Sami protiv umjetnosti
Današnji post kod Riste mi je kresnuo inspirativnu iskru da već načetu u nekim esejima temu na ovom blogu ponovo otvorim. U principu ovo je neki oblik odgovora na dotični post iz mog kuta.
Oni koji ovaj blog redovito prate živo se sjećaju jednog od intenzivnijih i žešćih obračuna sa piskaralima iz kritičarskog miljea a i komentari na dotični post su plastično i vrhunski dopunili samu temu i poantu. Glavna premisa kod Riste je da je: "kritike mogao pročitati u kasno-večernjim izdanjima Vjesnika, Večernjaka i drugih novina, tog istog dana. Danas toga više nema. Gotovo da i ne postoje kritike a ako se i pojave to je tek nakon nekoliko dana." Nekad je sve bilo ozbiljnije u nekom općenitom kontekstu kritike iz toga izuzimam jer ih nikad niti nisam pratio pa i to uzimam s rezervom ali da je ovo danas-dno dna apsolutno. Elem na linkanom postu sam se bacio u pobijanje nebuloznosti iz 2 pamfleta iako iz jednog imperativno drugi je tek linkan kao još jedan izvor verbalne bljuvotine ekvivalentan ovom prvom ako ne i gori.
Druga stvar-opće je svima ovdje poznato da-da se izrazim najblaže što mogu ne simpatiziram kritike posebno ne ove današnje koje su samo oblik pametovanja i ispucavanja frustracija sa jednom intencijom-da potencijalnu publiku odbije od gledanja (ako još uopće ima onih koji to uzimaju kao nešto relevantno kod izbora gledati ili ne gledati). A to me sjetilo na proljetni slučaj ove godine kad sam bio na nebeskom svodu predstavi smještenoj u 18. stoljeće kao refleksija i projekcija mentaliteta i sustava onda iz perspektive današnjeg vremena. Onda sam predpremijerno dosta surfao u potrazi za više niformacija kao i dan postpremijerno ali ne da mi kritike govore kao izvor nečeg relevantnog u smislu izvedbe scene ekipe nego samo da skupim fragmente priče-sličan slučaj kao s filmom kad se uvid u njega daje kroz natruhe njegovog sadržaja po istom principu se skupljalo materijala o predstavi. Imao sam referentnu crtu na to baš u tom postu.
"Kao što sam već naveo propisan dio posta nastao je danima prije gledanja predstave na osnovu informacija skupljenih o njoj a izuzetno mi je zanimljivo nalaziti povezice i korelacijske točke sa nekim drugim kazališnim projektima posebno kad im je radnja smještena u daleku prošlost. Sa tim nekim premisama se i išlo gledati predstavu. Još jedna teza više u prilog premisi" "žene mogu biti opasne po druge žene isto kao i muškarci"
HRT
Sakupljanje natruha informacija o predstavi je jedna od stvari koja je legitimna i za mene potrebna metoda po principu otkriti što više o samoj stvari ali ne i odgovore rasplete i suštinu to su jedine situacije u kojoj otvaram kojekakve članke kojekakvih piskarala-zapravo nađe se i rijetkih iznimki koje ostanu na podnošljivoj razini dok je većina isfrustriranih piskarala koja veze s vezom nemaju. Ristina premisa je kritike danas ne vljaju-nekad su valjale. Moja premisa kritie danas ne valjaju-jesu li ikad valjale? Iz tog kuta sagledavam te dvije relacije nekad i sad. Onaj posebno iritantan moment kod današnjih kritika na koje u principu naletim u lovu na isključivo informacije o nekom kazališnom projektu je u činjenici srozavanja i pljuvačine na koju se i Isabelči svojevremeno genijalnim komentarom kod mene referirala. Evo ću izvući iz arhive njene blistave riječi koje od prve do zadnje potpisujem.
"na kritičare bilo čega, posebno umjetnosti,a nadasve kazališne i filmske uopće se ne obazirem, gledam predstave koje volim, gledam filmove koje volim i pratim glumce koje volim , čitam njihove intervjue gdje god stignem, njihove biografije itd , posebnu pozornost obratim na ono što su i kako odgovorili na postavljena pitanja , popratim ulogu koju iznesu u kazalištu,ili na filmskom platnu i prema sveukupnom donesem svoj zaključak i nitko i ništa me ne može skrenuti u bilo kojem drugom smjeru osim mog osobnog kako doživljaja ,tako i uvjerenja,
tp.
