Individualne refleksije osobnih nestajanja
U prvom djelu recenzije predstave "nestajanje" modalno sam ostavio stvari na situaciji između Karla i Marka zbog kompleksnosti drame nije sve stalo u jedan post a ista uključuje više likova situacija i pozicija. Zapravo u prvom djelu me je zanimala konzistencija sa situacijom iz Matanićevog trilera pa sam stvari ostavio na tome a-sasvim očekivano predstava uključuje daleko više pozicija od te jedne. Ali caka je u tome da ta jedna stvar na koju je stavljen fokus određuje sve druge tokove i oblike "nestajanja".Taj dio je trebalo ostaviti za post koji se nadovezuje jer je situacija i pozicija puno a treba apsolvirati i druge pozicije uloga na sceni. Prigodno ću dati fragment o predstavi iz Lukinog posta
"Nestajanje" - o naizged funkcionalnoj obitelji, do trenutka kada se javlja prva žrtva...Dramski tekst Tomislava Zajeca zapravo ne govori o nestajanju - nego o životnom opstajanju. U velikoj borbi sa samim sobom i drugima. Predstava traje dva sata, ne računajući pauzu. Meni osobno je bila preintenzivna, prejaka, otvorila je previše tema - i treba ih sve najprije otkriti, procesuirati, a onda tražiti ili ponuditi odgovore."
Nestajanje i ostajanje-zapravo jedna stvar ne isključuje drugu u principu se povezuju a lovljenje tih poveznica je tim više izazovno što je ljudi pozicija i situacija puno koje se paralelno odigravaju na sceni. Štoviše jedno je u zavisnosti od drugog ovdje ću se dodatno fokusirati na tri ključne uloge zasebno prva od početka proživljava osobno "nestajanje" protiv kojeg se suočavanjem s prošlošću izbori druga i treća proživljavaju svoje što se reflektira tek na kraju (ne njima nego probijanjem četvrtog zida-publici) Prvo sam sve to (konkretan slučaj sa hrpom radnji i situacija) vidio kao zamjerku ali sve u svemu sad više ne. To je bio prvi dojam sad sa odmakom su se određene stvari iskristalizirale. Okidač jedne traume povlači i druge ali na to ću se vratiti kasnije.
"Tko je seksualni predator a tko žrtva"
"Važna drama i još važnija tema. To je najsažetiji opis drame Tomislava Zajeca „Nestajanje“, koja je praizvedena u HNK Zagreb. Drama je to koja je 2022. godine osvojila najvažniji nacionalnu nagradu za novi dramski tekst, Nagradu Marina Držića, a tema su zlostavljači i njihove žrtve. Ili je možda prava tema nestajanje granica između njih?
Naravno, nema (i ne može biti) baš nikakvog opravdanja za seksualne predatore, posebno ne za one koji napadaju djecu, ali ovo je mnogo slojevitije priča. Tek jedan sloj je život zlostavljanog dječaka kojeg publika sreće kao odraslog muškarca koji dovršava doktorat i koji svog sedmomjesečnog sina ostavi u zaključanom automobilu na 40 stupnjeva. Drugi sloj su žene u životu zlostavljača, supruga i kćer. Jesu li žrtve? Logika bi nametala potvrdan odgovor, ali kada se u jednadžbu 'ugradi' njihova šutnja, ona udara ispod pojasa. Neki sljedeći sloj ljudi koji ne mogu izgovoriti što im se dogodilo, a ta ih šutnja odvodi ravno u vlastitu smrt... Ukratko „Nestajanje“ Tomislava Zajeca je drama koja nam treba, sada i ovdje. I zato je izuzetno važno smo njenu praizvedbu vidjeli na sceni HNK Zagreb."
Naravno, nema (i ne može biti) baš nikakvog opravdanja za seksualne predatore, posebno ne za one koji napadaju djecu, ali ovo je mnogo slojevitije priča. Tek jedan sloj je život zlostavljanog dječaka kojeg publika sreće kao odraslog muškarca koji dovršava doktorat i koji svog sedmomjesečnog sina ostavi u zaključanom automobilu na 40 stupnjeva. Drugi sloj su žene u životu zlostavljača, supruga i kćer. Jesu li žrtve? Logika bi nametala potvrdan odgovor, ali kada se u jednadžbu 'ugradi' njihova šutnja, ona udara ispod pojasa. Neki sljedeći sloj ljudi koji ne mogu izgovoriti što im se dogodilo, a ta ih šutnja odvodi ravno u vlastitu smrt... Ukratko „Nestajanje“ Tomislava Zajeca je drama koja nam treba, sada i ovdje. I zato je izuzetno važno smo njenu praizvedbu vidjeli na sceni HNK Zagreb."
Tu se dolazi do točke koja povezuje jedan slučaj sa svima drugima sa granicama i točkama pucanja. Prešaltat ću se na završnicu scenarija kad stvari eskaliraju na relaciji Karlo i Marko nestajanje koje se okreće u opstajanje samim suočavanjem sa prošlošću.
HNK ZAGREB SCREENSHOT
U prvom postu o predstavi sam naveo da ću stvar ostaviti na poziciji Karla Marka i njegove žene policajke. Upali su u krizu odnosa i svađu zbog situacije u kojoj je sina ostavio u autu na vručini, da bi se ispostavilo da su traume iz djetinjstva odredile sve u njegovom životu. Jedno nestajanje koje je zabijeno u podsvijest, kojem su u sadašnjosti prethodile turbulentne scene svađe između njega i njegove partnerice a korijen njegovog sjebanog života koji nestaje
i zbog kojeg bi da ga nema je u finalnoj situaciji kad suočava Karla sa prošlošću.
MARKO-Prije točno 20 godina
KARLO-Kolega dragi
MARKO-Vi se mene zaista ne sjećate?
KARLO-Drage volje bih se sjetio, ali da vi znate koliko je djece kroz ove godine prošlo
MARKO-Morate se sjećati makar godine, točno kad ste dobili državnu nagradu za znanost
KARLO-Aha.. toga se naravno sjećam
MARKO-A ja sam bio na tom uskrsnom kampu
KARLO-Tog je dana bilo vruće
MARKO-...Te godine na proljeće
KARLO-Fino, da
MARKO-I još sam uvijek zapravo učio govoriti kako spada (Karlo zastane)
MARKO-Verovatno niste primijetili da imam umjetnu pužnicu. Dobio sam je relativno kasno, s punih šest godina zato mi je dulje trebalo
KARLO-Svaka čast kohlearni implatant nije nešto na što se-
MARKO-Zato ste me vjerovatno
KARLO-Lagano priviknuti
MARKO-I uočili u kampu
KARLO-Vidite kako ste na kraju svladali sve što je život stavio pred vas (Marko se osmjehne)
MARKO-A sjećate se košulje?
KARLO-Kolega, možda je sad-
MARKO-Žute
KARLO-Vrijeme da se-
MARKO-Žute košulje profesore, s kratkim rukavima
KARLO-Kakve košulje?
MARKO-Htjeli ste da je poderem, da vidite koliko sam jak to vas je
KARLO-Ne razumijem (Vjera ulazi i prekida ga u ruci nosi košulju kao u prvom djelu drame dvadeset godina prije.)
Prva scena predstave 20 godina ranije počinje sa košuljom, 20 godina kasnije je prijelomni trenutak kad se stvar kompromitira kad se prošlost reflektira u sadašnjost kad su svi pod okolnostima osobnih nestajanja došli do točke pucanja a više njih-potencirano jednim ozbiljno bolesnim predatorom koji je na van ugledan građanin.
6. Marko udara Karla koji pada, nastavlja ga udarati. Ne prestaje. I na kraju čemu se bolji poznavatelj tvog dramskog opusa ne bi nadao.
5.TEA-A milijuni ljudi bez ikakve kulture ili poštovanja i sa samo jednom agendom su godinama pred samim vrartima Europe. Lik Tee duhovita je, gorka studija mladog okorištenog domoljuba.
INSTAGRAM SCREENSHOT
O likovima na sceni-ovo su citirana pitanja postavljena Zajecu a samo pitanje u principu sadrži i odgovore. Put osobnih nestajanja nije samo predatorska Karlova boleština nego i odrastanje u krivim indoktrinacijama. Zanimljiv koncept spojiti dvije obitelji na scenu sa paralelnim događanjima i refleksivnosti jedne na drugu. U par ključnih scena tokom predstave postoje indikacije koje u samom startu upućuju da nešto nije u redu ništa konkretizirano ali dovoljno
odgovarajuće-ostavljaju se pretpostavke u rečenicama na sceni.
