UZ NOVU KNJIGU "KOZMOLOGIJA I FILOZOFIJA" KOJA USKORO IZLAZI...
§7
Kod Nikole Kuzanskoga Božja beskonačnost mogla se izraziti matematičkom simbolikom. Ta ideja koja se specifično oblikovala kod Keplera bila bi neprimjećena da nije riječ o začecima posve nove ideje o beskonačnom svebitku povezanom sa jednom racionalnom znanošću koja ga sistematski osvaja. Od tada je cjelokupni naš svijet jedan univerzalni oblik svijeta kome odgovara geometrija. Kao univerzalna konfiguracija svih tijela on ima totalnu formu koja obuhvaća sve forme, a ona se može idealizirati i savladati konstrukcijom.
Biti će, dakle, potrebito ukazati na neke značajke ove filozofije bez da ulazimo u detaljna obrazlaganja kako bismo zadovoljili početnim intencijama da dadnemo jednu sliku razvoja ideje znanosti u renesansi do modernih solucija Nikola Kuzanski koji je živio u ranom 15. stoljeću od 1401. do 1464., studirao je na sveučilištima u Heidelbergu, Padovi i Cologneu. U Padovi na primjer on je studirao matematiku i prirodnu filozofiju gdje je bio svjedokom stvaranja nove hipoteze o karakteru našeg Kozmosa i kretanja nebeske sfere, ali je bio pod utjecajima Echarta i njegova spekulativnog misticizma, tradicije Pseuso Dionizija i Boethiusove matematike zajedno sa novom kozmološkom idejom koja je ujedinjavala filozofiju sa teologijom iskupljenja.
Međutim, ovo jedinstvo nalazimo kod Kuzanskog u čitavom njegovom opsežnom djelu koje ima u vidu maximum absolutum ili Boga, maximum contractum ili kozmos i maximum simul constractum et absolutum ili Isusa Krista. Bog je jedinstvo ovog trojstva kao što je kozmos trojstvo vjerojatnosti, aktualnosti i jedinstvo samo po sebi što je kretanje. Iako je istina, da je beskonačno kao beskonačno nama nepoznato, mi ipak govorimo o Bogu kao jedinstvu i trojstvu, da je Bog bitak i da je svijet Boga Riječ duše, da je Bog centar i opseg cjelokupnog kozmosa, da je on prezentan u svakoj stvari, da je svaka stvar prezentna u drugim stvarima, ali da je u fundamentu ljudska spoznaja limitirana i da mi zapravo govorimo o onome što ne poznajemo dovoljno dobro.
Kuzanski govori o Bogu kao o Apsolutnom Maximumu. Maximum je ovdje mišljeno kao “ono što od njega ne može biti ništa veće”. Međutim, Maximum je također i ono što je “sve što može biti”. Budući je maximum apsolutum aktualno sve ono što može biti, ono je s one strane svih atributa i diferenciranih karakteristika.
U tom smilsu ovaj Maximum ne može za nas biti razumljiv, nego u sebi ovaj predmet nalazi mnoštvo kontradiktornih predikata, ali istina je da je Apsolutni Maximum beskonačan. Maximum ne može “pasti” u egzistenciju i nema ništa što treba egzistirati, ako ovaj Maximum ne egzistira. Odatle je ovaj maximum Apsolutna Nužnost. Maximum na primjer ne može biti broj niti može biti izražen brojevnim odnosima zato što brojevi koji podrazumijevaju odnose veličina ne mogu biti niti maximalni niti minimalni, što je s one strane sve kompartaivne relacije.
Zato Kuzanski poseže za konačnim i beskonačnim figurama matematike odnosno geometrije koje sve izražavaju na jedan simboličan način, maximum svih stvari, maximum crte svih crta ili maximum pravca svih pravaca koji nije ništa drugo nego beskonačni pravac, a beskonačni pravac je ravna crta, maximalni trokut, maximalni krug i maximalna sfera - sve su to u osnovi sa svim karakteristikama zapravo ravne crte ili ravni pravci. Dakle, ako uopće postoji ravni pravac, beskonačni pravac on bi aktualno bio konačan.
Jedan beskonačni pravac ne može biti duži ili kraći, nego drugi, već mogu biti samo isti beskonačni pravci. Odatle proizilazi da ne može biti više od jednog beskonačnog pravca. U beskonačnom pravcu svaki dio je cjelina i također je beskonačan. Odatle Kuzanski razmišlja, da je beskonačni pravac nedjeljiv, a odatle proizilazi kako je beskonačni pravac esencija konačnog pravca s obzirom na mogućnost beskonačne njegove djeljivosti. Odatle se i Bogu može govoriti kao o beskonačnom pravcu. Kao što je maximalni pravac esencija svih pravaca, tako je i Apsolutni Maximum esencija svih esencija. Kao što je maximalna linija svake linije maximalna linija, tako je i Apsolutni Maximum svega također Apsolutni Maximum i kao što je maximalni pravac mjera svih pravaca, tako je i Apsolutni Maximum mjera svih stvari.
Kuzanski zove Bogom esenciju svih esencija, formu svih formi, formu bića, bitak bića, ali i esenciju svih stvari i bitak stvari pa onda proizilazi, da Kuzanski kao i Echart u svojoj metafizici odbacuje mogućnost individualne egzistencije stvari bez njihova vlastitoga genusa. Dakle, ono što Kuzanski naučava jest doktrina da konačne stvari imaju apsolutno nezavisan bitak dakle nešto što bi bilo rezervirano samo za Boga, ali stvari trebaju biti derivirane na način da ne trebaju biti stvari Bitka.
Kao što Bog koji je uzrok svih stvari ne odbacuje egzistenciju drugog uzroka, tako za njega, da bi bio esencija svih stvari, ne treba odbaciti egzistenciju druge esencije. Tako je stvaranje Božjih bića što je vječnost također subjekt vremena što nije poteklo od Boga koji je vječan. Odatle svjetska stvorenja jesu oboje i vječno i temporalno. Stvaranje je Božji Bitak i kao takvo je vječno jedino ukoliko egzistira u Bogu, ali ako ono egzistira u Bogu ono je sam Bog i nije nešto konačno i diferencirano.