Uvijek su nam tuđi problemi, brige i nedoumice puno čišće i jednostavnije za vidjeti nego naši vlastite. Da ne velim zanimljivije, pošto se možemo tješiti kako je nekom drugom puuno gore nego nama...

Nekidan sam bila kod frendice. Ona friško stigla s roditeljskog kćeri, mala
prvi srednje. Znalo se da su ocjene loše, ali se nije znalo da su tako loše da je pitanje da li će uspjeti proći razred.

Između ostalog jer je s dva profesora, osim što ima jedinice - i na "pas mater" - jer eto - ona je tako pametna, a profesor nepravedan i glup...

Igrom slučaja, u trenutku kad je mala došla doma, počela je mala terapija (pošto je u gostima bio, tada prvi put u njihovoj kući, prijatelj - psihoterapeut, inače bivši profesor u toj istoj gimnaziji).

Ja sam se stopila sa kaučem, da ne sudjelujem niti vizualno u ovoj maloj psiho-igri između majke i kćerke. Bilo je tu i suza, smijeha i svega u isti trenutak.

Ne znam da li će polučiti ikakve rezultate (svjedok A oliti Rudarka je dopisala da prilaže 200 kn u slučaju da se "ugovor" - raspored učenja i polaganja nedovoljnih ocjena ostvari pozitivno - novac je najjači pokretač, he he!!), ali bilo je opako dobro.

Očarana sam načinom kako je jedan čovjek (koji je inače moj prijatelj iz sasvim druge priče, tako da uopće ne zna prijateljičinu situaciju u kući i šire) vodio razgovor i pročišćavanje problema "do kostiju".

No definitivno je zaključak slijedeći: u svemu našem trudu da djeci pružimo i više nego što možemo, bilo to materijalno ili moralno - oni ostaju mali sebični vragovi koji neke svoje traume svaljuju na vlastite roditelje.

I točno znaju gdje i kada mogu "udariti" da bude najbolnije!!

Svejedno, meni je mala draga i držim fige da uspije ispraviti ocjene ili u slučaju pada - da joj konačno "sjedne" u čemu griješi!!

A frendici? Da se konačno poševi...

Tužno je to i žalosno kad ti muž strada i ostavi udovicu s nekoliko male djece s posebnim potrebama. Da sad tu ne rastežem priču o tome što mislim o motorima i motoristima (nema smisla pošto se i Guzda bavi nekim jaako divljim adrenalinskim sranjima) i frajeru koji ostavi iza sebe hrpu kredita nejakoj čeljadi...

No da..

Ali, kada dvoje ljudi, s nekoliko djece, živi zajedno, a zapravo je tip već godinama s nekom mladom studenticom, službeno, otvoreno, javno - a žena to trpi - i ne znam što čeka - e to je pitanje!

Doduše, priča ide ovako - mačka je bila na prvoj godini faksa kada su se skompali, kao balavci (hihotanje, držanje za ruku) - on je već tada bio "stara ćuka", a ona je zapravo bila 18-nja balavica. I napravi su bebu. Pa se oženili. Pa je ona rodila. Pa nastavila faks (jedan veoma ozbiljan i respektabilan ne-zajebantski faks!!). Pa rodila još jedno. Pa diplomirala. Pa se zaposlila...

On?

Radio je on tu i tamo. Od hobija napravio posao. Muvario se....

Ona je ulagala u (njegovo nasljeđe) kuću, odgajala djecu, hranila i oblačila (doduše i njezini starci)....

I što bi sad vi učinili???

Otišli? Tražili pravdu na sudu? Stisli zube?.....

Glupo mi je komentirati što se dešavalo na Eurosongu. U jednom trenutku sam se zapitala zašto se mi čudimo pjesmama na Dori. Pa ovo je puuno gore, puuno užasnije i puuno dosadnije od bilo koje pjesme na našem lokalnom izboru. Ehh...

No, već se danima pitam nešto sasvim drugo. U jednom od naših slavnih tračerskih novina izašla je slikom bogata reportaža s crkvenog vjenčanja & krštenja djeteta jednog našeg slavnog nogometaša i njegove družice. I skupilo se pritom dobro društvo ex i trenutno važećih nogometnih bogataša sa svojim boljim polovicama i nejakom dječicom.

I sad - na svu tu lovu i blještavilo, kupovanje (pre)skupih haljina po Milanu, Londonu, New Yorku i tko zna kojim metropolama ispalo je slijedeće:

- da su dvije dame došle u indentičnim haljinama (samo različitih boja) - doduše, jednoj je puuno bolje stajala, he he
- da je svaka druga stigla u krpici iz Lanvin-ovog dućana (da nije "Sale"?)
- da je ditična mladenka - majka krštenika došla u nekoj krpi koju bi moja seoska krojačica puuno bolje sašila, pa bi to i bolje stajalo na dotičnoj (inače - gle čuda - ex-manekenki), a kad ono - iznenađenje - isto iz Lanvinove kolekcije
- da su djeca izledala kao iz crtića, obučena u bijela odjelca i slične pi*darije tipa onih malih kraljevica sa duplerice drugih tračerskih novina
- da je dijete (starosti moje Male) bilo obučeno u nešto roza - svijetloplavo što uopće nije stil jedne 11-12-godišnjakinje. Koma.
- da je jedna poznata pjevačica došla u skupoj ciganjsko - šarenoj krpi u kojoj ja ne bih ni na plažu..

