Vjera i sloboda
Teresa Forcades
Izdavač: Ex libris 2017.
Mrkli mrak u Montserratu. Tišina. Podno planine, serpentina žutih svjetala sela Monistrol. Iznad, sjajne zvijezde. Zvono zvoni jutrom u šest, a u šest i trideset počinje prva dnevna molitva: služba čitanja. Napola uspavane, stisnute jedna uz drugu na zimi, okupljamo se u samostanskoj crkvi ispred velikoga prozora nad oltarom sa spokojnim Kristom na križu. Jednostavan je to komad gline, bez boje, u stilu starih romanesknih Maiestasa. Isus ne odražava bol dok s lakoćom visi, naizgled spreman poletjeti s križa, kao da ga se ne tiče takvo jezivo mučenje. Njegove ruke nisu ravne već stoje ispružene u otvoreni zagrljaj: križ je obješen na sredini velikoga kutnog prozora s panoramskim pogledom na planine, a njegove se ruke moraju zadovoljiti kvadratnim kutem visokih ciglenih zidova. U ovaj sat još je mračno pa staklo prozora odražava obješenoga Krista preslikavajući mu zagrljaj, preusmjeravajući ga prema širokom svijetu iza crkvenih zidova.
Bog ograničava Sebe samog – slobodno, radosno – kako bi nama napravio mjesta, pozivajući potom da ograničimo sebe – slobodno i radosno – kako bismo dozvali natrag Njega; prijateljstvo s Bogom cilj je ljudskoga života, a Stvaranje okvir unutar kojega je omogućeno takvo zajedništvo.
Glavni oblik kapitalističkoga iskorištavanja nije suvišak, već dug. Dug shvaćen kao 'financijski proizvod' koji se može prodati, spojiti i razdvojiti na financijskom tržištu u jednoj milisekundi.
Beskorisno je mijenjati strukturu bez promjene srca.
Bogoslužje se svojim satima prilagođava prirodnom ritmu i ljudskoj fiziologiji, tako pomažući uskladiti um i tijelo: noćna molitva službe čitanja duboka je, meditativna, jutarnja molitva pri izlasku sunca radosna je i obećavajuća, podnevnu molitvu (srednji ča) prati jenjanje snage i potreba za odmorom, večernja molitva u sumrak trenutak je vjere, a povečerje prije odlaska u krevet trenutak oprosta.
Neupitno je da danas živimo dulje od naraštaja naših djedova i baka, uzimamo mnogo više lijekova i posjećujemo mnogo više doktora. Nekoga bi ovo moglo uvjeriti da suvremena medikalizacija ipak funkcionira, no to nije tako. Najvažnija odrednica zdravlja i duljine životnoga vijeka nije nedostatak medicinske skrbi; to je neimaština. Ljudi koji jedu, piju i spavaju dovoljno, imaju pristojan smještaj i nisu premoreni od rada, žive dulje neovisno o razini medikalizacije.
Vrijeme je za večernju molitvu, nestao je izazov svakidašnjice: ono što se postiglo, obično manje od očekivanoga, leži nam pred očima skupa s onim neostvarenim; do novoga svitanja više neće biti radnih sati. To je trenutak vjere.
Ljeti, kada otpočne večernja molitva, samostanska crkva još je uvijek izravno obasjana zalazećim suncem. Zimi je ipak prilično mračno. Tada upalimo električno svjetlo, pa Krist obješen nad oltarom postane četveroruk, odražen na prozoru, spreman isponova obgrliti svijet.
Vremensko-prostorna ograničenja koja su nam nametnuta zapravo nikada nisu prepreka ostvarivanu cjelovite sposobnosti za ljubav (našega božanskoga potencijala).
Za Mariju od Isusa iz Agrede, ključna je posljedica trenutna potvrda čovjekove slobode: Bog nije mogao postati čovjekom bez slobodnoga pristanka Marije Nazarećanke.
Nekoliko stranica svoje knjige Božji mistični grad (1660) Marija iz Agrede posvetila je opisu reakcije Marije Nazarećanke na Božju molbu, tomu kako ga saslušava i kritički procjenjuje ono što je čula, pa postavlja pitanje: Kako će se to zbiti, kada ne poznajem muškarca? Potom opisuje njezin unutarnji život, dugotrajno razmatranje prijedloga i mogućih posljedica. Prema Evanđelju po Luki, Marija najzad odgovara: Evo službenice Gospodnje, neka mi bude (fiat mihi) po tvojoj riječi! Proučavajući njezin odgovor, Marija iz Agrede pita se koju je riječ Božju Marija Nazarećanka spremna primiti. Nadahnuta uvodnom rečenicom Evanđelja po Ivanu, U početku bijaše riječ, Marija iz Agrede pripisuje fiat Marije Nazarećanke prvoj riječi koju Bog izusti u Bibliji: fiat lux (neka bude svjetlo). Ove riječi Bog izgovara u knjizi Postanka prvoga dana Stvaranja. Kakva je 'svjetlost' o kojoj govori Bog? On ne može govoriti o svjetlu sunca, jer ono je stvoreno tek četvrtoga dana. Svjetlo prvoga dana Stvaranja koje iz kaosa iznosi kozmos nije ništa dugo do Logos (Riječ), zamišljena kao 'načelo razumljivosti' svijeta, to je svjetlost prosvjetljenja, poimanja i shvaćanja, davanja smisla.
Gdje ima ljubavi, ima i Boga. Otvoriti se osobnoj ljubavi neophodno je pronalaženju smisla u životu; osobna ljubav (voljeti nekoga tko je slobodan reći ti ne) je Svjetlost s velikim S, načelo razumljivosti bez kojega svijet nema smisla.
