Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopočitanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: 200 000 tisuća bunkera što ih je Enver Hoxa izgradio u Albaniji i one male, male plastične PET bočice od 2 ipo decilitra za negaziranu mineralnu (što znači da nije destilirana i u nju uguran CO2) vodu. |
|
(zadnje riječi Šejk spirovog opusa... a sad slijedi vježba. Vježba iz normalnosti.) |
Ima onaj paint ball sport kad se ljudi obuku u maskirne uniforme i gađaju jedni druge kuglicama punim boje, igraju se rata i tako to. Ja bi organizirao nešto slično ali za lovce. Unajmio bi neki poveći teren, onako nisko grmlje i poneko stablo. I jedan jaki katapult. Onda bi lovce pustio u taj prostor, naravno, uz određenu novčanu naknadu, a katapultom bi im nabacivao kufere koje bi oni gađali. Kuferi bi bili konstrukcijski oslabljeni tako da se, kad ih pogodi srednje krupna sačma, samo razlete na dva dijela i sve one stvari poispadaju iz njih. A stvari bi, u stvari, bila lovina. Tako bi jednom aktivnosti zadovoljio dvije osnovne ljudske potrebe, onu za ubijanjem i onu za pljačkom. Jer kad bi lovac pogodio (ubio) leteći kufer iz njega bi poispadale razne više manje vrijedne stvari, odnosno trofeji (pljačka). Odjeća, obuča, pribor za higijenu, parfemi, razne naprave, knjige... sve ono što čini nečiji život tijekom putovanja, a jedan takav sadržaj kufera je uvijek donekle i pokušaj simulacije normalnog života kod kuće. Znači da kad pogodite kufer, simbolički vi ubijate nekog svog susjeda i pljačkate mu dom. To što kuferi padaju sa neba simbolizira normalnu situaciju u kojoj su vam se susjedi popeli na vrh glave, samo što sad imate moralno opravdanje da pucate u njih jer bi vas oni lako mogli poklopiti i ubiti na licu mjesta. Dakle, ubijate susjede iz samoobrane, sasvim dostatna racionalizacija za sav ubilački adrenalin koji van kola krvotokom. I onda, kad se vratite iz lova i sretnete stvarnog susjeda, samo mu pokažete izbušenu vjenčanicu i putovnice sretnih izmišljenih mladenaca koje ste danas ustrijelili u samoobrani. Odnosno, njihov kufer. Susjed sa sramom u očima pogleda u pod jer on je dezerter, ne brani se od letećih kufera i ne vraća se kući pun trofeja. On je peta kolona. On vam jebe ženu. Pička izdajnička! |
Zaboravio sam u čemu je stvar. Zaboravio sam... ili nisam nikad ni znao. Ja mislim da nisam nikad ni znao. Bavio sam se mehanikom većinom vremena. Polako sam rastavljao i ponovo sastavljao, svaki put pomalo drugačije. I sad su daleko najbolje performanse moga mentalnog sklopa, više sam nego zadovoljan. Taktički sam LUD, a strategija mi je oduvijek i bila jasna. Sad mi se samo vrti po glavi pitanje jesam li stvarno zaboravio u čemu je stvar ili to nisam nikad ni znao. Bilo bi bolje da nisam nikad ni znao. Puno je lakše saznati, nego se sjetiti. A stalno dobijam na ubrzanju. NE! CRVENO! |
Show me slowly what I only know the limits of... |