HRT-VIDEO SCREENSHOT
Žrtva traume iz djetinjstva je u napetim odnosima sa ženom policajkom, jedna od onih najturbulentnijih scena na pozornici kad us stvari eskalirale do te granice da odnos puca-prijelomni trenutak u kojem on nestaje i želi da ga nema. Ostaje mi tajnovitost-zna li njegova žena za tu traumu to je u predstavi nedefinirano na relaciji njih dvoje tenzije se daju rezati nožem zbog zajeba u kojem je ostavio svog sina u autu izloženog suncu dok on s druge strane nema konkretnih opravdanja ne povlači direktno pitanje proživljene traume ubija ga savjest. Prijelomna točka je tek njegovo suočavanje sa profesorom. Ono što je počelo sasvim neočekivano kao normalna komunikacija eskaliralo je u kopromitiranje davno zakopanih tajni. Dio scenarija kad stvari postaju intenzivnije napete.
MARKO-Bio sam već ovdje
KARLO-Pozvat ću policiju
MARKO-Ja samo želim da se prisjetite
KARLO-Ne znam ja ništa što je bilo
MARKO-To ne može biti toliko teško
KARLO-I nije, ako postoji. Jer život nije težak ako se stvari postave dovoljno jednostavno
MARKO-Tako je, slažemo se onda
KARLO-Moja supruga je imala pravo, vi mladi mislite da nema svrhe živjeti bez neprijatelja. Vama je sve antagonizamm frikcija mislite da baš ništa izvan toga nije stvarno.
MARKO-Ali ovo je stvarno.
KARLO-Pozvat ću policiju
MARKO-Ja samo želim da se prisjetite
KARLO-Ne znam ja ništa što je bilo
MARKO-To ne može biti toliko teško
KARLO-I nije, ako postoji. Jer život nije težak ako se stvari postave dovoljno jednostavno
MARKO-Tako je, slažemo se onda
KARLO-Moja supruga je imala pravo, vi mladi mislite da nema svrhe živjeti bez neprijatelja. Vama je sve antagonizamm frikcija mislite da baš ništa izvan toga nije stvarno.
MARKO-Ali ovo je stvarno.
A evo i svježe reference na predstavu s portala
"U središtu HNK-ove izvedbe »Nestajanja« redateljice Dore Ruždjak Podolski je lik zlostavljača, sveučilišnog profesora (Krešimir Mikić), koji pod maskom ljetnog kampa iz geologije sustavno seksualno zlostavlja hendikepirane dječake, uhvaćene na mamac terenskog istraživanja u prirodi. Oko toga je izgradio savršenu fasadu društvenog ugleda i nedodirljivosti, koju Mikić igra bez i zerice kolebljivosti, stameno sigurno u protagonistovu statusnu mimikriju"
Ali nisu ta djeca u kampu i glavni protagonist jedini kojima je dotični unuštio život. U videu sa praizvedbe drame Nina Violić dodatno otkriva da je uništio i nju-a ona je ta koja je stvorila iluziju idile jer je tako bilo jednostavnije od suočavanja sa brutalnom realnošću. "Čovjek se ne smije svesti na ono što mu se događa" rečenica s kojom dotični opravdava svoje gadosti u verbalnom šamaranju sa Markom on s tim "može živjeti" a drugi nek nalaze načine neka se ne svode na ono što im se događa rečenica koja je šokantna. Luki je imala zamjerki na slojevitost predstave-puno toga je na sceni izvedeno puno odnosa pozicija događaja, na prvu sam se u pogledu toga složio s njom a sad s distancom vidim da to u principu nije problem nego nužna stvar. "Nestajanje" ima puno pozicija ne nestaje samo žrtva bolesnog predatora nego svi koji su uključeni u priču. Ovo je triler predstava koja uključuje svašta ali pozicije koje su mi osobito zanimljive osim glavne žrtve su i one iz profesorove obitelji-njegova žena i kćer koje sve znaju ali održavaju sliku idile. Ironično je u cijeloj stvari da ni manje ni više nego Marko kompromitira to da je Karlo imao nastranih ideja i prema svojoj kćeri (kao djetetu)
KARLO-Kad ste vi to bili ovdje?
MARKO-...Jer bilo je neke istinske lakoće neke ljepote u tome kako ste me odveli u svoju kamp kućicu. Bez napora bez ikakvog antagonizma bez frikcije profesore. Mogao sam vam jesti iz ruke. Sjećamm se i fotografije vaše kćeri. Ove iste tu, odmah sam je vidio. Fotografirali ste je na krevetu na koji ste polegli mene i rekli da razderem košulju da mi mižete vezati ruke. Ali ne zato jer sam se branio vama je to bila igra to ste mi i rekli.
Ponovo mi se vraćaju asocijacije na Matanićev film i kako su kroz različite individualne okvire prikazane reakcije na traume. Markova slika na krevetu-istom onom na kojem je slikao svoju kćer ostavlja otvorenu pretpostavku da je i kćer ona koja nestaje pod istim traumama pošto je definirano-unutar obitelji svi sve znaju a održavaju na van sliku idilične familije. Samim time interakcije između njih su u početku sasvim normalne kakav i dojam imaju za na van a i prije samog otkrivanja detalja o kćeri s Markove pozicije Ivina uloga-Tea daje naznake u naraciji s tim u vezi.
HNK ZAGREB INSTAGRAM STORY SCREENSHOT
15. Tea s čašom u kojoj je piće. Pokraj nje stoji Alisa u uniformi konobarice.
"TEA-Jednog ljeta tata me poveo sa sobom. Bila sam jedina djevojčica tamo. Ali sad mi je jasno sad razumijem da sam tada gledala na stvari nesvjesno indoktrinirana filozofijom gender feminizma Judith Butler. Sjećam se da je čitavo vrijeme bilo vruće, da su dečki spavali u šatorima a tata u kamp kućici u kojoj su bila dva kreveta. S drugog je pobacao svoje stvari papire i dokumente i napravio mjesta za mene. Sjećam se pokusnog mjesta tako su ga zvali. Veliki četvrtast komad zemlje ograđen limenom ogradom i bazenom u kojem se prikupljala zemlja isprana erozijom. Točno u sredinu zabili su kišomjer, a bili su tu i drugi instrumenti kojima nisam zapamtila ime. Sjećam se dječjeg smijeha i baterijskih svjetala na tankoj tkanini šatora. Mirisa šalše od domaćeg paradajza koju je kuharica kuhala u velikom kotlu igranja lovica po šumi. Tata je često uzimao djecu koje su imala neki hendikep, njih je bilo najviše. Tata to zove postupkom inkluzije a meni se tog ljeta da živim u koloniji malih gubavaca ljudskih primjeraka koji nisu reprezentativni pa ih treba skloniti u neki rezervat i dati im da se malo igraju života. Sjećam se da sam jednom slučajno naletjela na tatu koji je tješio nekog dečka koji je razbio koljena. Dečko je kroz suze govorio da će do sutra proći. Ali tata mu je rekao da neće jer vrijeme liječi stvari samo ako se u međuvremenu s tim vremenom nešto radi. Tada nisam znala što to znači, ali sada znam da meni tata nikad nije rekao nešto toliko lijepo. Sjećam se da sam plakala zbog toga i to je zapravo sve čega se sjećam."