Na kraju poglavlja u kojemu Marija iz Agrede objašnjava Marijin fiat, sama Marija Nazarećanska izjavljuje:
Kćeri moja, vidim divljenje, koje nije bez razloga, dok pod novim svjetlost spoznaješ zagonetku Božje skromnosti združene s ljudskom prirodom u utrobi siromašne djeve poput mene. Ali sada želim da obratiš pozornost na se i razmotriš kako Božja skromnost nije samo moja, već i tvoja. Božja milost ne poznaje kraja i On uživa i brine za svaku osobu koja želi primiti Njega kao da je takva osoba jedina na svijetu i kao da je samo zbog Nje čovjekom postao. Stoga zahvaljuj svom snagom svoje ljubavi Gospodinov dolazak na sivjet kao da si na njemu sama, potom zahvaljuj Njemu jer On je došao svakome na upravo takav osoban način. I ako razumiješ i žive i vjere priznaješ da je sam Bog, beskrajnih svojstava i vječne veličanstvenosti, onaj tko je k meni došao uzevši ljudsko tijelo iznutra moje utrobe, tada moraš znati kako isti Bog za tobom traga, poziva te, brine za te, miluje te i obraća se potpuno tebi kao da si jedino Božje stvorenje, razmatraj dugo i uvidi koje odgovornosti to nosi i pretvori svoje razumijevanje u živa djela vjere i ljubavi, jer sve ti je dano od toga Kralja i Gospodina koji k tebi je došao kada nisi mogla tragati za Bogom niti Boga doseći.
Svaku večer osjećam se pozvana udaljiti se od svih briga i onoga što me zauzimalo tijekom dana, prihvatiti granicu svoje snage i potrebu za odmorom.
Preuzimanje odgovornosti za vlastiti život najjasnija je definicija osobne slobode.
Toma Akvinski, teolog iz trinaestog stoljeća, tumačio je biblijski izraz 'stvoren na sliku i priliku Božju' prema aristotelovskim filozofskim kategorijama 'potencijalnosti' i 'aktualnosti': 'slika' je naš potencijal za slobodnu (neotuđenu) ljubav, 'prilika' je ostvarenost ovoga potencijala, ta aktualnost (naš bitak nalik Bogu) događa se uvijek kada ostvarimo konkretno djelo slobodne (neotuđene) ljubavi. Slika je naša bit (bivanje slobodnima i sposobnima voljeti); stvarna djela koja poduzimamo naša je egzistencija, a mogu ili ne moraju se slagati s našom biti; slobodni smo tek kada se naše postojanje (ono što zapravo činimo) slaže s našom biti.
Ljudsko biće je hodočasnik na zemlji.
Oprost je najracionalnije djelo od svih, jer prepoznaje da svijetom ne vlada puki automatizam. Oprost je djelo koje nam dozvoljava da budemo poput stvaratelja, nalik Bogu, djelo koje nam dozvoljava da još jednom počnemo ispočetka.
Stvoreni smo slobodni. Stoga, uvijek možemo slomiti uzročni lanac neočekivanom riječju ili djelom.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:48 | 0 Komentara | Print | # | ^Moć svrhe
Richard J. Leider
Izdavač: Ostvarenje 2011.
Kad je svrha jasna, ona postaje cilj oko kojega gradimo cijeli svoj život: ona postaje naš izvor energije i usmjerava način na koji se smisao našeg života očituje u našem svakodnevnom iskustvu.
Čovjek ima svrhu bez obzira na to koliko mu je godina, koliko je zdrav i u kakvoj je ekonomskoj ili socijalnoj situaciji. Vaša je svrha razlog zbog kojeg ste rođeni i može biti ono zbog čega svako jutro ustajete.
Samo kad je fokus – naša svrha – veći od nas samih, smisao se može osjetiti svojom punom snagom te doista postati dugoročan, umjesto da bude 'samo neki cilj' koji se ostvaruje i zatim zaboravlja.
Mi sami sebi moramo biti važni u samoj svojoj biti. Treba nam dokaz da smo dobri ljudi i da evoluiramo – da postajemo najbolji što možemo biti. Svaki put kad imenujemo ono što smatramo svojom svrhom, zadovoljavamo svoju osnovnu potrebu, potrebu da služimo nekoj svrsi koju smatramo uzvišenom.
Radimo cijeli niz stvari koje bi mogle biti odgovor na pitanje. 'Zašto ujutro ustajem?' Međutim, naša nam prezaposlenost također može poslužiti za izbjegavanje odgovora na to pitanje. Pored svega toga, nemiran životni stil može dovesti do nelagode te psiholoških i fizičkih problema. Konačno, možda se na kraju zapitamo i 'Što sam učinio sa svojim životom?'
Svrhu ne otkrivamo samo jednom i zauvijek, već je preispitujemo u različitim periodima životnog ciklusa, posebice u kriznim razdobljima i tijekom teških životnih promjena.
Svrha je ključna za ljudski život. Ona nas čini ljudskim bićima. Svrha nije samo ono što nas čini ljudskim bićima već je i jedina stvar koja nam se ne može oduzeti. Svrha nam daje volju da živimo i ustrajemo. Ona nam daje razlog da ujutro ustanemo. Svrha nam daje hrabrost.
Svrha je prepoznavanje trenutaka svrhovitosti tijekom života i hrabrost koju je potrebno imati da bismo odabrali živjeti usklađeni s vlastitom svrhom. Svrha određuje naš doprinos u svijetu, od dana do dana.
Osvrćući se na svoj život, što biste željeli ostaviti u naslijeđe?
Služenje drugima jer renta kojom plaćamo svoje življenje. Upravo je to svrha života, a ne nešto što činimo u slobodno vrijeme. Marian Wright Edelman
Mnogi od nas preispituju svoj život umjesto da život preispita nas. Viktor Frankl
Vjerojatnost da je vaš prvi izbor uistinu i pravi izbor za vas iznosi jedan prema milijun. Ako zaključite da je vaš prvi izbor uistinu i vaš pravi izbor, najvjerojatnije ste samo lijeni. To vas ne bi smjelo obeshrabriti jer sve što činimo vodi nas u sljedeću životnu fazu i evoluciju vlastite svrhe. Stalno rastemo i savladavamo različite lekcije – čak i one koje nam ne izgledaju kao lekcije – koje nas vode prema našoj svrsi. Peter Drucker
Mary Foley bila je jedan od rijetkih mentora koji su od zaposlenika očekivali pozitivne pomake te ih je poticala da se ne pomire s ničim manjim od ostvarivanja svoje najviše svrhe.