Meni je danas baš neki super dan. A nekima drugima baš i nije. I nisu niti malo krivi za to. Podjem ja u moje drage prijateljice koja me vodila da gledam Pasiju i jedini u kinu jedem kokice. Ona radi u kafiću, gužva joj polako postaje konstantan režim rada, ljeto ide i ljudi izlaze iz nastambi i tako to. Pa me zagrli i kaže da se ne može sa mnom družiti, ali da za onim tamo stolom sjede njene dvije prijateljice, od kojih ja jednu poznam pa se mogu s njima družiti ako mi se baš druži. A meni se družilo jer mi je baš neki super dan. I sjednem ja s njima i počnem pričati gluposti, na primjer o ovom nekom njemačkom bikeru, što sjedi ispred nas, od pedesetak godina i njegovoj srednjovječnoj krizi monumentalno iskazanoj na parkingu u vidu nekog niklovanog komada metala koji se može ubrzati na 250 km na sat. Pa kažem kako je i njegovoj ženi sigurno drago što joj osteoporozom blagoslovljen skelet leti drumovima Starog kontinenta, a reumu joj miluje vihor života odživljenog do daske. Onda malo ušutim i kažem kako serem, možda im je baš super. I nakon još malo razmišljanja zaključim kako je ona na nečemu za smirenje i samo pasivno čeka kad će sve to prestati. I smiju se njih dvije, i meni drago, ne samo zato što mi je baš neki super dan nego što i inače volim kad uspijem nasmijati ljude. I onda ovoj prijateljici koju ja poznam zazvoni telefon. I nakon kratkog razgovora lice joj se smrkne i kaže ovoj drugoj kako je opet zvao. Pa ja pitam tko, tko je zvao, jer je reakcija bila poprilično teška. I onda mi ona ispriča kako je prati i zove telefonom neki tip koji je bio i u zatvoru i na psihijatriji i kako je uspjela nagovoriti nekog inspektora da joj napravi uslugu i popriča s njim i zaprijeti mu. Uslugu, jer policija mu ne može ništa sve dok on nju ne napadne pred dva svjedoka, na osvjetljenom mjestu i uz to da tijekom napada stalno pokaziva lice svjedocima, da ne bi došlo do zabune pri kasnijoj identifikaciji. Idealno bi bilo kad bi on nju napao u policijskoj postaji, na odjelu krim-policije. I tako onda nešto diskutiramo o njenim minimalnim mogućnostima da uopće utječe na išta jer je tip psihopat i nemoguće je predvidjeti kako će reagirati. Pa meni padne na pamet da ja i ona odemo u psihijatrijsku ambulantu, ja imam uputnicu i nikakve inhibicije vezane za posjete psihijatrima, dapače. I da tamo dežurnom psihijatru objasnimo njenu situaciju i tražimo da nam da ime njegovog psihijatra. Jer taj čovjek može ono što policija ne može, odlučiti da je ovaj opasan za okolinu i maknuti ga iz te okoline. Ili barem popričati s njim preko telefona, jer on je taj koji ima iskustva sa takvom vrstom ljudi i zna kako može utjecati na njegovo ponašanje, zna kako mu može zaprijetiti, zna kako mu može dati do znanja da samo o njegovoj odluci ovisi hoće li ovaj završiti vezan za krevet. I donesem neku nadu u cijelu tu užasnu situaciju i razvedrim malo lice ovoj prijateljici. Pa se rastanemo uz dogovor da ćemo to i napraviti ako ovaj nastavi i dalje. Eto, ne morate biti u kurcu da vam bude sjeban dan, može neko drugi podnijeti taj teret i sjebat vam dane i dane, u potpunosti bez vašeg truda, onako... gratis. A može vam neko i pomoći. Nevezano za to kakav mu je dan. Isto gratis. |
