IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§17
Za organicističku biologiju vrijedi teleologija. Biologija se bitno razlikuje od fizikalnih znanosti i to iz razloga što dominantno mjesto u biološkim istraživanjima imaju teleološka objašnjenja. Drugi moment je upotreba pojmovih oruđa koja su prikladna za proučavanja Sistema. Životni procesi naime imaju svrhoviti karakter. Govoriti o organizmima znači govoriti o samoregulaciji, samoodržanju i samoreprodukciji, a njihove aktivnosti kao da su usmjerene na postizanje ciljeva koji su u budućnosti.
Zadatak biologije podrazumijeva i istraživanja funkcija struktura koje održavaju aktivnost organizma kao cjeline. Područje teleologije sadrži regije u kojima se ospoljavaju organske cjeline, funkcionalnost i usmjerenost ka nekom cilju što pripada biološkoj znanosti i na regiju u kojoj se ospoljavaju svjesni ciljevi i namjere dakle područja ljudske aktivnosti što pripada socijanim znanostima, posebno povijesti, filozofiji i psihologiji. Mašinska teorija organskog života je istaknula načelo, da se cjelina organizma razumijeva kao sumativni rezultat oblikovanja pojedinih dijelova na temelju unaprijed danih fizikalno kemijskih pojedinačnih struktura.
Kasnije su Driech i Spermann ukazali na sposobnost ‘diferenciranja’ koje se nije moglo objasniti u okvirima klasične slike svijeta. Driech je onda pokušao izvesti zaključak kako u onom organskom mora djelovati neki specifični, cjeloviti faktor koji nije fizikalno shvatljiv, možda neki nadmaterijalni agens za kojeg uvodi pojam entelehija.
Entelehija bi bila djelovanje koje se sastoji u tome da stvori red u fizičkom, prostorno protegnutom materijalu. U toj teoriji vitalizma egistira upravo samoorganizacija i samodiferenciranje koje isključuje svaku predeterminaciju te rezultira nužnošću, da se pronađu oni bitni faktori koji upravljaju tom samoorganizacijom. Potom je teorija dinamične ravnoteže iznijela jedno tumačenje prema kojem razliku izmedu kemijskog Sistema ravnoteže i Sistema živog organizma valja tražiti u tome, da posljednji predstvalja otvoreni sistem.
Svi se za život karakteristični fenomeni pokazuju kao posljedice ‘ravoteže u toku’ kako bi se u oporbi spram kemijsko-fizikalnih procesa što se odigravaju u neživom shvatila bit živog, a da se pri tome ne upadne u kakvu metafiziku života koja na mjesto kemijsko-fizikalnih neshvatljih temelja života spravlja nešto kao entelehiju ili nešto tome slično.
Ta je teorija imala vrijedno značenje pa je Plessner onda mogao ono živo, usprkos stalnoj mijeni materije, shvatiti kao pozicioni karakter života: život sam sebe postavlja u onome što jest time što u asimilaciji i mijeni tvari nadmašuje sama sebe. Organsko tijelo svagda nadilazi sebe, svoje prostorne granice.
Dakle, ono živo je sistem stalnoga samoograničavanja i kao takvo smješteno je u okolno polje u okolni svijet i relativno u odnosu spram njega i konačno svo živo biće može se razumjeti s obzirom na svoj odnos spram svojega okolnog svijeta koji ima svoju prostornost, vremenitost i svoje specifične sadržajne kvalitete.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§16
Sumnja u ispravnost kartezijanskog programa zaoštrena je do tvrdnje o nesvodljivosti biologije na fiziku kao i na tvrdnju o bitnoj autonomiji metoda u biologiji. Prema tome, ovdje je riječ o onom neophodnom otporu povijesno vrlo utjecajnom kartezijanskom poimanju biologije samo kao poglavlja fizike. Istodobno ova biologija podjednako kao i suvremeni biloški mehanicizam odbacila je postuliranje nematerijalnih ‘vitalističkih’ činitelja čija djelovanja trebaju objasniti životne procese. Međutim, suvremeno mehanicističko biološko stajalište i dalje je pokretano onim kartezijanskim gledištem da se svi živi procesi mogu nedvosmisleno objasniti pomoću pojmova fizike i kemije odnosno pomoću zakona i teorija koje prema općem slaganju pripadaju ovim znanostima.
Doduše, ovo mišljenje ne poriče kako živa bića imaju vrlo složenu organizaciju i ono naglašava, da se aktivsnost živih bića ne može objasniti samo analizom njihovog fizičkog i kemijskog sastava ne uzimajući u obzir njihovu određenu urođenu strukturu ili organizaciju, ali ova je odredba koja je priznala tu organizaciju uglavnom bila odredba živog bila kao ‘kemijske mašine’ (Loeb Jacques).
Suprotnost ovom gledištu suvremena organicistička biologija istakla je baš činjenicu, da postoje područja bioloških istraživanja u kojima objašnjenja fizike pa onda i kemije imaju malu ili gotovo nikakvu ulogu i u kojima je primijenjen uspješno izvjestan broj bioloških teorija koje nemaju karakter teorija fizike i kemije. Na primjer, postoji impersivno eksperimentalno znanje o embrionalnim procesima i mnoge se pravilnosti koje se tu javljaju ne mogu isključivo objasniti pojmovima suvremene fizike i suvremene kemije. Niti teorija evolucije u svojim najnovijim oblicima kao niti teorija gena nisu zasnovane na određenim pretpostavkama fizike i kemije koje bi se odnosile na životne procese.
Drugi moment ovog suvremenog razumijevanja fenomena života koncentrira se u shvaćanju, da su analitičke metode fizike i kemije neprikladne u proučavanju živih organizama. Sradišnji problem koji su povezani sa životnim procesima zahtijevaju poseban i specifičan pristup. Kako je biologija nesvodiva na fizikalne znanosti mehanička objašnjenja moraju biti odbačena kao krajnji cilj istraživanja u biologiji.
Razlog koji se često ističe u prilog ovoj tezi je organska priroda bioloških Sistema, jer je naime riječ o cjelovitom, holistički i jedinstvenom karakteru živih bića i njihovih aktivnosti. Živa bića za razliku od neživih siistema nisu labavo povezane strukture nezavisnih i odvojivih dijelova, oni nisu skupina tkiva, organa koji se međusobno nalaze samo u izvanjskim relacijama. Naprotiv, živa bića su cjeline i moraju se proučavati kao cjeline, totaliteti, a ne kao sume dijelova koji se mogu izolirati pa onda eksperimentalno istraživati. Njihova aktivnost ne može se razumjeti niti objasniti, ako se polazi od prešutne pretpostavke, da je tu zapravo riječ o takvim sumama kako to drži mehanicistička biologija koja razumijeva nešto kao ‘mašinu’ koja ima nezavisne dijelove pa prema tome prihvaća aditivno stajalište u analizi životnih fenomena.
Aktivnost organizma kao cjeline treba promatrati kao nešto što je različitoga reda od fizikalno kemijskih relacija i samo po sebi. Biologija naprotiv mora voditi računa o onome što je E. S. Russell nazvao dva ‘kardinalna zakona metode’. Aktivnost cjeline ne može se u potpunosti objasniti pomoću aktivnosti dijelova koji su izolirani u analizi i niti jedan dio živog bića i niti jedan jedini proces neke složene organske cjeline ne može se u potpunosti razumjeti odvojeno od strukture i aktivnosti organizma kao cjeline.
Novi moment također predstavlja hijerarhijska organizacija živih tijela i procesa. Znači može se doći do molekula, atoma i njihovih konačnih dijelova, ali u višestaničnim organizmima stanica predstavlja samo jedan element u organizaciji tkiva, tkivo dio nekog organa, a organ dio Sistema organa, a sistem organa čini cjeloviti organizam.
Očigledno je, da se ovi različiti dijelovi ne javljaju na istoj razini organizacije. Dakle, nije riječ o tome da je živo biće sistem dijelova homogenih po složenosti organizacije. Dijelovi se razlikuju prema različitim nivoima neke hijerarhijske strukture koji ovi dijelovi pripadaju. Zato je moguće, da objašnjenja fizike i kemije vrijede za aktivnosti onih dijelova koji se nalaze na ‘nižim’ nivoima takve hijerarhije, ali se procesi na višim nivoima ne mogu objasniti pomoću svojstava sa nižih nivoa.
Valja, dakle, priznati da biokemija proučava uvjete pod kojima stanice i organizmi djeluju, ali organicistička biologija ispituje aktivnosti čitavog organizma koji kao da je uvjetovan načinima ponašanja nižih cjelina, ali se na ove ne može svesti.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§15
Cjelokupnom kartezijanskom filozofskom zdanju već je od samog početka poteškoću predstavljao fenomen života i čovjeka, utoliko što se on nije mogao razumjeti niti kao svijest niti naprosto kao protegnuta, mehanički pokrenuta materija. Do sada smo vidjeli, da je svijet matematičke fizike jedan sistem formi ili skup takvih Sistema koji egzistira apstraktno gdje nužne istine čiste matematike sačinjavju temelj za gradnju jednog svijeta kao mehaničkog.
Kako onda usaglasiti taj i takav svijet sa svijetom organskih bića ili drugim riječima kako udahnuti život, izvesti život iz shematizma matematičke fizike. Jedan pokušaj u pravcu prevladavanja ovih antinomija prisutan je još kod Leibniza. Istodobno Leibniz nam je interesantan i zbog toga što je pokušao uskladiti Aristotelovo razumijevanje matematike s onim modernim koncepcijama matematike, fizike i mehanike.
Geometriju treba sagledati kao idealan sistem formi čija egzistencija se zasniva na neproturječnosti stavova tog Sistema, ali i kao imanentnu strukturu stvorenog svijeta i svih logično mogućih svjetova i u jednom i u drugom slučaju matematički sistem nije u ovoj interpretaciji puka umjetna tvorevina, proizvod ljudske fantazije, proizvod koji bi se mogao razumjeti kao specifična vrsta oruđa za istraživanje prirode stvari.
Naprtotiv, bića matematike iako nemaju isti modus egzistencije kao empirijske, iskustvene činjenice moraju imati neku još čvršću utemeljenu egzistenciju, jer u sebi sadrže općenitost i nužnost zajedno s onim nepokretnim o kojem je govorio Aristotel. Aristotel ovdje ima pozitivno značenje, jer ima ispravan uvid u ontički status matematičkih stvari, ali on ide jednim pogrešnim pravcem, jer kretanja prirodnih stvari ovdje ne mogu biti dovedena u harmoniju sa nepokretnim bićima matematike i strukturama geometrije.
Temeljni razlog ovom neizvjesnom putu jest njegovo uvjerenje, da matematičke stvari nisu i ne mogu biti žive stvari proirode. Suprotnost organskog i neorganskog je tu kao suprotnost bioloških i matematičkih bića. Laibniz je spram ovog pretpostavljao, da ta suprotnost organskog i neorganskog ne mora biti radikalna.
Temelj za takvu pretpostavku mogao je biti potražen u pojmu “organizacije” - sve što egzistira na način organizacije moglo bi nositi oslabljenu odliku živog. Shodno tome takvu odliku mogle bi imati i matematičke striltire, jer se i one mogu razumjeti kao svojevrsne “organizacije” svojevrsne po tome što su opće, nužne i vječne i Aristotelove “prirodne stvari” odnosno organizmi s individualnim karakteristikama mogli bi se razumijevati kao primarne organizacije te bi time opreka organskog i neorganskog i dalje postojala, ali samo kao opreka privremene i vječne organizacije.
Istom suprotnošću su onda obuhvaćene i dvije vrste istina koje je Leibniz razlikovao u suvremenoj filozofiji i koje je ponovno izniejla na vidjelo dana Russellova filozofija i analitička filozofija, istine iskustva (veritates de fait) koje su privremene, nemaju općost i nužnost, uklopljene su u tokove promjena, odnose se uvijek na neko trenutno stanje stvari ili na nesto pojedinačno i istine uma (veritates de raison) koje su vječne, imaju općost i nužnost i odnose se na bit stvari. Ovu vrstu istina uma tražio je Leibniz u matemnatici i u matematici je slijedeći Platona tražio onaj neophodan temelj za uvid u vječne istine matematike.
Otuda slijedi, da nužne istine, one koje susrećemo u matematici, a naročito u aritmetici i geometriji moraju počivati na načelima čiji dokazi ne zavise od primjera pa onda niti od osjetnih fakata, iako bez osjeta nikada ne možemo na njih pomisliti. Ova je tvrdnja izložena u kontekstu raspravljanja o Lockeovim pretpostavkama, da u ljudskom umu, naime, nema ničega što prethodno nije prošlo kroz osjet. Strogo uzevši ta je pretpostavka vodila tzv. kvalitativnoj fizici što je Leibniza nagnalo na zaključak, da u Leockeovim empirističkim stajalištima ima jedna razvoja linija potekla od Aristotela.
