Opet jedna "radnička" storija.

Jedna moja poznanica, inače majka djeteta s posebnim potrebama, radila je u jednom našem gigantu. S centralizacijom posla morala je još davnih dana biti prebačena u veći centar u 60 km udaljen grad. No, s obzirom na sve doma, ljudi iz uprave su našli načina da ostane u našem selu, uz rad 4 h dnevno (na što je imala pravo po zakonu). I tu se stalno nešto bunila kako joj još ne idu na ruku, jer eto, ne može ona.. I slično. No da...

Žena je prvom prilikom uzela poticajna sredstva i kao višak otišla iz firme. Svi sretni i zadovoljni.

I? Čemu priča?

Čujem danas da radi. U gradu (onaj od onih 60 km udaljenosti). Puno radno vrijeme. I ne buni se. Ma daj..???

Da su je ovi gore spičili, bilo bi frke i panike, novinara i sl. pizdarija. Ovako, uz onih stotinjak tisuća kuna otpremnine ništa joj nije teško...

Dok neki u isto vrijeme rade, ne primaju plaću (pa makar ni onu faking minimalnu) i pokušavaju preko medija nešto učiniti. A Talijan - vlasnik čoha jaja negdje na Karibima...