O nogometašima nema smisla trošiti vrijeme i trud. Taj "moderni" stil oblačenja nisam nikad zgutala..

I svi su u zalazak sunca veselo otišli na klopu i "odlično se opustili uz omiljenog im Halida Bešlića uživo"...

Jadna li nam majka s takvim bogatašima...

Da ne bi mislili kako ovaj vikend nismo zaposleni - (opet) bili na jednoj krizmi. Ovaj put krenuli smo prema Metropoli.

Moram priznati da mi je danas bilo puuno ugodnije nego prošli vikend u Bjelovaru. Naime, pošto je pater familias - Talijan, tako su na feštu stigli i baka, nećakinja, kum i još malo Talijana.

A Talijani - kao pravi Talijani - govore odlično i isključivo talijanski. He he..

No, uz "Plavac mali", nešto Grappe oliti po naški - rakijice - bilo je veselo, pa smo se nekako sporazumijevali i ugodno proveli.

Nisu to bili neki (pre)učeni prenapuhani stranci, već simpatični ljudi iz jednog manjeg mjesta sjeverne Italije. No, bez obzira koliko se popilo, svi oni imaju onu finoću da se ne oblijevaju do besvjesti, što se zna vidjeti na nekim našim veselicama. Il' ljudi piju vodi i sok (pa ti neugodno išta "jačeg" pokraj njih naručiti) ili se oblijevaju, brljaju, padaju s nogu i sl...

A u krajnjoj liniji, nisu nas gledali poprijeko, uz odmjeravanje što smo obukli, što donijeli i o čemu pričamo - kao što se desilo prije tjedan dana. Definitivno su me počele smetati neke neizrečene misli "dragih" nam frendova koji bi nas utopili u žlici vode. Definitivno naporno...

E pa, nemam pojma zašto, ali jučer sam odgledala cijeli Eurosong - tj. drugu polufinalnu večer.

Nekad je Eurosong oliti Eurovizija bila pojam Europe, zapada, Graza i Leibniza zajedno - kad je Kraljica Majka donijela olovčica, roza mirišljavih gumica, ananasa i ostalih blagodati (fino brašno i šećer - samo za kolače) tada tako nedostižne Eu. U to se doba Eurovizija gledala svečano, nije bilo odlazaka u kino ili druženja "vani" ili čitanja knjige. Još uvijek pamtim Danijela sa "Julie" ili Rive s "Rock me baby"...

A kako je to bilo jučer?

Osim što su u finale dan prije ušle Azejbežan, Izrael (doduše, oni već duugo pjevaju na Eurosongu) i još neke države iz jako čudnog poimanja Europe, sada ih je bilo, osim naših malih balkanskih državica i iz Albanije, Gruzije, svih onih ex-ruskih država (uključujući domovinu Ruslane, bivše pobjednice). Nema zbora - ako se malo čovjek potrudi, može malo naučiti i o geografiji (ili zemljopisu - kako li je sada pravilno??).

Sve u svemu - osim Islanđana, Danaca, Švicarske (pjevao je jedan jaako zgodan Talijan) - skoro pa nije bilo onih starih predstavnika po kojima ja pamtim Euroviziju.

A odjeća?? He he...

Znam ja da je srebno - imperativ ove sezone. Ali, brate mili toliko srebnih oblekica - to ne bi prošlo ni na Hreliću. Guzda je navijao za predrage nam turiste - curetke iz Češke. Eee - te su bile kao manekenke, u malim srebnim minjacima.

Bilo je tu i gusara - meni osobno totalno izgubljeni na krivom mjestu, u krivo vrijeme, ali gle čuda - ušli oni u finale.

Bila je mačka u crvenoj vjenčanici tipa one pjesme Gun's-a - sprijeda minjak, odozada malo duže + crvene čarape s halterima koji se vide. Nisam sigurna da je prošla u finale.

A pjevanje?? Skoro svi, osim naših i male Albanke su pjevali na engleskom. Pa su se sve pjesme stopile u jedan veliki engleski čušpajz tipa Huljić pjesmuljaka. Ne možeš razlikovati jednu od druge.