Ovdje ima svega-indikativno otkrivaju je neposredno stvari potencijalnog predatorstva i prema svojoj kćeri koje doduše ostaje nedefinirano-ostavljeno mogućim interpretacijama. Stoji samo da se u cijeloj toj obitelji znaju prljave tajne samo se jer je tako jednstavnije-ignoriraju i komplenta slika za javnost je idilična obitelj. Oni su drugi koji su uništeni neposredno od strane Karla o kojem su sve znali njihovo osobno nestajanje je u životu sa spoznajama s kakvim bolesnikom žive i godinama ništa ne poduzimaju u samom početku vjerovatno iz šoka a postupno iz navike kad su počeli vjerovati u ilzuiju normalne obitelji. Sve do trenutka kad se dotični suoči sa prošlošću sa djetetom koje je zlostavljao prije 20+godina. Dijametralno suprotno od Matanićevog filma tamo je u "igri" jedna žrtva istih bolesnih seksualnih poriva sa drugom reakcijom na frustraciju-žestokim otporom od suočavanja s prošlošću ovdje je s jedne strane pozicija žrtve koja se saminicijaticvno suočava sa perverznjakom i s druge njegova obitelj koja je isto njegova žrtva koja s vremenom postaje pasivno-agresivna godinama sve znaju i žive normalno dok si nisu iskonstruirali sliku normalnosti i pod tim okolnostima i oni dolaze do točke pucanja i svog "nestajanja" Trilerska forma drame ovako s par dana odmaka mi sad izgleda daleko smislenija-sad su se posložili detalji i secirani događaji. Ovdje treba uloge-koje su okosnica analizirat svaku zasebno. Do trenutka u kojem dolazi do pucanja i nestajanja Karlove žene i kćeri oni žive umišljenu sliku idile i normalnosti što je korijen njihovog nestajanja koje se ostvaruje kasnije-uživljenost u iluziju te projekcijske slike na van dovede do granice kad njihovo vjerovanje u te imaginarne slike postaje njihovo stvarno uvjerenje iako podsvjesno znaju da je to svjetlosnim godinama daleko od realnosti. Što dovodi i do njihove točke pucanja.
HRT-VIDEO SCREENSHOT
10.Karlo Vjera, Tea kod kuće premještaju stolce oslobađaju prostor Tea je obukla minimalnu haljinicu s križem oko vrata.
HRT-VIDEO SCREENSHOT
TEA-Mislim da je sad za to skroz prekasno.
VJERA-E tu se slažemo. ljudi stižu ajde požurite malo.
KARLO-Ti ćeš zbilja ovako dočekati goste?
VJERA- (Tea slegne ramenima)
VJERA-I baš bi mogla pitati tatu kako je sinoć bilo na dodijeli.
TEA-I tata, kako je sinoć?
KARLO-Vruće kao u pećnici Hvala na pitanju
TEA-Ovo s moje strane je bila ironija umotana u pristojnost
KARLO-A ovo s moje strane pristojnost umotana u ironiju. (Tea se nasmije)
KATICA-(Izvan scene) Gospođo ovaj stol desno je za predjela?
VJERA-Katice dođem za tren samo da ovo tu...Tea pomozi mi (Tea pomaže mami pomaknuti fotelju)
TEA-Mislim,zašto da te pitam kad zapravo sve znam. Rektor ti je stavio tu zlatnu medalju oko vrata i ti si bio strašno ponosan i ja mislim da je to sasvim u redu zbilja. Svaki čovjek koji kroz život preuzima odgovornost u nekom trenutku želi priznanje i zasluge. I to nema veze s taštinom. To jednostavno znači da vrijediš. i da se cijeniš i da se ne želiš prodati za sitniš. A to mi je skoro simpatično
(trenutak)
TEA-Ili?
VJERA-(Karlu) Dobro kog smo mi to pobogu stvorili?
TEA-Dok za razliku od tate koji čvrsto stoji s nogama na zemlji
KARLO-Baš ti hvala
TEA-...Ti i mama i dalje čitacvo vrijeme sa subjektivnim idealizmom, ali ja to razumijem zbilja jer to tako jednostavno moraju svi, pa makar na marginama žive od umjetnosti.
VJERA-Ma daj, ja mutim s idealizmom?
KARLO-(Vjeri) Nemoj se sad još i upecati na-
TEA-A kako bi ti drugačije nazvala tu izložbu koju spremaš u umjetničkom paviljonu?
VJERA-Austrijski ekspresionizam je sve samo ne mutan. I molim te prestani biti tako strašno samodopadna to je jako nezrelo.
TEA-Ako nije mutan onda je degradiran
VJERA-A ovo mi zapravo uopće nije smiješno
TEA-Ozbiljna sam
VJERA-Nisi
TEA-Nemam problem s estetikom nego s ideologijom koja se sakrila iza nje iza Schilera i-
VJERA-Schilea, Tea! probaj misliti malo svaka ideologija ti prvo ospori estetiku.
TEA-A znaš što je estetika bez ideološkog pozicioniranja?
VJERA-Zašto ja uopće-
TEA-Majka bezličnog kozmopolitizma (Vjera se nasmije)
KARLO-Tea-
TEA-Znaš tako se i baka smijala.
VJERA-A sjećaš se bake?
TEA-Sjećam se da se smijala.
VJERA-Čemu?
TEA-Histerično se smijala. A za to ne treba povoda.
VJERA-E tu se slažemo. ljudi stižu ajde požurite malo.
KARLO-Ti ćeš zbilja ovako dočekati goste?
VJERA- (Tea slegne ramenima)
VJERA-I baš bi mogla pitati tatu kako je sinoć bilo na dodijeli.
TEA-I tata, kako je sinoć?
KARLO-Vruće kao u pećnici Hvala na pitanju
TEA-Ovo s moje strane je bila ironija umotana u pristojnost
KARLO-A ovo s moje strane pristojnost umotana u ironiju. (Tea se nasmije)
KATICA-(Izvan scene) Gospođo ovaj stol desno je za predjela?
VJERA-Katice dođem za tren samo da ovo tu...Tea pomozi mi (Tea pomaže mami pomaknuti fotelju)
TEA-Mislim,zašto da te pitam kad zapravo sve znam. Rektor ti je stavio tu zlatnu medalju oko vrata i ti si bio strašno ponosan i ja mislim da je to sasvim u redu zbilja. Svaki čovjek koji kroz život preuzima odgovornost u nekom trenutku želi priznanje i zasluge. I to nema veze s taštinom. To jednostavno znači da vrijediš. i da se cijeniš i da se ne želiš prodati za sitniš. A to mi je skoro simpatično
(trenutak)
TEA-Ili?
VJERA-(Karlu) Dobro kog smo mi to pobogu stvorili?
TEA-Dok za razliku od tate koji čvrsto stoji s nogama na zemlji
KARLO-Baš ti hvala
TEA-...Ti i mama i dalje čitacvo vrijeme sa subjektivnim idealizmom, ali ja to razumijem zbilja jer to tako jednostavno moraju svi, pa makar na marginama žive od umjetnosti.
VJERA-Ma daj, ja mutim s idealizmom?
KARLO-(Vjeri) Nemoj se sad još i upecati na-
TEA-A kako bi ti drugačije nazvala tu izložbu koju spremaš u umjetničkom paviljonu?
VJERA-Austrijski ekspresionizam je sve samo ne mutan. I molim te prestani biti tako strašno samodopadna to je jako nezrelo.
TEA-Ako nije mutan onda je degradiran
VJERA-A ovo mi zapravo uopće nije smiješno
TEA-Ozbiljna sam
VJERA-Nisi
TEA-Nemam problem s estetikom nego s ideologijom koja se sakrila iza nje iza Schilera i-
VJERA-Schilea, Tea! probaj misliti malo svaka ideologija ti prvo ospori estetiku.
TEA-A znaš što je estetika bez ideološkog pozicioniranja?
VJERA-Zašto ja uopće-
TEA-Majka bezličnog kozmopolitizma (Vjera se nasmije)
KARLO-Tea-
TEA-Znaš tako se i baka smijala.
VJERA-A sjećaš se bake?
TEA-Sjećam se da se smijala.
VJERA-Čemu?
TEA-Histerično se smijala. A za to ne treba povoda.
Gledam predstavu, fokus je uvijek na interakcijama na sceni u konkretnim stvarima. Izgleda kao jedna obiteljska temperamentna polemika između roditelja i kćeri. Mlada kćer ideološko/politički aktivna što će ju kasnije dovesti do politike ali o tome kasnije. Tek naknadno se vidi da žestoke općenite polemike (političke ideološke roditeljske ove-one) su samo filter kroz koji se kanalizira ta situacija spoznaje da mama i kćer žive sa mužem/ocem pedofilom jer podsvjesno znaju-da je slika ideile koju imaju na van izmišljotina. Sad sa odmakom-to je već točka na kojoj počinje osobno nestajanje njih dvije paralelno sa Markom koji istovremeno ponovo proživljava svoje traume kad nestaje. Sutuacija s Markom je iz nestajanja prešla u opstojnost a druge koje su nestajale paralelno s njim su tek postavljene u tu poziciju. Kasnije kad Karlova kćer dboije dijete-paralelno sa događajem njegovog suočavanje s Markom- ne dopušta mu da viđa njenog sina s obzirom da zna s kim je živjela ali se na sliku obiteljske idile bilo lakše naviknut od suočavanja s realnošću. Tu je spojnica i njihovog nestajanja Karlove žene i kćeri-sjebao je i njihove živote sjebao je svačije živote osim svog.A sjebale su i one same svoje živote ne suočavanjem s istinom i izmišljanjem imaginarne slike idilične obitelji što je dovelo i do njihovog nestajanja.
