Jorge Bucay
Izdavač Fraktura 2013.
Moguće je da čovjeku valja samome krenuti i da će se iznenaditi kad dalje na putu susretne sve one koji sigurno idu u istim smjeru.
Ne treba zaboraviti da je taj posljednji, samotni, osobni i konačni put naš most prema drugima, jedina spona koja nas nužno povezuje s okolnim svijetom.
Vi ste i kočija, i konji, i kočijaš na cijelom putu, a to je put vašeg života.
Kad spoznam da sam i tijelo, i glavobolja, i vlastiti osjećaj gladi, i vlastiti prohtjevi, želje i instinkti, da sam vlastite misli i vlastiti neumorni um i sva iskustva… tek tada ću biti sposoban dobro opremljen krenuti na put koji sam si danas zacrtao.
Ovisiti – doslovno znači svojevoljno se prepustiti drugome da me vodi i nosi, da po svojoj a ne po mojoj volji upravlja mojim ponašanjem. Za mene je ovisnost uvijek mračno i bolesno stanje, jedna od dviju mogućnosti koja, makar se opravdavala i tisućama argumenata, neizbježno vodi u imbecilnost (opa. grč. štap).
Prekinite svaku ovisnost.
Zašto je neovisnost nemoguća?
Da bi čovjek bio neovisan, najprije mora biti samodostatan, a to nikad nije slučaj. Nitko se ne može trajno lišiti drugih ljudi. Nužno trebamo druge, na mnogo različitih načina.
Ako je dakle neovisnost nemoguća, suovisnost nastrana, međuovisnost nije pravo rješenje, a ovisnost je nepoželjna, što nam onda preostaje? Preostaje da izmislim novu riječ: samoovisnost.
Sa svojom kćeri proživljavam nešto što ne proživljavam s nikim drugim. Ne samo da je volim najviše na svijetu, već je volim na drugačiji način, kao da je dio mene.
Dijete je poput patuljka koji sjedi na ramenima nekog diva. Možda jest patuljak, ali vidi dalje.
Prvo što su moja djeca naučila reći, prije nego što su rekli 'tata' bilo je 'A zašto?'
Sve su preispitivali. I dan-danas postavljaju pitanja. Mi smo ih poučili toj buntovnosti.
Zbog te pobune došlo je do velikih promjena, do nesigurnosti, ali isto tako do mogućnosti da se spase od nas. Da se spase od naše manijakalne želje da ih zatvorimo u svijet naših razmišljanja.
Oni će se spasiti pomoću pobune do koje nisu sami došli. Mi smo im je otkrili.
To je naša velika zasluga. I to će promijeniti svijet.
Kako bi bilo moguće ne zadržati ponašanja onih koji smo bili, pitam se, kad oni zapravo i dalje žive u nama. I dalje smo oni isti ljudi koji sazrijevaju, kakvi smo i bili, djeca kakva smo bili, dojenčad kakva smo bili.
U nama su skrivena djeca kava smo jednom bili.
Zato što ne mogu poreći da u meni još živi taj mali dječak. Zato što ne vjerujem da se taj mali dječak uistinu može pobrinuti sam za sebe. No, također vjerujem da u nama, kad smo odrasli, postoji i odrasla osoba. Ta odrasla osoba, a ne neka druga, pobrinut će se za dječaka u meni. To je samoovisnost.
Ja sam dirigent ovog orkestra, čak i ako ne znam svirati sve instrumente. To što ne znam svirati sve instrumente ne znači da predajem dirigentsku palicu. Ja sam glavni junak vlastitog života. Ali oprez: Nisam jedini glumac, jer kad bi bilo tako, moj bi film bio prilično dosadan.
Pazite da ne određujete tko ste ovisno o tome s kim ste.
Da bih postao samoovisan, morat ću zamisliti sebe kao središte svega što mi se događa.
Kao i u svakom drugom procesu sazrijevanja, kad te 'pri raspodjeli zapadnu' mudri roditelji, onda si u prednosti jer si od malih nogu slušao konstruktivne poruke:
Možeš biti ono što jesi. Možeš razmišljati onako kako razmišljaš. Možeš osjećati ono što osjećaš. Možeš se izlagati vlastitim rizicima. Morao bi se pobrinuti tražiti ono što trebaš jer to znači da rasteš, da si zreo i samoovisan.
Takve povlaštene jedinke same skaču s trampolina i bacaju se u život sa sretne pozicije.