Naši? Bez obzira na pljuvanja koja svaka pjesma i svaki izvođač dobije kad pobjedi na Dori, ja sam uvijek u duši partiot, pa sa suzom u oku i grčem u trbuhu (valjda da oni ne zaborave riječi, notu..) pratim naše. Meni su naši uvijek dobri i uvijek mislim da su bolji nego što na kraju poberu bodove. Tako je i s Lacijem i ostatkom ekipe iz "Kraljeva ulica".

Srbi? Bez obzira na svu ratnu patetiku, što se tiče običnog života, komedije (na svoj račun), muzike i svega - oduvijek sam im zavidila na načinu kako se ponašaju. Šta god mi pričali, oni definitivno imaju kulturu življenja koju ja ne prepoznajem kod nas. Nekako, mi smo neki narod sitne duše koji stalno viri drugima u tanjur i stalno nešto kvoca, i stalno mu je nešto loše. I tako kroz povijest...

I za kraj - osim što Guzdine Čehinje nisu ušle, a bome ni moj zgodan Talijan koji je pjevao za Švicarsku - valjda će ovi u finalu biti bolji. He he...

Update: Samo neka se zna da mi je danas godišnjica braka. Naravno, Rudarka je zaboravila na nju. Prošle godine, na okruglu godišnijcu smo zajedno zaboravili dobrih dva mjeseca, tako da je bilo prekasno da tražim i dolični poklon... Ehhh... Nikad od mene poštene žen(ic)e...

Veli Guzda da stalno nešto kukam, kenjam i seruckam (možda ne baš tim redom).

Pa sam odlučila opustiti se i ne razmišljati što bih i kako bih provela ovih par slobodnih dana da je:

a) lijepo vrijeme (a nije)
b) imam novaca (a baš i nemamo).

Ujutro me uhvatio blues što su svi negdje na moru, a mi doma (doduše uz tople radijatore, ).

No, zato sam ispekla lagani proljetni voćni kolač (dijetni - s upotrebom voćnog šećera i sladila!). Nisam se mogla odlučiti da li upotrijebiti jagode (koje još nemaju pravi miris i okus) ili smrznute višnje (domaće!), pa sam opalila - pola - pola.

Pozvala frendove na kavicu i kolač - five o'clock Nes i kolač.

Sjeli van na teracu pošto se pojavilo i sunce, malo pojeli, malo popričali - i ošlo moje loše raspoloženje u vjetar...

Kako zapravo čovjeku malo treba....

Opet jedna "radnička" storija.

Jedna moja poznanica, inače majka djeteta s posebnim potrebama, radila je u jednom našem gigantu. S centralizacijom posla morala je još davnih dana biti prebačena u veći centar u 60 km udaljen grad. No, s obzirom na sve doma, ljudi iz uprave su našli načina da ostane u našem selu, uz rad 4 h dnevno (na što je imala pravo po zakonu). I tu se stalno nešto bunila kako joj još ne idu na ruku, jer eto, ne može ona.. I slično. No da...

Žena je prvom prilikom uzela poticajna sredstva i kao višak otišla iz firme. Svi sretni i zadovoljni.

I? Čemu priča?

Čujem danas da radi. U gradu (onaj od onih 60 km udaljenosti). Puno radno vrijeme. I ne buni se. Ma daj..???

Da su je ovi gore spičili, bilo bi frke i panike, novinara i sl. pizdarija. Ovako, uz onih stotinjak tisuća kuna otpremnine ništa joj nije teško...

Dok neki u isto vrijeme rade, ne primaju plaću (pa makar ni onu faking minimalnu) i pokušavaju preko medija nešto učiniti. A Talijan - vlasnik čoha jaja negdje na Karibima...

A sad ja malo o zatvorima...

Očito da je našim zatvorenicima voda došla do grla, pa su se počeli buniti, štrajkati, pojavljivati na televiziji i svakim danom tražiti sve više prava.

No da..

A o čemu mi ovdje govorimo? Kao prvo - u zatvor se ide ako si nešto gadno zdipijo, udavio, ubio, silovao ili neku drugu grdnu radnju učinio. I onda te potrpaju u pržun.

I šta bi ti htio? Hotel s četiri zvjezdice?

Ajdemo to pogledati iz kuta jednog prosječnog penzića sa malo manje od 2.000 kuna penzije. Na režije mu otpada više od pola. Još par stotina na lijekove, participacije i sl. zdrastvene namete. Što mu ostane za hranu? Sigurna sam da se zatvorenici bolje hrane od tog dotičnog penzića.

Liječnička skrb? Sigurno su pokriveni liječnikom svih 24 sata i to bolje od prosječnog hrvatskog građanina koji čeka na operaciju u prosjeku 3 do 6 mjeseci, a na specijalistički pregled od 1 - 3 mjeseca (ili čak i duže). A šta bi onda oni htjeli???

Smještaj? Jebiga, zato su ih i strpali unutra da malo pate i da se gužvaju. Zatvor je kazna, a ne razbibriga ili hobi.

