Ja nikako da se sjetim pisati nešto konstruktivno pa
konstantno tepem. U ovom postu ću ponovo interpretirat
događaje koji su se odigrali na blogu u ovom mjesecu.
Za lagano zagrijavanje najbolje počet od nogometne
euforije koja je brutalno drmala ovim blog prostorom
i u čijem su povodu neki od blogera, uključujući i mene
tome posvetili post. Što naravno nije prošlo bez kojekakvih
ludih teorija pojedinih provokatora i njihovih paranoičnih izjava.
Najzanimljivije je od svega da su takve provokacije dolazile od
strane onih koji navodno vole Hrvatsku a svoje domoljublje iskazuju
na u najmanju ruku bizaran način. Isti takvi su se povremeno javljali
i srali po mom blogu u koje ubrajam u prvom redu miroljuba koji očito
otvara blogove samo da bi vrijeđao i omalovažavao sve koji ne misle
po principu njegovih glupih isključivih analogija. Još je gore što su neki
od nas odustali od pisanja bloga i time na neki način priznali njihovu
pobjedu. Sory, jebiga ali ja tako gledam na to njima u inat neću dat
zadovoljstvo da prekinem sa pisanjem, štoviše sad ću biti još žašći
i intenzivniji. Ali da nebi bilo da širim samo negativne teme evo..ima
i pozitivnih stvari. Masa hrvatskih filmova je u Puli doživjela rekordnu
gledanost. Predstave su unaprijed rasprodane, Odjebali su hasu iz
HNK što mi je iznimno drago i tako i treba biti. Ljudska osvještenost
polako ali sigurno dolazi na svoje i možda se nešto i nabolje promijeni.
Provokatori na blogu pred argumentima nemaju ništa osim vrijeđanja
što je isto pozitivna stvar jer time pokazuju svoju intelektualnu slabost
a što je najbolje savršeno me nasmijavaju i zabavljaju.
Uskoro će biti prikazana nova domaća serija na hbo platformi koja
prikazuje realan opis stanja u državi i kritizira ovaj bolesni sustav.
I najaktualnije evo jednog "pametnog" komentara koji je napisao jedan
navodni demokrat na inkvizitorovom blogu

građanin, Hrvatske aktual

Čitajući neke komentare sjetim se nekih vremena prije tridesetak godina kada sam upoznao niz poznatih ljudi hrvatskog kazališnog života, pa kada danas vidim da se herojem domaćeg tetara proglašava Oliver Frljić, teško suzdržavam smijeh.
Što je, dakle, herojsko u kazališnom radu Olivera Frljića? To što je svoja trenutačno najaktualnija djela, uprizorio na kazališnim daskama u Rijeci a ona su po svom sadržaju točno onakva, kakva politički priželjkuju aktualni riječki vlastodršci iz SDP-a? Dakle, ovdje govorimo o "hrabrosti" koja je, stvarajući svoje predstave, podilazila političkoj volji onih koji su vladali gradom gdje su te kazališne tvorevine nastajale. Podilaženje je ponekad dosezalo i do državne razine, ali samo u mandatu vladanja Zorana Milanovića i SDP-a, kada se čak dogodilo da je u, ulizivačkoj maniri, na pročelju riječkog kazališta osvanula fotografija s porukom koja je hvalila tadašnjeg pomoćnika ministra Milanovićeve vlasti Bojana Glavaševića,
Pa kako da takav čovjek (vele, politički kritičan) ne bude po volji političarima koji odlučuju o njegovom imenovanju i plaćaju ga novcem poreznih obveznika?
Simpatičan je meni Frljić kada kaže da je za njega antifašizam ključno pitanje, no kada odluči na kazališnim daskama progovoriti o tome kako on to vidi u Hrvatskoj, uzima kao literarni predložak djelo "Šest lica traži autora" Luigija Pirandella. Tko imalo išta zna o biografiji tog poznatog pisca, zat će i to da je bio oduševljeni pristalica i član Fašističke stranke Benita Mussolinija te u njegovo vrijeme uživao brojne stvaralačke povlastice. Pirandello je nobelovac i jest da je, unatoč svom političkom uvjerenju, bio odličan pisac. Međutim, ako postoji jedna politička nit koje u njegovim djelima nema onda je to - antifašizam.
Kao što za promicanje antifašizma koristi pisca koji je osobno bio uvjereni fašist, tako i svoju kazališnu frontu u borbi protiv ustaša uspostavlja u Rijeci. Dakle, gradu koji je u vrijeme postojanja ustaškog pokreta bio pod Kraljevinom Italijom i i gdje je ustaša u povijesti bilo točno onoliko, koliko ima frižidera u ledenim nastambama Eskima.
Po jednoj se stvari Hrvatska se razlikuje od mnogih europskih družava. U njezinom parlamentu već godinama nema stranaka krajnje ljevice i desnice. Ostao je samo Frljić koji u tom nepostojanju vidi rastući fašizam. Zapravo fašistom proglašava svakog tko nemisli kao on, a o fašizmu Luigija Pirandella, koji je doista bio fašist i kojeg postavlja na kazališne daske ni riječi. Licemjerje do boli

Navedeni komentar je očito komentar osobe koja nikad u životu nije niti pogledala predstavu a ima tendencije suditi.
A kao argument navodi Frljićev navodni fašizam što je laž i bezobrazluk. Evo specijalno za njega ako otvori moj
blog što je Frljić rekao o fašizmu
Posebno mi se sviđa i da se obrušio na dotičnog ministra i sve što je rekao o njemu stoji.
Evo i jedna izvanredna slika.