spominjala, izašla je i treća tura. Na moje iznenađenje, pošto sam zaboravila što sam posadila prošlu jesen.



I malo iz druge perspektive:



Kao što vidite u pozadini, stiglo i nešto starih cigli. Nemojte misliti da ne koštaju. A ne ne.. I jedva smo ih našli!

A da ne mislite da Guzda ne skija, evo par slika da vas razuvjerim:

Slika 1 - priprema:

Slika 2 - pozor:

Slika 3 - sad: (sorry, nema više!!)

(inače, da ne mislite da je čovjek poludi'a - posijao Guzda travu, pa je htio malo utisnuti u zemlju)

Volim svoju domovinu, Hrvatsku.

I mislim da je jedna od najljepših zemalja za živjeti. Ako se u sve uzme u obzir. Naravno da bih u nekim dijelovima svijeta zarađivala puste pare, no to bi značilo da radim po cijele dane i da nema radosti druženja sa obitelji, sa prijateljima, roštiljanja. Mislim da te kapitalistički svijet totalno poždere, i onda možda i imaš novaca, ali nemaš vremena za neke stvari.

No, nakon što sam vidjela prilog o privođenju gospođe Pukanić, pred televizijskim kamerama, uz policijsko prisilno izbacivanje (da se razumijemo - iz vlastitog stana!) u ludaru - pomalo sam skeptična. (ako sam dobro vidjela - od strane Hitne služba stigla je šefica - ona što se stalno pojavljuje na teve-u). To je pravna država? To je naše potkupljivo zdravstvo? Kad te netko moćan nazove, odtrčiš i nekog odvedeš u ludaru???

Pa to je totalna noćna mora - Pukanić, koji zapravo nije vlasnik ničega, nego se dobro priženio i vrti ženine pare - proglasio ženu ludom. Svaki put kad se želi rastati od njega. Bravo Pukaniću!

Da se sad malo prisjetimo i gospodina ex-ministra predsjednika osiguravajuće na kuće koji je isto tako svojoj prijetio Vrapčem i oduzimanjem djeteta (što je mislim gora kazna za jednu majku nego ludara i zatvor zajedno!).

I nije mi jasno kako to muški establirani članovi naše predrage hrvatske zajednice sve to mogu napraviti, svima pokazati dugi nos, dok smo mi žene tako jadne i nezaštićene.

Kako je mogla dotična teve kuća sve snimiti, a da se ni u jednom trenutku ne umiješa. I onda je to tako stajalo dobrih desetak dana u arhivi. Jer se nitko nije usudio pustiti u eter. (sve se događalo prije dva tjedna jer je jadna žena u petak puštena iz Vrapča nakon deset dana šopanja sa lijekovima, pa su ovi tamo vidjeli da ju ne mogu više držati pod ključem)

Valjda Pukanić svoju ne smije ubiti jer bi novac otišao nazat obitelji bogate supruge. Ili ????

Nakon svih ovih saznanja duboko sam skeptična prema navodnom napadu na život Pukanića. Kad ti netko dođe s prigušivaćem, mislim da je dovoljno sposoban da te odmah kokne, a ne ćići - mići pa se sam spasiš. Ma, molim vas ???

Loto - hrpa love na mom računu.

Ne govorim nikome ništa.

Uzimam pod ruku najdražeg mi stolara i odlazim šogorici u posjetu. Majstor počinje mjeriti kuhinju, dogovaramo nove el. aparate, šogorica bira boju kuhinje. Čudi se...

Najdražoj prijateljici uvaljujem kartu za vikend u Parizu. Njen neostvaren san. (Da li da idem s njom? Ma nee..) I nešto love. Da ima za potrošiti. Da se opusti. Uživa..

Guzda? Neee znam.. (ako dobije svoj Porše, ubiće se u tri dana, kako već ludo on vozi i bez njega)

Samoj sebi poklon? Najdraže bi mi bilo da odemo tjedan dana (naravno s onim drugim frendovima), svi zajedno s djecom na jedrenje ili kako god se to zove kad te skiper usred ljeta lijepo vozika po lijepoj našoj..

I onda vikne onaj odozgora - "Pa uplati više taj loto!!"

Iz one ljute faze, ušla sam u blues - fazu. Definitivno je tužno i žalosno kako se tretiraju žene. I nije to samo u našem društvo. To je i vani na zapadu.

Osim što su u mojoj branši, za isti posao različito plaćeni ljudi iz različitih zemalja (mi iz Hr. kotiramo bolje od Poljaka i Afrikanaca, ali jedno tridesetak puta manje od Europljana, da ne spominjemo Amere), različito su plaćene i žene.