Puštanje na slobodu? Osim što si uz dobrog odvjetnika i/ili vezu sa sucem možeš "kupiti" da uopće ne budeš kriv, a zgazio si do sada dva - tri penzića i (nedajbože) dijete pijan za volanom, pokrao nas što plaćamo poreze, prireze i ostale namete ili sikirom zatukao susjeda - najbolje bi bilo da te doma puštaju pa da se "odmaraš" od zatvora. Maaa....

A zašto se kazne tipa - prebrza vožnja mogu zamijeniti za sjedenje u tim, sada prenapučenim zatvorima - to bi se trebalo nekog drugog pitati. Ja sam za opciju - kopanje rupa za ukop, sadnja cvijeća, metlanje ulica....

Kao ona prgava crnkinja što mobitelima gađa svoje namještenike...

Svi se nešto bune, prosvjeduju i štrajkaju. A mi neka radimo.... Fak off!

A šta da vam kažem???

U ovih posljednjih nekoliko tjedana obavili smo:

- jedne krstitke (50-ak ojra)
- prva pričest - bliži rod (50-ak ojra)
- krizma - Nasljednik kum (preko 150 ojra)
- familija - rođendan (poklon kupljen još u Italiji + buketlin)

Ostalo nam je:

- prva pričest - zwei komada (slijedećih 80-ak ojra)
- krizma - zwei komada (?? ojra) + rođendan prijateljici - majci jednog od krizmanika
- rođendani Netjacima (nešto poklona već odrađeno unaprijed)
- rođendan Guzdi jedinome...

Kao što vidite, ispada da vaša najdraža Rudarka radi uglavnom za poklone, odnosno kuverte s kešom za ove starije. Naravno, u svim ovim gore opcijama postoji još djece u kući koja očekuju svoju vrečicu s poklonima, većima ili manjima...

Najviše me razljutio poziv jednih "dragih" prijatelja koji se nisu udostojili doći niti na jedan naš dječji rođendan već par godina, jer im ne odgovaraju datumi (dok mi redovito odlazimo njima u 80 km udaljen grad), ali isto tako ne udostoje se doći ni u neko doba koji bi njima odgovarao. Tu čak nije priča u vrijednosti dječjih poklona koliko je to njihov nemar u tom našem dugogodišnjem prijateljstvu...

Što još reći?? Muka mi je od svega....

Mali izvještaj: Umjesto gastala odlučila sam, kako mi se to lijepo dopalo u Italiji, popiti jednu Grappu oliti rakijicu. Tako da sam, konačno u šlapama i ugodnoj odjeći, uz komp. i rakijicu u domaćoj atmosferi.

Prvo od dva slavlja je bilo u Bjelovaru. Mrčali su se oblaci okolo naokolo, dok smo mi sjedili u ugodnoj atmosferi u dvorištu, pod onim lijepim suncobranima (koji zgledaju kao "da vise"). Bilo je tu i juhe, janjetine, mesa i salata raznih (domaćini vole eksperimentirati sa povrćem u raznim neuobičajenim oblicima), pa odlično uspjele rožate, kolača, pa malo odmor, pa voćna salata, pa odmor pa kava, pa odmor pa sladoled.. Ufff...

Na drugom mjestu smo popili malo pive i kvit. I malo kolača, da ne uvrijedimo domaćicu... Next time would be better...

Na treće mjesto nismo ni otišli. Kaj nejde, nejde... (tu su nas zvali da svratimo, "bez obaveze")...

Stigla je nekidan visoka delegacija jedne arapske kompanije u jednu našiju.

I šta se desilo??

Gospođa direktorica te naše kompanije je po strani, uz klanjanje i bez dodira ili blizu sjedenja komunicirala sa dotičnima, naravno uz ostale svoje kolege - direktore i ine šefove.

Jela se samo riba. Jer je sve drugo meso "proizvedeno" tj. životinje nisu usmrćene po muslimanskim vjerskim običajima i zakonima. Od naše delegacije se očekivalo (i odradio službeni ručak) bez alkohola - da se gosti ne uvrijede. I sve u tom tonu...

Da se malo vratimo na visokopozicionirane ali nekulturne i bučne Amere kao što je bio primjer nedavni boravak Busha unas. I tu smo se - doduše na drugi način - dodvoravali "dragim" gostima. Da ne prepričavamo "dress code" one famozne večere slavnih..

Pa jebemu, znam da je pristojno ponašati se dostojno običaja zemlje u kojoj boraviš - i mi se svi definitivno dolično (ponizno) ponašamo u pojedinim muslimanskim zemljama, kao i svim ostalim zemljama i njihovim lokalnim običajima, ali da to moramo trpiti i u svojem vlastitom dvorištu - e to je pitanje..