Te nužne istine čiste matematike sačinjavaju osnovu za gradnju jednog shematičkog i mehaničkog svijeta. No, kako onda tu figurira sam život i kako fenomen života ugraditi u taj univerzalni matematicki shematizam? Tako vidmo, da je za Leibnizovu sintezu matematičke i organske fizike bila poterbna pretpostavka o “supstancijalnim jedinicama” i o hijerarhijskom poretku tih jedinica.
Tako su ove jedinice bile ‘monade’ i mogle su biti pojmljene kao ‘istinski atomi prirode’, a kako su dodatnom pretpostavkom također i neprostorne ove jedinice su analogijom uspoređene sa matematičkim pojmom ‘točke’. Tim putem je Leibniz došao do svog Sistema prirode u kojem je kako je izgledalo bilo moguće shvatiti kontinuirani prijelaz od neorganskog i mehaničkog na ono organsko i živo. Materija je kao u nekom matematičkom postupku razdijeljena na beskonačno mnogo neprostornih točaka, nositelja života pa je i sam život podvrgnut kvantifikaciji i razdiobi na jedinice uzdižućeg ili opadajućeg stupnja životnosti.
Dubrovčanin Ruđer Bošković postupao je na sličan način pretpostavljajući jedinice života kao neprostorne točke ili dinamične atome koji se međusobno privlače ili odbijaju zavisno od udaljenosti.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§14
Koliko vulgarno poimanje može biti djelotvorno, pokazuje na primjer slučaj najnovijih kozmoloških špekulacija. Jedna od takvih je i špekulacija Stephena Hawkinga čiji rad mlade kolege znanstvenici smatraju najnovijom prekretnicom u našem poimanju prirode univerzuma i da su rezultati toga rada ravni onim Einsteinovim. Da je tu riječ o pretjerivanju, dovoljno potkrepljuje Hawkingovo razlikovanje tzv “triju strijela vremena” koje razlikuju “prošlost od budućnosti”: termodinamička strijela koja označava smjer vremena u kojem dolazi do povećanja nereda, “psihološka strijela” koja označava smjer vremena u okviru kojeg se mi sjećamo prošlosti, ali ne i budućnosti i “kozmološka strijela” koja označava smjer vremena u kojem se univerzum širi, a ne steže.
Sve se ove tri strijele vremena slažu tako, da onda psihološka strijela “u načelu” jest ista kao i termodinamička. Uvjet bezgraničnosti univerzuma predviđa postojanje posve određene termodinamičke strijele vremena zato što univerzum mora početi ravnomjernim i sređenim stanjem. A razlog slaganja termodinamičke sa kozmološkom strijelom vremena jest taj, da inteligentna bića mogu postojati samo u fazi širenja Faza stezanja bila bi nepogodna zato što nema snažnu termodinamičku strijelu vremena, jer naime termodinamičku strijelu vremena nije moguće okrenuti unatrag što bi onda značilo skupljanje univerzuma pa bi sada vrijeme stalo teći unatrag, odnosno, ljudi u fazi stezanja živjeli bi svoje živote unazad: oni bi umrli prije, nego što se rode, postajući sve mlađi kako se univerzum steže, a polomljena šalica kave skuplja se ss poda i skače natrag na stol.
O ovim kozmološkim problemima veoma je uvjerljivo raspravljao Russell. Tako je on primijetio da je uloga Einsteina velika ukoliko “Einsteinoiv zakon gravitacije, kombiniran sa pretpostavkom o ujednačavnju, pretpostavkom potpune uniformnosti, dopušta nam konstruiranje varijeteta univerzuma u kojima opća zakrivljenost može imati više različitih formi.”
Tako Russell raspravlja o tri takva modela: univerzum se širi, univerzum se skuplja i o modelu nepromjenjivog stanja. Kod Hawkinga to je svedeno na problem inteligentnih bića koja ne mogu postojati, ako se prihvati fizikalna teza pulsirajućeg univerzuma te prema tome treba prihvatiti tezu inflatornog svemira, odnosno tezu inflatornog njegovog širenja. U suprotnom ljudi se ne bi mogli “sjetiti sutrašnjih cijena i obogatiti na burzi.”
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§13
Vrijeme je uvijek nešto što se objašnjava materijom, kretanjem, prostorom, kao nešto što je u pravilu na strani nekog konkretnog sadržaja, ono je diskretna ili indiskretna velicina pomoću koje se nešto mjeri. Čitava tradicija je uglavnom slijedila ovo mišljenje.
Kembridžski platoničari, među njima i Newotnov učitelj Isaac Barrow, tvrdili su kako je prostor postojao prije, nego je svijet stvoren i da postoji izvansvjetski beskonačan prostor i da je isto tako vrijeme postojalo prije, nego što je svijet počeo postojati i da beskonačno vrijeme postoji i u izvansvjetskom prostoru.
Einstein je pak pretpostavaljo relativnost vremena spram apsolutnog vremena kod Newtona i to su poznati dokazi dilatacije vremena.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§12
To, da su vrijeme i prostor nešto subjektivno, odnosno to što je Kant izrazio njihovu subjektivnost, moglo je suvremenoj matematici i fizici dati napredovanje te se u teoretskom radu Gaussa, Lobocevskog, Riemana, MInkowskog i drugih zbilo u odnosu na problem prostora i vremena nešto radikalno kao i kod Kanta.
U cjelokupnoj historiji matematike moguće je pronaći nekoliko bitnih mjesta koji su bili značajni za njen daljnji razvoj, a jedno od tih mjesta je i razvoj i otkriće različitih oblika neeuklidske geometrije. Gauss koji je imao sve fundamentalne njene koncepte čuvao je svoju tajnu jer se bojao “hajke budala”, ali se njegova Pangeometrie ipak kasnije, kao projektivna geometrija, pokazala istinskim univerzalnim jezikom prema kojem je obična metrička geometrija jednostavno kazivanje.
To Gaussovo matematičko pitanje i njen puni značaj s obzirom na opću logiku bio je priznati tek nakon Riemannove precizne i dosljedne formulacije “istinskih principa dimenzije prostora” kao “hipotetičkih istina” i nakon fundamentalnog Einsteinovog rada kojima se snaga neeuklidskih geometrija konkretno ocitovala. Apriorna konstruktivnost formalnoga uma nigdje nije toliko očita, koliko upravo u suvremenoj geometriji.
Ta je znanost u izravnom smislu slijedila racionalistično čvrsto uvjerenje, da je upravo matematika paragon apriorne spoznaje pa i Kantovo upućivanje, da je matematička znanost svijetli primjer napretka kojeg spoznaja može učinti neovisno od iskustva. To što je Kant iskazao subjektivnost prostora, vodilo je konstruiranju novih neeuklidskih geometrija i uopće novoj geometrijskoj spoznaji koja doduše počinje iskustvom, ali iz iskustva ne nastaje. Prije je ovdje riječ o jednom bitnom logičnom mišljenju i pojmovima koji se izvode iz intuicije uz obvezu utvrdivanja njihova strogo logičnog karaktera i značenja.
U tom smislu se onda danas govori da prostor ima transcedentalni karakter i tu je sadržana razlika spram starijeg poimanja. Konstrukcija prostora, kako je ona data u euklidskom sistemu, nema danas onu nekadašnju snagu, jer tu nije riječ o čistim formama intuicije, tu nije riječ o čisto konstruktivnom mišljenju kao što pokazuje povijesno postojanje neeuklidskih geometrija koje imaju svoje konstruktivno, formalno porijeklo.
Doduše, njeni novi geometrijski aksiomi nisu nužno posljedice apriornih formi mišljenja, već se danas smatraju kao oni koji izražavaju fundamentalna iskustva kakve općenite naravi na način, da se njihov iskustven karakter može posve zanemariti. Time se, zapravo, kaže da geometrijsko mišljenje bitno biva određeno iskustvom, ali se na iskustvu ne temelji kao što ovdje uostalom iskustvo više nije sredstvo dokazivanja geometrijskih istina.
Kaže se onda, da geometrijske aksiome valja shvatiti upravo jednim hipotezama, pustolovinama matematičkog mišljenja koje je bitno autonomno. Autonomna njegova priroda očituje se pak upravo u uspostavljanju pluraliteta potpuno neovisnih sistema aksioma koji podrazumijevaju različito konstruirane univerzume. Ti pak aksiomi ne uspostavljau ništa činjenično, već su oni logična forma mogućih znanosti.
Da egzistiraju različiti sistemi geometrijskih aksioma, prepostavlja u izvjesnom smislu i različlito konstruirane prostore i različite svjetove. Tako se čini, da baš egzistencija različitih geometrija i različitih stupnjeva njihove logične preciznosti jest nešto za znanost bitno. Tu je riječ o tome međutim, da ove različite geometrije nisu suprotstavljene, već su one poredane u nizu i to strogo determinirajućim principima. Zato je onda projektivna geometrija iznad metričke itd., čime se zapravo kazuje kako je tu riječ o takvim geometrijama koje u jednoj određenoj mjeri proširuju horizont euklidske geometrije kao bazične.
Tako onda problem prelaska iz euklidske geometrije u više geometrije ukazuje na činjenicu, da je svijet prostora moguće transformirati. Prostor nije više neko strogo jedinstvo u smislu euklidske geometrije, već heterogeni pluralitet koji prepostavlja kako je svaka geometrija podjednako istinita i jednako nužna.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§11
Kant je svoj veliki filozofski rad zaključio jednim zapažanjem, da je on “potomstvu ostavio ostavštinu sustavne metafizike koje je izgrađena prema “Kritici čistoga uma” te da taj dar “ne treba potcjenjivati”. Međutim je neokantovska filozofija tom radu dala isključivo jedan spoznajno teoretski karakter. Kod Heideggera pak bilo je riječi o obnavljanju Kritike čistog uma kako bi pokazao njegove granice.
“Mišljenje je već kao takvo pobjeda konačnosti” i ono što je naročito značajno je nedopustivost i neodrživost interpreta Kanta, da prostor i vrijeme shvate kao kategorije i da transcedentalnu estetiku rastvore u logici, jer je kod neokantovaca bilo riječi o tome da se transcedentalna estetika mora odstraniti iz Kantova sistema, a time i vrijeme kao čisti opažaj.
Za vrijeme bi trebalo reći da je kategorija odnosno pojam razuma što onda vodi rastvaranju transcedentalne estetike u logici, dok je Hedeggeru bilo stalo do vremena ne u smislu jedne vulgarno shvaćene temporalnosti koja zanemaruje pitanje o bitku uopće nego drugačije, što ne bi značilo izostanak jedne ontološke analitike subjetivnosti subjekta.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
MOJA NOVA KNJIGA "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
ISBN 978-953-354-110-5
Nova knjiga na portalu http://digitalne-knjige.com/
Digitalnu knjigu
"KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
Zlatana Gavrilovića Kovača, predstavit ćemo uz pomoć predgovora knjige:
P R E D G O V O R
Ova knjiga se bavi odnosom graničnih pitanja znanosti i filozofije, ukoliko je shvatimo u smislu jedne opće metafizike.
Odatle i naslov knjige "Kozmologija i filozofija" čime se htjelo ukazati na one velike problemske teme koje sadrži "Kozmologija zlatnog prstena" koji idu kroz stoljeća, a da se bitno ne mijenjaju. To su oni metafizički problemi za koje je Kant u svojoj "Kritici čistog uma" rekao, da su sudbina uma, jer ih ovaj ne može otkloniti niti riješiti.
Granična pitanja svih znanosti u tom su smislu metafizička odnosno obilježena kako bi Hartmann rekao, jednim neriješenim ostatkom koji upravo zato i doživljava pokušaje rješenja, a u fundamentu on svagda ostaje neriješen. S ovom metafizikom problema ima posla filozofija i u tom smislu metafizika se ponovo vraća filozofiji.
U "Kozmologiji zlatnog prstena" koja je eksplicirana u 6 volumena i koja je dostupna čitateljstvu na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba postavljeni su mnogi problemi upravo kao pitanja metafizike, a manje kao pitanja astronomije ili neke druge prirodne znanosti i to iz tog razloga, jer je riječ bilo o problematskom mišljenju koje se razvija nasuprot apsolutnosti fizikalnoga zahtjeva, da se izgradi jedan općevažeći i trajni znanstveni i filozofski sustav u okviru sistemskog mišljenja.