Čitao sam blog od Ovog-Onogovoono.blog.hr o braći Tarabićima. I nešto me zasmetalo. Ja naime imam taj problem sa Univerzumom ili Bogom, nekako me nervira. Ali ajmo pomalo... ja sam uvjeren da su moje spoznajne mogućosti ograničene i da ja svijet mogu racionalno objasniti samo ako većinu stvari tipa Bog, Duša itd. uopće ne smatram nečim o čemu se može raspravljati. I onda dođu Tarabići, jebeno nepobitni da takav neki kurac stvarno, ne znam je li pravi izraz... postoji. Ali može! Tarabići su imali neke mogućnosti koje ja nemam, i baš mi je drago da je baš njih pogodilo, jer su potpuno dobri, pa su oni to vidili jer to je ipak tamo... ljiljani poljski... samo što sam ja uvijek očekivao da to nešto bude moralno angažirano pa me nerviralo kako je tako nešto svemoguće moglo pustiti da se pobije onoliko, ONOLIKO židovske djece u četrdesetim prošlog stoljeća. A to nešto je samo tu. S Tarabićima je bilo na ti. Ja ga više ne držim krivim ni za što. Ljudi mogu biti dobri ili loši, Univerzum je samo potencijal iako ja mislim da bi zaurlao iz sve snage Odu Radosti kad bi mu se išlo niz dlaku. Mislim da Dobro nekako dobro pristaje Univerzumu. Ma ko im jebe mater, po definiciji smo u većini i svi smo za jednog-jedan za sve, tako da bi nam dobronamjerni Univerzum samo bio olakotna okolnost, a i previše je jebeno lijep, lijep, lijep, lijep da bi bio bilo kakva prepreka. Elem, ja i Univerzum se konačno pomirili. A onaj MEG moram dobro proučiti, jer ako je ono istina, idem na Markov trg, maltretirat zakonodavce, gristi, gristi i ne puštati. Jer vremena nama. |
In 1962, three men at the University of Oklahoma, lead by the idiosyncratic, CIA-collaborator Louis Jolyon "Jolly" West, injected LSD into an elephant for the first time. The elephant’s name was Tusco. Their stated intent was to determine if LSD would induce "musth", a naturally occurring condition in which elephants become violent and uncontrollable. After a series of events, the elephant died. There is some controversy and confusion surrounding the cause of death. |
1. Koliko je sati? |
|
Depresivan sam. Nebeski svod me pritišće mojom sviješću o nepotrebnošću pod njim. Ja nemam svoje mjesto u ovom svijetu, nije ga bilo ni predviđeno za mene. Ja sam tu greškom, a pošto nisam predviđen da budem tu, greška je samo moja. Dijelimo se, ja i taj strani svijet. On me ignorira i to je sve što mogu očekivati od svoga života. Odijeljenost. Imam samo svoj mali svijet i sa njim mogu. Naravno, samo jedno. Ukinuti tu odvojenost koja mi je sudbina. Pa sam odlučio da se ubijem. Ubit ću se pretjeranim joggingom. Trčati ću po cijele dane i noći. I tako je i bilo. Kupio sam najbolju opremu za tu vrstu rekreacije i napravio liječnički pregled da vidim je li mi sve u redu sa srcem, jer ako nije, onda neću joggirati. Što se imam mučiti ako ću umrijeti od srca. I srce mi je bilo odlično. I sve mi je bilo odlično. To! – pomislio sam – sad se na miru mogu ubiti pretjeranim joggingom. I počnem ja trčati prvi dan. I trčim, i trčim, i trčim, trčim tri jebena sata, a nisam se ni zadisao previše, a ne da bi crko. I dopizdilo mi pa odlučim kako ću se sutra ubiti. Pa se lijepo dignem u 5 ujutro i počnem trčati. A ja živim u malom gradu tako da nema baš puno mjesta pa se stalno vrtim u krug. I tako otrčim ja taj cijeli dan, izmorim se ko životinja, ali nikako da umrem. Pa na vagu, kad ono fali tri kila. E, nećeš ti mene jebat, pizda ti materina, neću ja umrijet od gladi pa kupim onih zdravih nekih sportskih smjesa sa proteinima i najedem se pošteno. I sutra opet, cijeli dan, od jutra do mraka, i opet ništa, samo gladan. A onda sam pomislio kako valjda treba vremena da čovjek umre od previše trčanja i odlučim se strpiti i ustrajati u svom naumu. Tako