IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§15
Cjelokupnom kartezijanskom filozofskom zdanju već je od samog početka poteškoću predstavljao fenomen života i čovjeka, utoliko što se on nije mogao razumjeti niti kao svijest niti naprosto kao protegnuta, mehanički pokrenuta materija. Do sada smo vidjeli, da je svijet matematičke fizike jedan sistem formi ili skup takvih Sistema koji egzistira apstraktno gdje nužne istine čiste matematike sačinjavju temelj za gradnju jednog svijeta kao mehaničkog.
Kako onda usaglasiti taj i takav svijet sa svijetom organskih bića ili drugim riječima kako udahnuti život, izvesti život iz shematizma matematičke fizike. Jedan pokušaj u pravcu prevladavanja ovih antinomija prisutan je još kod Leibniza. Istodobno Leibniz nam je interesantan i zbog toga što je pokušao uskladiti Aristotelovo razumijevanje matematike s onim modernim koncepcijama matematike, fizike i mehanike.
Geometriju treba sagledati kao idealan sistem formi čija egzistencija se zasniva na neproturječnosti stavova tog Sistema, ali i kao imanentnu strukturu stvorenog svijeta i svih logično mogućih svjetova i u jednom i u drugom slučaju matematički sistem nije u ovoj interpretaciji puka umjetna tvorevina, proizvod ljudske fantazije, proizvod koji bi se mogao razumjeti kao specifična vrsta oruđa za istraživanje prirode stvari.
Naprtotiv, bića matematike iako nemaju isti modus egzistencije kao empirijske, iskustvene činjenice moraju imati neku još čvršću utemeljenu egzistenciju, jer u sebi sadrže općenitost i nužnost zajedno s onim nepokretnim o kojem je govorio Aristotel. Aristotel ovdje ima pozitivno značenje, jer ima ispravan uvid u ontički status matematičkih stvari, ali on ide jednim pogrešnim pravcem, jer kretanja prirodnih stvari ovdje ne mogu biti dovedena u harmoniju sa nepokretnim bićima matematike i strukturama geometrije.
Temeljni razlog ovom neizvjesnom putu jest njegovo uvjerenje, da matematičke stvari nisu i ne mogu biti žive stvari proirode. Suprotnost organskog i neorganskog je tu kao suprotnost bioloških i matematičkih bića. Laibniz je spram ovog pretpostavljao, da ta suprotnost organskog i neorganskog ne mora biti radikalna.
Temelj za takvu pretpostavku mogao je biti potražen u pojmu “organizacije” - sve što egzistira na način organizacije moglo bi nositi oslabljenu odliku živog. Shodno tome takvu odliku mogle bi imati i matematičke striltire, jer se i one mogu razumjeti kao svojevrsne “organizacije” svojevrsne po tome što su opće, nužne i vječne i Aristotelove “prirodne stvari” odnosno organizmi s individualnim karakteristikama mogli bi se razumijevati kao primarne organizacije te bi time opreka organskog i neorganskog i dalje postojala, ali samo kao opreka privremene i vječne organizacije.
Istom suprotnošću su onda obuhvaćene i dvije vrste istina koje je Leibniz razlikovao u suvremenoj filozofiji i koje je ponovno izniejla na vidjelo dana Russellova filozofija i analitička filozofija, istine iskustva (veritates de fait) koje su privremene, nemaju općost i nužnost, uklopljene su u tokove promjena, odnose se uvijek na neko trenutno stanje stvari ili na nesto pojedinačno i istine uma (veritates de raison) koje su vječne, imaju općost i nužnost i odnose se na bit stvari. Ovu vrstu istina uma tražio je Leibniz u matemnatici i u matematici je slijedeći Platona tražio onaj neophodan temelj za uvid u vječne istine matematike.
Otuda slijedi, da nužne istine, one koje susrećemo u matematici, a naročito u aritmetici i geometriji moraju počivati na načelima čiji dokazi ne zavise od primjera pa onda niti od osjetnih fakata, iako bez osjeta nikada ne možemo na njih pomisliti. Ova je tvrdnja izložena u kontekstu raspravljanja o Lockeovim pretpostavkama, da u ljudskom umu, naime, nema ničega što prethodno nije prošlo kroz osjet. Strogo uzevši ta je pretpostavka vodila tzv. kvalitativnoj fizici što je Leibniza nagnalo na zaključak, da u Leockeovim empirističkim stajalištima ima jedna razvoja linija potekla od Aristotela.
Te nužne istine čiste matematike sačinjavaju osnovu za gradnju jednog shematičkog i mehaničkog svijeta. No, kako onda tu figurira sam život i kako fenomen života ugraditi u taj univerzalni matematicki shematizam? Tako vidmo, da je za Leibnizovu sintezu matematičke i organske fizike bila poterbna pretpostavka o “supstancijalnim jedinicama” i o hijerarhijskom poretku tih jedinica.
Tako su ove jedinice bile ‘monade’ i mogle su biti pojmljene kao ‘istinski atomi prirode’, a kako su dodatnom pretpostavkom također i neprostorne ove jedinice su analogijom uspoređene sa matematičkim pojmom ‘točke’. Tim putem je Leibniz došao do svog Sistema prirode u kojem je kako je izgledalo bilo moguće shvatiti kontinuirani prijelaz od neorganskog i mehaničkog na ono organsko i živo. Materija je kao u nekom matematičkom postupku razdijeljena na beskonačno mnogo neprostornih točaka, nositelja života pa je i sam život podvrgnut kvantifikaciji i razdiobi na jedinice uzdižućeg ili opadajućeg stupnja životnosti.
Dubrovčanin Ruđer Bošković postupao je na sličan način pretpostavljajući jedinice života kao neprostorne točke ili dinamične atome koji se međusobno privlače ili odbijaju zavisno od udaljenosti.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