U djetinjstvu se pitamo Tko sam ja, u adolescenciji Što želim biti kad odrastem, kao mladi želimo znati Što je moj životni poziv, kad zađemo u sredovječnu dob brinemo se Što slijedi, kad postanemo stariji pitanje se preobražava u Kako da postanem ispunjenija a ne starija osoba, a u starosti se pitamo Što ostavljamo drugima u nasljeđe?
Svatko je na neki način nadaren. Mnogi će među nama to opovrgavati samo zato što se fokusiraju na svoje slabosti umjesto na svoje prednosti.
Najbliže smo potpunom ispunjenju kad smo u stanju protoka. Iz svojih istraživanja izveo sam zaključak da zbog strastvenog poriva za rješavanjem zadatka i nadvladavanjem izazova izvlačimo zadovoljstvo iz svog djelovanja na vrhuncu vlastite učinkovitosti. Otkrivajući sami sebe u svojim strastima, gubimo se u vremenu. Csikszentmihaly
Posao nam može osigurati priliku za duhovni i osobni razvoj jednako kao i za financijski. Ako nije tako, onda previše svog života koji trošimo na posao bacamo u nepovrat. James Autry
Ne bojimo se najviše vlastite nedoraslosti. Najviše nas plaši to što smo moćni iznad svake mjere. Upravo je naše vlastito svjetlo, ne naša tama, ono što nas plaši. Pitamo se: Tko sam to ja da bih mogao biti sjaja, prekrasan nadaren, divan? Zapravo, tko ste to vi da to ne biste mogli biti? Vi ste Božje dijete. To što igrate na malo ne koristi svijetu. Nema ničeg prosvjetljujućeg u povlačenju pred drugima kako se oni u vašoj blizini ne bi osjećali nesigurno. Rođeni smo da bismo blistali, onako kako to čine djeca. Rođeni samo da bismo iskazali slavu Božju koju nosimo u sebi. Ona nije samo u nekima od nas, ona je u svima! Kad sebi dopustimo da blistamo u pravom svjetlu, podsvjesno to dopuštamo i drugima. Kad se oslobodimo vlastitih strahova, sam aće naša prisutnost osloboditi druge. Marianne Williamson
Dva najmoćnija pitanja kojima se trebate voditi su Gdje se nalazite? I Kamo idete?
Zamolio bih vas, dragi gospodine (opa. mladom pjesniku), najbolje što mogu, da imate strpljenja prema svemu što vam je u srcu još nerazriješeno i da pokušate voljeti sama pitanja kao da su ona zaključane sobe ili knjige napisane na nekom vama nepoznatom jeziku. Ne tražite odgovore koji vam se sada ne mogu dati jer s njima ne biste mogli živjeti. A cilj je proživjeti sve. Rainer Maria Rilke
U svom poslu često čujem kako se ljudi žale da ništa nema smisla. Viktor Frankl taj je osjećaj praznine, besmisla i nesvrhovitosti nazvao 'egzistencijalnim vakuumom'. To stanje često nastupa kad nam nedostaje povezanost s nečim većim od nas, nečim što je usmjereno izvan nas.
Manjak vlastite svrhovitosti dovodi do 'unutarnjeg odumiranja'.
Život je ili odvažna pustolovina ili ništa. To ništa je unutarnje odumiranje. Hellen Keller
Zbog prezaposlenosti ne uspijevamo razmisliti o onome što nam se događa niti o onome što se zbiva s našim životom.
Nije pitanje što je smisao života, nego koga mi to u život dovodimo! A odgovor svakoga dana moramo birati sami za sebe, na vlastiti način, jer smislen život uvijek počinje iznutra, iz naših odabira. Smisao se otkriva u svakodnevnim trenucima svrhovitosti kad hrabrost i sućut nadglasaju udobnost.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:47 | 0 Komentara | Print | # | ^Put samoovisnosti
Jorge Bucay
Izdavač Fraktura 2013.
Moguće je da čovjeku valja samome krenuti i da će se iznenaditi kad dalje na putu susretne sve one koji sigurno idu u istim smjeru.
Ne treba zaboraviti da je taj posljednji, samotni, osobni i konačni put naš most prema drugima, jedina spona koja nas nužno povezuje s okolnim svijetom.
Vi ste i kočija, i konji, i kočijaš na cijelom putu, a to je put vašeg života.
Kad spoznam da sam i tijelo, i glavobolja, i vlastiti osjećaj gladi, i vlastiti prohtjevi, želje i instinkti, da sam vlastite misli i vlastiti neumorni um i sva iskustva… tek tada ću biti sposoban dobro opremljen krenuti na put koji sam si danas zacrtao.
Ovisiti – doslovno znači svojevoljno se prepustiti drugome da me vodi i nosi, da po svojoj a ne po mojoj volji upravlja mojim ponašanjem. Za mene je ovisnost uvijek mračno i bolesno stanje, jedna od dviju mogućnosti koja, makar se opravdavala i tisućama argumenata, neizbježno vodi u imbecilnost (opa. grč. štap).
Prekinite svaku ovisnost.
Zašto je neovisnost nemoguća?
Da bi čovjek bio neovisan, najprije mora biti samodostatan, a to nikad nije slučaj. Nitko se ne može trajno lišiti drugih ljudi. Nužno trebamo druge, na mnogo različitih načina.
Ako je dakle neovisnost nemoguća, suovisnost nastrana, međuovisnost nije pravo rješenje, a ovisnost je nepoželjna, što nam onda preostaje? Preostaje da izmislim novu riječ: samoovisnost.
Sa svojom kćeri proživljavam nešto što ne proživljavam s nikim drugim. Ne samo da je volim najviše na svijetu, već je volim na drugačiji način, kao da je dio mene.