Pojašnjenje: Vidim da dio vas nije shvatio post. Ovdje nije priča o tome da li smo ili nismo dobri domaćini na način da u skladu sa vjerskim običajima gosta podvorimo, već o tome da su ONI od naših očekivali da se i MI držimo tih istih. To znači da (u onoj priči s Arapima) NITKO nije pio alkohol na dotičnom službenom ručku, a ne samo gosti, te da NITKO nije jeo (skoro ništa) jer su ovi brljali po tim nekim ribicama. Ne velim da smo mi sad tu mi njima morali trljati nos s nekim odojkom ili nekim drugim dijelom svinje, no da se nije moglo pripremiti nešto u skladu sa našim običajima svečanog službenog ručka - jeli oni ili ne - e tu mislim da smo mi ispali prefini... Hmm..

Dobro jutro radni narode (ne Crne Gore, makar tamo pozdravljam jednog frenda "na privremenom radu") lijepe naše!! Skoro je 7 sati!!!

No da, jučer sam, zbgecana za spešl dej - maratonski sastanak koji vodi naš diša, obišla par dućana (klinci trebaju neke traperice i majice) da ja prije njih vidim cijene, a poslije ću i njih dovesti za biranje. Sastanak se odužio, ja se sva pokočila od silnog sjedenja, pa eto - ajde da malo protegnem noge..

I veli meni prodavačica - "Ha, gotova šihta za danas?" (žena je jako simpatična i uslužna i često kupujem sve moguće poklone, a i svoju djecu oblačim u tom dućanu s Noname, ali kvalitetnom dječjom robom, tako da način na koji je postavila pitanje nije bio uvredljiv već simpatičan)..

Ta me primjedba veselila - žena misli da radim u lokalnoj tvornici. Znači da nisam takav bauk kako me predstavljaju ostale prijateljice (navodno me se boje neki prodavači boje )

No da, a dućan kao mjesto izbora svoje djece mogu prekrižiti. Ništa im se nije dopalo kada smo malo iza došli (ja presvučena u sportiš - "za po doma")... Damn..

I za kraj - ne mogu, a da ne komentiram onu tragediju u Osijeku - kada je auto pogazio malu od 4 godine. Nisam provjeravala da li je dijete živo ili otišlo anđelčićima, no postavlja se slijedeće pitanje: Što je samo radilo u vrtiću? Piše po dnevnom tisku da ih je majka ostavljala (nju i još jedno dijete) svaki dan SAME na igralištu od vrtića.

Pa je mala ovaj put krenula sama doma - možda je bila žedna, možda joj se piškilo, možda...????

Pa dijete ima samo ČETIRI godine!! Hello??? Gdje je tu socijalna služba i diječja pravobraniteljica da se pita????

Poskupilo gorivo. I tko zna kada će se poskupljenja zaustaviti. Tako je to na svijetskom tržištu. Tako je to i u lijepoj našoj.

Nećemo sad kako i zašto. Pitanje je - da li smo mi zemlja koja treba konzumirati toliko vožnje autom? Znam, znam, kada čovjek živi na selu to je neizbježno. Nema baš previše gradskog prometa ili ima ona dva - tri busa dnevno što prođu prema nekom većem mjestu s Domom zdravlja, poštom i mesnicom.

Ali u velikim gradovima? Narod se bjesomučno vozika, pogotovo u vrijeme odlaska i povratka na posao. A ono gužva... A ono po jedna glava u autu. A ono od dvoje u kući zaposlenih - svako u svom autu..

Pitanje prestiža? Pitanje kvalitete života? Pitanje ponosa??

Tu bih htjela učiniti i poveznicu sa mobitelima. Kud sad baš to?? E pa ovako - emisija o siromašnim nam sugrađanima. Nemaju ljudi djeci za kruh, odjeću i školske knjige. Kukaju i nariču. Skuplja se humanitarna pomoć...

A kad ono - na stolu se kočeperi mobitel. Čak u ovom trenutku nije pitanje skupoće modela (makar bi se i o tome dalo pričati), već o onom - barem 100 kn potrošenom bonu mjesečno. Da li je to baš nužno?? Da li si netko s takvim primanjima može priuštiti, ruku na srce jednom predmetu koji nije da nam je potreba, već više zabava na koju tako olako trošimo novce..

Da ne spominjemo dječje mobitele. Ne želim ulaziti u politiku odgoja domaćeg nam bogataša kojem dijete šeta mobitel od par tisuća kuna, ali zar je baš potrebno da ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem moraju svakom djetetu priuštiti to mobilno čudo. I onda možemo zaboraviti onih 100 - 200 kn minimalno po glavi domačinstva za bonove. I onih 100 - 200 kn za fiksni. Pa si ti misli... A onda je frka kad dođe račun za struju i vodu. Skupo.. Eeee.....

Mislim da je to Njemačka jako dobro posložila, barem što se tiće spiska stvari koje su nužne za život i one koje su luksuz. I nema majci - ako si dobitnik državne socijalne pomoći - ne možeš biti ponosni vlasnik auta, pa niti neke olupine, ako takvih uopće ima u Dojčelandiji...

