Danas baš i nije neki dan...

Listam ujutro Večernji - i bacim pogled na osmtnice. A kad tamo jedno poznato lice...

Moja (pokojna) vjenčana kuma je imala troje braće - jedan je poginuo kao dobrovoljac u ratu (s nepunih 30), ona je umrla u svojoj 30-oj (od bolesti) i danas drugi brat - u 40-oj...

Pošto od njezine smrti nismo u kontaktu sa roditeljima ne znam detalje, osim što piše da je umro od bolesti (čovjek je divlje vozio motor od svoje valjda 15-e i prva stvar što me Guzda pitao je bilo da li je stradao na motoru) i da ima ženu i dijete... Ufff...

Jadni roditelji koji su od svoje četvero djece izgubili skoro pa sve...

Onda me slijedeća tužna vjest dočekala doma. Mala plače - njezin mali kolega iz razreda je nakon godinu i sitno borbe s lekukemijom preminuo.

Jedino dijete...

Poslali smo telegram. Zapalili svijeće...

Problem je kako utješiti Malu. Tu i tamo smo (u trenucima kad je malom zdravlje bilo dosta loše) pričali o mogućnosti da bi njegova bolest i liječenje mogli tužno završiti. No, s druge strane, teško mi je bilo Maloj u lice reči istinu - znalo se da boluje od dosta opakog oblika leukemije i da su mu šanse za odravljenje puno manje od onih optimističnih 70-ak postotaka u onim "boljim" oblicima leukemije.

Da li sam trebala postupiti drugačije? Mislim da ne. Sve je to život. Još samo da "odradimo" tužan sprovod... Ufff.....