Nasuprot tome, upravo su metafizički problemi ono trajno u filozofiji. Pri tome nije riječ bilo o problemima tradicionalne metafizike te se u našoj "Kozmologiji" nije pitalo kako tu stoji sa Bogom, Svijetom, Dušom, već je mišljenje ovdje otpočelo onim što je njemu najbliže, a to su fenomeni kojima je čovjek svakodnevno okružen. Ovi fenomeni daju dovoljno povoda mišljenju i oni su već sami po sebi dovoljno zagonetni te je stoga iluzorno konstruirati nekakve samovoljne sustave. Dakle, nije potrebito konstruirati sustave niti obrazlagati i objašnjavati fenomene kao što to radi cjelokupna današnja prirodna filozofija, nego temeljeći se na njima filozofija mora biti zrenje same stvari tako reći jedan uvid višeg reda.
Odatle "Kozmologija zlatnog prstena" postavlja metafizička pitanja, sasvim suprotno od mišljenja da je tu riječ o eksplikaciji prirodne zagonetke svijeta, jer je ovdje riječ o prisutnosti velikog broja metafizičkih pitanja kojih se svagda nanovo poduhvaća i na kojima naposljetku svega nanovo sustaje filozofsko mišljenje i ova se problematika pojavljuje na područjima znanstvenog istraživanja kao i na područjima etičkog i estetičkog. Svuda ova problematika leži raštrkana po svim sektorima i svugdje su oni u pozadini onog spoznatljivog, ali njihov sadržaj svagda ostaje isti.
Razlog ovoj upornosti leži u onom metafizičkom u njima, u nerješivom ostatku koji se naravno ne da ukloniti. Odatle je pogrešno samo rješive probleme smatrati znanstvenim, što više svaki korak u obradi problema već je pozitivni uvid i samo strpljivo istraživanje može postupno razlučiti ono spoznatljivo od onog nespoznatljivog i transinteligibilnog.
"Kozmologija zlatnog prstena" nije ova filozofska pitanja postavila strogo. Ona se više bavila slikom kozmičkih procesa uzimajući u obzir današnje stanje naših znanstvenih spoznaja obradujući ih u svezi sa naporima Nikole Tesle. U ovoj pak knjizi mi pokušavamo dati jednu metafiziku problema koja stoji u uskoj vezi sa našom "Kozmologijom", a koliko smo pak u tome uspjeli imajući na umu cjelinu filozofskog pokušaja, neka prosudi samo cijenjeno čitateljstvo.
Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
U Adelaideu, 09.04.2018.
Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub formatu (format namijenjen čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu www.digitalne-knjige.com, priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
Srdačan pozdrav
Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/
https://www.magicus.info/sadrzaj/naslovnica/moja-nova-knjiga-kozmologija-i-filozofija
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§10
Kod Kanta je pak rečeno da razum ostaje u granicama iskustva i da je teoretski um nemoćan čim te granice prelazi što je ondai potrepljeno kritikama raznih dokaza u Kritici čistoga uma. Međutim, Kantove intencije nisu bile razumljene bez obzira je li se radilo o filozofiji ili o pozitivnim znanostima. Ovdje je i dalje postojalo razumijevanje, da predmet spoznaje opstoji neovisno o subjektu te je on utoliko bitak po sebi. No, on ne znači stvar po sebi pa niti samo neki idealni logičan bitak, nego izražava jednu principijelnu neovisnost o subjektu.
Ovo mišljenje misli neki neovisni bitak. Međutim, ono što subjektu stoji nasuprot i što on pomišlja nije objekt u strogom smislu riječi. Ukoliko je on neki bitak po sebi, on je ravnodušan spram subjekta. Taj pak indiferentni bitak valja spoznati, a kako je on očigledno beskonačan i neiscrpiv, sva sposobnost subjekta je u tome da svoju spoznaju ne ograniči.
Ono što pripada supstanciji jedino važi kao istinito. U tom smislu onda kategorija konačnosti mora ustuknuti pred jednim novim uvidom. Svijet sada gubi svoje granice, a moći subjekta koji spoznaje ne smiju biti ničim ograničene. Svijet postaje vremenski beskonačan i prostorno beskonačan.
Proces svijeta otkriva se kao matematički kontinuum. Pa iako se subjektu ne smiju postavljati granice, čovjek sa svojom sferom interesa u tom svijetu matematičke beskonačnosti iščezava kao nešto efemerno. Kao što su istinska svojstva supstancije zamjenjivi kvantiteti, tako se moći kozmosa u kojem vladaju drugačiji zakoni razlikuju od ljudskog htijenja i stremljenja. Ravnodušna uzročnost sve povezuje, a slučaj iščezava.
MOJA OBRANJENA DOKTORSKA DIZERTACIJA
stavili smo to na portal SCRIBD pa evo link:
https://www.scribd.com/document/376913735/OdbranjeneDoktorskeDisertacije
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§9
Ovo mišljenje, da su sve stvari obuhvaćene u Bogu, ontološki je primarno od njihova stvaranja i ako su one obuhvaćene u Bogu one su sam Bog. Ako su stvari u Bogu koji im je uzrok onda je on sila njihova uzroka. Naš kozmos nije u Bogu vremenski prioritetan u odnosu na stvaranje zato što ovo “prije” stvaranja jest bez vremena. Kao i Augustin ranije, Kuzanski vjeruje da je vrijeme stvoreno zajedno sa svijetom i ako je svijet oduvijek postojao, postojao je od početka vremena, ali ono također nije postojalo oduvijek.
U tom smislu vrijeme ima svoj početak. Dakle, Bog je primaran i prije je svijeta u smislu zavisnosti: bez Boga svijet bi bio ništa, ne bi svijeta uopće bilo, ali bez svijeta Bog bi bio vječan i nepromjenjiv Bog. Svijet dakle nije identičan Bogu, nego je unekoliko image Boga. Dakle, ako je Bog Absolute Maximum naš svijet je Maximum Contractum, ako je bog Apsolutno Jedno, naš svijet je Jedno u pluralitetu svijetova, ako je Bog Trojstvo, svijet je također Trojstvo. Bog je naprotiv Apsolutna Esencija svih stvari. Zato Kuzanski smatra da je “Aristotel u pravu kada je sve stvari na svijetu podijelio na supstanciju i akcidenciju.”
Ako kažemo, da su sve stvari u Bogu i ako kažemo da je Bog u svim stvarima, onda isto kažemo kako je svaka stvar u nekoj drugoj stvari. Bog je međutim prezentan u svim stvarima u smislu da svijet koji se sastoji od svojih dijelova “je poput stolareva dizajna kao cjeline koja je prije dijelova - kuća je prije njenih zidova - tako su slično tome sve stvari u našem svijetu prezentne u Bogu”. Tako su Sunce i Mjesec i svaka data stvar u Bogu pa zato Kuzanski kaže: “Bog je u svim stvarima.”
Ukoliko kanimo shvatiti ovu metafiziku odnosa Boga i Kozmosa, onda trebamo uputiti na one dijelove opusa Kuzanskoga koji ovdje uspostavljaju postojanje svjetske duše u kojoj su pronađeni primjeri svih stvorenih stvari. Svjetska duša jest obuhvaćena Bogom na način, da je u Bogu nestvoreni Primjer svjetske duše kao nestvorenoga pluraliteta. Ova svjetska duša ili kako se ona još naziva - svjetski um - jest uzrok kretanja i ovaj je uzrok također primaran ontološki. Dakle, Bog se također može zvati svjetskom dušom.
Odatle proizilazi, da je “apsolutno kretanje u Bogu” i da “apsolutno kretanje obuhvaća svo kretanje”. Prema tome, Bog je uzrok kretanja nebeskih sfera. Znači Kuzanski je prihvatio ovu Ptolomejevu sliku svijeta, ali on nije prihvatio da je Zemlja ili bilo koje drugo nebesko tijelo fiksirani centar našeg kozmosa. Fiksirani i nepokretni fizički centar trebao bi biti sa minimumom kretanja, ali to nije slučaj.
Ako je Zemlja fiksirani centar svijeta, njeno kretanje bi trebalo biti po kružnici što ono nikako nije. Prema tome, svijet nema fizikalni fiksirani centar ni fiksirani fizikalni opseg kao što centar Zemlje nije centar našeg svijeta. Zemlja je nesavršena sfera i ne može postojati kao centar kozmosa. Prema Kuzanskome savršena sfera i savršeni krug zapravo niti ne postoje. Zemlja takoder nije nepokretna, nego se sfera kreće kružnim kretanjem oko nebeskih polova. Zato Kuzanski kaže:
“Svjetski mehanizam ima svoj centar bilogdje i njegov opseg nigdje, prema tome možemo reći za Boga koji je svugdje i nigdje, da je njegov opseg i centar.”
Međutim Kuzanski i dalje vjeruje da svijet ima kretanje i svoj oblik. Isto tako on vjeruje da Zemlja i Mjesec imaju svijetlost, da imaju toplinu i da su međuzavisni i pod uzajamnim utjecajima.
U svojim razmišljanjima, da je Zemlja veća, nego Mjesec Kuzanski je posegnuo za jednom jako značajnom evidencijom naime za našim iskustvom eklipse. Kao što je poznato ova će razmatranja posebnu vrijednost kasnije imati kod Keplera.
Kada dakle Kuzanski pretpostavlja, da Zemlja i Mjesec imaju vlastitu toplinu ili da postoji život na svim drugim zvijezdama, onda on ne polazi od direktnih empirijskih evidencija, nego su to više metafizičke špekulacije. Jedna takva metafizička špekulacija jest i ona da je svaka stvorena stvar konačna beskonačnost i da naš univerzum nije niti konačan niti beskonačan.
Svijet u kojem su nebeska kretanja pretpostavljena preciznim mjerenjima i mišljenje, da postoje živi stanovnici koje možemo pronaći u centru univerzuma nije u vrijeme Kuzanskoga predstavljalo dovoljno snažnu avanturu filozofije koja bi bila primjerena novom vremenu. U ovom vremenu sredine 15. stoljeća kada nastaje njegova rasprava De docta ignorantia već možemo govoriti kao o zalazu renesanske i renesansnoga mišljenja koje je gurnulo njemačku duhovnost prema novim i drugačijim izazovima.
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§8
Najveću večinu matematičkih ideja Nikole Kuzanskog možemo pronaći u njegovim radovima De Docta Ignorantia, De Visione Dei i On Conjectures. On je također pisao i o kvadraturi kruga u svojim matematičkim spisima. Astronomski pogledi kardinalnih metafizičkih pitanja i inače su raspšena duž cjeline njegovih radova. Evidentna je tu jedna nezavisnost od tradicionalnih doktrina koja je bazirana na simbolizmu brojeva i simbolizmu geometrije gdje je riječ radije o apstraktnim metafizičkim špekulacijama radije, nego o konkretnim astronomskim opservacijama.
Zemlja je zvijezda kao i ostale zvijezde, ona nije centar našeg kozmosa, ona ne miruje niti su njeni polovi fiksni. Nebeska tijela nisu striktno sferična kao što ni njihove orbite nisu sasvim kružne. Razliku između teorije i konkretnih opservacija objašnjavao je Kuzanski relativnim kretanjem. Nema, dakle, nikakve sumnje u to da je i veliki Nikola Kopernik također stajao pod uticajem ideja Kuzanskoga koji je bio ohrabren njegovim zapažanjima tako da je publicirao i svoje vlastito djelo temeljeno na postavkama Kuzanskoga. Također je kao i Nicole Oresme naučavao vjerojatnost pluraliteta svijetova što je posebno cijenio tragični renesansni filozof Giordano Bruno.
U svom radu De Docta Ignorantia Kuzanski raspravlja o beskonačnom pravcu. U beskonačnom pravcu svi pravci su beskonačni pravci. Isto tako u Absolute Maximum sve stvari su Absolute Maximum. Ako pri ovome umovanju nailazimo na kontradikcije onda treba zapaziti da Bog sveobuhvatno obuhvaća sve stvari pa prema tome i kontradikcije. Ova doktrina zapravo je povezana sa stajalištem, da je u Bogu sadržano jedinstvo suprotnosti. Kao što je beskonačni pravac mjera svih pravaca, tako je i Absolute Maximum Mjera svih stvari. Savršenstvo svih stvari derivira se iz Boga i njegove egzistencije koji ih je stvorio kako bi egzistirale na najbolji mogući način, ali jedna je stvar savršenija od druge u smislu njenog učešća u Uzvišenome Savršenstvu.