TEA-"I još bih im rekla da se na kraju vremena na kraju svijeta nalazi moj pravi dom. Koji odmah prepoznajem iako u njemu nisam nikad prije bila. I ispred kojeg me čeka sjeverni bijeli polarni medvjed, moj sin kojem trčim u zagrljaj i grlim ga tako da nikad ne prestanem. Sve bih im to rekla da su me voljeli. Samo da su me voljeli da su me voljeli".
Dodat ću još jednu stvar-početn dojam kako je previše natrpano u predstavu mi je bio kriva pretpostavka-puno je to kako s glumačke strane za odraditi tako i sa pormatračke za povezati ali zapravo nije previše. Je da je puno ali sve situacije su povezane, kad se rekapitulira sa malim vremenskim odmakom dobije se kompletna slika i rekonstrukcija događaja. Definitivno ovo gledam još koji put. Realizam žive scene sam po sebi je dovoljan argument a još kad se uzme važna tema za problematizaciju tim više. Nema se često prigode gledati kazališne trilere a ova drama sadrži trilerske šablone. Nedavno mi je lola iz ZaveŠČaka ostavio komentar.
"Umjetno-(st)
a ne izvorno prirodno....što je to?
Sintetički signal a ne stvarni priorodni koji izvire iz univerzuma
ili ti poruka dokonih gradskih besposličara koji pokušavaju
dati sebi važnost zaplićući se iluziju nestvarnih imaginacija.
Da i to je život gradske sredine na usijanom asfaltu.
Fikcija koja je zarobila čovjeka otuđila ga od sebe samoga
nataknuvši mu masku osobe , ličnosti , persone
i učinila ga robom sistema.
Moj blagi naklon umjetni(ci)"
Na što sam mu komentar nazvao pokušajem infantilne pseudo-filozofske provokacije i kako na ozbiljnim temama nema mjesta infantilnostima. Nakon čega se uvrijedio i imao urnebesnu reakciju u kojoj skreće raspravu na drugi kolosijek...zapravo to je napravio već u samom startu u prvom komentaru. Jalova polemika ali i s druge strane korisna jer daje kristalnu sliku mentalnog sklopa koji samo zna zanti svoje i dolaziti na teme o kojima nema blage veze. Nevažno za princip ali generalno sve predstave daju projekcijsku sliku društva "nestajanje" se bavi važnim pitanjima u koje je uključeno više oblika i pozicija. Pozicija ženskih likova kako je navedeno u najavi da su "žrtve okolnosti" dalje od privatnih vrata-Tea-Karlova kćer koja kasnije pređe u politiku ispada žrtva političkih namještaljki koje su i na kraju okidač te točke pucanja trenutak u kojem prosipa gorčinu i frustraciju a kojem je korijen život sa pravom istinom u podsvjesti o njenoj obitelji koja eskalira kad privatno stvari dođu do vrhunca-onda slijedi i njen obračun sa Karlom. Sve u svemu 3 uloge koje nestaju su Marko, Vjera i Tea s razlikom da se Marko suočava s prošlosti a njih dvije jebiga prekasno počinju gledati stvarnost i prekidaju život u iluzijama "normalne" obitelji. Ovo je ostavilo dojam kao što je slučaj sa kvalitetnim filmom ista stvar je i sa predstavom-ovo se mora reprizirat.
Ali ovdje ima još jedna točka na kojoj se otvara nova zanimljivost osobni oblici "nestajanja" Karlove žene i kćeri (koji na samom početku predstave ne ostavljaju taj dojam jer je to ono kad ostavljaju taj imaginaran privid normalne obitelji) Vjera-Karlova žena je u očitoj poziciji osobnog nestajanja iz osobne podsvjesti da živi sa perverznim bolesnikom a ta podsvjest izbija na van na kraju (scena u kojoj govori post-morte)
1.Vjera sama
VJERA-Odkad ste me zadnji put vidjeli prošlo je osamnaest godina. Za mene za mog muža i za moju kćer. U kazalištu to može tako, u pauzi prođe osamnaest godina a u životuu je za takve stvari ipak potrebno vrijeme. Zapravo dovoljno vremena da tek rođeno dijete dosegne punoljetnost. Dovoljno i da se umre. Evo na primijer ja. Više nisam živa. Umrla sam na današnji dan prije točno godinu dana. Karlo je inzistirao da na ispračaju svira Schubert njegov winteresse. Njegova mama je to voljela svirati na starom klaviru. Ona ista žena koja je staroj židovki na tavanu nosila ručak, dok je njen suprug u radioni šivao ustaške uniforme. Dok ga se živi, život je samo pitanje dobre mjere. Sad to znam i drago mi je da me više nema jer je ta mjera nepovratno izgubljena. A to da ljudi ne plaču jer su slabi, nego jer su predugo bili jaki, ma ne vjerujem više ni u to. Koliko je samo načina na koje se pokušavamo utješiti, ovo je samo jedan. Lijepa rečenica bez pravog sadržaja. I to je oprostite mi moj problem.
Izraženost osobnog nestajanja u slučaju Vjere-je u sceni godinu dana nakon njene smrti "drago mi je da me nema" iako nije konkretno definirano-kristalno je jasno na što se cilja na život s istinom zakamufliranom u fasada sliku normalnosti. A sad što se tiče kćeri. Dio priče o njoj koja nestaje je već gore objavljen ono na što sam obećao vratiti se kasnije je njen politički put do jedne točke kad se patriotizam i domovina okrenu protiv nje-to je dio koji je prethodio njenom lomljenju i odlukom da svoje dijete nikad ne dovede Karlu jer kao što je poznato u vezi s njim svi su sve znali.
TEA-(U mobitel) ..jer ja imam arhivirane pozive sve pozive nisam ja od jučer ili računate na to da ću odjuriti do prvog mosta i sve svoje telefone pobacati u Savu? Pa šta je vama ja sam...halo
KARLO-Ti si na svim portalima Tea (Tea ponovo zove)
TEA-E, nećeš ti meni poklapat
VOZAČ-(Tei) Rekao sam ti da će pustiti glas
TEA-(Karlu) Je'l jesam tata na svim portalima a znaš zašto? Zato jer sam slijepo vjerovala u domovinu zato! I zato jer me sad ta moja domovina očito za nagradu odlučila fino pufukati. A ti ništa ne brini i molim te ko Boga ne surfaj, nego se više spremi za tu misu.
Ove su scene prethodile onim zaključnima, u kojemu se njeno nestajanje reflektira. Sjebanost na osobnoj razini- namještaljka političkih oponenata je njena točka pucanja u kojoj se i njoj razbijaju iluzije o "normalnoj obitelji" i iz podsvjesti istina izbija na van. Ironično je u cijeloj predstavi da zapravo jedini koji ne proživljava nikakav oblik osobnog "nestajanja" je ni manje ni više Karlo bar dok stvarno fizički ne nestane. Predstava je pravi psihološki-triler eksperiment ovo je vrijedilo doživjet a vrijedno je i repriziranja. S trilerima je problem slojevitost i to je isto razlog za reprizno gledanje.Predstava koja je sve i svašta na režiserskoj/redateljskoj i inim razinama ali ostavljam stvari na onoj ključnoj-glumačkoj. Uloge i situacije u kojima su komplicirane i slojevite kako je s glumačke strane to nije bilo jednostano odigrat tako i sa gledateljske spojit bar ne na prvu, s vremenskim odmakom od par dana su se posložili detalji i još koje gledanje bi bilo izvanredan izbor, zbog povezivanja tih nekih stavki koje eventualno fale i zbog gotivljenja čiste uživancije.
