SLUČAJ dr. EDUARDA KLAJNA
Ja o psihoanalizi ne znam jako puno, izuzev onoga što je bilo predmetom opće psihopatologije i socijalne patologije na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Povodom predominantne tendencije psihoanalize kod nas, kritički sam pisao još kao student u ''Studentskom listu'', a godine 1992., dakle za vrijeme trajanja Domovinskog rata, ja sam u katoličkom zborniku ''Družbe Isusove'' koji se i danas zove ''Obnovljeni život'' objavio poduži tekst o ''Razumijevanju psihoanalize'' u djelu Karla Jaspersa i tu sam pokazao neke granice psihoanalitičkog razumijevanja ljudske psihe.
Općenito je to jedan problem koji je u filozofiji poznat već skoro 250 godina, naime taj da li mišljenje i duša pripadaju filozofskom ili pak medicinskom fakultetu.
Immanuel Kant koji je i prvi postavio ovo pitanje, odgovorio je da duša prije svega pripada filozofskom fakultetu. Dva stoljeća kasnije nakon iskustava Njemačke kroz dva svjetska rata jedan drugi veliki njemački filozof, Karl Jaspers, kaže da duša nesumnjivo pripada medicinskom fakultetu. Znači, duša i njeni predmeti pripadaju područjima psihijatrije koja iznalazi odgovore na najsloženija čovjekova pitanja i sada ne bih ulazio u diskusiju što je stvarna istina. Htio bih samo pokazati na primjeru jednog našeg psihijatra kako to mišljenje, da duša pripada medicinskim znanostima, može degradirati do apsolutne ništice kao što je to opet bio slučaj i sa drugim našim priznatim i poznatim psihijatrima kao što su bili Rašković, Karadžić, Kulenović i ostali.
Riječ je, dakle, o Eduardu Klajnu, dugogodišnjem predstojniku Klinike za mentalno zdravlje u Zagrebu i profesoru Medicinskoga fakulteta i onda čitam u novinama gdje piše:
''Psihijatar, psihoterapeut i psihoanalitičar dr. Eduard Klain ugledni je član svjetskog udruženja za psihoanalizu i međunarodnog udruženja za grupnu psihoterapiju te američkoga društva za grupnu psihoterapiju. Predsjednik je Instituta za grupnu analizu u Zagrebu, Hrvatskoga društva grupnih terapeuta i Kolegija za psihološku medicinu pri Hrvatskoj medicinskoj akademiji. Do umirovljenja prošle godine predavao je psihološku medicinu na Medicinskom fakultetu u Zagrebu gdje je dugo godina bio predstojnik katedre za psihijatriju i psihološku medicinu.
Na nedavno održanoj Mediteranskoj konferenciji za grupnu psihoterapiju u Zadru presjedao je znanstvenim odborom. Od 1991. do 1992. godine bio je na čelu Odjela za mentalno zdravlje Glavnoga sanitetskog stožera RH.''
Taj je dr. Klajn, dakle uoči rata, napisao jedan tekst ''Jugoslavija kao grupa" na fundamentu jedne problematične prakse, da se u Centru za mentalno zdravlje u Zagrebu vrše psihijatrijska istraživanja tako što se pacijenti rangiraju prema svojoj nacionalnoj pripadnosti.
Iz tih problematičnih istraživanja nastalo je i mišljenje kako ta država nije održiva, a nije odživa i zbog toga, jer u njenoj najvažnijoj instituciji, a to je vojska, ima jako puno homoseksualizma. Da čovjek pukne of smijeha! Tako je on bio zahvaljujući svojim zaslugama postavljen u Sanitetski stožer, a onda je godinama kasnije umirovljen kao naš veliki psihijatar.
Sada bih ja postavio pitanje: kakva je, dakle, bila ta naša psihoanaliza i kakva je bila ta naša psihijatrija, ukoliko su nam poznata stradavanja civilnog stanovništva i vojske u četvorogodišnjem balkanskom pokolju koji unekoliko traje još i danas?
Pa to je jedno pitanje koje čega buduće obrađivat će, ukoliko se doista misli doći do pune istine o tom našem ratu, neizmjernoj boli i tragediji nebrojenog mnoštva naših ljudi.
dr Zlatan Gavrilović Kovač
