Uvijek su nam tuđi problemi, brige i nedoumice puno čišće i jednostavnije za vidjeti nego naši vlastite. Da ne velim zanimljivije, pošto se možemo tješiti kako je nekom drugom puuno gore nego nama...

Nekidan sam bila kod frendice. Ona friško stigla s roditeljskog kćeri, mala
prvi srednje. Znalo se da su ocjene loše, ali se nije znalo da su tako loše da je pitanje da li će uspjeti proći razred.

Između ostalog jer je s dva profesora, osim što ima jedinice - i na "pas mater" - jer eto - ona je tako pametna, a profesor nepravedan i glup...

Igrom slučaja, u trenutku kad je mala došla doma, počela je mala terapija (pošto je u gostima bio, tada prvi put u njihovoj kući, prijatelj - psihoterapeut, inače bivši profesor u toj istoj gimnaziji).

Ja sam se stopila sa kaučem, da ne sudjelujem niti vizualno u ovoj maloj psiho-igri između majke i kćerke. Bilo je tu i suza, smijeha i svega u isti trenutak.

Ne znam da li će polučiti ikakve rezultate (svjedok A oliti Rudarka je dopisala da prilaže 200 kn u slučaju da se "ugovor" - raspored učenja i polaganja nedovoljnih ocjena ostvari pozitivno - novac je najjači pokretač, he he!!), ali bilo je opako dobro.

Očarana sam načinom kako je jedan čovjek (koji je inače moj prijatelj iz sasvim druge priče, tako da uopće ne zna prijateljičinu situaciju u kući i šire) vodio razgovor i pročišćavanje problema "do kostiju".

No definitivno je zaključak slijedeći: u svemu našem trudu da djeci pružimo i više nego što možemo, bilo to materijalno ili moralno - oni ostaju mali sebični vragovi koji neke svoje traume svaljuju na vlastite roditelje.

I točno znaju gdje i kada mogu "udariti" da bude najbolnije!!

Svejedno, meni je mala draga i držim fige da uspije ispraviti ocjene ili u slučaju pada - da joj konačno "sjedne" u čemu griješi!!

A frendici? Da se konačno poševi...