IZ NOVE KNJIGE "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA"
§17
Za organicističku biologiju vrijedi teleologija. Biologija se bitno razlikuje od fizikalnih znanosti i to iz razloga što dominantno mjesto u biološkim istraživanjima imaju teleološka objašnjenja. Drugi moment je upotreba pojmovih oruđa koja su prikladna za proučavanja Sistema. Životni procesi naime imaju svrhoviti karakter. Govoriti o organizmima znači govoriti o samoregulaciji, samoodržanju i samoreprodukciji, a njihove aktivnosti kao da su usmjerene na postizanje ciljeva koji su u budućnosti.
Zadatak biologije podrazumijeva i istraživanja funkcija struktura koje održavaju aktivnost organizma kao cjeline. Područje teleologije sadrži regije u kojima se ospoljavaju organske cjeline, funkcionalnost i usmjerenost ka nekom cilju što pripada biološkoj znanosti i na regiju u kojoj se ospoljavaju svjesni ciljevi i namjere dakle područja ljudske aktivnosti što pripada socijanim znanostima, posebno povijesti, filozofiji i psihologiji. Mašinska teorija organskog života je istaknula načelo, da se cjelina organizma razumijeva kao sumativni rezultat oblikovanja pojedinih dijelova na temelju unaprijed danih fizikalno kemijskih pojedinačnih struktura.
Kasnije su Driech i Spermann ukazali na sposobnost ‘diferenciranja’ koje se nije moglo objasniti u okvirima klasične slike svijeta. Driech je onda pokušao izvesti zaključak kako u onom organskom mora djelovati neki specifični, cjeloviti faktor koji nije fizikalno shvatljiv, možda neki nadmaterijalni agens za kojeg uvodi pojam entelehija.
Entelehija bi bila djelovanje koje se sastoji u tome da stvori red u fizičkom, prostorno protegnutom materijalu. U toj teoriji vitalizma egistira upravo samoorganizacija i samodiferenciranje koje isključuje svaku predeterminaciju te rezultira nužnošću, da se pronađu oni bitni faktori koji upravljaju tom samoorganizacijom. Potom je teorija dinamične ravnoteže iznijela jedno tumačenje prema kojem razliku izmedu kemijskog Sistema ravnoteže i Sistema živog organizma valja tražiti u tome, da posljednji predstvalja otvoreni sistem.
Svi se za život karakteristični fenomeni pokazuju kao posljedice ‘ravoteže u toku’ kako bi se u oporbi spram kemijsko-fizikalnih procesa što se odigravaju u neživom shvatila bit živog, a da se pri tome ne upadne u kakvu metafiziku života koja na mjesto kemijsko-fizikalnih neshvatljih temelja života spravlja nešto kao entelehiju ili nešto tome slično.
Ta je teorija imala vrijedno značenje pa je Plessner onda mogao ono živo, usprkos stalnoj mijeni materije, shvatiti kao pozicioni karakter života: život sam sebe postavlja u onome što jest time što u asimilaciji i mijeni tvari nadmašuje sama sebe. Organsko tijelo svagda nadilazi sebe, svoje prostorne granice.
Dakle, ono živo je sistem stalnoga samoograničavanja i kao takvo smješteno je u okolno polje u okolni svijet i relativno u odnosu spram njega i konačno svo živo biće može se razumjeti s obzirom na svoj odnos spram svojega okolnog svijeta koji ima svoju prostornost, vremenitost i svoje specifične sadržajne kvalitete.
ISBN kod NSK RH 978-953-354-110-5
http://www.digitalne-knjige.com/gavrilovic44.php