Kao što je Absolute Maximum beskonačan, tako je i Maximum Concractum konačan. Prvi dio De Docta Ignorantia raspravlja, dakle, o Maximum Absolutum, dok je drugi dio ove rasprave rasprava o Maximum Concractum. Tako na primjer kada razmatramo i razmišljamo o kvantitativnim dijelovima našeg kozmosa kao na primjer o Mjesecu tada ono može biti veće ili manje od drugog dijela kao što je to na primjer Zemlja. Međutim, mi ne dodajemo svim kvantitativnim dijelovima tako da oni postanu beskonačni. Slično tome jedan poredak savršenstva kao na primjer ljudska bića mogu biti veća ili manja od drugoga poretka savršenstva kao što su to opeta anđeli, ali mi ne povećavamo stupanj poretka perfekcije za koju kažemo da ne može biti veća od Boga.
Slično tome kvantitativni i nekvantitativni dijelovi našeg kozmosa su konačni i usporedivi, ali oni ne mogu biti povećani do Maximuma. Odatle je kozmos također konačan. Ako je naš kozmos konačan onda prema Kuzanskome treba biti svijestan, da:
1. kozmos sam po sebi nema sile koja mu omogućuje da ga poveća,
2. da je Bog veći, nego naš kozmos i nije mjesto prebivanja Boga.
Odatle jedan paralelizam između svijeta i Boga: isto tako kao što i sudimo o Bogu kao beskonačnom tako mi sudimo o našem svijetu kao o konačnom i kao što ne možemo shvatiti Božju beskonačnost isto tako ne možemo shvatiti svjetsku konačnost.
Kozmos nije dakle samo infinitum ili maximum on je takoder concractum, a kako Kuzanski definira taj concractum najbolje vidimo iz ovih njegovih stajališta. On piše:
“Concractum znači restrikciju nečega tako da može biti i ovo i ono.”
Dakle, Bog je Apsolutni Maximum gdje kontradikcije koincidiraju kao na primjer mišljenje da ne može postojati ništa veće od Boga, a odatle je kozmos reducirani maximum na način, da taj maximum predstavlja pluralitet različitih svjetova u jedinstvu Jednoga. Dakle, univerzum egzistira na jedan restriktivan način i Kuzanski svagda naglašava da je Bog apsolutan, dok ostalo egzistira na taj restriktivan način.
Povrh svega, to se odnosi na pitanje Kuzanskoga o tome, da stvaranje nije Bog. Stvaranje je refleksija Boga, u neku ruku ono je image Beskonačne Forme, ali refleksija Boga nije sam Bog, stupanj perfekcije stvari ne dolazi od Boga, njihovo nesavršenstvo i njihovi limiti ne dolaze niti od Boga niti od pozitivnog uzroka, nego kroz “kontigenciju”.
Kod Augustina ovaj se pojam pojavljuje u smislu deficijentnog uzroka. Zato Kuzanski piše:
“Preostaje jedino da kažemo da pluralitet stvari narasta iz fakta da je Bog prezentan u ničemu.”
Djeluje malo začudno ovaj negativizam, ovaj nihilizam Kuzanskoga s obzirom na njegovo ranije stajalište, da Bog obuhvaća sve stvari i da su sve stvari u Bogu i da on obuhvaća sve stvari i da je on u svim stvarima, dakle, malo začuđuje ovaj negativizam budući je prethodno bilo uspostvljeno jedinstvo Svijeta i Boga u jednoj zapravo panteističkoj koncepciji.
slijedi nastavak
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§7
Kod Nikole Kuzanskoga Božja beskonačnost mogla se izraziti matematičkom simbolikom. Ta ideja koja se specifično oblikovala kod Keplera bila bi neprimjećena da nije riječ o začecima posve nove ideje o beskonačnom svebitku povezanom sa jednom racionalnom znanošću koja ga sistematski osvaja. Od tada je cjelokupni naš svijet jedan univerzalni oblik svijeta kome odgovara geometrija. Kao univerzalna konfiguracija svih tijela on ima totalnu formu koja obuhvaća sve forme, a ona se može idealizirati i savladati konstrukcijom.
Biti će, dakle, potrebito ukazati na neke značajke ove filozofije bez da ulazimo u detaljna obrazlaganja kako bismo zadovoljili početnim intencijama da dadnemo jednu sliku razvoja ideje znanosti u renesansi do modernih solucija Nikola Kuzanski koji je živio u ranom 15. stoljeću od 1401. do 1464., studirao je na sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Cologneu. U Padovi na primjer on je studirao matematiku i prirodnu filozofiju gdje je bio svjedokom stvaranja nove hipoteze o karakteru našeg Kozmosa i kretanja nebeske sfere, ali je bio pod utjecajima Echarta i njegova spekulativnog misticizma, tradicije Pseuso Dionizija i Boethiusove matematike zajedno sa novom kozmološkom idejom koja je ujedinjavala filozofiju sa teologijom iskupljenja.
Međutim, ovo jedinstvo nalazimo kod Kuzanskog u čitavom njegovom opsežnom djelu koje ima u vidu maximum absolutum ili Boga, maximum contractum ili kozmos i maximum simul constractum et absolutum ili Isusa Krista. Bog je jedinstvo ovog trojstva kao što je kozmos trojstvo vjerojatnosti, aktualnosti i jedinstvo samo po sebi što je kretanje. Iako je istina, da je beskonačno kao beskonačno nama nepoznato, mi ipak govorimo o Bogu kao jedinstvu i trojstvu, da je Bog bitak i da je svijet Boga Riječ duše, da je Bog centar i opseg cjelokupnog kozmosa, da je on prezentan u svakoj stvari, da je svaka stvar prezentna u drugim stvarima, ali da je u fundamentu ljudska spoznaja limitirana i da mi zapravo govorimo o onome što ne poznajemo dovoljno dobro.
Kuzanski govori o Bogu kao o Apsolutnom Maximumu. Maximum je ovdje mišljeno kao “ono što od njega ne može biti ništa veće”. Međutim, Maximum je također i ono što je “sve što može biti”. Budući je maximum apsolutum aktualno sve ono što može biti, ono je s one strane svih atributa i diferenciranih karakteristika.
U tom smilsu ovaj Maximum ne može za nas biti razumljiv, nego u sebi ovaj predmet nalazi mnoštvo kontradiktornih predikata, ali istina je da je Apsolutni Maximum beskonačan. Maximum ne može “pasti” u egzistenciju i nema ništa što treba egzistirati, ako ovaj Maximum ne egzistira. Odatle je ovaj maximum Apsolutna Nužnost. Maximum na primjer ne može biti broj niti može biti izražen brojevnim odnosima zato što brojevi koji podrazumijevaju odnose veličina ne mogu biti niti maximalni niti minimalni, što je s one strane sve kompartaivne relacije.
Zato Kuzanski poseže za konačnim i beskonačnim figurama matematike odnosno geometrije koje sve izražavaju na jedan simboličan način, maximum svih stvari, maximum crte svih crta ili maximum pravca svih pravaca koji nije ništa drugo nego beskonačni pravac, a beskonačni pravac je ravna crta, maximalni trokut, maximalni krug i maximalna sfera - sve su to u osnovi sa svim karakteristikama zapravo ravne crte ili ravni pravci. Dakle, ako uopće postoji ravni pravac, beskonačni pravac on bi aktualno bio konačan.
Jedan beskonačni pravac ne može biti duži ili kraći, nego drugi, već mogu biti samo isti beskonačni pravci. Odatle proizilazi da ne može biti više od jednog beskonačnog pravca. U beskonačnom pravcu svaki dio je cjelina i također je beskonačan. Odatle Kuzanski razmišlja, da je beskonačni pravac nedjeljiv, a odatle proizilazi kako je beskonačni pravac esencija konačnog pravca s obzirom na mogućnost beskonačne njegove djeljivosti. Odatle se i Bogu može govoriti kao o beskonačnom pravcu. Kao što je maximalni pravac esencija svih pravaca, tako je i Apsolutni Maximum esencija svih esencija. Kao što je maximalna linija svake linije maximalna linija, tako je i Apsolutni Maximum svega također Apsolutni Maximum i kao što je maximalni pravac mjera svih pravaca, tako je i Apsolutni Maximum mjera svih stvari.
Kuzanski zove Bogom esenciju svih esencija, formu svih formi, formu bića, bitak bića, ali i esenciju svih stvari i bitak stvari pa onda proizilazi, da Kuzanski kao i Echart u svojoj metafizici odbacuje mogućnost individualne egzistencije stvari bez njihova vlastitoga genusa. Dakle, ono što Kuzanski naučava jest doktrina da konačne stvari imaju apsolutno nezavisan bitak dakle nešto što bi bilo rezervirano samo za Boga, ali stvari trebaju biti derivirane na način da ne trebaju biti stvari Bitka.
Kao što Bog koji je uzrok svih stvari ne odbacuje egzistenciju drugog uzroka, tako za njega, da bi bio esencija svih stvari, ne treba odbaciti egzistenciju druge esencije. Tako je stvaranje Božjih bića što je vječnost također subjekt vremena što nije poteklo od Boga koji je vječan. Odatle svjetska stvorenja jesu oboje i vječno i temporalno. Stvaranje je Božji Bitak i kao takvo je vječno jedino ukoliko egzistira u Bogu, ali ako ono egzistira u Bogu ono je sam Bog i nije nešto konačno i diferencirano.
slijedi nastavak
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§6
Dakle, logične zakonitosti jesu ujedno zakonitosti kako realnog bitka, tako i mišljenja. Ovo poimanje stvar je matematičkih i prirodnih znanosti i njihove egzaktnosti u kojoj je cijeli svijet objekata i kvantitativnih njihovih relacija glavni postulat.
Samo idealnost tog svijeta objekata i njegova samostalnost jesu ono bitno, a idealne strukture svijeta i njegova relacionalnost može biti spoznajno bitna stvar, upravo obveza spoznaje, a tu obvezu spoznaje nalazimo u skolastičkoj teoriji supstancijalnih formi Descartesovim mislima, istinama razuma kod Leibniza, a naročito je ona iskristalizirana u pojmu a priori kod Kanta.
Ovo mišljenje predlagalo je uže orijentiranje na matematiku i matematičku prirodnu znanost. Njihova je prednost njihova egzaktnost, njihova tvorba pojmova i apriorizam, upravo konstruktivnost, da se iz jednog jedinog stava može deducirati sav sadržaj.
Sav je svijet onda jedna konstrukcija logičnog sadržaja. Da je ovdje riječ o jednom fundamentalnom stavu, postaje jasno kada se utvrdi njegovo striktno značenje i njegov puni smisao s obzirom na Descartesovo stajalište o primatu mišljenja, jer kod njega je rečeno da misaono biće jest ne animal rationale, nego upravo res cogitans. Konzekventno, to ne znači ništa drugo, nego da je ego čistih kogitacija, ono što obično nazivamo subjektom, cogitom depotencirano na stvar odnosno na njegove relacije.
Res cogitans je uzrok i izvor svih predstava pa i predstave o sebi samom. Misleća supstanca koje je cijela bit ili priroda u tome, da samo misli i koja za svoju egzistenciju ne zahtijeva nikakvo mjesto, prva je istina. Tu istinu znati znači mogućnost, da se potraže i druge istine. Res cogitans kao “ja” odnosno “duša” je ono što “mene čini onim što jesam”. Ja sam res cogitans, a sve ostale stvari mogu biti modi cogitandi. One za mene postoje kao moje predstave, a istinite su ukoliko su jasno i razgovjetno spoznate.
“Mislim dakle jesam” kao prvo načelo filozofije znači upravo to, da je bitak mišljenje i da sa bitkom kao mišljenjem postoji i cijelo moje mišljenje. Odatle je ontološki dokaz egzistencije Boga kao savršenstva koje je beskonačno, vječno, nepromjenjivo, sveznajuće i svemoguće sigurno koliko može biti siguran bilo koji dokaz u geometriji, ali koja opstojnost ujedno i omogućava svaki dokaz geometrije.
slijedi nastavak
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§5
Stav da je sve mišljenje i da je iskustvo mišljenje i da baš mišljenje stvara i omogućuje iskustvo i same predmete, naime, da je sve u subjektu na logičan način strukturirano imalo je dalekosežne posljedice u razvoju filozofije, a to je generalni stav današnjih teoretičara koji se bave nestandardnim logikama i ontološkim pitanjima matematike.
Jedan od njih je i Terence Parsons koji je ukazao da ima i “nepostojećih objekata”, jer je slijedeći Quinea legitimno pretpostaviti, da ima fizičkih objekata koji su nepostojeći .