Dijete je poput patuljka koji sjedi na ramenima nekog diva. Možda jest patuljak, ali vidi dalje.
Prvo što su moja djeca naučila reći, prije nego što su rekli 'tata' bilo je 'A zašto?'
Sve su preispitivali. I dan-danas postavljaju pitanja. Mi smo ih poučili toj buntovnosti.
Zbog te pobune došlo je do velikih promjena, do nesigurnosti, ali isto tako do mogućnosti da se spase od nas. Da se spase od naše manijakalne želje da ih zatvorimo u svijet naših razmišljanja.
Oni će se spasiti pomoću pobune do koje nisu sami došli. Mi smo im je otkrili.
To je naša velika zasluga. I to će promijeniti svijet.
Kako bi bilo moguće ne zadržati ponašanja onih koji smo bili, pitam se, kad oni zapravo i dalje žive u nama. I dalje smo oni isti ljudi koji sazrijevaju, kakvi smo i bili, djeca kakva smo bili, dojenčad kakva smo bili.
U nama su skrivena djeca kava smo jednom bili.
Zato što ne mogu poreći da u meni još živi taj mali dječak. Zato što ne vjerujem da se taj mali dječak uistinu može pobrinuti sam za sebe. No, također vjerujem da u nama, kad smo odrasli, postoji i odrasla osoba. Ta odrasla osoba, a ne neka druga, pobrinut će se za dječaka u meni. To je samoovisnost.
Ja sam dirigent ovog orkestra, čak i ako ne znam svirati sve instrumente. To što ne znam svirati sve instrumente ne znači da predajem dirigentsku palicu. Ja sam glavni junak vlastitog života. Ali oprez: Nisam jedini glumac, jer kad bi bilo tako, moj bi film bio prilično dosadan.
Pazite da ne određujete tko ste ovisno o tome s kim ste.
Da bih postao samoovisan, morat ću zamisliti sebe kao središte svega što mi se događa.
Kao i u svakom drugom procesu sazrijevanja, kad te 'pri raspodjeli zapadnu' mudri roditelji, onda si u prednosti jer si od malih nogu slušao konstruktivne poruke:
Možeš biti ono što jesi. Možeš razmišljati onako kako razmišljaš. Možeš osjećati ono što osjećaš. Možeš se izlagati vlastitim rizicima. Morao bi se pobrinuti tražiti ono što trebaš jer to znači da rasteš, da si zreo i samoovisan.
Takve povlaštene jedinke same skaču s trampolina i bacaju se u život sa sretne pozicije.
Pozdravljam Budu koji je u tebi. Možda toga nisi svjestan, možda o tome nisi ni sanjao, da si savršen, da nitko ništa drugo i ne može biti, da je je stanje Bude sama srž tvoga bića, da to nije nešto što se tek treba dogoditi u budućnosti, da se već dogodilo. To je izvor s kojeg si potekao. To je izvor, ali i cilj. Postali smo od svjetlosti i prema njoj i idemo.
Ali ti si u dubokom snu, ne znaš tko si.
Ne trebaš se pretvoriti u nekoga, trebaš se samo prepoznati, moraš se vratiti vlastitom izvoru, moraš se zagledati u samoga sebe.
Suočavanje sa samim sobom razotkrit će ti tvoje stanje Bude.
Onoga dana kad čovjek uspije vidjeti samoga sebe, cijelo se življenje obasja svjetlošću.
To uvjerenje da si prosjak, da si neznalica, da si grešnik usađivano ti je tijekom vremena s tolikih propovjedaonica, da se u tebi pretvorilo u duboku hipnozu. Ta se hipnoza mora prekinuti.
Da je poništim, započinjem s pozdravom: Pozdravljam Budu koji je u tebi.
Osho, Sutra srca
Ljubav prema drugima rađa se i hrani i započinje ljubavlju prema samome sebi. Povezana je sa sposobnošću da u drugima vidim sebe.
Treba raditi na sebi.
Treba se pomno promatrati.
To očigledno ne znači da ćete se cijelo vrijeme promatrati, ali promatrat ćete se u samoći i aktivno, u svakodnevnom buđenju i svakodnevnom odlasku na počinak, u najtežim i u najblaženijim trenucima.
Promatrati ono najbolje i ono najgore od sebe.
Promatrati se dok se promatram kako bih vidio kakav sam u očima drugih koji me također gledaju. Promatrati se u odnosu prema drugima i u načinu na koji se odnosim prema samome sebi.
Nevjerojatno, ali da bih saznao tko sam, moram znati slušati.
Da bih mogao napredovati na putu samoovisnosti, moram na ovom dijelu puta postati svjestan da mi samo jedno zrcalo nije dostatno, moram se naviknuti ogledati se u svakom zrcalu koje uspijem pronaći.
Ne samo da čovjek ima tijelo, on sam je tijelo.
Ne samo da čovjek ima emocije, on sam je ukupnost svih emocija koje osjeća.
Ne samo da čovjek razmišlja na određeni način, on sam je taj način razmišljanja.
Konačno, svi smo naše vlastite misli, naši vlastiti osjećaji, naše vlastito tijelo i istodobno još i više: sama naša bit.
Kako bi samo bilo lijepo da se i sami nađemo na popisu vlastitih prijatelja.
Promjena se katkad sastoji od toga da istražim put kojim nitko prije nije prošao.
Naša je pogreška u tome što smo pomiješali slobodu i svemoć.
Definicija od koje smo krenuli (sloboda je kad činiš što želiš) zapravo je definicija svemoći, a ne slobode.
A svemoćni nismo.
Nitko ne može činiti sve što poželi.
Sloboda je tvoja mogućnost da izabereš ono što je unutar tvojih mogućnosti. Da bi spoznao vlastite mogućnosti, potrebna ti je bistrina svijesti da razaznaš moguće od nemogućeg.
Odrastanjem se ne povećava moja sloboda, ali se umnažaju moje mogućnosti i stoga se osjećam slobodnije.