Nestajanje
Premisa 1
Na postu o mentalitetu palanke NF mi je ostavio sljedeći komentar:
"pamtim sve te "slučajeve" i sve te SS likove. frljića nažalost nisam gledao, ne idem više gdje ne smijem s psom, ali kad sam vidio tko je protiv njega znao sam da ima nešto u njemu ;) bio sam kad su opskurni likovi prosvjedovali ispred kazališta, smijali smo im se, jedan je poslije izabran onako polupismen u gradsko vijeće".
Što me sjetilo da odgovorim praktičnim primijerom kad je bila vatrena linija u komentarima ispod premijerno emitirane prve epizode HBO-Europe projekta serije "uspjeh"
"Ma da, svi ti SS likovi operiraju na sličnim mentalnim sklopovima. Dat ću jedan konkretan primijer kad je izašla serija "uspjeh" premijerno je prva epizoda emitirana na nekom youtube kanalu i naravno premijerno sam pogledao pa sam nakon toga skrolao u komentare i imao što čitat. Replicirao sam kratko-desničari po običaju baljezgaju pizdarije. Na što sam dobio repliku "ako se nekome nešto ne sviđa-automatski je desničar?" Pa sam morao crtati i onima koji su pali s marsa zašto su to desničari. "Pogledaj kakva su to etiketrianja u komentarima počevši od toga kak sraćkaju da se "previše psuje zašto se psuje itd to su takvi licemjerni mantalni sklopovi koji se zgražavaju nad psovačinom a svaka druga riječ im je neka psovka-a psovke su realnost pa normalno da će ih ozbiljna serija imat. Pogledaj druge "argumente" "Tanović je jugoslavenčina" "sramota za Hrvatsku" "samo se pljuje po Hrvatskoj"...zar takve šuplje izjave ne dolaze isključivo iz desnog političko-ideolloškog tabora.? Da se nekome nešto ne sviđa a da ne mora nužno biti pripadnik desno-konzervativnih struja stoji samo je bitna razlika u tome kako argumentira (ili ne argumentira) svoje nesviđanje. A ovdje je očito kakve se prizemne etikete lijepe na konto redatelja i samog projekta kao takvog-ne postoji nikakav konkretan argument zašto im se ne sviđa u čemu su kratki spojevi što točno ne odgovara scenografski/režiserski/redateljski samo priglupa ideološko-politička prizemna etiketiranja za koja je očito da ne mogu doći od nijednog drugog mentalnog sklopa nego od desnog. Stvar je kristalno jasna".
Evo još malo idealnog primijera plitkih umova nadovezujem se u neku ruku na gore linkani post ne bez razloga.
Premisa 2
A zašto se na to nadovezujem? Da konkretiziram.
Slikano 7.12. na dan nabavke ulaznica, onaj ludi period kad svi ko sumanuti odlaze kupovati ulazince za onu baletnu bljuzgu "orašar" stvarno ne znam što
je u tome tako zabavno konstruktivno i kvalitetno ali znam da zbog toga pate dramske predstave. Elem stojim tako u redu za kupovinu ulaznice dok se ovi
ispred navlače oko "orašara" i prolaze mi kroz glavu intelektulno deficitni komentari koji su produkt uzimanja na metu predstava. U raspravama oko pedofilije u crkvi uvijek se kao "argument" poteže premisa da ih ima i izvan crkve. Istina ima, ali sad o njima ne vodimo raspravu. Konkretno o tom tipu zlostavljanja koje se događa unutar 4 zida je ova predstava.
"Dramski tekst "Nestajanje" Tomislava Zajeca priča je o suvremenoj obitelji koja naoko djeluje skladno, no ispod površine se naziru pukotine koje polako otkrivaju što se dogodilo u prošlosti. Karlo (Krešimir Mikić), ugledni znanstvenik i uzoran suprug i otac, krije svoju pravu, predatorsku prirodu. Njegov krimen otkriva se kroz odnos s Markom (Marin Klišmanić), dječakom oštećenog sluha koji se polako pretvara u osobu koja nestaje".
Premisa 3
Moć vizualizacije je čudo. Imao sam u ovih nepunih 6 godina bloganja postova na relaciji film-predstava ovdje u konkretnom slučaju se radi o kazališnoj adaptaciji filmskog klasika
a u konkretnom primijeru o dvije različite stvari nevezane osim po tom jednom principu. Matanićev triler "ćaća" iz 2011. o pomirivanju prošlosti i sadašnjosti u kojem se otkriva mračna obiteljska tajna. Ta mračna tajna iz prošlosti je poveznica-ista stvar koju uključuje "nestajanje" s razlikom da je "ćaća" refleksija prošlosti na sadašnjost (a neposredno i na budućnost tu je film odsječen ali poznato je samo po sebi) a ovdje se sve događa o sadašnjosti. Obećavajuće je bilo od samog početka, i prije fotki sa probi i to iz više razloga.
1.GLUMAČKA POSTAVA-Koja je izvanredna i uvijek izvuče maksimum maksimuma iz dodijeljenih uloga.
2.PODIJELA ULOGA-S moje promatračke pozicije izvanredno su podijeljene i svi su iz njih napravili uvjerljivu scenu.
3.NAPETNICA I PRIJE POČETKA-Sam kratki sadržaj predstave je bilo nešto što već samo po sebi obećaje tim više što se dotiče važne teme o kojoj se u principu ne govori puno.
4.VIDEO-NAJAVA-Od samog početka obećavajuće, ne mogu ju ovdje proslijediti jer na yt kanalu nije dostupna, samo na službenom instagram accountu HNK s kojeg su napravljene screenshot fotke koje ću ubaciti. Iz njih se vide scene koje odgovaraju predstavi s konotacijama zlostavljanja unutar 4 zida dramatični kadrovi napetost i tenzije. Iako ovakve stvari neki vide kao spojl za mene to osobno nije. Ovo je vizualno upoznavanje niti sa predstavom, radnjom situacijama nego sa scenografijom i ekipom glumaca/glumica na probama prije predstave. To je još dodatni poticaj za gledanje kad se pored svega navedenog dobije i taj vizualni koncept scene gledanje ovog samo mi je pojačalo bunt nestrpljivosti da vidim predstavu u najkraćem roku-par dana prije njene premijere.
HNK ZAGREB-INSTAGRAM VIDEO SCREENSHOT
Video iz kojeg su izrezane scene je više kao spot, nažalost scenske interakcije su bez zvuka-samo sa depresivnom podlogom u pozadini koja odgovara crnjaku koji je šablona predstave.Iz scenskog pokreta se čitaju tenzije napetost prepucavanje na rubu žestokog konflikta unutar rodbinskog privatnog prostora, jedna od onih trailer-najava koja upoznaje vizualno sa scenografijom ne ostavljajući prostora za neki spojl. Slično kao sa trailer-najavama novog filma koji vabe na gledanje samom brzinskom ponudom vizualnog sadržaja. Sad sam u fazi kad znatiželja kuha na najjače i više nego kad se išlo po ulaznicu početkom dvanaestog. Činjenica uz koju se još može dodat viđenje redateljice.
“Nestajanje je najkompletniji tekst Tomislava Zajeca. Njegova dramaturgija isprepliće scene, emocije i stanja koja se usidruju u lica. Više je likova prisutno na sceni, ali ona nisu nužno u istom prostoru, a kamoli vremenu. To je uvijek veliki izazov za redatelja, ali u ovom slučaju mi je bilo najmanji problem naći uporište u Zajčevim zadatostima.
Komad se bavi tajnama koje nosimo u sebi, društvenim i socijalnim maskama i koliko su nam zapravo važne te što se događa kada maske nužno padaju u vodu. Govori i o poremećaju ličnosti i devijacijama. Kako bi glumci i cijeli umjetnički tim shvatili svijet terapeutike, u procesu im je pomogla i klinička psihologinja Iva Žegura.
Zajec je napisao izvanredno sva ženska lica. Osobno sam se pronašla u svakoj od njih. Žene su u ovom slučaju zapravo žrtve okolnosti, a Zajec im daje točno onu poziciju koju danas imaju u društvu.
Sukob dva muška lika, Karla i Marka, toliko je jak da mi se čini da takav muški duel u dramskoj literaturi nismo imali od Gospod Glembajevih.”