Tako je slobodna logika Terencea Parsonsa pokazala, da bi svaki san čovjeka mogao biti “ozbiljan informativan izvještaj smislenog iskustva. Zajednička pretpostavka, da ima nešto o čemu sam sanjao, govori nam onoliko o mojem iskustvu sna koliko i pretpostavka, da postoje fizički objekti, dok saopćavam svoje budno stanje.”
slijedi nastavak
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§4
Suvremeno stajalište znanosti u tom smislu nije ništa promijenilo u metodi znanstvene spoznaje koju je uveo Descartes. Ako kod toga formalnog uma svaki realitet treba uzeti kao neograničen, odnosno, kao neodređen onda Bog kao skupni pojam svih realiteta i kao najrealnije biće postaje jednostavnim apstraktumom, kako bi kazao Hegel i za njegovo određenje preostaje apsolutno apstraktna određenost, naime, bitak. Taj se bitak kao beskonačno mnogostruko određeni bitak, odnosno kao ispunjeni svijet može misliti, a to onda znači oduzeti njemu pojedinačnost i slučajnost pa pojmiti ga kao opći, nužan bitak koji djeluje prema općim svrhama - pojmiti ga kao Boga.
U tom smislu razvojni tijek suvremene filozofije ne predstavlja tijek europskog mišljenja koji je po svome sadržaju i naravi bitno antropocentričan bez obzira na suvremeno produbljivanje i specifikaciju ove tematike, da je taj razvojni tijek istakao fundamentalno mjesto subjekta i mišljenja, ukoliko je tu naime težište stare apsolutnosti objekta spoznaje prenijeto u novu apsolutnost subjekta, već je ovdje posrijedi to da je podjednako objekt od istog fundamentalnog značaja i on na sebi nosi zagonetnu tajnu.
Kod Hegela objekt je u sebi neodređena cjelina, objektivni svijet uopće, apsolutni objekt, odnosno Bog ili bitak po sebi i utoliko apstraktum, a onda se taj bitak po sebi svojom negacijom mora odrediti kao bitak za sebe. To, da je objekt Bog, u biti nešto nespoznatljivo, ali čemu se opet upravo znanošću možemo približiti i u što znanošću možda možemo prodrijeti, da objektivni svijet uopće nosi jednu odliku božanske naravi, jer u njemu sve teče po nekim racionalnim zakonima pa je zato izraz jedne univerzalne kozmičke inteligencije, to je tako reći temeljna pretpostavka suvremene matematičko prirodne znanosti.
Kod Kanta taj je objektivni bitak moguć samo pod pretpostavkom razuma i njegovih apriornih funkcija sinteze. Spoznati neki predmet možemo samo kada smo u raznovrsnosti sagledavanja postigli sintetičko jedinstvo, a to je posao analitike razuma.
slijedi nastavak
nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....
§3
To da formalno mišljenje u samorazmatranju i samoeksplikaciji biva upućeno na istinu same sebe kao na istinu božanske naravi tako da njemu svagda egzistira neka transubjetivna, apsolutno objektivna istina, stvar je dakako naravi jednog bitno metafizickog mišljenja, jednog apstraktnog mišljenja, da je spoznavanje matematičkim posredovanjem doduše konačno, ali traži od svijesti njeno beskonačno presezanje, odnosno jedan beskonačni sadržaj i da u tom smislu onda može sadržavati istinu.
Međutim, razlika je ovdje u odnosu na Descartesa što je kod Aristotela spoznaja tog bitka rezervirana za prvu filozofiju u kojoj je spoznaja najčasnijeg roda, tako reći spoznaja višeg reda te je ona zato najčasnija znanost odnosno znanost o bitku bića pa je prema tome spoznaja theologike posve drugačija od spoznaje kakvog formalnog uma koji radi spontano djelatnošću pomoću čistih oblika i pojmova ili pak znanstvenog razuma racionalne deduktivnosti u kojem sve egzistira na način matematičkog kvantiteta.
Već je kod Aristotela bilo rečeno, da prva filozofija kao teoretska znanost nije identična ni sa jednom od drugih motriteljskih znanosti, matematike i fizike pa onda naravno niti sa jednom od drugih pojedinačnih znanosti, jer niti jedna od njih uopće ne promatra biće kao biće, nego svaka uzima neki dio bića i istražuje ono što pripada tom dijelu u nekom aspektu njegove upotrebljivosti i korisnosti. Djelomične znanosti istražuju ono što je na bićima prvo za nas i što je važno za naše razne interese i odnose među bićima dok theologika promatra ono što je prvo za biće kao biće, odnosno ono što čini njegovu bit ili prirodu.
slijedi nastavak
nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....
§2
Ovaj rad prvotno je bio zamišljen kao ispitivanje racionalističkih pretpostavki suvremene znanosti i filozofije te je bio skiciran jednim nedovoljno preciznim naslovom filozofske pretpostavke suvremene znanosti kojim se htjelo ukazati na jednu gotovo pet stoljeća dugu razvojnu liniju. Taj razvojni tok mišljenja, predstavljen upravo kao jedan agregat filozofskih, zofskih, znanstveno-teoretskih i specijalno-znanstvenih pothvata od samog je početka pokazivao jedan te isti svoj habitus u svim područjima i pitanjima, od onih najapstraktnijih teoretskih do najpraktičnijih i najaktualnijih, jedan te isti svoj unutrašnji sadržaj te je, tako reći kao datum privilegijatum proslijeden do danas u filozofiji i znanosti kao svojevrsnim derivacijama novovjekovnog mišljenja koje počinje Descartesom.
To ispitivanje je prvotno započelo na nekim centralnim točkama suvremene filozofije, ukoliko je ona obnavljala kartezijanski filozofski ideal konstitucije jednog definitivnog filozofoskog sustava ovdje pojmljenog konstitutivnim produktom spoznajnoga uma, naime, ukoliko je ona obnavljala formalno-logičnu snagu uma i tvornost logične nužnosti u najvišoj stvarnoj spoznaji čovjeka.Tako se i pokazalo da suvremena filozofija u nekim bitnim i za nju presudnim momentima nije drugo do filozofija čistog formalnog uma koji kani otkriti istinu na putovima svoje logične nužnosti i koji čisto logičnim konstruktivnim putom do te istine ili dolazi, kao što je to slučaj sa svim specijalnim znanostima ili pak tu istinu u njenoj potpunoj hipostaziranoj slobodi spram svih životno konkretnih i praktično povijesnih sadržaja, promašuje i u tom ili-ili rasponu odvija se sva dramatska situacija spoznaje ove filozofije.
Ona ili tu istinu dohvaća razumom koji se razum onda čisto misaonom svojom funkcijom odjeljuje i osamostaljuje spram svakog povijesnog sadržaja ili uopcće svakog iskustvenog te u svojoj slobodi sada nastoji na samorazmatranju i eksplikaciji sama sebe te je onda i upućen na istinu sama sebe kao istinu jedne izvanvremene zbilje ili je pak tako postavljena i proizvedena izvanvremena istina, kao istina sub specie aeternitatis, istina u sebi i za sebe, ono što apsolutni um, oslobođen svake povijesne determinacije, kani spoznati, ali dakako, nikada u njenoj apsolutnosti i moći, jer je ona naime Bog te je svo zadovoljstvo naše spoznaje, da se toj istini približavamo. Tako je suvremena filozofija, egzistirajući na jedinstvenoj pretpostavci klasičnog perioda novovjekovnog mišljenja od Descartesa nadalje, obnovila jedno staro filozofsko pitanje, naime Aristotelovo pitanje o božanskom, samostalnom, vječnom i nepokretnom bitku.
slijedi nastavak
nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....
§1
Metafizika problema pristupa kritički utoliko što je svjesna svojim samim fenomenima datih granica. Metafizičke problem, ukoliko oni izrastaju na samim fenomenima, poznaje već svaka pozitivna znanost. Važenje aksioma u matematici metafizički je problem. Oni se ne daju dokazati, a ni njihova evidencija nije samostalna, nego je posredovana očiglednošću teorema koji na njima počivaju. Granični problemi fizike, pitanja, prostora, vremena, materije, kretanja, fizikalnih zakona - u biti su metafizički problemi. Ništa manje od toga nije zagonetka živog. Posebni uvid determinacije tog živog ne može biti niti kauzalni niti antropomorfno finalni, već se usteže svakom našem poimanju sačinjavajući tako jedan, zapravo, metafizički problem. S obzirom na posljednje svoje fundamente, sve su znanosti pune graničnih pitanja. Za znanost je prednost što se u svom napredovanju može uglavnom ne obazirati na svoje temelje i pretpostavke, a filozofija to pak ne može.
Najupadljivije i od najvećeg dosega je otkriće onog metafizickog na tlu spoznajne teorije. Hartmann je prilično opsežno pristupio ovom problemu u svojim Osnovnim crtama jedne metafizike spoznaje i u Prilogu zasnivanja ontologije.
Novokantovski kriticizam je uvjeren, da kritika spoznaje može nadomjestiti metafiziku, u tom pogledu on se poziva na Kanta za kojeg se onda vjeruje, da je kritikom uma obračunao sa starom metafizikom i ujedno time odstranio svaku mogućnot metafizike kao znanosti. Hartmannovo glavno nastojanje ide upravo u suprotnom pravcu postavljajući pitanja o pojmu 'stvari po sebi'. Upravo preko znanosti i razumijevanje njenog idealnog sadržaja bit će, kako pokazuje Hartmann, moguće indirektno doći do zaključka o karakteru idealnog bitka.
Matemtičaru je pojam idealnog bitka nepoznat, jer ovaj otkriva i izrađuje samo filozofija. Tako idealni bitak svagda izmiče svijesti skrivajući se, paradoksalno, iza onih njenih tvorbi koje ga za svijest jedino i otkrivaju. Dok naš realni bitak sudbinski pogađa, idealni nam bitak uvijek ostavlja slobodu, da mi njega pogađamo i otkrivamo, iako moramo biti svjesni kako on za nas ostaje načelno neuhvatljiv.
slijedi nastavak
UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....
PREDGOVOR
Ova knjiga se bavi odnosom graničnih pitanja znanosti i filozofije, ukoliko je shvatimo u smislu jedne opće metafizike.
Odatle i naslov knjige “Kozmologija i filozofija” čime se htjelo ukazati na one velike problemske teme koje sadrži “Kozmologija zlatnoga prstena” koji idu kroz stoljeća, a da se bitno ne mijenjaju. To su oni metafizički problemi za koje je Kant u svojoj “Kritici čistog uma” rekao, da su sudbina uma, jer ih ovaj ne može otkloniti niti riješiti.
Granična pitanja svih znanosti u tom su smislu metafizička odnosno obilježena kako bi Hartmann rekao, jednim neriješenim ostatkom koji upravo zato i doživljava pokušaje rješenja, a u fundamentu on svagda ostaje neriješen. S ovom metafizikom problema ima posla filozofija i u tom smislu metafizika se ponovo vraća filozofiji.
U “Kozmologiji zlatnog prstena” koja je eksplicirana u 6 volumena i koja je dostupna čitateljstvu na portal http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba postavljeni su mnogi problemi upravo kao pitanja metafizike, a manje kao pitanja astronomije ili neke druge prirodne znanosti i to iz tog razloga, jer je riječ bilo o problematskom mišljenju koje se razvija nasuprot apsolutnosti fizikalnoga zahtjeva, da se izgradi jedan općevažeći i trajni znanstveni i filozofski sustav u okviru sistemskog mišljenja.
Nasuprot tome, upravo su metafizički problemi ono trajno u filozofiji. Pri tome nije riječ bilo o problemima tradicionalne metafizike te se u našoj “Kozmologiji” nije pitalo kako tu stoji sa Bogom, Svijetom, Dušom, već je mišljenje ovdje otpočelo onim što je njemu najbliže, a to su fenomeni kojima je čovjek svakodnevno okružen. Ovi fenomeni daju dovoljno povoda mišljenju i oni su već sami po sebi dovoljno zagonetni te je stoga iluzorno konstruirati nekakve samovoljne sustave. Dakle, nije potrebito konstruirati sustave niti obrazlagati i objašnjavati fenomene kao što to radi cjelokupna današnja prirodna filozofija, nego temeljeći se na njima filozofija mora biti zrenje same stvari tako reći jedan uvid višeg reda.