Prestat ćemo biti moralno zatupljeni jedino kad ponovno uspostavimo vlastita moralna načela, kad prestanemo vjerovati da drugi trebaju odlučivati za nas ili nam nešto braniti.
Važno je osnažiti svijest svakog pojedinca kako bi mogli odabrati što želi ili si to dopustiti.
Život što ga svakodnevno stvaramo kuća je u kojoj živimo. Nju gradimo sami. Ako nam nije važno, nećemo ni opaziti je lik kuća raskošno opremljena ili je nedovršena, ali dobro pazimo kao je podižemo. Koliko smo do sada uložili energije, koliko truda, koliko pažnje, koliko opreza, u svoj život.
Koliko bi, uistinu, bilo sjajno kad bismo od sada nadalje bili još pažljiviji s onim što gradimo.
Ponekad u nesigurnim područjima dođe do potresa koji sruši sve ono što si gradio i prisiljen si krenuti ispočetka. Događa se.
Život ne prestaje, život se tek iznova rađa.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:44 | 0 Komentara | Print | # | ^Govor tišine
Eckhart Tolle
Izdavač: VBZ 2009
Kad osjetite da se tijekom čitanja u vama budi unutarnji mir, znajte da knjiga radi svoj posao i ispunjava svoju ulogu vašeg učitelja: podsjeća vas na to tko jeste i ukazuje vam na put koji vodi vašem domu.
Preobrazba ljudske svijesti više nije luksuz, dostupan samo nekolicini pojedinaca koji su se povukli od svijeta, nego nužnost, ako ne želimo da čovječanstvo uništi samo sebe. U današnje vrijeme dolazi do ubrzavanja i nefunkcionalnosti stare svijesti te buđenja nove. Paradoksalno, stvari istodobno postaju sve lošije i sve bolje, iako je 'lošije' uočljivije, zbog toga što podiže veću prašinu.
Kad izgubite dodir s unutarnjom tišinom, izgubili ste i dodir sa sobom. kad izgubite dodir sa sobom, izgubili ste sebe u svijetu.
Tišina je korisna, ali vam nije potrebna da biste pronašli mir. Čak i kad je oko vas bučno, možete biti svjesni mira u temelju buke, prostora u kojemu se čuje buka. To je unutarnji prostor čiste svijesti, sama svjesnost.
Kako li je samo ljudima lako pasti u zamku svog misaonog zatvora!
Um koji razmišlja koristan je i moćan instrument, ali vas ujedno jako ograničava kad potpuno preuzme vaš život, kad ne shvaćate da predstavlja samo mali dio svijesti koja jeste.
Sadašnji je trenutak takav kakav je, jer ne može biti drugačiji. Ono što su budisti oduvijek znali, sada potvrđuju fizičari: ne postoji izdvojena stvar ili događaj. Ispod površine sve su stvari međusobno povezane, sve su dio sveukupnosti kozmosa koji je stvorio oblik ovog trenutka.
Kad prihvatite ono što jest, tada se usklađujete s moći i inteligencijom samog Života. Tek tada možete postati pokretač pozitivnih promjena u svijetu.
Jednostavna, ali radikalna duhovna metoda jest i prihvaćanje svega onog što izroni u Sadašnjem trenutku – kako iznutra, tako i izvana.
Onog trenutka kad pažnju usmjerite na Sadašnji trenutak, spoznajete da je život svet. Kad ste prisutni, sve što zamjećujete postaje sveto. Što više živite u Sadašnjem trenutku, to više osjećate jednostavnu, ali duboku radost Postojanja i svetosti sveukupnog života.
Kad zakoračite u Sadašnji trenutak, iskoračili ste iz sadržaja svog uma. Usporava se neprestana bujica razmišljanja. Misli više ne vladaju vama, ne uvlače vas do kraja u sebe. Između misli se javljaju praznine – prostranost, tišina. Počinjete spoznavati da ste prostraniji i dublji od vlastitih misli.
Izreka kaže: kamo god pošli, ondje jeste. Drugim riječima: ovdje ste. Uvijek. Zar je to tako teško prihvatiti?
Prepustili ste se kad više ne postavljate pitanje: Zašto se to događa baš meni?
Dok promatrate prirodu neka u vama postoji prostor bez misli i uma. Kad se na taj način približite prirodi, ona će reagirati i sudjelovati u evoluciji ljudske i planetarne svijesti.
Kad opažate prirodu u polju tišine i združite se s njom, to je polje prožeto vašom sviješću. To je vaš dar prirodi,
Zahvaljujući vama, priroda postaje svjesna sebe. Na vas je čekala milijune godina.
Sve dok ego upravlja vašim životom, većina vaših misli, emocija i postupaka izrasta iz žudnje i straha. U odnosima tada ili želite nešto od druge osobe ili je se plašite.
Kako je samo prekrasno osloboditi se žudnji i strahova u odnosima! Ljubav ništa ne želi i ničeg se ne plaši.
Većina je ljudskih odnosa ograničena na razmjenu riječi, odnosno na carstvo misli. Prijeko je potrebno u odnose, osobite bliske, unijeti malo tišine.
Nijedan odnos ne može napredovati ako ne postoji osjećaj prostora koji prati tišinu. Zajedno meditirajte ili ne razgovarajući boravite u prirodi. Dok šećete ili sjedite u automobilu ili kod kuće, otkrijte ugodu u zajedničkoj tišini. Tišinu ne možete i ne trebate stvarati. Samo budite otvoreni za tišinu koja već postoji, ali nju najčešće prikriva mentalna buka.
Ako ne postoji tišina slobodnog prostora, odnosom će vladati um, pa ga lako mogu prevladati problemi i sukobi. Ako tišina postoji, odnos može sadržavati sve.
Istinsko je slušanje rijetka vještina. Veći dio pažnje osobe najčešće zaokuplja njezino vlastito razmišljanje. U najboljem slučaju osoba procjenjuje vaše misli ili priprema što će reći. Izgubljena u vlastitim mislima, možda vas uopće ne sluša.