Komad se bavi tajnama koje nosimo u sebi, društvenim i socijalnim maskama i koliko su nam zapravo važne te što se događa kada maske nužno padaju u vodu. Govori i o poremećaju ličnosti i devijacijama. Kako bi glumci i cijeli umjetnički tim shvatili svijet terapeutike, u procesu im je pomogla i klinička psihologinja Iva Žegura.
Zajec je napisao izvanredno sva ženska lica. Osobno sam se pronašla u svakoj od njih. Žene su u ovom slučaju zapravo žrtve okolnosti, a Zajec im daje točno onu poziciju koju danas imaju u društvu.
Sukob dva muška lika, Karla i Marka, toliko je jak da mi se čini da takav muški duel u dramskoj literaturi nismo imali od Gospod Glembajevih.”
Kupila me usporedba s glembajevima (pored svega drugog gore navedenog) što je projekt kao šablonu u neku ruku imao Krležin predložak tim više je ovo
trebalo pogledati, što je refleksija priče ipak suvremena rađena jednim djelom po šabloni glembajevštine. Očito se osim konkretnih usporedbi sukobljavanja određene stavke svode i na same koncepcijske sličnosti koje su ih potencirale. Kompleksnost konkretne teme povremeno traži profesionalne intervencije
"Glumcima pripremama za predstavu "Nestajanje" pomaže i klinička psihologinja"
Ovo je prvi ovakav slučaj (odkad pratim živu scenu) da se u realizaciju predstave uključuju i outsajderi u konkretnoj priči ovdje je možda bilo i drastično
jednostavnije poistovjećivanje glumačke ekipe sa konkretnim situacijama u koje su na sceni dovedeni, nasuprot pozicija traumatičnih događaja koje uloge
na sceni proživljavaju a s kojima nije jednostavno poistovjećivanje najviše zbog korijena-traumatičnosti same po sebi. Nisam slučajno za primijer uzeo Matanićev triler kao podlogu na kojoj se bazira usporedba dramske predstave i filma tema je slična u toj jednoj stavki, s razlikom da u slučaju filma imamo
dvije odrasle sestre-kćeri dečka starije kćeri koji flertuje s mlađom ( o čemu sam jednim djelom tipkao ovdje ) a s tim postom su mi bile intencije razlučivanje negativnih postupaka pozitivnih uloga od njihove "negativnosti" i isključivanja njihovog antagonizma na sceni iz kategorije negativnog. U filmu kao treći lik je i ćaća koji je povezan sa mračnom tajnom iz prošlosti. U predstavi "nestajanje" se radi o kako stoji u samoj najavi o nedefinirano-"mladiću" osobu koja nestaje pod "unutarnjim paklom prekrivenim šutnjom". Asociralo mi se samo po sebi-i prije samog gledanja predstave kako ima korelacijskih točaka sa Matanićevim filmom iz 2011. Dio iz linkanog posta o antagonizmu.
"Film već po samoj svojoj najavi i službenom traileru prije nego je imao kino-premijeru na neki način potvrđuje da je Ivo Gregurević u ulozi ćaće negativna uloga-davno je ostavio familiju a sam slogan filma je bio da je "neke obiteljske tajne bolje ne otkrivati" od prvog kadra u kojem je distanciran je i skoro indiferenatn na dolazak svojih kćeri što je indikacija već onda da je nešto stvarno mračno iz prošlosti u pitanju. To se kasnije i potvrdi ali jedna druga situacija je ovdje zanimljiva na relaciji pozitive i negative protagonizma i atagonizma. Dečko je u vezi sa starijom kćeri, Iva ima ulogu mlađe koja je i povezana sa mračnom tajnom iz prošlosti i ta uloga je kompleksna na više razina. Kroz cijeli film od prve scene ima otpor u vezi dolaska u Liku i negativan odnos prema ćaći (sasvim opravdano a to se otkriva tek na kraju pravi razlog) kompleksnost uloge je u tome što u 2 scene tokom filma ima zavodničke intencije prema sestrinom dečku. Po nekom principu bi neki drugi promatrači scene kategorički i tu ulogu iz pozitivne prešaltali u negativnu ali zapravo nije tako.Iako to možda je do percepcije tu ipak postoji više razina".
"Neke obiteljske tajne je bolje ne otkrivati" kad je film bio aktualan to je bio njegov glavni slogan s kojim su se složili neki od komentatora na recenziji filma.
"Zna se lakonski reći da istina boli, ali zapravo ne boli ona nego to što je mi uporno sebi prikazujemo onakvom kakvu lakše podnosimo, što se osobito odnosi na nas same i one koje volimo, ili bi kao trebali voljeti. Za film si me u svakom slučaju zainteresirao, tj. i mene zanima odgovor na pitanje koliko je svrhovito kopati po prošlosti. Ponekada ispadne da je to odlično, jer se stvari raščiste i krene se iz neke čiste pozicije, ali nebrojeni su primjeri da kontinuirano čeprkanje po prošlosti, a posebno onda kada to svatko tumači na svoj način, što je više pravilo nego iznimka, često donese neko novo zlo, bol, problem, neugodnost, ili što već".
Od početka sa sloganom se ne slažem-jer sam već odavno znao konkretno u čemu je stvar a citirani komentar je ostavljen prije gledanja filma. U samom
postu-recenziji sam zadržao okvire općenitosti o mračnim tajnama pa su i općenite interpretacije bile očekivana reakcija. E, sad vidimo na primijeru filma-kojim je sve situacijama rezultirala dugo skrivena mračna tajna iz prošlosti. Nema potrebe da sad prepričavam film. Uglavnom korelacija s nestajanjem u ranijem Matanićevom trileru je samo to nestajanje mlađe sestre koja je u filmu objekt te mračne tajne iz prošlosti. Receznija je objavljena baš u onom periodu kad sam imao najviše kvalitetih i konstruktivnih komentara. Naravno da ovdje u prvom redu ciljam na Isabelči i njenu virtuoznost u lovljenju i najsitnijih poanti.
"Da, u pravu si , zadovoljstvo mi neopisivo i hvala ti neizmjerno na ovome Velikanu kakvog će teško, ako ne i nemoguće biti dostići.Približiti možda, jer ima dosta vrlo nadarenih mladih ljudi koji pokazuju svu raskoš svog talenta,ali ipak, treba im , ne znam definirati, jer to se ne uči na akademiji, treba im ono nešto iznad, usuđujem se reći, a to je ovaj čovjek imao.Da ne progovori niti jednu , jedinu riječ, dovoljno ga je samo gledati; kretnje, mimika, geste, pogled, krajičak usne, grč....mogla bih danima ovako ,ali zaustaviti ću se, Usuđujem se reći da je jedino Fabijan Šovagović na ovako snažan način interpretirao ulogu koja bi mu bila dodijeljenja, ili ju sam izabrao.Da, jedino još on je to ovako mogao, opet kažem da iznosim svoje osobno uvjerenje da nebi došlo do krive interpretacije istog.
Dragi prijatelju, gledala sam film ne jednom, više puta i s pravom je odnio nekoliko iznimno vrijednih nagrada, ne sjećam se sada točno kojih, a nije niti bitno u ovom kontekstu.
Pomiriti prošlost i sadašnjost -tema kojom se film bavi aktualna je i danas i to više no ikad, no, ipak, ili možda i ne, ovaj film to vrlo surovo prikazuje.
Pored najdražeg mi glumca ikad u povijesti naše kinematografije,
a i u budućnosti, usuđujem se izdvojiti i vrlo senzibilnu glumu Ive Mihalić.
Nju jako volim i nekako bih željela da njen talent prepoznaju i daleko moćniji režiseri od naših.
Ona to zaslužuje.
Želim vjerovati da je za nju predodređena svijetla, čarobna, zvjezdana budućnost.
Sve pohvale scenariju, odabiru ambijenta, odabiru glumaca , ma jednostavno sve čestitke svima koji su na bilo koji način učestvovali u stvaranju ovog iznimno kvalitetnog filma, a glumcima posebno.
topao ti pozdrav od srca
p.s. osobno najteži trenutak filma ;...i mene si ubio, a bila sam mala...."