Pozdravljam Budu koji je u tebi. Možda toga nisi svjestan, možda o tome nisi ni sanjao, da si savršen, da nitko ništa drugo i ne može biti, da je je stanje Bude sama srž tvoga bića, da to nije nešto što se tek treba dogoditi u budućnosti, da se već dogodilo. To je izvor s kojeg si potekao. To je izvor, ali i cilj. Postali smo od svjetlosti i prema njoj i idemo.
Ali ti si u dubokom snu, ne znaš tko si.
Ne trebaš se pretvoriti u nekoga, trebaš se samo prepoznati, moraš se vratiti vlastitom izvoru, moraš se zagledati u samoga sebe.
Suočavanje sa samim sobom razotkrit će ti tvoje stanje Bude.
Onoga dana kad čovjek uspije vidjeti samoga sebe, cijelo se življenje obasja svjetlošću.
To uvjerenje da si prosjak, da si neznalica, da si grešnik usađivano ti je tijekom vremena s tolikih propovjedaonica, da se u tebi pretvorilo u duboku hipnozu. Ta se hipnoza mora prekinuti.
Da je poništim, započinjem s pozdravom: Pozdravljam Budu koji je u tebi.
Osho, Sutra srca
Ljubav prema drugima rađa se i hrani i započinje ljubavlju prema samome sebi. Povezana je sa sposobnošću da u drugima vidim sebe.
Treba raditi na sebi.
Treba se pomno promatrati.
To očigledno ne znači da ćete se cijelo vrijeme promatrati, ali promatrat ćete se u samoći i aktivno, u svakodnevnom buđenju i svakodnevnom odlasku na počinak, u najtežim i u najblaženijim trenucima.
Promatrati ono najbolje i ono najgore od sebe.
Promatrati se dok se promatram kako bih vidio kakav sam u očima drugih koji me također gledaju. Promatrati se u odnosu prema drugima i u načinu na koji se odnosim prema samome sebi.
Nevjerojatno, ali da bih saznao tko sam, moram znati slušati.
Da bih mogao napredovati na putu samoovisnosti, moram na ovom dijelu puta postati svjestan da mi samo jedno zrcalo nije dostatno, moram se naviknuti ogledati se u svakom zrcalu koje uspijem pronaći.
Ne samo da čovjek ima tijelo, on sam je tijelo.
Ne samo da čovjek ima emocije, on sam je ukupnost svih emocija koje osjeća.
Ne samo da čovjek razmišlja na određeni način, on sam je taj način razmišljanja.
Konačno, svi smo naše vlastite misli, naši vlastiti osjećaji, naše vlastito tijelo i istodobno još i više: sama naša bit.
Kako bi samo bilo lijepo da se i sami nađemo na popisu vlastitih prijatelja.
Promjena se katkad sastoji od toga da istražim put kojim nitko prije nije prošao.
Naša je pogreška u tome što smo pomiješali slobodu i svemoć.
Definicija od koje smo krenuli (sloboda je kad činiš što želiš) zapravo je definicija svemoći, a ne slobode.
A svemoćni nismo.
Nitko ne može činiti sve što poželi.
Sloboda je tvoja mogućnost da izabereš ono što je unutar tvojih mogućnosti. Da bi spoznao vlastite mogućnosti, potrebna ti je bistrina svijesti da razaznaš moguće od nemogućeg.
Odrastanjem se ne povećava moja sloboda, ali se umnažaju moje mogućnosti i stoga se osjećam slobodnije.
Prestat ćemo biti moralno zatupljeni jedino kad ponovno uspostavimo vlastita moralna načela, kad prestanemo vjerovati da drugi trebaju odlučivati za nas ili nam nešto braniti.
Važno je osnažiti svijest svakog pojedinca kako bi mogli odabrati što želi ili si to dopustiti.
Život što ga svakodnevno stvaramo kuća je u kojoj živimo. Nju gradimo sami. Ako nam nije važno, nećemo ni opaziti je lik kuća raskošno opremljena ili je nedovršena, ali dobro pazimo kao je podižemo. Koliko smo do sada uložili energije, koliko truda, koliko pažnje, koliko opreza, u svoj život.
Koliko bi, uistinu, bilo sjajno kad bismo od sada nadalje bili još pažljiviji s onim što gradimo.
Ponekad u nesigurnim područjima dođe do potresa koji sruši sve ono što si gradio i prisiljen si krenuti ispočetka. Događa se.
Život ne prestaje, život se tek iznova rađa.
Post je objavljen 11.08.2017. u 13:44 sati.