Odatle “Kozmologija zlatnog prstena” postavlja metafizička pitanja, sasvim suprotno od mišljenja da je tu riječ o eksplikaciji prirodne zagonetke svijeta, jer je ovdje riječ o prisutnosti velikog broja metafizičkih pitanja kojih se svagda nanovo poduhvaća i na kojima naposljetku svaga nanovo sustaje filozofsko mišljenje i ova se problematika pojavljuje na podrucjima znanstvenog istraživanja kao i na područjima etičkog i estetičkog. Svuda ova problematika leži raštrkana po svim sektorima i svugdje su oni u pozadini onog spoznatljivog, ali njihov sadržaj svagda ostaje isti.
Razlog ovoj upornosti leži u onom metafizičkom u njima, u nerješivom ostatku koji se naravno ne da ukloniti. Odatle je pogrešno samo rješive probleme smatrati znanstvenim, što više svaki korak u obradi problema već je pozitivni uvid i samo strpljivo istraživanje može postupno razlučiti ono spoznatljivo od onog nespoznatljivog i transinteligibilnog.
“Kozmologija zlatnog prstena” nije ova filozofska pitanja postavila strogo. Ona se više bavila slikom kozmičkih procesa uzimajući u obzir današnje stanje naših znanstvenih spoznaja obradujući ih u svezi sa naporima Nikole Tesle. U ovoj pak knjizi mi pokušavamo dati jednu metafiziku problema koja stoji u uskoj vezi sa našom “Kozmologijom”, a koliko smo pak u tome uspjeli imajući na umu cjelinu filozofskog pokušaja, neka prosudi samo cijenjeno čitateljstvo
Dr Zlatan Gavrilović Kovač,
U Adelaideu, 09.04.2018.
PROSLOV
Paragrafi knjige “Kozmologija i filozofija” najveći su dio dizertacije koju sam obranio u Sarajevu 1989. godine. Od tada su, dakle, protekla skoro tri desetljeća lutanja od mila do nedraga, da bi na koncu bila realizirana moja “Kozmologija” u cijelom njenom opsegu.
Iz ovih natuknica o znanosti i metafizici vidi se, da su osnovne teze moje kozmologije već bile formulirane tada, a tijekom vremena i uz dobru fortune, nastalo je veliko djelo koje je danas dostupno cijenjenom čitateljstvu na uvid i ocjenu. Možda je ovdje potrebito posebno istaknuti, da se iz ovog rada daju razabrati mnoga pitanja koja autora tište i danas pored jednog velikog osjećaja beznađa koji je pritiskao mnoge neposredno pred ratnu kalvariju kod nas. Utoliko ovi paragrafi vjerno svjedoče o dubini i snazi tog osjećaja ništenja svega ljudskog u ratnoj katastrofi koja je vladala našim prostorima za dugo vremena. Međutim, ostala su mnoga pitanja na koja je autor trebao odgovoriti pa je tako nastao opus koji sažima vlastita iskustva u vremenu rata i vremenu poraća uz teoretska raspravljanja o osnovnim metafizičkim pitanjima.
slijedi nastavak
MOJA NOVA KNJIGA: "UZ KOZMOLOGIJU ZLATNOG PRSTENA"
slika: Nenad Grbac
Ova nova knjiga je dopunjena novim člancima, link za besplatno preuzimanje knjige je isti, a uskoro će biti izvršen i njen tiskani oblik.
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php
''Nova knjiga na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php
Digitalnu knjigu "Uz kozmologiju zlatnog prstena", Zlatana Gavrilovića Kovača, predstaviti ćemo uz pomoć predgovora knjige:
PREDGOVOR
Ovdje se cijenjenom čitateljstvu predstavljaju završna izlaganja "Kozmologije zlatnoga prstena".
Prvo izdanje ove moje knjige sadržano je u 4 volumena, ali su se mnoge teme nalazile svojekuda razbacane po mojim ostalim knjigama pa sam onda iz tog razloga načinio drugo izdanje koje je iznijelo na vidjelo većinu kardinalnih teza vezanih za moju kozmologiju. Sada je još trebalo sačiniti i završna poglavlja kako bi Kozmologija o kojoj je riječ, a koja se još naziva Rex-Kovač teorija dobila na jasnoći, preciznosti i cjelini. Dobili smo tako novu knjigu koja se zove "Uz kozmologiju zlatnoga prstena" što je na neki način nužan dodatak kako bi se sačinila cjelina te teorije. Dakle, sada je cijeli taj posao uglavnom dovršen. Svakako je istina, da ima još jako mnogo pitanja i tema o kojima bi se moglo govoriti, ali i ovo je dovoljno kao eksplikacija centralne tematike. Tako je sada čitateljstvu dostupna potpuna Rex-Kovač teorija.
Možda je važno ovom prilikom spomenuti, da je moj prvi tiskani rad objavljen u splitskom "Srednjoškolcu", časopisu svih srednjih splitskih škola 1976. godine i taj rad se odnosio na Nikolu Teslu. Ja sam tada, dakle, imao 17 godina i kao što se vidi iz priloženog, moje drugovanje sa Teslom razvija se u rasponu na više od 42 godine. Nekada sam se bavio drugim problemima, uglavnom političke prirode pa su pitanja prirodne znanosti bila potisnuta novim sadržajima, ali sam se sa manje ili više uspjeha stalno vraćao na centralnu Teslinu problematiku i problematiku suvremene matematičke prirodne znanosti. Iz toga interesa nastala je i ova moja kozmologija, ali i ostale moje knjige koje imaju obilježja i karakter političkih pamfleta koji nikoga ne moraju zanimati, ali neka, nema veze, meni je neobično drago da sam mogao biti svjedokom prilika i događaja u Hrvatskoj pa sam onda čitateljstvu i iznio osnovne dileme koje su pratile moje političke pokušaje.
Usporedno sa njima, ostao je trajan interes prema prirodoznanstevim pitanjima koji je sada okrunjen jednom teorijom kao što je moje političko iskustvo predstavljeno u preko 40 volumena koji su objavljeni na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php iz Zagreba. Još samo ostaje, da se donese mjerodavni sud o vrijednosti toga djela, iako je već sama činjenica da je ono objavljeno u Hrvatskoj i da je doživjelo značajan prijem, dovoljan razlog da kažem kako sav taj trud koji je poduziman decenijama ipak nije bio uzaludan.
Zlatan Gavrilovic Kovač, Adelaide, 14.3.2018.
Onako usput ćemo spomenuti da je i ta knjiga dostupna i u Epub i PDF formatu (formati namijenjeni čitanju knjiga na tabletima i mobitelima).
Tu knjigu, baš kao i sve naše ostale dosad objavljene digitalne knjige, moći ćete preuzeti s našeg portala tako da svojim mišem kliknete na link:
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic43.php
te pažljivo slijedite daljnje upute o uvjetima preuzimanja digitalnih knjiga.
Posebno ćemo spomenuti i činjenicu da su sve digitalne knjige objavljene na našem portalu uključene u sustav ISBN (International Standard Book Number ili međunarodni standardni knjižni broj).
Time se te knjige i pravno izjednačuju s tiskanim knjigama što je posebno važno za sve autore knjiga objavljenih na našem portalu, jer se time i digitalne knjige objavljene u našoj nakladi, odnosno na portalu http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php priznaju kao objavljena djela.
Nadamo se da ćete posjetiti stranice našeg portala te da ćete biti zadovoljni kvalitetom i atraktivnošću materijala, koji vam nudimo.
Srdačan pozdrav
Uredništvo portala http://www.digitalne-knjige.com/naslovna.php ''
autor teksta: Nenad Grbac
slika: Nenad Grbac
BITAK I KOZMIČKO JAJE
Pa ja kada zamišljam ovaj filozofski pojam BITAK onda ga zamišljam kao veliku crnu KUGLU ili JAJE i to nije ništa neobično ukoliko imamo na umu, da je ovdje pribjegnuto mitskom načinu izražavanja, a ono je produkt fantazije, ono je tvorevina uma koji fantazira, koji bit čini svojim predmetom, ali koji još nema nekog drugog organa, osim osjetnog načina predstavljanja. Tako su na primjer bogovi kod starih Grka u ljudskom obliku i ovdje kao i u mome slučaju izlažu se slike i u isto vrijeme njihovo značenje ili su pak slike u uskoj vezi sa njihovim značenjem.
Slično se događa i u religijama gdje postoji kolebanje između slikovitosti i mišljenja, ali se drži da to još uvijek nije filozofija. Ovo slikovno predstavljanje istina ima pravo na to da predstavlja neku vrstu filozofiranja. Bilo je jako puno filozofa koji su se služili mitskim slikama, da bi svoje filozofe približili fantaziji kako bi se iskazala istina kao što je na primjer slučaj kod Platona za kojeg mnogo vjeruju kako su njegovi mitovi izvrsniji od apstraktnog načina izražavanja i to je kod Platona jedno lijepo izražavanje. Isto tako ideje ili mišljenje se može izraziti u brojevima, crtama, geometrijskim figurama i tu su simboli oni kojima se izlaže neka filozofija ili neko mišljenje.
Ukoliko su nam ove SLIKE BITKA donekle razumljive onda je svakako potrebno, da upozorimo na slučaj starog grčkoga filozofa Parmenida koji je također pokatkad koristio slike u tumačenju svoje filozofije. Kod njega isto imamo slikovitih izlaganja i prema Dielsu ona izgledaju ovako:
‘’A jer ima krajnju granicu, sa svih strana konačno, nalik na masu lijepe okrugle kugle posvuda of središta jednako daleko: potreba nema ovdje i ondje da bude što veće ili što manje nebića nema koje bi priječilo suvislost njemu nema ni bića koje bi bilo tu više a tamo manje of bića, jer sve neokrnjeno postoji: sebi odasvud isto, jednako doseže međe.’’
Diels, Predsokratovci, Parmenid, 7-8, 40-45
Ili na jednom drugom mjestu gdje se izlaže njegovo učenje:
„23.HIPPOL...Iako i Parmenid pretpostavlja da je sve jedinstveno, vječno, nenastalo i kugloliko, (ipak) ni sam ne izmiče shvaćanju mnogih kad kaže da su vatra i zemlja počela svega, zemlja kao materija a vatra kao uzrok i činilac. Za kozmos je rekao da propada, ali nije kazao na koji način. Sam je kazao da je sve vječno, da nije nastalo, da je kugloliko i jednako, da nema u sebi mjesta, da je nepokretno i omeđeno’’
Ibid. 28 (18)23.
Tako je Simplicijus svojevremeno zaključio, da se ne smijemo čuditi ovome, jer je zbog poetskog stava on podržao jednu mitološku fikciju, a Plotin veli da on ’’uspoređuje biće sa kuglom budući da ona sve obuhvaća a mišljenje nije izvan njega već se nalazi u njemu.’’
Pa jest malo neobično, jer se ova slika KUGLE počesto predstavlja sasvim nesvjesno ili kao da je urođena slika, ali tih neobičnosti ima kod starih Grka neobično mnogo i ako ostanemo na Parmenidu, onda sa začuđenosti otkrivamo da je i on razmatrao PRSTENE i to na svoj način kao što smo to mi radili u Kozmologiji zlatnog prstena, jer Simplicijus također otkriva da je ‘’nakon maloga broja stihova opet progovorivši o dvama elementima, zaključuje i ovako opisuje sposobnost stvaranja: ‘’(Prsteni) uži....upravlja svima’’ i on drži da je jedan zajednički uzrok stvaranja boginja stavljena u sredini svega, uzročnica svakog nastanka’’
‘’(Prsten) uži nemješane puni su vatre slijedeći (puni su) noći, gdje dio plamena struji u sredini je boginja koja upravlja svima potpuno, naime, rađanjem mrskim i parenjem vlada šalje na parenje mužjaku ženku, i suprotno opet, mužjaka ženki.’’
Ibid. Parmenid B 12
Pa i je malo čudno, da filozofi I nakon više od 2.500 godina imaju slične ideje i slično doživljavanje BITKA kao velike KUGLE, a nama je još interesantnija činjenica, da se PRSTENI koji se vezuju za ime Kanta i Tesle nalaze također i na popisu pojmova stare grčke filozofije. Pa to nam je usud!
NAJVEĆI KOZMIČKI OBJEKTI
slika: internet
Nema nikakve sumnje, da je kozmičko jaje o kojem cijelo vrijeme govorimo ogromno nebesko tijelo. Odatle nam se prvo postavilo pitanje postoji li prema našoj današnjoj evidenciji neki tako velik nebeski objekt i je li moguće, da se kozmičko jaje uspoređuje sa njim. Tako smo došli do najveće strukture u našem svemiru, a to je tzv. Veliki zid.