Postoji nagomilana emocionalna patnja iz prošlosti koju vi, kao i svako drugo ljudsko biće, nosite u sebi, kako iz osobne prošlosti, tako i iz kolektivne patnje čovječanstva koja potječe iz davnih vremena. To 'tijelo boli' energetsko je polje u vama koje vas povremeno prevlada, jer mora doživjeti emocionalnu bol kojom se hrani i obnavlja. Pokušat će ovladati vašim razmišljanjem, koje tada postaje duboko negativno. Tijelo bli voli vaše negativne misli, budući da su u skladu s njegovom frekvencijom i može se hraniti njima. Također će izazvati negativne emocionalne reakcije kod ljudi bliskih vama, osobito kod vašeg partnera, kako bi se hranilo dramom i emocionalnom patnjom.
Kako se možete osloboditi te duboko ukorijenjene, nesvjesne identifikacije s patnjom koja vam u životu stvara nesreću?
Postanite je svjesni. Spoznajte da to niste vi i prepoznajte o čemu je riječ: o bolu iz prošlosti. Budite svjesni dok se budi u vašem partneru i u vama. Kad raskinete svoju nesvjesnu poistovjećenost s tijelom boli, kad ste sposobni promatrati ga u sebi, tada mu više ne dajete hranu te će postupno izgubiti svoj energetski naboj.
Fizičari potvrđuju da je na molekularnoj razini predmet uistinu živo energetsko polje.
U konačnici dakako ne postoji drugi, jer uvijek susrećete samo sebe.
Deblo koje se raspada i trulo lišće rađaju nov život, ali su i sami prepuni života. To su na djelu mikroorganizmi. Molekule se preslaguju. Zato nigdje nema smrti. Samo se odvija preobrazba životnih oblika.
Smrt nije suprotnost životu. Život nema suprotnosti. Suprotnost smrti je rađanje, a život je vječan.
Ako niječete smrt, život gubi svoju dubinu. Iz našeg života nestaje mogućnost spoznavanja dimenzije transcendentnosti, tko jesmo s onu stranu imena i oblika, jer smrt predstavlja dveri koje vode u tu dimenziju.
Sve su stvari međusobno povezane. Budisti su to oduvijek znali, a sada to potvrđuju i fizičari. Ništa se ne događa izdvojeno, samo se takvim doima. Što više procjenjujemo neki događaj i pridajemo mu etikete, to ga više izdvajamo. Naše razmišljanje cjelinu života razdvaja na fragmente. No, svaki događaj potaknula je sveukupnost života. On je dio mreže međusobne povezanosti, odnosno kozmosa.
U većini slučajeva ne možemo ni približno razumjeti ulogu koju naizgled besmislen događaj može imati u okvirima sveukupnosti svemira, ali ako prepoznamo njegovu neminovnost u prostranosti cjeline, to može biti početak unutarnjeg prihvaćanja onog što jest, a time i ponovljenog povezivanja s cjelinom života.
Kad svaku misao koja vam se nađe u glavi smatrate čistom istinom, tada nastaje velika patnja i nesreća. Niste nesretni zbog neke situacije. Ona vam može izazvati tjelesnu bol, ali zbog nje nećete biti nesretni. Nesretni postajete zbog svojih misli. Nesretni postajete zbog svojih tumačenja, zbog priča koje pripovijedate sebi.
U svoje neprihvaćanje unesi prihvaćanje. U svoju nesklonost prepuštanju unesi prepuštanje.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:43 | 0 Komentara | Print | # | ^Dijagnoza duše i hagioterapija
Tomislav Ivančić
Izdavač: Teovizija 2002.
Zbog velikog napretka znanosti čovjek je pomislio da je gospodar svijeta i da mu 'ništa nije nemoguće'. Zaboravio je da je stvor i da ne raspolaže sobom. Istraživanja pokazuju da je čovjekovo zdravlje bolje u ratu i bijedi, nego u miru i blagostanju, kaže Jores (Čovjek i njegova bolest). U takvim, naime, situacijama čovjek mora prihvatiti svoju realnu situaciju. Naprotiv, kada pomisli da može po volji raspolagati sobom i ljudima, nastaju specifično ljudske bolesti. Izlječenje bolesti nastupa onda kada pacijent doživi naknadno dozrijevanje i nutarnju promjenu.
U atmosferi prave ljubavi čovjek sazrijeva za ono što treba biti. Može se reći da su svi načini krivog ponašanja zapravo uzrokovani krivim oblicima ljubavi.
Isus je pozivao k sebi 'umorne i opterećene' te je zapravo liječio egzistencijalne čovjekove bolesti. One naime čovjeka vode prema želji za razaranjem, u agresivnost, zlobu, što se skriva u pojmu grijeha. Tako se grijeh može antropološki razumjeti. U čemu se onda sastoji Isusova pomoć. Ne toliko u iskupljenju, nego više u preobražaju čovjekove egzistencije. Naime, svako čovjekovo krivo ponašanje i svaka agresivnost i grešnost potječu od strašne mogućnosti da čovjek može otpasti od samoga sebe, odbiti prapoziv da prihvati samog sebe. Stoga je Isusova centralna spasenjska volja u tome da čovjeka izvuče iz tog otpada od samoga sebe i pomogne mu da dođe do svog punog ostvarenja. Tko se digne do toga da postane mirotvorac, da ljubi neprijatelje i spozna Božje sinovstvo, taj se izdigao iz ugroženosti kojoj prijete negativne sile bitka, ili čak kolektivna moć zla. To je neka vrsta liječenja iz temelja koja nema ništa s nekom energetskom ljubavlju, nego da Isus sve potlačene i tjeskobne poziva u slobodu da mogu odahnuti.
Ispovijedajte dakle jedni drugima grijehe i molite jedni za druge da ozdravite (Jak 5,16).
Redovita ispovijed i lakih grijeha pomaže nam da oblikujemo savjest, da se borim protiv zlih sklonosti, da dopustimo Kristu da nas liječi te da napredujemo u životu Duha.