je prošlo mjesec dana da sam ja trčao u krug po gradu, već su me svi znali, pola ih se smješkalo, pola ih se smijalo, ali onako u grupicama jer sam ja već skoro duplo narasto od onih proteina. I primjetio sam da me i žene drugačije gledaju, pogotovo one što ih voze neki šminkerski momci u skupim autima jer bi ja samo protrčao pokraj njih u svakodnevnoj prometnoj gužvi. I onda je počelo. Svako malo bi sreo neku ženu savršenog tijela kako bi protrčala pokraj mene i nasmiješila mi se. Neke bi mi se čak i javile. Vremenom smo počeli trčati u grupama i praviti male stanke da bi one malo popričale. Ja sam slušao i razmišljao o tome kako se cijeli život mogu ovako ubijat i na kraju popušit i umrijet od starosti. Sranje. |
Ima ona knjiga u dva dijela što je izišla uz Slobodnu Dalmaciju, Drugi svjetski rat. U prvom dijelu, u poglavlju o okupaciji Poljske ima jedna fotografija. Prikazuje strijeljanje Poljaka, pojedinačno, dok kleće iznad jame napola pune mrtvih ljudi. I tako kleći jedan čovjek, a drugi mu čovjek drži pištolj uperen u glavu. Ovaj s pištoljem ima izraz zanimanja za ono što će se uskoro dogoditi, kad pritisne obarač i ubije ovoga što kleći. |
Let me now between the synaptic parts |
Pođite na LimeWire i downloadirajte obradu Williama Shatnera pjesme Common people od Pulpa. Mene neće biti neko vrijeme, moram naučiti kako se modeliraju ekonomski fenomeni koji su sustavi sa 6 milijardi parametara od kojih svaki ima sposobnost da napravi potpuno nepredviđenu reakciju na promjenu neke varijable priroda koja je ovisna o pojedinoj ekonomskoj paradigmi koja uvijek vrišti: "Ceteris paribus, ceteris paribus!". |
Više puta sam je vidio i pomislio da je ona ta "osma sila" o kojoj svi govore, a izgledala je bezazleno za nekoga ko bi potamanio tolike reptile bez nekog razloga pa je upitah, kad sam skupio malo hrabrosti, da kako se zove i je li ona ta "osma sila" koja je pobila tolike guštere i krokodile u zadnjih par mjeseci. Ona mi je rekla da se zove Mileva i da nije nikakva sila nego da radi u turističkoj agenciji i nagovara ljude da gledaju u neke stvari dok ih voze naokolo autobusom. Onda je rekla da i nju brine "osma sila" jer je nju inače jako, jako strah zmija, a pošto su i one na udaru sad je jako zabrinuta na što će drugo taj njen strah sada preći, jer je tako očigledno da je iracionalan i da nema veze sa pravim zmijama. Ja sam je pokušao smiriti i rekao da će strah možda nestati zajedo sa zmijam, a ona se nasmiješila i rekla da sam naivan. Pila je čistu votku sa ledom i limunom i izgledala zabrinuto dok je naručivala novo piće. Pitala me što ću ja piti, a ja sam rekao da bi jednu Coca Colu. Šutili smo neko vrijeme pa me onda ona pitala da zašto mene brine "osma sila". Ja sam rekao da mi nije toliko stalo do reptila koliko do reakcije javnosti koja je pojavu nazvala silom i počela spekulirati da je sam Nečastivi odlučio povuči svoju odluku da zajebe Adama i Evu tako što će nestati sam instrument zajeba, dakle zmija kao stvorenje pa će cijela priča izgubiti na uvjerljivosti, a samim tim će i mitološki pojam ljudskog izbora između dobra i zla ostati na klimavim nogama. Ona je rekla da ne brinem, da će neko sigurno napraviti malu reviziju Starog zavjeta pa će Evu nagovoriti da uzme jabuku neko drugi, a ne zmija