Mini esej u komentaru sa kojim se (kao i onda) kompletno slažem, sad doduše stavljam fokus na Isabelčin ps na kraju komentara. To je prijelomna scena
kad se mračne tajne otkrivaju. Tek je ta scena kompromitirala ne samo tu tajnu nego i poziciju žrtve i njene traume. "Nestajanje" koje je godinama bilo isključeno iz sjećanja ali zabijeno u podsvjesti i koje je u trenutku dolaska i suočavanja s prošlosti ponovo eskaliralo van. Od prvog kadra filma Ivina uloga mlađe sestre/kćeri je u buntovnom položaju/protestu protiv dolaska u Liku i suočavanja sa prošlosti što je i specifičnost određene pozicije uloge i u samom uvodu u film-situacije koja se postupno kompromitira sa samim protokom filma. Prvo pitanje koje je ovdje bilo otvoreno zašto bi se kćer tako intenzivno borila protiv dolaska kod ćaće? Posebno što je starija sestra na neki način emotivno povezana s njim i sami svoj dolazak kod njega iniciran je njenom potrebom za nekim odgovorima? Za takvu radikalnu protestnu reakciju na ideju dolaska s njene strane-indikativno je da mora biti nešto radikalno u pitanju. To je i odgovor na pitanje zašto se nikad nisam složio sa premisom filma-"da je neke tajne bolje ne otkrivati".Postavlja se hipotetsko pitanje što da te tajne ostanu vječno zakopane? Iz ove pozicije to može biti samo loše mračna prošlost određuje sadašnjost i budućnost proživljene traume posebno tog tipa i još u djetinjstvu to "nestajanje"ostavljaju konstantno aktualnim. Nakon raspleta filma atmosfera je u završnoj sceni koncipirana kao trenutak olakšanja. Uglavnom...sa nekim premisama Matanićevog filma sam i išao gledati predstavu naravno bez stavljanja u isti kontekst filma i predstave koji su dvije sasvim dijametralno i po svemu suprotne stvari samo sa onom premisom u kojoj imaju neku poveznicu tim "nestajanjem" na osobnoj razini. "Predatorska priroda" iz opisa predstave mi je bila prvi indikator da povučem relaciju sa filmom. Ulazna premisa mi je bila po jednoj točki referencija na film i usporedbu ali kasnije se pokazalo-drama ima i više konteksta nije samo jedan problem u fokusu nego više njih.Praizvedba dramskog teksta "nestajanje"
"Dramski tekst Nestajanje jednog od vodećih hrvatskih dramatičara Tomislava Zajeca bit će praizveden 19. siječnja 2024. u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Na scenu će ga postaviti redateljica Dora Ruždjak Podolski, a tekst je dobio i drugu nagradu „Marin Držić“ za najbolje dramsko djelo za 2021. godinu. U ovoj briljantnoj drami, kako je i navedeno u obrazloženju stručnog povjerenstva Nagrade, „Tomislav Zajec nas ne tješi i ne zavodi sentimentom, ne moralizira, svojom dramskom partiturom poziva i pojedince i širu društvenu zajednicu da svojim glasom razbiju zid šutnje, da prokažu i kazne zločince“.
Ključna riječ-poziv pojedincima i široj društvenoj zajednici da razbije zid šutnje. Poanta druge i sedme umjetnosti je taj katarzični efekt projekcijska slika na
probleme u stvarnosti. Ispod Matanićevog filma na youtubu bilo je standardno u komentarima subinteligentnih izjava.
"Ovaj film ima vrlo malo teksta. Oćekivala sam više".
"Postoji li i jedan hrv film da je gledljiv"?
"Postoji li i jedan hrv film da je gledljiv"?
Na što se našlo i pametnih replika
"Postoji puno gledljivih hrv filmova ali zahtjevaju određenu razinu intelekta"
"Uopste film nije glup, ajde kapiram da se nekome ne svidja, ali nije glup i ovi sto ostavljaju te hejterske komentare neka gledaju akcije i instant-komedije. Ivo Gregurevic je ovdje dokazao kakva je glumcina, kad licem prica pricu. Ovakve uloge su itekako zahtjevne. Pocivao u miru, veliki glumac"!
A gledanosti je bilo i sa inozemne strane
"Nice movie"
"Finding out that her father was seriously ill, her daughter persuaded her boyfriend and sister to travel to their father's house where he had settled down after leaving them long ago. The daughter wants to take the last chance to talk to her father about everything that has happened in the past . In her father's home, in an isolated landscape covered with snow , deep-seated dark family secrets are slowly being revealed.Finding out that her father was seriously ill, her daughter persuaded her boyfriend and sister to travel to their father's house where he had settled down after leaving them long ago. The daughter wants to take the last chance to talk to her father about everything that has happened in the past . In her father's home, in an isolated landscape covered with snow , deep-seated dark family secrets are slowly being revealed".
"Finding out that her father was seriously ill, her daughter persuaded her boyfriend and sister to travel to their father's house where he had settled down after leaving them long ago. The daughter wants to take the last chance to talk to her father about everything that has happened in the past . In her father's home, in an isolated landscape covered with snow , deep-seated dark family secrets are slowly being revealed.Finding out that her father was seriously ill, her daughter persuaded her boyfriend and sister to travel to their father's house where he had settled down after leaving them long ago. The daughter wants to take the last chance to talk to her father about everything that has happened in the past . In her father's home, in an isolated landscape covered with snow , deep-seated dark family secrets are slowly being revealed".
Obećavajuće je da se u repertoaru subinteligentnih komentara našlo i realnih normalnih, posebno što je glumačka postava briljantna kao i scenarij režija
i kompleksna važna priča sama po sebi. Subinteligentne izjave uglavnom daju oni iz prve premise posta koji nemaju kapaciteta svatit ili kojima je filmska/kazališna adaptacija ovakvih stvari oblik "nemorala"
Premisa 4
S tim u vezi, prije gledanja dojmovi su mi bili podijeljeni kakve će reakcije potencirati predstava sa crnjak podlogom. Opće poznata stvar kad je bilo kazališne publike koja se zgražavala nad psovačinom na sceni skroz dekontekstualizirano i fiksirano na same riječi po sebi logična je pretpostavka da će biti frkanja nosom na delikatnu temu koja je šablona predstave. U instagram storyjima HNK Zagreb objavljeni su kadrovi s probi za predstavu.Dijelić scene probe i malo scenarija koji je objavljen kao najava.
KADAR#1
HNK Zagreb INSTAGRAM STORY SCREENSHOT
Otkrivanje djela scenografije i scenarija prije gledanja u kompletu.
"-evo me u povijesnom špaliru ponosnih žena koje su svojim muževima pred velike bitke ritualno vezale kravate."
KADAR #2
HNK ZAGREB INSTAGRAM STORY SCREENSHOT
-"Moja domovina nema budućnost ako ta budućnost nisam ja"
KADAR#3
HNK ZAGREB INSTAGRAM STORY SCREENSHOT
-Znači ja sam pomogao da vam je lijepo vi to zovete nestajanje što to znači? Karlo jel ti vidiš da ovo nije normalno?
Natruhe scene natruhe scenarija, stvar se sad već drastično kuha a znatiželja je sve intenzvinija. Kadrovi daju neke informacije a opet u principu o samoj suštini ne govore ništa. Jedino što je očito-kadrovi su vjerodostojni prikazane scene odgovaraju događajima u najavi.Svježi tekst nakon sinoćnje premijere drama o predatoru koja se isčekuje
‘Nestajanje‘ je drama o suočavanju sa samim sobom, a onda i s onima koji su nam okrutno pokušali oduzeti vlastito ja‘
"Nestajanje" je, kako tumači njezin autor, drama koja govori o dvije obitelji, jednoj koja je već dulje vremena zajedno i drugoj tek formiranoj te zajedničkoj tajni koja ih povezuje. Drama je to o odnosu predatora i njegove žrtve, i o tome koliko je osobne hrabrosti potrebno kako bismo se izborili protiv vlastitog nestajanja. Protagonist ove drame čitavo se vrijeme bori s traumom koju je zadobio još kao dijete i koju na neki način gotovo nehotice obnavlja. U tom trenutku započinje i njegova borba kroz koju polagano od onoga koji želi da ga nema postaje onaj koji shvaća da se jedino sam može izboriti za pravo na vlastiti život."