Hagioterapija znači i liječenje čovjekovih svetih područja. Svetost čovjekove osobnosti, njegove savjesti i njegova srca traži od čovjeka strahopoštovanje prema čovjeku.
Duh sveti obnavlja, obuzima i preobražava čovjeka, ali ga ostavlja u njegovoj osobnosti.
Smisao života je ljubiti čovjeka i Boga, biti dobar, spoznavati, govoriti i svjedočiti istinu, te ostvarivati ljepotu. Čini li to, čovjek je duhovno zdrav i slobodan od egzistencijalne tjeskobe i straha. On je tada slavan, neuništiv u sjećanju ljudi i memoriji Boga. On egzistira.
Čovjek ima samo sebe, on je osoba, a sve drugo mu je strano. 'Vječna šutnja beskrajnih svemirskih prostora zastrašuje me' govorio je B. Pascal. Prema beskraju čovjek je gotovo ništa, ali je on sve nasuprot ništavilu. Čovjek je sredina između ništa i svega, kaže Pascal.
Čovjek je nedovršeno biće. Njegove želje su velike i beskonačne, a njegov život na zemlji konačan. To ga čini tragičnim i zagonetnim, a njegov život besmislenim, jer ne može postići ono za što je određen. Je li čovjek greška prirode, neuspjelo stvorenje i beskorisna strast, kako je rekao Sartre?
Umjerenost je sposobnost da se živi u ravnoteži, u sredini između krajnosti.
Intelekt se zajedno s intuicijom očituje kao sposobnost duhovne spoznaje istine.
Čovjek je osuđen na slobodu, smatra Sartre, dok drugi smatraju da je pozvan na slobodu. Čovjek naime ne može ne birati, jer i kad ne bira već je izabrao.
Čovjek je stvoren na sliku Božju. On hoda, on gleda, misli, osjeća, govori, kaje se, tužan je, odlučuje, srdi se i raduje. Ono što se može reći za čisti Božji bitak, može se u analognom smislu reći i za ljudski duh. Čovjek Boga spoznaje, on ide njegovim putevima, Bog traži da ga čovjek ljubi, Bog prijateljuje s čovjekom. Isus kaže da je on 'put, istina i život'. Putem se ide, istina se spoznaje, život se živi.
Pacijenta liječi terapija, a dijagnoza ga može uznemiriti. Stoga je treba brzo ustanoviti i još brže prijeći na terapiju i pozornost pacijenta usmjeriti prema terapiji.
U hagioterapiji je Isus i liječnik i lijek.
Želiš li se obogatiti, počni velikodušno davati. Isus kaže da će nam se mjeriti mjerom kojom mjerimo, ali da će nam se darovati još više od toga, zapravo život u izobilju. Prema zakonitostima duha mogli bismo mirno reći da čovjek postaje siromašan kada ne zna davati od onoga što ima.
Ne boj se, samo vjeruj, vjera te tvoja spasila; Onome koji vjeruje sve je moguće.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:37 | 0 Komentara | Print | # | ^Pet jezika ljubavi
Gary Chapman
Posle buńenja iz pijanstva zaljubljenosti, dobro došli u bračnu stvarnost u kojoj uvek ima smeća u slivniku, u kojoj je ogledalo uvek isprljano prstima, u kojoj se sukobljavamo oko toga ko treba da dodaje papir u WC- u i treba li poklopac školjke da bude podignut ili spušten. To je svet u kojemu cipele neće same da se smeste u ormarić, ladice se ne zatvaraju same, u kojoj kaputi ne
vole vešalice, i čarape se u pranju rastežu. U tom svetu pogled može da povredi, a reč da uništi. Zaljubljeni mogu da postanu smrtni neprijatelji, a brak bojno polje.
Stanje zaljubljenosti nije usredotočeno na osobni razvoj ili napredak zaljubljenih. Ono ostavlja utisak da smo već stigli do cilja.
Ne savetujem vam da laskate da biste privoleli svog bračnog druga da nešto učini. Svrha ljubavi
nije da nešto dobijete za sebe, nego da nešto učinite za dobro voljene osobe. Meńutim, činjenice
pokazuju da ćemo posle primljenog priznanja biti daleko spremniji da učinimo ono što naš partner želi.
Sreća u životu ne krije u dostignućima, već u odnosima.
Kada sedim na kauču sa svojom ženom i poklanjam joj dvadeset minuta svoje nepodeljene
pažnje, kao mi ona meni, podarili smo jedno drugome po dvadeset minuta svoga života. Tih dvadeset minuta se nikada više neće ponoviti, mi jedno drugome ipak stalno poklanjamo svoj život. To je vrlo snažno i jasno izražavanje ljubavi.
Neki muževi i žene smatraju da zajedno provode
vreme, dok u stvari samo žive pod istim krovom. Nalaze se u istoj kući u isto vreme, ali nisu
zajedno. Muž koji gleda sportsko takmičenje na televiziji i istovremeno razgovara sa ženom, ne
pruža joj kvalitetno zajednički provedeno vreme, jer ona ne uživa njegovu nepodeljenu pažnju.
Kvalitetno zajednički provedeno vreme ne znači da celo vreme moramo gledati jedno drugo u
oči. To znači da radimo nešto zajednički, i da svoju potpunu pažnju poklanjamo jedno drugome.
Aktivnost u kojoj smo oboje angažovani ostaje sporedna.
Mnogi od nas su stručnjaci da analiziraju probleme i da nalaze rešenja. Pri tome
zaboravljamo da je brak odnos, a ne projekat koji treba završiti ili problem koji treba
rešiti.