p.s. da bi se usudio kritizirati neki članak, stav, mišljenje o bilo čemu, onaj tko se upusti u takvo nešto, prvo bi trebao potruditi se shvatiti temu, subjekt, kako god i tek potom ostaviti neku suvislu kritiku, dobronamjerna, konstruktivna kritika uvijek je daleko jačeg učinka od plitke pohvale"
Fale njene genijalne observacije posebno ovdje kod mene. Elem, upravo je to tek dio problema-kad kojekakvi mamlazi prime tipkovnicu pa po svemu navedenom seruckaju srozavajući moć sceniranja glumljenja interpretacije na najniži nivo što je već stvar rutine u tim verbalnim ispljuvcima koji uglavnom izalze kao ishod pretrage kad se ciljano gugla nešto relevantno u vezi s nekom predstavom. U postu linkanom na početku sam izdvojio plitke reference samo da bi ih pobio argumentima iznošenjem pravog stanja stvari onakvo kakvo je. Konstruktivnosti sve manje praktički je i nema ni blizu a još svjetlosnim godinama daleko od takve konstruktivnosti na koju se Isabelči generalno referira i iz te pozicije povlačim legitimno pitanje-dali je ikad postojao oblik kritika iz premise iz koje je dan Ristin post? Ove sezone radim reprizna gledanja drami koje su mi ostavile specifičan i intenzivan pozitivan dojam. Bile su to sljedeće komada 3 "nestajanje" 19-og je na repriznom repertoaru bio "nebeski svod" i 13.11 ponovo suvremena adaptacija klasika "mjera za mjeru"
Izvanredan koncept što neskriveno simpatiziram-modernizirana verzija Shakespearea koja je uzela u seciranje izazovnu premisu-prebaciti na scenu toksičnost i nakaradnost teokratsko-puritanskog mentaliteta ukucanog u zakon kroz vizualne okvire današnjeg modernog vremena, neka vrsta eksperimenta kako bi Shakespeare funkcionirao-zapravo mentalitet njegovog vremena u današnjem a nije da materijala u stvarnosti za takav oblik scenskog eksparimenta nema na izvoz. Ovi incelni bolesnici su samo jedna od masu primjera iz realnosti koja ide u proilog legitimnosti takvog oblika eksperiment(iranj)a na kazališnim daskama.
HNK ZAGREB
Da se razluči jedna važna stvar-da se nekome nešto ne sviđa najlegitimnije moguća stvar ali da se ispisuju pljuvački pamfleti i prodavanje pameti kako je nešto "trebalo" napraviti je ipak prelazak preko crvene linije i to je jedan od milijun razloga zašto prema kritičarima nemam promil poštovanja. Iste je razloge u jednom komentaru kasnije (koji nisam imao vremena tražit po arhivi dobro da nađoh i ovaj jedan) i Isabelči navela kao krajnju granicu koja ne ostavlja prostora promilu poštovanja prema dotičnima. Općenito volim stare klasike ali nemam ništa protiv umjetničkog eksperimentiranja stavljanjem onog vremena u ovo moderno tim više što je u stvarnosti materijala na sve strane dostupno a ovo je bilo i svojevrsno osvježenje nešto novo inovativno i izvrsno je poslužilo približavanju i osvještavanju koliko je stvarnost modernog vremena blizu izvornog Sahkespearovog. Ispod tog posta sam se zapetljao u polemike s Luki stvarno-ovo je jedan od onih rijektih trenutaka kad smo kao s drugih planeta po pitanju stavova. Linkana mi je konkretno tekst prvog mi u top 5 ljestvici opskurnog tomislava čadeža čiji mi svi tekstovi potenciraju rigoleto reakciju baš zbog prepotencije pljuvanja i pametovanja kako je nešto "trebalo". Imali smo spor u kojem se nismo mogli naći na pola puta moj stav i mišljenje je ostalo nepromijenjeno posebno kad se zna i za ideološki predznak dotičnog a sve u stilu ratnika na tipkovnicama u komentarima na vijesti o Frljićevim predstavama kuca svoje pamflete. Konstruktivnosti općenito nema a u slučaju ovog nema ni promila relevantnosti. Prva stvar-na meti problematizacije je aktualan problem koji postoji od srednjeg vijeka a provlači se i u ova moderna vremena samim time modernizacijom scene i stavljanjem sustava tog vremena u 21.stoljeće se pojačava poanta. Druga stvar-ne mogu se otet dojmu da ovako koncipirana predstava nema crte nekog vizionarstva kao što je bio slučaj u filmu the show must go on umjetnost je otvoren koncept za razne improvizacije eksperimente introspekcije. Ne sjećam se da postoji zakon koji zabranjuje da se orginalna priča Shakespirijanskog vremena stavi u kontekste 21.stoljeća sa modernizacijom scene a po nekima postoje intencije da se zakon(i) koji kontroliraju i ograničavaju izglasaju i stave na snagu posebno kad se zna ideološka pozicioniranost i riječi hvale za onog koji je prvi bio u napadu na zagrebački HNK u ograničavanju i kontroliranju umjetničkih sloboda. Ali da ne ostane sve na ideološkom predznaku (to je samo jedan dio problema!) ima kritizerstva određenog i bez toga. Ovdje se može pročitati dio kmečanja sa pompoznim naslovom kako ovo "neće dočekati jesen" sve se svodi uglavnom na kmečanje u čadežovom stilu i bulažnjenju o "unakažavanju" na što više neću pisati demantije na to sam sad argumentirano odgovorio. Neće dočekati jesen a evo je...dočekala... i izvodi se i 3 mjeseca nakon premijere a-ako će se u HNK vodit samo gledanošću izvodit će se i dalje. Premisa po kojoj "neće dočekati jesen" je stavljena ne zato jer bi dotični znali ponuditi uvjerljive protuargumente zašto nego iz čiste želje da tako nešto ne bude dalje na repertoaru nešto što se njima ne sviđa što im se gadi. U toj kompletnoj premisi je svo moje gađenje i zaziranje od kritika i kritičara i zato mi je iz ove persektive teško vizualizirati neke iznimke nekad prije koje su bile suprotnost ovima sad.