Najveća struktura u svemiru ima i impresivan naziv: Herkules-Corona Borealis, veliki zid ili Veliki zid gama bljeskova. Eksplozija gama zraka je ultra energetska eksplozija gama radijacije, što je najsvjetlija elektromagnetska pojava u svemiru. Izvor eksplozija gama zraka se povezuje sa smrću zvijezda u dalekim galaksijama. Ovaj Veliki zid je dakle svijetleći pokazatelj, da je to područje gusto ispunjen prašinom i materijom.
Nedavno, astronomi su pronašli gusti prostor svemira s ogromnim brojem ovakvih zidova, čak njih 14. Oni su pretpostavili, da je njihova struktura poput zida, jer su poredani jedni na druge, poput cigli tako da se prostiru milijardama svijetlosnih godina kroz svemir.
Kako je zid toliko udaljen, jako je teško locirati ga sa preciznošću. Ipak, preliminarni rezultati tvrde da se njegova veličina prostire od 5,4 milijardi svjetlosnih godina udaljenosti sve do 18 milijardi svijetlosnih godina. Koliko je zamišljanje veličine ove strukture teško, još teže je utvrditi kako ovakva struktura nastaje. Enigma koja se vezuje za ovaj zid počinje samom činjenicom kako je taj objekat prevelik, da bi uopće postojao i to je jedna misterija za nas, a opet pretpostavljamo kako njegova veličina laganim tempom sve više raste.
Ja, naravno, ne mogu sada špekulirati pa onda uvjeravati čitateljstvo kako i naše kozmičko jaje ne odstupa od ovih veličina. Mi samo hoćemo pokazati da tako velike strukture postoje i u današnjem poznatom svemiru pa se onda može nagađati, da su one postojale i na početku stvaranja našeg kozmosa.
NAJVEĆA ZVIJEZDA
slika: internet
Nakon najvećih objekata u poznatom svemiru mi smo postavili pitanje o najvećoj zvijezdi koja nam je danas poznata imajući na umu, da i kozmičko jaje unekoliko predstavlja veliku zvijezdu pa smo tako naišli na slučaj hipergiganta u Canis Majoris:
‘’VY Canis Majoris (VY CMa) is a red hypergiant star located in the constellation Canis Major. It is one of the largest stars discovered so far and also one of the most luminous of its type. It has a radius varying between 1,420–2,200 solar radii (990,000,000–1.53×109 km; 6.6–10.2 au), corresponding to a volume between 2.9–10.7 billion times bigger than the Sun, and is 17 ± 8 times as massive as the Sun. Located about 1.2 kiloparsecs (3,900 light-years) from Earth, it is too faint to be seen with the naked eye.
VY Canis Majoris is a single star categorized as a semiregular variable with an estimated period of 2,000 days. It has an average density of 5 to 10 mg/m3. If placed at the center of the Solar System, VY Canis Majoris's surface would extend beyond the orbit of Jupiter or Saturn, although there is still considerable variation in estimates of the radius.’’
Znači, ova zvijezda je velika koliko i čitav naš solarni sustav i nema nikakve sumnje, da predstavlja jako veliko nebesko tijelo. Zato mi pretpostavljamo, da je i u počecima stvaranja našeg svemira također kozmičko jaje bilo neobično veliko nebesko tijelo. Ta je zvijezda specifična i po tome, da ima specifično okruženje koje se sastoji od ‘’filamentsa’’ i ‘’arca’’, dakle od svjetlosnih niti i lukova:
‘’VY Canis Majoris is surrounded by an extensive nebula, which contains condensations that were once regarded as companion stars. The nebula has been extensively studied with the aid of the Hubble Space Telescope. It has a complex structure that includes filaments and arcs, which were caused by past eruptions; this structure is similar to that of the nebula surrounding the yellow hypergiant IRC+10420. The similarity has led astronomers to propose that VY CMa will itself become a yellow hypergiant, then a luminous blue variable, and finally a Wolf–Rayet star, if it does not explode as a supernova first. Multiple asymmetric mass loss events are deduced to have occurred within the last 1,000 years. The mass loss is due to strong convection in the tenuous outer layers of the star, associated with magnetic fields. This is similar to the sunspots and coronal ejections of the Sun but on a much larger scale.’’
I ovdje je kao što se vidi taj svjetlosni luk doveden u vezu sa magnetskim poljem sunca. Mi međutim ne možemo, a da ne primjetimo neobičnu sličnost tog svjetlećeg luka sa Teslinom zavojnicom baš onakvom kakvu je lord Kelvin prikazao u Britanskom udruženju u kolovozu 1897. godine. Taj mali i kompaktni instrument, visok samo 8 inča, razvio je snop svijetlosti od dvije kvadratne stope pomoću 25W iz istosmjernog strujnog izvora od 110V. Taj je instrument imao Teslin primarni i sekundarni kondenzator i strujni upravljač. Mi ovim postavljamo tezu, da je VY Canis Majoris zapravo okružena prstenom solarnog materijala poput zavojnice pa onda nije čudno, da se govori o ‘’tenuous outer layers of the star’’, vitkim vanjskim slojevima zvijezde koji su u asocijaciji sa magnetskim poljima zvijezde.
Dakle, nema nikakve sumnje, da u poznatom svemiru postoje objekti neobičnih veličina pa onda slijedi i razumna pretpostavka kako je takvih objekata bilo i u prošlosti. Možda je jedan takav veliki nebeski objekt bilo i naše kozmičko jaje.
NEDOSTATNOST ZAKONA KOJI BI OBJASNILI PROCES
Mi bismo općenito mogli reći, da nemamo dovoljno jasne zakone kojima bismo mogli objasniti cjelinu kozmičkih procesa vezanih za termodinamičku sliku o toplinskoj smrti svemira pa onda možemo pribjeći nekim komplementarnim zakonima koji nam mogu dati jednu približnu sliku tog razvoja. Medutim, cijelo vrijeme moramo biti svjesni, da je riječ unekoliko o metaforama kojima pokušavamo objasniti cijeli fenomen. Tako se danas smatra, da se naš kozmos širi, a što pokazuju spektralne analize najudaljenijih i ujedno najstarijih galaksija.
Hawking je to jednom nazvao ''inflatornim širenjem univerzuma'' a drugi puta je taj univerzum shvatio ''antropijskim''- onim koji je pogodan za razvoj živih bića. Drži se, da je svemir uređen na temelju nekoliko prirodnih zakona te da je u prirodi dostignuta izvanredna ravnoteža.
Svemir ima upravo takve vrijednosti univerzalnih konstanti, da bi se covjek mogao razviti i biti svjedokom svoje pripadnosti svemiru. Čini se da je uređen (ugoden) isključivo tako da nama bude ugodan. Ova misao o svrhovitosti podrazumijeva postojanje Stvoritelja svemira. Dakle, postoji kod Hawkinga jedna dosta složena slika tog stanja razvoja svemira do potpune praznine na kraju toga procesa kada ostaju samo crne rupe kojima je i postojanje također ograničeno i zračenja i tako sve propada u totalnom ništavilu.
Mi smo, međutim, dali principijelno drugačiju sliku toga razvoja držeći, da se pod djelovanjem interakcijskih sila gravitacije kozmički magneti koji su se razvili iz ultrakompaktnih galaksija sakupljaju u gigantsko kozmičko jaje. U unutrašnjosti toga jajeta počinju vremenom vladati velike sile potaknute velikim pritiscima i dolazi do javljanja termonuklearnih procesa, dok se na rubovima jajeta, koji se obrće enormnom brzinom kao kod Kolumbovog jajeta kod Nikole Tesle, javljaju velike centrifugalne sile koje oslobađaju galaktozimalni materijal dublje u kozmos. Ovdje je moguće primjedba, da su udaljenosti medu nebeskim objektima ili medu našim magnetima kao preostacima ultrakompaktnih galaksija jako velike, dok sila gravitacije opada kvadratom udaljenosti pa se onda čini, da je zbog tih velikih udaljenosti ta sila međusobnog djelovanja nepostojeća i onda je moguće pribjeći jednom komplementarnom zakonu koji nam u obliku metafore olakšava razumijevanje tih galaktičkih procesa. Riječ je ovog puta o Boyleovom zakonu.
Boyleov zakon određuje, da je umnožak obujma i tlaka jednak konstantnom idealnom plinu, pod uvjetom da je temperatura konstantna. Povećanjem tlaka, volumen plina se smanjuje i obrnuto. Ako npr. volumen plina smanjimo za pola, vrijednost tlaka plina smo udvostručili.
Pravilnost ove promjene otkrio je Robert Boyle (1627.-1691.), irski fizičar i kemičar te suosnivač društva znanja Royal Society. To drugim riječima znači, da se obujam nekog tijela smanjuje ili povećava u zavisnosti od temperature. Odatle je i za pretpostaviti, da se tijelo kozmosa smanjuje što su temperature bliže temparaturi apsolutne nule. Naravno, ovo je samo jedna aproksimacija, jedna metafora koja nam donekle može pojasniti sliku pulsirajućeg kozmosa.
SASTAV KOZMIČKOG JAJETA
Mi smo, dakle, rekli da se kozmičko jaje obrće ogromnom brzinom kao što je to slučaj na primjer kod Kolumbovog jajeta kod Nikole Tesele ili pak, da se poslužimo primjerom iz astronomije, kao kod neutronskih zvijezda za koje pretpostavljamo da su posljednji stadij razvoja nekih zvijezda.
I ovdje je obrtanje toliko veliko, da zna iznositi skoro 300 obrtaja u sekundi. Neutronske zvijezde su obično prečnika oko 20 km i imaju masu koja je za 1,4 puta veća od Sunčeve (Chandrasekarova granica, ispod koje bi umjesto toga bile bijeli patuljci), ali i manju masu od Sunčeve za oko 3 puta (inače bi bile crne rupe), te se okreću vrlo brzo (jedna revolucija može trajati čak od 30 sekundi do stotine u sekundi).
‘’As the star's core collapses, its rotation rate increases as a result of conservation of angular momentum, hence newly formed neutron stars rotate at up to several hundred times per second. Some neutron stars emit beams of electromagnetic radiation that make them detectable as pulsars.’’
I to je za nas pomalo nerazumnjivo, istina. također smo rekli, da se sastoji od magneta preostalih ultrakompaktnih galaksija i preostalog kozmičkog materijala, ali prema Boyleovom zakonu, obujam nekoga tijela odnosno plina zavisi od tlaka i od temperatute pa pretpostavljamo, da se obujam smanjuje ukoliko se smanjuju i temperature. Ovo smanjivanje temperature u toplinskoj smrti svemira zapravo znači, da se plinoviti oblaci kozmičkog materijala kondenziraju u tekuće stanje procesom likvefakcije plinova:
‘’Ukapljivanje plinova ili likvefakcija je prevođenje plinova u kapljevito (tekuće) agregatno stanje. Provodi se ponajviše radi lakšega prijevoza i skladištenja plinova, te za postizanje niskih temperatura (niskotemperaturna fizika ili kriofizika). Plinovi se mogu ukapljiti hlađenjem, kompresijom ili kombinacijom tih postupaka. Pritom značajnu ulogu imaju kritični tlak i kritična temperatura, svojstveni svakomu plinu posebno. Ukapljivanje samo kompresijom pri stalnoj temperaturi uspijeva ako je ta temperatura niža od kritične, a samo hlađenjem pri stalnom tlaku ako je tlak niži od kritičnoga. Tako će zrak pri stalnom atmosferskom tlaku prijeći iz plinovitog u kapljevito agregatno stanje kada ga se ohladi na –194 °C. Slično tomu dolazi do ukapljivanja zraka njegovim tlačenjem na dovoljno visok tlak pri stalnoj temperaturi nižoj od kritične (na primjer pri –150 °C za ukapljivanje zraka potreban je tlak od približno 20 bara). Za zrak je, zbog njegove niske kritične temperature, takav postupak nepraktičan, ali je prikladan na primjer za ugljikov dioksid, koji postaje kapljevit primjenom tlaka od 57,4 bara, pri temperaturi od 20 °C.’’
Znači, što su pritisci veći, to je potrebano da tempertura bude mnogo manja od apsolutne nule, da bi plin prešao u tekuće agregatno stanje . Vidjeli smo kod dušika da je pri atmosferskom tlaku potrebna temperature od -194 stupnja C dok pri tlaku od 20 bara potrebna je temperature od -150 stupnjava C. Kod tekućega helija, na primjer, stvari stoje tako da je on u tekućem stanju tek na temperaturi od -270 stupnjeva.