koje više nema pa je onako pripita dodala da će je Eva možda naručiti preko Tele-shoppinga ili će joj je ponuditi neko ko prodava životna osiguranja ili slično. Mene je ta šaljiva priča malo smirila pa sam malo bolje pogledao Milevu. Bila je predivna. Plave kose i modrih očiju, nježne bijele pjegave keltske puti. Na uskoj majici isprano crvene boje imala je veliki natpis: SAY NO TO ME! Pila je šutke votku kad je spiker na televiziji objavio kako su upravo crkle sve zmije na svijetu. Mileva je ukočeno gledala u iskapljenu čašu koju je čvrsto držala spuštenu na stolu. Ja sam strpljivo čekao njenu reakciju. Pogledala me nekako mirno i rekla mi kako se sad jako boji zglobnih traktora, onih šumskih. Ja sam je pitao kako bi reagirala na one normalne traktore za oranje, koji su puno mnogobrojniji. Mileva se malo zamislila, ispravila u stolici i uz olakšanje izdahnula i rekla kako je uopće ne tangiraju. Počela se smijati kad sam joj ja rekao kako je u svemu ovome još i dobro prošla. I meni je bilo nekako lakše kad sam uvidio da "osma sila" i ne mora biti tako negativna kako sam ja zamišljao. Onda je došla neka časna sestra i svima u kafiću objavila kako je na snagu stupilo prepravljeno izdanje Starog zavjeta u kojem Evu kokoš nagovara na grijeh i da je odsad sudbina kokoši da je čovjek proganja, ubija, drobi joj nogom glavu i slično. Na televiziji je u tom trenutku Ministar poljoprivrede objavio da će se sve kokoši promptno spaliti na lomačama, skupa sa svom zalihom konzumne piletine te da se ljudi ne brinu jer da će biti osigurane dovoljne količine proteina iz soje, govedine, svinjetine i drugih animalnih izvora. Ja sam jedini bio potpuno izbezumljen u kafiću dok su drugi jebali sotonsku mater kokošima i piličima. Jedna stvar mi nije bila jasna, jedno staro zagonetno pitanje kojim se izražavala dvojba o uzroku i posljedici: Što je bilo prvo, kokoš ili jaje? Svoj strah sam objasnio Milevi koja se pijano nasmijala i rekla da će to odmah isprobati pa je vikom zatražila tišinu u kafiću i glasno upitala prisutne da što je bilo prvo, kokoš ili jaje. Nastao je tajac, a časna sestra je onda rekla da je kokoš Evi dala jaje,a ne jabuku. Mileva je pitala da odakle je onda kokoš došla, a časna sestra joj je spremno odgovorila da je došla iz istog mjesta ko i pokojna zmija i ako nije bilo problema sa zmijom što ona sad pravi probleme sa kokoši. Onda je meni palo na pamet da što ćemo sad sa uskršnjim jajima pa upitah to časnu sestru. Ona je tiho opsovala mater Lenjinu i izvadila mobitel iz džepa. Kad se neko javio sa druge strane, ona je rekla neku šifru i da ima A1 prioritet te da je odmah spoje sa Odjelom za infalabilitet. Potom je detaljno, na latinskom, objasnila koje su sad komplikacije nastale, ali su je onda prebacili na Odjel za doktrinarne probleme. Ona je sve strpljivo ponovila, a ovi su je pažljivo saslušali i po njenom smiješku se vidjelo da su bili jako zahvalni na pravovremenoj reakciji. Nakon desetak minuta je na televiziji, uživo iz Vatikana, papa Benedikt VI na njemačkom jeziku objavio kako se više za Uskrs, kao simbol života, neće bojiti i tuckati nečista kokošja jaja nego lubenice kao simbol obilja. Mileva je snuždeno gledala u svoju votku. Pitao sam je što joj se sad mota po glavi, a ona je uzvratila protupitanjem: da što mislim kao će se razvoziti sve te silne lubenice po kućama, uskim ulicama i slično. Ja sam šutio iako sam znao odgovor. Zglobnim šumskim traktorima, eto kako... – rekla je tiho pa iskapila svoju votku. |