Čitanjem tekst(ov)a i prije gledanja dolazile su mi razne asocijacije s Matanićevim filmom. S tim da je predstava podijeljena na dvije obitelji dok je u filmu
jedna. Trauma iz djetinjstva o "odnosu predatora i njegove žrtve" stvari koje su konzistentne sa događajima u "ćaći" koje se otkrivaju u samoj turbulentnoj
završnici. Mlađa kćer dolaskom u Liku ponovo proživljava traumu iz djetinjstva zakopanu u podsvijesti "nestajanje" koje je prekinuto u trenutku kad se kompromitira godinama sakrivena istina. Ali to je samo jedna stvar od njih više u 140 minuta predstave trebalo bi biti interpretirano daleko više od te jedne
teme s tom pretpostavkom sam i došao u kazalište a tako je štoviše i napisano u samoj najavi.
A sad je večer D na redu večeras napokon pogledano u kompletu ove scenske interakcije skenirane za 24-satnih instagram priča.
Pozicija s koje pogled najbolje puca na scenu. Pretpostavke s kojima sam dolazio na predstavu su se pokazale u nekoj razini točne kad sam povlačio usporednu realciju sa Matanićevim trilerom samo u konkretnom pogledu predatorstva jednog od glavnih likova. Drama je podijeljena u tri djela prvi dio "mišolovka" koji je i prikazan na fotkama gore otvara predstavu.
2.
"Karlo je ispred ogledala U košulji i gaćama nespretno pokušava vezati kravatu."
VJERA-(izvan scene) Karlo...uhvaćen si
KARLO-Molim?
VJERA-A što pa vidjela sam
KARLO-Vidjela si -
VJERA-...vidjela sam te da plačeš no sinoć plakao si
VJERA (iza scene) Naravno da je i menedirnulo. Ali čak i ne toliko radnja mislim naravno, uvijek te dirne kad su djeca u pitanju ali zapravo se uopće ne radi o tome ....Karlo.
VJERA-(izvan scene) Karlo...uhvaćen si
KARLO-Molim?
VJERA-A što pa vidjela sam
KARLO-Vidjela si -
VJERA-...vidjela sam te da plačeš no sinoć plakao si
VJERA (iza scene) Naravno da je i menedirnulo. Ali čak i ne toliko radnja mislim naravno, uvijek te dirne kad su djeca u pitanju ali zapravo se uopće ne radi o tome ....Karlo.
Sve počinje uobičajeno normalan obiteljski život intelektualca sa primljenim prestižnim nagradama koji skriva mračnu prošlost koja se tek razotkriva na kraju. Scena je podijeljena paralelno tokovi se spajaju između Karla i Marka na sceni u jednoj je interakciji sa svojom ženom policajkom dok se paralelno odigrava druga u prvoj obitelji. Kompleksnost drame je u detaljima koji su koncipirani u pravoj triler formi. Nestajanje "želim da me nema" (Marko) nakon što je svog sina zaboravio u autu na vručini a sve što se negativno događa u njegovom životu su posljedice traume iz djetinjstva doživljene od strane profesora u čijem je kampu bio kao dijete. Ali ovo ima šire kontekste ovo je drama o više nestajanja.
HNK ZAGREB INSTAGRAM STORY SCREENSHOT
2.TEA
"Dečko je kroz suze sam sebi govorio da će do sutra sve to proći.Ali tata mu je rekao da neće, jer vrijeme liječi stvari samo ako se u međuvremenu s tim vremenom nešto radi.
Zasad ću stvar ostaviti na poziciji Karla Marka i njegove žene policajke. Upali su u krizu odnosa i svađu zbog situacije u kojoj je sina ostavio u autu na vručini, da bi se ispostavilo da su traume iz djetinjstva odredile sve u njegovom životu. Jedno nestajanje koje je zabijeno u podsvijest i koje u određenom
vremenu izbija na sve strane kao i u slučaju "ćaće" zajednička relacijska točka se tu može povući. Ali ovo je kompleksna drama i o drugim tipovima nestajanja ali o tome više u nekom od narednih postova- da se ne bi oteglo u trakavicu stvarno dosta toga ima na tapetu.
Kad svijeće dogore-zapali nove
Ovo sa paljenjem novih je moj dodatak ne zbog estetike iako patim na nju nego...saznat ćete kad pročitate sve. Drama sa 2 glumca i 2 derastično mlađe glumice koje se izmijenjuju u istoj ulozi na principu zamjene. Ali nevažno za princip u kazalištu su takve kombinacije već stvar rutine i generacijske rezlike nisu presudne, nemaju u priči neki utjecaj. Iako me vuklo pogledati nisam na listi prioriteta su bile
druge predstave što nove što reprizne a u tim situacijama vrijeme uvijek radi protiv. Elem, 2022 je predstava imala gostovanje u Slavonskom Brodu što je dokumentirano videom.
"Dvojica prijatelja nalaze se nakon trideset godina i svojevrsnim verbalnim dvobojem suočavaju se s dugo prešućivanom tajnom njihovog odnosa. Što ih je razdvojilo i što ih je ponovo spojilo u jednoj burnoj noći, da bi se ponovo rastali, ali ovaj put zauvijek? Da li je to duh mrtve žene koja se pojavljuje prelazeći u njihovu osobnu realnost? Koja je uloga glazbe u njihovim životima, poglavito Chopina? Dvojica ostarjelih muškaraca i tri žene isprepliću svoje živote, mješaju prošlost sa sadašnjošću dajući priči okvir napetog suspensa. Evocirajući prošlost, skidajući veo po veo s tajanstvenog događaja, koji je turbulentno promijenio njihove živote, prenose dramski sukob u sadašnjost i tražeći razrješenje plešu između osvete i pomirbe. Tražeći svrhu svojih života, jedno epizodno lice će im prigovoriti: Što hoćete? Preživjeli ste. Da li je zaista svrha naših života preživjeti? Na to pitanje Marai daje konkretan odgovor".
HNK Zagreb
Ali ovdje me konkretno zanima situacija sadržana u videu. Dvije suprotstavljene istance prijateljstva i iste ljubavi. Trebalo je pogledat-ne znam kako je situacija u drami okončana ali dalo je materijala za razmišljanje. Matanićev film iz 2011 "ćaća" koji sam ovdje par puta recenzirao i analizirao je baš tema o pomirivanju prošlosti i sadašnjosti s iznimkom na konkretnu stvar-mračnu tajnu iz prošlosti. Ovdje u predstavi fali taj element-prijatelji se sreću nakon 30 godina imaju istu ljubav. Tema predstave
opravdava ime-kad svijeće dogore, kome su dogorjele to je pitanje za one koji su pogledali predstavu, ono što me ovdje zanima i što mi je dalo materijala za
analizu je hoće li se nakon njih zapaliti nove? Opće je poznata stvar da takve situacije u principu prekidaju prijateljstvo ali ne nužno. S ove točke gledišta ne vidim zašto bi takve situacije bile problem, ona će se ionako za nekog odlučit (ili neće i sve prekinut) u oba slučaja niti jedna strana se tu nema argumenta osjećati "iskorišteno" ako postoji dobrovoljni pristanak i ništa se više ne obećaje a pomirba situacije u kojoj su 2 prijatelja bi trebala biti u tom principu-na principu slobodnog izbora ako je ljubav u pitanju sve donesene odluke jedne strane se ne dovode u pitanje poštuju se. Ovo je predstava sa važnim pitanjem jer su te situacije iz kategorije onih problematičnih to su situacije u kojima uglavnom dolazi do raskola u prijateljskim odnosima i to ni manje ni više nego zbog mentaliteta da se osoba dužna nekome obvezat za cijeli život. U ovom slučaju (pretpostavljam, nisam gledao ovo je samo na osnovu pogledanog u videu i čitanog) rivalstvo dvojice prijatelja zaljubljenih u istu žensku. U tim situacijama sve je stvar u komunikaciji i poštivanju slobodnog izbora koje se odnosi na sve uključene strane a to je realno problem u stvarnosti.
H 15 Dalibor Matanić
Sva faličnost filma sadržana je u njegovom uvodu-grupi ljudi koja pjeva o 15 godina produkcije o 126 kratkometražna igrana filma itd itd ali ok, to je samo
moj subjektivan dojam a ne opći princip. Kad je Matanić u pitanju kvaliteta filma je sigurna. Ovaj mi je novost jer je "H15" čisti dokumentarizam o 15 godina
Havca prije cca 2 tjedna premijerno izveden. Redatelji i glumci u kadrovima govore o svom umjetničkom putu i povijesti havca, iz 19 minuta filma osobno bih
izdvojio izjavu Vinka Brešana.