A ne naš mali Cigo - vrtić besplatan, roditelji ne rade, a dovoze ga svako jutro u Mečki na čuvanje.... To je život!!

Ahhh....

Jučer smo se skupili na jubilarnu 25. godišnjicu mature...

Ajoj. Sve mi (tzv. OC za jezike - tako ti se to nekad zvalo, prije nego što se dio vas i rodio) curke - u duši i dalje dvasdesetinešto godišnjakinje, osim što su nam djeca srednjoškolci, maturanti, jedna studentica...

Došla jedna iz Engleske, jedna iz Švicarske, jedna iz Njemačke. Ima nas i u Americi, još jedna u Engleskoj, još jedna u Njemačkoj, jedna u Srbiji (?) i nažalost, jedna na Mirogoju...

Posljednji veliki susret bio je prije pet godina. Nekako mi se čini da su se cure tada malo više zbegecale. Kao da je većinu puknulo doba srednjih godina, pa eto - nema veze, dobre su i stare ofucane stvari tipa bijela košulja - crne hlače...

Bez obzira na + ili - (toga skoro pa nema) kilažu, na licima nam se vidi tih 40 i nešto godina... Jebiga. Život ide dalje...

Nema novih rastava, nema novih vjenčanja (drage nam usidjelice još starije ), nekoliko male djece (jedna je majka prvorođenka u tim četrdesetima!), nekoliko majki od troje djece (ajde de - nećemo pomrijeti ), nekoliko novopečenih poduzetnica, uz postojeće dvije samostalne i jedna supruga vlasnika vele-something ...

Došla nam je ti tičerica. Žena se - sa ultrakratkom sijedom modernom frizurom i odličnom linijom - drži super!! To je moj cilj. Takav izgled!

A ja?

Svojim životom na selu, poslom koji nema veze sa većinom ostalih, čak i izgledom izgledala sam kao ispala iz gnijezda.

Da li je to dobro ili ne - trebalo bi njih pitati. Ja se ne žalim..

Tko je vidio...

Dobro jutro radni narode!! Još nije sedam sati!!

Relativno odmorna, od jučeračnje gnjavaže po Metropoli, spremna sam za novi dan!!

Nakon parkiranja u novoj garaži na Kvatriću (zwei puta po par minuta, no stroj mi je naplatio cijeli sat!), polusatnog traženja parkinga u zoni užeg centra grada (gdje su svi ti ljudi, pa morali bi se nakon 2 sata maknuti i pustiti nekog drugog na svoje mjesto!!), gužvancije na Cvjetnom (taman je uletio Mamić u mikrofon, damn), slušanja uživo Goge i Picigin benda - malo dalje, na čošku Varšavske i Gundulićeve (nadam se da me direktor nije vidio u kadru tv kamere), obilaska mojih standardnih lokacija - Alogoritam i ovaj put - zbog Sajma knjiga - Megastor u Boškovićevoj, no da i onaj veliki dućan Benettona na Cvjetnom, znam znam, sramim se, ali šta ću - on me podsjeća na obilaske dućana u Grazu...

Sajam knjiga? Zgodna manifestacija u okviru prekrasne knjižare (ahh, u jednoj smo knjižari u Amsterdamu odmarale kolegica i ja uz kavicu...). Svaka pohvala organizatorima, makar nisam pronašla ono što sam tražila - neku dovoljno razvikanu knjigu da ju mogu pokloniti seoskoj prijateljici za rođendan. Popusti su 20%. Da sam očekivala i više, jesam, no, za ovu našu relativno nekulturnu zemlju i to je super pet.

Naravno da sam vidjela neke poznate face. Nakon što sam prošla pokraj nekog curetka od 40-ak kila i poznatog lica - ispalo je da sam očešala Yo. Jebate, ta žena nema u sebi ni malo krvi ni mesa, pa i ja izgledam pokraj nje debelo. Moja klinka nosi veće traperice od dotične. Hmm..

Nažalost, šogorica nije mogla pobjeći vanka na kavu, pa se nismo mogle glumiti dokone bogatašice uz relativno lošu nesicu na Cvjetnjaku. Damn...

Danas bi Kraljica Majka slavila svoj 70-ti rođendan.

Pa, mama, sretan ti rođendan, gdje god bila...


Ps. Ovako gledano, s odmakom, ali i sjetom što i dalje nije s nama i ne pravi mi scene kvocanja i ostalog - nisam sigurna da bi bila sretna gledajući van kroz prozor u proljetni park bez snage za šetanjem, bez tate (za kojim je toliko čeznula)....

Valjda skupa slave...

Ovih dana nastala je hajka oko izvješenog spiska pretile djece u jednom zagrebačkom vrtiću.

Naravno da odmah uskoče branioci dječjih prava. Bla bla..

