nastavak UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJU UPRAVO PIŠEM ....
§1
Metafizika problema pristupa kritički utoliko što je svjesna svojim samim fenomenima datih granica. Metafizičke problem, ukoliko oni izrastaju na samim fenomenima, poznaje već svaka pozitivna znanost. Važenje aksioma u matematici metafizički je problem. Oni se ne daju dokazati, a ni njihova evidencija nije samostalna, nego je posredovana očiglednošću teorema koji na njima počivaju. Granični problemi fizike, pitanja, prostora, vremena, materije, kretanja, fizikalnih zakona - u biti su metafizički problemi. Ništa manje od toga nije zagonetka živog. Posebni uvid determinacije tog živog ne može biti niti kauzalni niti antropomorfno finalni, već se usteže svakom našem poimanju sačinjavajući tako jedan, zapravo, metafizički problem. S obzirom na posljednje svoje fundamente, sve su znanosti pune graničnih pitanja. Za znanost je prednost što se u svom napredovanju može uglavnom ne obazirati na svoje temelje i pretpostavke, a filozofija to pak ne može.
Najupadljivije i od najvećeg dosega je otkriće onog metafizickog na tlu spoznajne teorije. Hartmann je prilično opsežno pristupio ovom problemu u svojim Osnovnim crtama jedne metafizike spoznaje i u Prilogu zasnivanja ontologije.
Novokantovski kriticizam je uvjeren, da kritika spoznaje može nadomjestiti metafiziku, u tom pogledu on se poziva na Kanta za kojeg se onda vjeruje, da je kritikom uma obračunao sa starom metafizikom i ujedno time odstranio svaku mogućnot metafizike kao znanosti. Hartmannovo glavno nastojanje ide upravo u suprotnom pravcu postavljajući pitanja o pojmu 'stvari po sebi'. Upravo preko znanosti i razumijevanje njenog idealnog sadržaja bit će, kako pokazuje Hartmann, moguće indirektno doći do zaključka o karakteru idealnog bitka.
Matemtičaru je pojam idealnog bitka nepoznat, jer ovaj otkriva i izrađuje samo filozofija. Tako idealni bitak svagda izmiče svijesti skrivajući se, paradoksalno, iza onih njenih tvorbi koje ga za svijest jedino i otkrivaju. Dok naš realni bitak sudbinski pogađa, idealni nam bitak uvijek ostavlja slobodu, da mi njega pogađamo i otkrivamo, iako moramo biti svjesni kako on za nas ostaje načelno neuhvatljiv.