Da sad ne spominjemo varijantu što se priča po kuloarima - ako je žena uspješna onda je to "odradila" preko kreveta, ako je muškarac - Vala, svaka mu čast, sposoban! (Tu mi je sad palo na pamet kako je Kolinda sigurno znala sva pristupna poglavlja, a ne ona koja jesmo ili nismo odradili, za razliku od zgodnog mladog, ali jebiga, neinformiranog ministra).

Ne znam uopće kako izgleda svijet mega-mnogoljudne Azije, silnih Kineza, Tajlanđana, da ne velim Japanaca. Ali, Afrika, pogotovo onaj njezin arapski dio (uključujući i dio arapske Azije) - ne treba ni pomišljati kako je tek tamo položaj žena u radnoj okolini. Hmm..

I za kraj - da ne bi mislili da Rudarka nema konja za trku!

Prihvatili su mi sažetak na jednom kongresu koji će se održati početkom srpnja u jednoj od onih baltičkih zemalja bogu iza nogu, a malo bliže od Rusije. He he..

Da vidim onda koji će me direktor i s kojim obrazloženjem moći spriječiti da odem i napravim prezentaciju svojeg rada i odslušam malo ostale kolege koje nisam vidjela četiri godine!

I samo da znate, krećem za par minuta na dalek put - cilj: Virje, Podravina, Kroejša !!

Kao što znate, Rudarka radi u jednom (relativno) muškom poslu, pa je takva i tvrtka u kojoj radi. Tako reći - muška.

I što god propagirali i govorili, definitivno sam kroz svoj poslovni razvoj osjetila negativne vibracije, da sad ne upotrijebim neku ružniju i težu riječ u vezi svojeg posla, zasluga, grešaka ili sposobnosti da nešto odradim - kao žena. I mogu otvoreno reći da sam se za sva svoja napredovanja morala potruditi puuno teže, sporije i više nego mnogi moji muški kolege.

Kenja je počela još nekidan samo zato što su se na jednom spisku želja za službeno putovanje (nakon nekih usmenih obećanja generalnog) našle dvije kolegice i dotična Rudarka.

Veli generalni:

"Pa neće valjda tri babe ići na put?"

A kad te iste "babe" šetaju strance u neke ne-radno popodne po postrojenjima, jer a) znaju engleski, jer b) znaju procese i c) najviše od svega zato što su voljne to odraditi, za razliku od nekih nam vrlih "muških" kolega - to je onda u redu.

I kad tim istima treba obećati - onako - pred svima - neka samo biraju kuda će otići - to je isto u redu.

Ali kad dođe do trenutka realizacije istog - e mućak.

(Da sad ne ulazim u raspravu da li je odlazak na kongres ili simpozij vrsta nagrade ili mjesto gdje će pametni nešto novog naučiti i primjeniti u svom poslu, pa je s time i sama firma dobila nešto za cijenu avionske karte, hotela i eventualno kotizacije.)

A danas još jedan biser mojeg vlastitog direktora nekim kolegama - gostima na sastanku:

"Rudarka će oprostiti što ću ovo reći - to je posao za muškarca, da hoda u čizmama po blatu..."

Ma dragi direktore, pa tko je u našem seoskom kolektivu više hodao u gumenim čizmama nego "tvoja" Rudarka?

U subotu smo veselo zalili 40 i neki rođendan dragog nam "starog" susjeda. Doma stigli negdje oko pola noći...

Zalegli kao klade, nakon vermuta, francuske, mesa, kolača, pive..

I negdje oko 3 ujutro - zvrnn zvrnn... (kako li već zvoni fiksni)

Skočio Guzda prema telefonu, a obje stislo u grlu. Fak. Što je sad???

Kad ono: "Policija...."

Čujem ja Guzdu kako otvara vrata i navirkuje se van da vidi da li je Das Auto (inače stara kanta, da ne bi bilo zabune) zakolčen u dvorištu gdje smo ga prije par sati i ostavili.

"Da da, tu je. Ne, ne znam tko još u našem malog selu ima isti takav.." čujem ja Guzdu.

Uglavnom, policija je lijepo, umjesto da sjedne u svoju službenu vozilicu i provoza se našim malim selu, nazvala da provjeri da li negdje ludujemo u gluho doba noći, ol' nam popalilo auto ili ništa od navedenog!

Pošto je ovo posljednje bilo točno, ostalo je samo - jebiga - "Sorry što smo vam smetali:"

Ma nemoj....

To što poslije nismo spavali - nikom ništa. Pa, draga Policijo, baš Vam hvala.