O čemu pričamo? Zar se ne vidi u živo kada su djeca predebela i kada nemaju nikakvih kvalitetnih prehrambenih navika. Zbog čega? Roditeljima se živo fućka i nemaju vremena za vlastitu djecu. (doduše, ponekad oni nemaju vremena niti za sebe, no to je već neka druga priča..)

Svaka čast svima kojima je dijete overweight zbog zdrave seljačke prehrane (moja seoska familija se hrani na domaćem punomasnom mlijeku od vlastitih krava, naravno da su malkice "bucmasti"), ali kada su djeca debela od štapića, cole, pizza, pećenih krumpirića i ostale masne junk hrane - to je tužno i žalosno.

Tu onda neće pomoći škola niti "zdravi" jelovnik u vrtićima ako se takva ista hrana ne konzumira i u vlastitom domu. Ili kada mama pita u vrtiću "A kada će dobiti krumpiriće i kečap?? To moj mali taako voli.."

A sada primjer iz vlastitog doma u vrijeme moje mladosti - kako su nas odgajali stari ljudi:

Moj family je bio bucmast, dok sam ja bila kost i koža. Kao što je Kraljica Majka spominjala - "kao da iz istog lonca ne jedu.."

I sad - meni nisu davali slatkiše - kako bih barem nešto pojela za kuhane obroke. Moj family je normalno dobivao jesti, sve od juhe, jela do deserta. Nije mu samo bilo dozvoljeno jesti između obroka - one iste slatkiše, ali iz tih drugih pobuda - da mu njegova debljina ne ode u još veću krajnost. Naravno da smo, npr. kod bake na praznicima - nakon igre i skakanja dobili međuobrok - tamo negdje oko 4-5 popodne - kruh s domaćim pekmezom ili nešto slično. Njamm...

Naravno, nismo mi baš živjeli u totalnoj strogoći, tako da ne mogu reći da smo imali baš neke traume iz djetinstva.

No, da se vratimo na početak. Osim što ta (jadna) djeca mogu imati traume od zadirkivanja ostalih, povećana im je sklonost bolestima kao što je dijabetes tip II da ne velim da će odrasti u iste takve pretile ljude pune trauma od debljine. Da ne spominjemo da obično takva djeca izbjegavaju odabir sporta, čak ne vole niti sat tjelesnog odgoja u školi jer se moraju skinuti u sportsku odjeću

Sigurna sam da je ona neka jadna teta u vrtiću samo htjela pokazati roditeljima da se malo trgnu i promijene mišljenje o ishrani.

Možda bi neki - svi zajedno morali - ne na dijetu - već na promjenu prehrambenih navika!!!

Naravno da svatko od nas razmišlja šta bi i kako bi se on osobno snašao i ponašao u različitim emisijama... (trenutno gledam one amatere - kuhare na rtl-u)

Moje prvo sudjelovanje - doduše samo zvučno je bilo u Hugu. Tamo negdje u prvim emisijama prijavili smo Nasljednik i ja, naravno njega, ali pošto je on imao tek tri godine - igru je odigrala Rudarka. Epilog - cijela naša seoska ulica je žvalala žvake dobrih nekoliko mjeseci jerbo sam zaradila nekoliko kutija istih. Naravno, pobijedih..

Uspjela se Rudarka prijaviti i na "Kruške i jabuke". Totalno konspirativno!(doduše, kao i ovaj moj blog - nitko u kući i širem okolišu ne zna za moju blogersku "slavu"). Kada su me, nakon audicije pozvali u emisiju, morala sam doma priznati da idem na snimanje. Na poslu sam uzela slobodan dan.

Emisija je išla u jednu kišnu subotu, tako da je ispalo da su ju odgledali mnoogi.. Zarada? O da, naravno da sam pobijedila... Još uvijek koristim mikser i ostale drangulije što zaradih.

Išla bih ja i u Milijunaša, no nisam imala živaca prolaziti (pisahu neki na blogu kako je to naporno i dugotrajno) vrijeme prijave i odabira da se dođe do zgrade, a kamoli do samog snimanja emisije...

Pretpostavljam da bi me relativno brzo pozvali u "Večera za 5", pa se ne usudim niti prijaviti. Moji doma bi me upucali..

S onom famoznom emisijom "Zamjena žena" ili kako li se zvala, sam prijetila kada su mi ukućani bili zločesti. No, kakve sam ja sreće, ribala bih pločice i muzla krave cijeli tjedan.. He he...

Emisije tipa "BB" ili "Farma" (a pretpostavljam da će slijedeća sezona biti s nepoznatim ljudima)?? Kakva sam ja šefica koja zanovijeta i zapovijeda, izbacili bi me već u prvom tjednu vanka...

Zato, pazite kad zovete Rudarku!!! Da vam se želja ne bi ispunila!!