‘’At standard pressure, the chemical element helium exists in a liquid form only at the extremely low temperature of 270 °C. Its boiling point and critical point depend on which isotope of helium is present: the common isotope helium-4 or the rare isotope helium-3. These are the only two stable isotopes of helium. See the table below for the values of these physical quantities. The density of liquid helium-4 at its boiling point and a pressure of one atmosphere is about 0.125 grams per cmł, or about 1/8th the density of liquid water.’’
Dakle, što su pritisci veći, to su i temperature manje, da bi plin prešao u tekuće agregatno stanje kao što zaključujemo da su potrebne jako niske temperature za neke elemente kao što je to na primjer helij. Iz toga zaključujemo, da se središte kozmičkog jajeta sastoji od metala, dok se gornja ljuska kozmičkog jajeta sastoji od tekućih plinova i da su temperature neobično niske, a jaje se obrće. Dakle, ono se sastoji točno onako kako je i mišljeno kod starih Grka kada je rečeno, da je voda počelo svega i da se od ljuske jajeta razvilo nebo, a od bjelanjka zemlja i konačno, točno kako to navodi iI grčka mitologija, posljednji sloj čine plinoviti oblaci.
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
ULTRAKOMPAKTNE ILI DWARF GALAKSIJE
slika: internet
„Hubbleov svemirski teleskop (HST) ponovo je svojom snimcima iznenadio astronome zabilježivši veoma mlade i kompaktne galaksije udaljene 11 milijardi svjetlosnih godina od nas. Novootkrivene galaksije imaju masu od dvijestotinjak milijardi Sunčevih masa, no njihova je veličina tek 5.000 svjetlosnih godina, iako bi prema teorijskim modelima i dosada otkrivenim galaksijama na rubu svemira ona morala iznositi barem 100.000 svjetlosnih godina, poput naše galaksije. Jedno od objašnjenja zašto se te galaksije dosad gotovo i nisu promijenile od njihova nastanka je kako su bile u nekakvoj interakciji sa tamnom tvari u svemiru, no kako zasad zapravo ne znamo gotovo ništa o tome, astronomima tek predstoje intenzivna istraživanja. Samo su tri teleskopa današnjice sposobna za znanstvena mjerenja ovih novootkrivenih galaksija, svemirski teleskop Hubble te zemaljski teleskopi Keck i VLT. Tijekom ove godine NASA planira izvršiti servisnu misiju na HST-u za koje će se na njega ugraditi nova Wide Field Camera 3, kojom će astronomi moći detaljnije istražiti što se zapravo događa na samom rubu poznatog svemira.“
Poznato je, na primjer, da su ove kompaktne galaksije karakteristčno određene velikim količinama metala među kojima najviše željeza pored lakih elemenata koji omogućuju nuklearne reakcije.
‘’Current theory states that most galaxies, including dwarf galaxies, form in association with dark matter, or from gas that contains metals. However, NASA's Galaxy Evolution Explorer space probe identified new dwarf galaxies forming out of gases with low metallicity. These galaxies were located in the Leo Ring, a cloud of hydrogen and helium around two massive galaxies in the constellation Leo. Because of their small size, dwarf galaxies have been observed being pulled toward and ripped by neighbouring spiral galaxies, resulting in galaxy merger.“
Do danas je već otkriveno jako puno ovakvih dwarf galaksija koje dokazuju našu tezu, da je u početku stvaranja našeg Kozmosa bilo mnogo ‘’magneta’’ koji su se pod silama gravitacije sakupili u giganstko kozmičko jaje, tako da svakako stoji, da je ta hipoteza vrlo vjerojatno potkrijepljena baš ovim slučajem postojanja dwarf galaksija.
dr.Zlatan Gavrilović Kovač
SLUČAJ dr. EDUARDA KLAJNA
Ja o psihoanalizi ne znam jako puno, izuzev onoga što je bilo predmetom opće psihopatologije i socijalne patologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povodom predominantne tendencije psihoanalize kod nas, kritički sam pisao još kao student u ''Studentskom listu'', a godine 1992., dakle za vrijeme trajanja Domovinskog rata, ja sam u katoličkom zborniku ''Družbe Isusove'' koji se i danas zove ''Obnovljeni život'' objavio poduži tekst o ''Razumijevanju psihoanalize'' u djelu Karla Jaspersa i tu sam pokazao neke granice psihoanalitičkog razumijevanja ljudske psihe.
Općenito je to jedan problem koji je u filozofiji poznat već skoro 250 godina, naime taj da li mišljenje i duša pripadaju filozofskom ili pak medicinskom fakultetu.
Immanuel Kant koji je i prvi postavio ovo pitanje, odgovorio je da duša prije svega pripada filozofskom fakultetu. Dva stoljeća kasnije nakon iskustava Njemačke kroz dva svjetska rata jedan drugi veliki njemački filozof, Karl Jaspers, kaže da duša nesumnjivo pripada medicinskom fakultetu. Znači, duša i njeni predmeti pripadaju područjima psihijatrije koja iznalazi odgovore na najsloženija čovjekova pitanja i sada ne bih ulazio u diskusiju što je stvarna istina. Htio bih samo pokazati na primjeru jednog našeg psihijatra kako to mišljenje, da duša pripada medicinskim znanostima, može degradirati do apsolutne ništice kao što je to opet bio slučaj i sa drugim našim priznatim i poznatim psihijatrima kao što su bili Rašković, Karadžić, Kulenović i ostali.
Riječ je, dakle, o Eduardu Klajnu, dugogodišnjem predstojniku Klinike za mentalno zdravlje u Zagrebu i profesoru Medicinskoga fakulteta i onda čitam u novinama gdje piše:
''Psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar dr. Eduard Klain ugledni je član svjetskog udruženja za psihoanalizu i međunarodnog udruženja za grupnu psihoterapiju te američkoga društva za grupnu psihoterapiju. Predsjednik je Instituta za grupnu analizu u Zagrebu, Hrvatskoga društva grupnih terapeuta i Kolegija za psihološku medicinu pri Hrvatskoj medicinskoj akademiji. Do umirovljenja prošle godine predavao je psihološku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje je dugo godina bio predstojnik katedre za psihijatriju i psihološku medicinu.
Na nedavno održanoj Mediteranskoj konferenciji za grupnu psihoterapiju u Zadru presjedao je znanstvenim odborom. Od 1991. do 1992. godine bio je na čelu Odjela za mentalno zdravlje Glavnoga sanitetskog stožera RH.''
Taj je dr. Klajn, dakle uoči rata, napisao jedan tekst ''Jugoslavija kao grupa" na fundamentu jedne problematične prakse, da se u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu vrše psihijatrijska istraživanja tako što se pacijenti rangiraju prema svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Iz tih problematičnih istraživanja nastalo je i mišljenje kako ta država nije održiva, a nije odživa i zbog toga, jer u njenoj najvažnijoj instituciji, a to je vojska, ima jako puno homoseksualizma. Da čovjek pukne of smijeha! Tako je on bio zahvaljujući svojim zaslugama postavljen u Sanitetski stožer, a onda je godinama kasnije umirovljen kao naš veliki psihijatar.
Sada bih ja postavio pitanje: kakva je, dakle, bila ta naša psihoanaliza i kakva je bila ta naša psihijatrija, ukoliko su nam poznata stradavanja civilnog stanovništva i vojske u četvorogodišnjem balkanskom pokolju koji unekoliko traje još i danas?
Pa to je jedno pitanje koje čega buduće obrađivat će, ukoliko se doista misli doći do pune istine o tom našem ratu, neizmjernoj boli i tragediji nebrojenog mnoštva naših ljudi.
dr Zlatan Gavrilović Kovač
TARKOVSKI KAO UZOR
Pitaju me kako ja zapravo sam razumijevam svoju teoriju koja je već poznata kao Rex-Kovač teorija s obzirom, da je bilo dosta primjedbi oko znanstvenosti te teorije.
Pa ja tu teoriju razumijevan kao jedan teoretski nacrt koji nema prioritetno znanstveno značenje, budući su mnogi paragrafi u toj teoriji znanstveno nedostatni i ne odgovaraju današnjem dosegu znanstvene spoznaje, ali tu teoriji kao i cijeli moj Opus Magnum ne treba gledati sa stajališta prirodnih znanosti kao da bi tu bilo riječi o znanstvenom obrađivanju nekih prirodo-znastvenih pitanja, nego treba prvenstveno gledati sa stajališta estetike, jer su ovdje životni ikozmički procesi viđeni kao estitički problemi, a ne kao strogo znanstveni i to ne samo zato, jer ja estitici pridajem prvenstevo pred znanosću, nego i zato što s obzirom na naše stanje prirodnih spoznaja, mi možemo danas samo reći to da je naš predmet beskrajno složen i da ga mi kao ograničeni i konačni subjekti ne možemo dokučiti niti u potpunosti razumjeti.
Prema tome, teorija o kojoj je riječ računa na prvenstvo estetike pred znanošć, ali i cijeli moj Opus koji je javnosti dostupan u preko 40 volumena, također se može shvatiti kao eksplikacija estetičke problematike sasvim suprotno onim mišljenjima, da je tu riječ o samo predominantnoj političkoj i ideološkoj tematici, jer ja sam od sasvim ranoga doba bio zabavljen možda ne toliko Krležom i njegovim djelom, koliko djelom velikog ruskog pisca i redatelja Andreja Tarkovskoga.
Ja sam isto tako htio napraviti nešto veliko kao što je on u Rubljovu gdje je pokazao i opisao čitavu karakterologiju ruskoga naroda, a ja da bih pokazao i opisao čitavu karakterologiju Balkana, također sam trebao nešto veliko, nešto monumentalno, a kako sam se dugo vremena bavio Teslom i to još od ranog djetinjstva, to je onda nekako bilo primjereno, da se teorija oblikuje imajući u vidu značenje i volumen Nikole Tesle.
Bilo je svojevremeno kod nas jako puno diskusija oko tzv. monumentalne umjetnosti, jer da mi sve radimo na takav način, ali mislim da ona i nije toliko veliki problem, ukoliko je riječ o zadovoljavanju estetičkih kriterija, a ne ako je riječ o prvenstvu političkog faktora i ideoloških smjernica.
Nadalje, mislim, monumentalna umjetnost nije problem, a ja sam također htio nešto monumentalno imajući na umu veličinu i trajanje naše balkanske kalvarije i beskonačnu patnju naših naroda u jednom bratoubilačkom ratu koji je samo ostavio zgarišta, grobove i suze na licima tisuća nevinih žrtava.
Pa onda, naravno, da je i Opus trebao biti monumentalan. To je i razlog zašto je ta tematika i predstavljena u toliko knjiga ne računajući još i na one neobjavljene tekstove, zapise, note i bilješke ili pak časopise koji su nastali pod mojom protekcijom kao što su to Pitanja i Plamen. Dakle, teorija o kojoj je riječ, samo je element u cjelini Opusa koji čini centralno mjesto okupljanja svih ostalih pitanja, ono mjesto oko kojega se sve ostalo vrti i okreće, da bi se istaknula specifičnost i posebnost našeg slučaja za razliku, na primjer, od ruskog - dakle, da bi se izgradila jedna velika slika naše balkanske patnje i stradanja.
Bilo je svojevremeno riječi kod nas, da Hrvatska ne pripada Balkanu niti geografski niti kulturno, ali ja mislim da je to malo pretjerivanje, prema tome i hrvatski slučaj se svakako može vidjeti kao onaj koji ima na sebi stigme Balkana. Pa to ne mora biti nedostatak, naravno, to može biti velika prednost, ukoliko sasvim točno i precizno pronađemo vlastito mjesto u ovom jako malom svijetu, jer Balkan je od Alpa pa sve dolje do Krete sa jednom toliko osebujnom poviješću i kulturom, da nam svakako mnogi mogu samo pozavidjeti.
To je bila i osnovna intencija tog Opusa i te Teorije, da pokaže kolika je bila naša patnja i koliko je bilo naše stradanje i koji su uzroci te tako pogubne realnosti, da se već među kulturnim ljudima Europe govori kako je riječ o cikličkim procesima na Balkanu koji se pojavljuju u smislu povijesne redovnosti i da se, naravno, pokaže i naše drugačije lice, jer ga mi svakako imamo, a to je naše lice istinskog humanizma, blagosti, razumijevanja i tolerancije, jer je to također jedna naša realnost, jedna naša karakterologija koja se često zna smetnuti s uma u našim dnevnim operiranjima sa politčkim problemima.
Eto, tako ja vidim ovaj svoj Opus i ovu svoju Teoriju.
Taj je posao oko njihova objavljivanja uglavnom dovršen i djelo je dostupno javnosti koja će vjerojatno i znati donijeti svoj sud o njemu.
dr. Zlatan Gavrilović Kovač