U nedjelju sam bila kao da me netko sažvakao i ispljunuo..

Update: Vidim da su neki malo zbunjeni. Usred noći se i meni činilo da se radi o nekoj neslanoj šali i/ili nedajbože anketi budućeg lopova. No, i Rudarka konja za trku imade, pa sam slijedeće jutro nazvala svoju vezu u policiji da vidim o čemu se radi.

Sve živa istina!

Veli meni moj poznanik - policajac "Ma znaš, nismo stigli osobno provjeriti situaciju i poslati patrolu." Ma da, dvije ulice dalje od dotične policijske stanice. Yeh right!

Kao što ste već prije vidjeli, prije jedno mjesec dana moji tulipani su bili u crvenoj fazi, kao što se i vidi:



Ošli crveni i pojavili se oni drugi - bijeli.



Prekrasni su. Prošlih godina izašli su svi skupa. U obje boje...

Valjda se vrijeme spoje*alo..

E pa sad ovako:

Osim što je Buš imao na sebi isto odijelo i istu kravatu oba dva dana, a naše "celebe" naćeralo da obuku frak, listerno odijelo, a žene duge halje, bez dekolte-a (kako je to lijepo objašnjavao onaj najnoviji fešn-guru što maltretira najnovije to-be manekenke s mog trećeg programa) za večeru, a danas dovuklo iz cijele 'Rvacke, uključujući i cijeli nogometni klub iz Žminja, neke se zna! - uf što ja pamtim bedastoće s televizije - u gradu je bilo super voziti se autom.

Svi se pobojali, pa ostavili metalne mezimce doma. Doduše, neki, kao moj Bracko nisu ni radili (pa on tuguje već dva dana kako uživo neće vidjeti Air Force One), djeca nisu bila u školi - što je pak moje dovelo u tugu i jad što živimo na selu koje ne posjećuje predsjednik Amerike. Nikad svi zadovoljni..

I da, svaka čast što imamo tako "kulturnog" ministra kulture (tko ne zna, radi se o korpulentnom, da ne velim neku težu riječ - Biškupiću) koji se usred svečane večere digne (ispred kamera državne nam teve) i uslika Buša kako srće juhicu. Ma, svaka mu dala...

Dalo bi se tu još, no nisam baš cijelo vrijeme buljila u teve...

A o tuči "uživo" na Farmi???

He he... Negdje su producenti kose čupali što svi gledamo uživo kako se jedan boksač upitnog QI i jedan ex-new york seleb čudnog ponašanja mlataraju...

Stigao mi nekidan Redbook iz daleke Amerike. I Cosmopolitan. Za neku sitnu paru pride pretplati za Redbook.

Nemojte me sad kritizirati. Nije neko visokoumno intelektualno štivo, no, svaka novina je dobra novina. No dobro, o Story-u i sličnima ne želim komentirati...

I sad - listam ja listam...

Sve fine majice, jednostavne, lagane.. Traperice.. Nabaciš štikle i ...

Manekenka na slici izgleda super.

To što majica na meni ne stoji baš kao i njoj. To što mi traperice na guzici ne stoje kao i njoj. To što u štiklama ne mogu niti stajati, a kamoli hodati...

Gdje smo, šta smo???

Kao prvo, Maloj su na tijelo nalijepili kontinuirani mjerač GUK-a oliti šećera u krvi.

To izgleda ovako:



Doduše, naša bolnica ima malo stariji model ovog mjerača, s time da je senzor tj. iglicu dobila u guzu. Bilo je tu malo nagovaranja od strane gl. sestre da gospodična pristane dati svoju guzu na uvid hrpi studentarije i specijalizanata koji su gurnuli nos u našu edukaciju vezanu uz gore spomenuti aparat.

I onda su nas poslali doma.

O tome sam i sama razmišljanja - šta će tih par dana u bolnici jer u tom slučaju se neće pokazati stvarno stanje "šetanja" šećera tokom dana u "real life" situaciji škola - kuća - igra.

A možda je sve zato što smo u bolnicu dovukli (čak) dva Spužva - Bob jastuka???

Tako da sada pišemo sve što se dešava. Od mjerenja šećera klasično na "običnom" aparatiću, što je i koliko pojela (počela sam opet malo i vagati da vidim da li je to stvarno količina koju ona treba - može- hoće pojesti), kada se što desilo....

U petak se vraćamo na skidanje aparata, očitavanje rezultata, komentiranje i konzultacije...

Nadam se samo da nećemo zapeti u krkljancu zvanom "Buš (nebuš) u gradu"