Maloprije čitam kako se na "Farmi" prepucavaju oko nekakvog pisma u kojem se spominje Hanina "opsjednutost" markiranom robom.

Ne bi vjerovali, ali sam i ja o "markiranim" stvarima razmišljala jučer razgledavajući krizmanike, kumove i šire obitelji prisutnih na jednoj seoskoj fešti primanja svete potvrde.

A bilo je tu svega.. Od dugih šivanih haljina a la "Ratkajevi", nekih "China Shop" haljinica, minjaka, bretela, vestica do totalno "normalno" obučenih ljudi. Doduše, ovih posljenjih u manjini. He he..

A ja??

U onoj svojoj maloj crnoj iz Firence (ona slavna priča sa dvije MaxMara haljine - za wife i mene) i roza sakoićem tipa Coco Chanel (svojednobno šivao naš seoski krojač, doduše, jedva sam mu objasnila što želim) djelovala sam kao svemirac. Dapače, zalutali svemirac. He he...

I šta sad znači neka skupa marka, neke skupe cipele, torbica?? Takve stvari su bitne samo ako se - po svojoj volji ili silom prilika družiš sa ljudima kojima je to jaako važno u životu, pa i ti se, ako želiš njihovu pažnju (ili obaviti neki biznis) moraš pridržavati njihovih kodeksa. Skupih kodeksa. Problem s tom robom je što se kvari brže od voća i povrća. Što skuplju i moderniju stvar kupiš - to će prije postati demode (u tim dotičnim krugovima manekenki, žena nogometaša i tajkuna, izuzmemo li gospođu Pevec koja, po onome što sam ja vidjela baš i ne nosi neku skupu marku ili i to na njoj djeluje kao s bosankog placa) i morat ćeš ju zamijeniti nekom još skupljom i modernijom torbom, remenom, cipelama ili kaputom. Must have.

Pitanje je da li toga ima u Hrvatskoj??

E sad, pošto je Hrvatska tu gdje je - u toj nekoj "prijelaznoj" fazi kada relativna sirotinja na lizing vozeći Mečku nema u džepu za kavu. Pretpostavljam da se takvo što sigurno ne može desiti u Njemačkoj.

Tamo se zna - tko izvadi zlatni Amex - e taj bome i ima pokriće za dotični, da ne velim da takvi ljudi obilaze dućane gdje im cifra ne mora biti istaknuta jer im nije problem kupiti i platiti bilo koju svotu.

No da, da se vratimo na Hanu. Ako je cura iz bogate familije, ne vidim razloga zbog čega bi skrivala svoje skupe krpice. Kao i recimo Severina, Iva Todorić, Nina Badrić...

Markice na donjem vešu predrage nam Vlatkice uključujući i sve one krznene kapute ne želim ni spominjati...

Ne bi vjerovali, ali i meni kao poreznom obvezniku predragog nam Bandića (ne pitajte zašto, no eto, i dalje sam virtualno tj. na papiru stanovnik Metropole) nije svejedno u šta se ulupava onaj grozomoran porez i prirez.

Kao na primjer - trošenje novaca u mega - stadione. Bili oni stari ili novi.

Odrasla sam u Maksimirskoj, blizu stadiona. Davnih smo dana planirali povratke od bake s početkom utakmica, pogotovo derbija na "našem" stadionu. Inače se ne bi mogli probiti do stana, a kamoli do parkirališta.

Prije par godina kada je počela prva rekonstrukcija zgrozila sam se na ono čudo od sjeverne tribine (doduše, s vanjske strane pošto od Univerzijade nisam bila s druge strane ograde stadiona) i ogromnog hlada i mraka koji sad pokriva cijeli južni dio ulaza u park Maksimir. Čudi me što su bilje i ono prastaro drveće još uvijek živi...

No, tu sam očekivala da će se ulupani novac relativno brzo vratiti, pogotovo ako ubace šoping centar (to se gradilo u doba prije Kaptol centra, da već ne spominjemo ostale King, City i ine Mall centre) u ono staklovinje sjeverne tribine. Ali...

I sad ja (da ne velim svi mi) moramo odlučiti da li će stadion ostati na istom mjestu ili će sve od kišobrana (jedan stari duugački vic) tj. temelja početi graditi na nekom sasvi drugom mjestu.

O čudu cepelina s kristalima koji pokazuju trenutni rezultat, a bome i sam izgled cijelog tog novog sranja debelo me podsjeća na okoliš Harry Pottera svijeta. Eh, kad se djeca zaigraju (s tuđim novcem!!)...

I sad, ako se i odabere Kajzerica, mene zanima što će učiniti s dotičnim Maksimirskim?? Pogotovo što su s onim prvim žarom borbe prvo izbacili atletsku stazu i sve vezano uz atletiku.

E moj Bandiću... Znamo mi da ti voliš rušiti i zidati o našem trošku, a sebi na slavu (i pinku)...

Ehhh....