UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§9
Ovo mišljenje, da su sve stvari obuhvaćene u Bogu, ontološki je primarno od njihova stvaranja i ako su one obuhvaćene u Bogu one su sam Bog. Ako su stvari u Bogu koji im je uzrok onda je on sila njihova uzroka. Naš kozmos nije u Bogu vremenski prioritetan u odnosu na stvaranje zato što ovo “prije” stvaranja jest bez vremena. Kao i Augustin ranije, Kuzanski vjeruje da je vrijeme stvoreno zajedno sa svijetom i ako je svijet oduvijek postojao, postojao je od početka vremena, ali ono također nije postojalo oduvijek.
U tom smislu vrijeme ima svoj početak. Dakle, Bog je primaran i prije je svijeta u smislu zavisnosti: bez Boga svijet bi bio ništa, ne bi svijeta uopće bilo, ali bez svijeta Bog bi bio vječan i nepromjenjiv Bog. Svijet dakle nije identičan Bogu, nego je unekoliko image Boga. Dakle, ako je Bog Absolute Maximum naš svijet je Maximum Contractum, ako je bog Apsolutno Jedno, naš svijet je Jedno u pluralitetu svijetova, ako je Bog Trojstvo, svijet je također Trojstvo. Bog je naprotiv Apsolutna Esencija svih stvari. Zato Kuzanski smatra da je “Aristotel u pravu kada je sve stvari na svijetu podijelio na supstanciju i akcidenciju.”
Ako kažemo, da su sve stvari u Bogu i ako kažemo da je Bog u svim stvarima, onda isto kažemo kako je svaka stvar u nekoj drugoj stvari. Bog je međutim prezentan u svim stvarima u smislu da svijet koji se sastoji od svojih dijelova “je poput stolareva dizajna kao cjeline koja je prije dijelova - kuća je prije njenih zidova - tako su slično tome sve stvari u našem svijetu prezentne u Bogu”. Tako su Sunce i Mjesec i svaka data stvar u Bogu pa zato Kuzanski kaže: “Bog je u svim stvarima.”
Ukoliko kanimo shvatiti ovu metafiziku odnosa Boga i Kozmosa, onda trebamo uputiti na one dijelove opusa Kuzanskoga koji ovdje uspostavljaju postojanje svjetske duše u kojoj su pronađeni primjeri svih stvorenih stvari. Svjetska duša jest obuhvaćena Bogom na način, da je u Bogu nestvoreni Primjer svjetske duše kao nestvorenoga pluraliteta. Ova svjetska duša ili kako se ona još naziva - svjetski um - jest uzrok kretanja i ovaj je uzrok također primaran ontološki. Dakle, Bog se također može zvati svjetskom dušom.
Odatle proizilazi, da je “apsolutno kretanje u Bogu” i da “apsolutno kretanje obuhvaća svo kretanje”. Prema tome, Bog je uzrok kretanja nebeskih sfera. Znači Kuzanski je prihvatio ovu Ptolomejevu sliku svijeta, ali on nije prihvatio da je Zemlja ili bilo koje drugo nebesko tijelo fiksirani centar našeg kozmosa. Fiksirani i nepokretni fizički centar trebao bi biti sa minimumom kretanja, ali to nije slučaj.
Ako je Zemlja fiksirani centar svijeta, njeno kretanje bi trebalo biti po kružnici što ono nikako nije. Prema tome, svijet nema fizikalni fiksirani centar ni fiksirani fizikalni opseg kao što centar Zemlje nije centar našeg svijeta. Zemlja je nesavršena sfera i ne može postojati kao centar kozmosa. Prema Kuzanskome savršena sfera i savršeni krug zapravo niti ne postoje. Zemlja takoder nije nepokretna, nego se sfera kreće kružnim kretanjem oko nebeskih polova. Zato Kuzanski kaže:
“Svjetski mehanizam ima svoj centar bilogdje i njegov opseg nigdje, prema tome možemo reći za Boga koji je svugdje i nigdje, da je njegov opseg i centar.”
Međutim Kuzanski i dalje vjeruje da svijet ima kretanje i svoj oblik. Isto tako on vjeruje da Zemlja i Mjesec imaju svijetlost, da imaju toplinu i da su međuzavisni i pod uzajamnim utjecajima.
U svojim razmišljanjima, da je Zemlja veća, nego Mjesec Kuzanski je posegnuo za jednom jako značajnom evidencijom naime za našim iskustvom eklipse. Kao što je poznato ova će razmatranja posebnu vrijednost kasnije imati kod Keplera.
Kada dakle Kuzanski pretpostavlja, da Zemlja i Mjesec imaju vlastitu toplinu ili da postoji život na svim drugim zvijezdama, onda on ne polazi od direktnih empirijskih evidencija, nego su to više metafizičke špekulacije. Jedna takva metafizička špekulacija jest i ona da je svaka stvorena stvar konačna beskonačnost i da naš univerzum nije niti konačan niti beskonačan.
Svijet u kojem su nebeska kretanja pretpostavljena preciznim mjerenjima i mišljenje, da postoje živi stanovnici koje možemo pronaći u centru univerzuma nije u vrijeme Kuzanskoga predstavljalo dovoljno snažnu avanturu filozofije koja bi bila primjerena novom vremenu. U ovom vremenu sredine 15. stoljeća kada nastaje njegova rasprava De docta ignorantia već možemo govoriti kao o zalazu renesanske i renesansnoga mišljenja koje je gurnulo njemačku duhovnost prema novim i drugačijim izazovima.