Ovo je Pookin Oktroirani Horoskop za sve znakove koji će vrijediti dok Pooka ne izvjesi obavijest da Horoskop više nije na snazi. Ovaj Horoskop će na neko vrijeme zamijeniti Ustav, Zakone i sve Podzakonske akte u Republici Hrvatskoj. Izraz je volje Pookine, koji se na neko vrijeme voljom Pookinom proglašava jedinim suverenim pravnim entitetom na području RH, što znači da Pooka ubuduće ima diskreciono pravo mijenjati Horoskop prema vlastitom nahođenju, jer je to prerogativ koji ima svaki iole ozbiljan suveren. Sva prava i dužnosti nekadašnjih građana RH u Horoskopu će biti tek blago sugerirana tako da će postojati veliki manevarski prostor za diskreciono pravo na arbitrarnu interpretaciju od strane Pooke, shodno njegovom trenutnom raspoloženju. Svi pravni običaji koji se odnose na zabranu retroaktivne primjene zakona, u ovom slučaju Horoskopa, ukidaju se zajedno sa svim stečenim pravima po bilo kojoj pravnoj osnovi. Sva dijela počinjena od početka zabilježene povijesti podložna su sudu Horoskopa, odnosno sudu Pookinom, koji će donositi odluke uvjetovane kontekstom određenih okolnosti o tome što je bilo dobro, a što loše. Kontekst će biti naknadno objavljen, kroz niz verzija koje će biti povezane u mjeri koja je pod potpunom ingerencijom volje Pooke kao jedinog suverena. Provest će se i dinamična revizija povijesti sa povratnom spregom, pri kojoj će nizom dnevnih izvješća biti objavljivano što se stvarno dogodilo, a što je nepotreban povijesni materijal koji se više neće smatrati prošlošću, već će biti onemogućeno ikakvo pozivanje na taj materijal jer se on nije ni dogodio nakon što ga revizija proglasi suvišnim. Svako pozivanje na bilo kakav događaj koji nije predviđen kao prošlost u dnevnom povijesnom izvješću, biti će sankcioniran u skladu sa voljom Pookinom. Ovim izrazom volje Pookine stavljaju se van snage svi dosad utvrđeni sustavi znanja. Znanost se ukida u svim svojim vidovima, pogotovo geometrijsko i algebarsko interpretiranje onoga što Pooka bude proglasio kao stvarnost. Religija se briše kao pojam vrijedan sadržaja, a sve njene povijesne manifestacije biti će odstranjene iz onoga što Pooka bude smatrao shodnim da proglasi poviješću. Slijedi Pookin oktroirani Horoskop. |
Bliže se lokalni izbori i ja ću, kao i uvijek, glasati. Mnogi od vas misle da je to glupo i besmisleno jer da su oni svi isti i uvijek čuvaju leđa jedni drugima jer bi se, da nije tako, mi svi odjednom našli u nekoj pristojnoj zemlji gdje vlast ne može raditi doslovno što joj padne na pamet. I ja mislim da je glupo i beskorisno. A opet ću glasati. Onako, iz osjećaja građanske dužnosti. Ja taj osjećaj kultiviram već godinama, a za takvo nešto mi baš odgovaraju ovako besmislene okolnosti i tužne perspektive. Hoću da mi osjećaj građanske dužnosti bude toliko jak da se osjeti kad uđem u prostoriju punu onih rezigniranih i onih otvoreno nemoralnih. Pa da nastupi tajac, a da niko ne zna zašto. Vjerujem da ću to postići u slijedećih 20 godina. Osim ako svi ne postanu svjesni svoje građanske dužnosti pa ću onda biti k'o Šveđanin u Švedskoj. Miran, društveno