Samootkrivanje nekima od nas predstavlja problem. Mnogi odrasli ljudi su odrasli u porodicama
u kojima je izražavanje misli i osećanja bilo osuńivano. Zatražiti igračku značilo je saslušati
dugačku pridiku o teškom materijalnom položaju porodice. Dete bi odlazilo s osećanjem krivice
što je nešto poželelo, pa je uskoro naučilo da ne ispoljava svoje želje. Kada bi pokazalo ljutinu,
roditelji bi reagovali grubim i prekornim rečima. Tako je dete shvatilo da je i izražavanje ljutine
za svaku osudu. Ako je detetu bio nametnuto osećanje krivice zato što je izrazilo želju da s ocem
pońe u kupovinu, vrlo brzo je naučilo i da zadrži za sebe svoje razočarenje. Do faze zrelosti
mnogi od nas su naučili da kriju svoja osećanja i tako smo drugima uskratili priliku da se
upoznaju s našom emocionalnom ličnošću.
Želje pomažu da se usmeri ponašanje onih koji se vole, a zahtevi uništavaju njihovu ljubav.
Seksualna želja kod žene temelji se na njenim emocijama, a ne na fiziologiji. Ako se oseća
voljena i željena, tada želi da i seksualno bude bliska sa svojim mužem. Bez emocionalne
bliskosti, ona će osećati malo želje za intimnostima, za seksualnom bliskošću.
LJUBAV JE ČUDESNA I ČINI ČUDA
Ako je emocionalni rezervoar ljubavi skoro prazan, onda više nismo svesni svoje ljubavi
prema bračnom drugu, osećamo samo prazninu i bol.
Posmatrajte svoju decu. Gledajte kako izražavaju ljubav prema drugima. To je ključ za
otkrivanje njihovog primarnog jezika ljubavi!
Svi mi ulazimo u brak s teretom svoje prošlosti i svojuh mentaliteta. U bračni odnos unosimo
svoj emocionalni prtljag. Dolazimo s različitim očekivanjima, različitim pristupima i različitim
mišljenjima o tome šta je u životu važno. U zdravom braku se ta lepeza različitih pogleda mora
staviti na pravo mesto. Ne moramo se u svemu slagati, ali moramo pronaći način da se nosimo s
različitostima kako one ne bi postale stalni izvor nesuglasica. Kada im se isprazne rezervoari
ljubavi, bračni drugovi su skloni otuńivanju i svańama, a neki od njih u svojim bitkama prelaze i
na područje fizičkog obračunavanja i zlostavljanja. Meńutim, kada se rezervoar ljubavi napuni,
stvara se prijateljska klima, klima u kojoj oba bračna druga teže sporazumevanju, žele da prihvate
razlike i da prebrode probleme. Duboko sam uveren da nijedan aspekt braka ne utiče tako duboko
na ostale aspekte kao zadovoljenje emocionalne potrebe za ljubavlju.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:35 | 0 Komentara | Print | # | ^Ispričat ću ti priču
Jorge Bucay
Izdavač: Fraktura 2007.
Ti si poput ovog prstena: pravi biser, vrijedan i jedinstven. I kao takva može te procijeniti samo pravi stručnjak. Zašto ideš kroz život želeći da netko nebitan otkrije tvoju pravu vrijednost.
Da se ja ponašam drukčije, drukčije nego svakoga dana, drukčije od drugih, možda bi se s vremenom sve promijenilo.
Da mogu postići da budem odaniji sebi, iskreno i neprestano odan, koliko bih samo ljubazan, srdačan, velikodušan i plemenit bio.
Ne hodaj ispred mene jer te možda ne mogu slijediti. Ne hodaj iza mene jer te mogu izgubiti. Ne hodaj ispred mene jer te mogu zgaziti. Ne hodaj iznad mene jer bi mi mogao postati težak. Hodaj pokraj mene jer smo jednaki.
Svaki put kad vidim nešto što mi smeta kod druge osobe, bilo bi dobro prisjetiti se da je to što vidim u najmanju ruku i moj problem.
Odmarati se, mijenjati aktivnosti, raditi druge stvari (opa. osim redovnog posla) često znači da oštrimo svoje oruđe. Uporno raditi nešto na silu, naprotiv, uzaludan je pokušaj pojedinca da voljom nadoknadi nesposobnost u određenom trenutku.
Nitko ne griješi. Samo svatko vidi stvarnost s različitih gledišta. Jedina je pogreška, gotovo uvijek, misliti da je moje gledište jedino s kojeg se razabire istina.
Ti, ja i svi drugi odgojeni smo u toj glupoj ideologiji. Uvijek nam nedostaje nešto da budemo sretni, a samo sretni možemo uživati u onome što imamo.
Stoga smo naučili da će sreća doći kad kompletiramo ono što nam nedostaje…
A kako nam uvijek nešto nedostaje, ideja se vraća na početak i nikad ne možeš uživati u životu…
Čitavo postindustrijsko društvo utemeljeno je na posjedovanju, a ne na bivanju, kako bi rekao Erich Fromm.
Znam da je život, pravi život, zbroj onih trenutaka koji nam, ma koliko kratkotrajni bili, omogućuju da osjetimo sklad svemira.
Svi trebamo tuđu potvrdu. Ali ako je cijena ta da prestanemo biti ono što jesmo, ne samo da je previsoka nego se pretvara u nesuvislu potragu: počinjemo sličiti onom čovjeku koji je tražio svoju mulu po čitavom selu dok je jahao.. na svojoj muli.
Kad se neko obilježje pokazuje više od drugih, to nije uvijek znak da u nama prevladava obilježje, nego je često ta prevlast samo izraz velikog napora da sakrijemo drugu polarnost, kako bismo je izbjegli, kako bismo joj se oduprli, kako bismo je potisnuli.
U laži vjerujemo zbog nekoliko razloga, ali posebice zato što želimo vjerovati u njih.
Zašto si opsjednut time da tebi lažu, pitao sam neki dan.
Opsjednut si jer si htio vjerovati da je ono što ti kažu istina!
Odgovorio je na svoje pitanje.
Nitko nema više mogućnosti da upadne u laž od onoga čija se laž poklapa s njegovim istinama.
Oznake: duhovna
11.08.2017. u 13:33 | 0 Komentara | Print | # | ^