angažiran, lagano depresivan i za stvarno blistavih trenutaka pobjede razuma i osjećaja solidarnosti u mom parlamentu, meni će nekako kroz glavu proletit slika kako skočem pod vlak. Šalim se, dokazani viši stupanj depresije u skandinavskim zemljama je zbog dugih noći za vrijeme kojih mozgovi zlosretnih skandinavaca luće više melatonina, hormona sna. Što im naravno ometa potrebu da budu prisebni, pa su zato depresivni. Nije mala stvar da ti mozak stalno govori kako bi trebao spavati, a ti moraš raditi i plaćati najveće poreze u Europi. I nije melanin, kojega im isto fali pa jadne sunce ozbiljno ošteti kad izaberu sunčane praznike. Nije ni melamin, od toga se prave kuhinjski instrumenti tipa 'ono za mješanje dok pirjaš', otporni na visoke temperature. Melatonin. Ima ga i za kupit, kao prirodni hipnotik, sredstvo za spavanje. Ne djeluje. Baš kao ni onaj Persen za smirenje, samo podrigivaš kao da si pojeo nešto što ne vole ni krave baš previše. |
Proljeće je i kad padne noć, zrak oživi. Mirisi zamjenjuju boje i nema mjesta predaji, život ide dalje. Sinoć su neka pijana djeca pjevala na parkingu od Keruma dok sam ja čitao Elementarne čestice od Michaela Houllebecqa. Stalno mi je na pamet padao puškomitraljez i svaki treći svijetleći metak u okviru dok su se dva brata, dva glavna lika u romanu, probijala kroz traume liberalne pustoši u koju je bila zapala zapadna Europa u drugoj polovici 20. stoljeća. Ja sam, srećom, od svega toga bio brižno zaštićen Socijalističkim samoupravljanjem i ratom u kojem su na vidjelo izašle sve one tradicionalne vrijednosti koje su u Europi polako nestajala pred hedonistički motiviranom voljom bezglavih individua koje svoju individualnost ostvaruju kroz spolnost potpuno odvojenu od onog što i Majka Crkva i Savez komunista smatraju najvećom vrijednošću, spremnosti da se dio osobne slobode podredi interesu kolektiva; ljubavi ili žrtvi. |
Depresivan sam i nervozan. Lutka na koncu emocija. Emocije na koncu nekoga iz mraka. Podsvijest mi je puna, nema više mjesta za nova potiskivanja. Stvarnost mi pogađa ono što mi je mučno i nazvati egom velikim oštrim komadima stakla koji imaju samo vrhove, svaki se zabija i puca. Ostaci padaju na tlo ovog dana i zabijaju mi se u bose noge. Zariveni vrhovi se međusobno taru i škripe dok ja konzumiram namjenjeni mi život. Ništa ne pomaže. Ideali su stare parole, ne vidim im boje. Mislio sam da ideali ne smiju imati boju. Kad su pali poput Prve kritike u bunar žabokrečine, zeleno se rastvorilo i pokazalo svoju smeđu, opscesijsku unutrašnjost. Smeđe nije boja, smeđe je probavljena boja. Zaželio sam ideale u boji i ostao bez ideje ideala. Kolike godine balansiranja na krhkim nogama svijeta za koji sam mislio da je moj, a svijet bi me ravnodušno odgurnuo svaki put kad sam htio položiti svoje pravo na njegov red. Ja bi se zaljuljao i pomislio da sam uporan. Bio sam samo neuklopljiv u njegovu ogromnu masu, a upornost je bila pasivna podatnost njegovoj, meni nerazumljivoj, gravitaciji. Ne nemjerljivoj nego nerazumljivoj. Neuklopljivost ne treba razumijevati, neuklopljivost je vrijeme bez trunke pomoći životne inercije. Neuklopljivost je tromost koju se osjeti kroz jalovi trzaj. A onda su me još i komarci spopali. Više njih. Ležao sam mirno i čekao da ubodu pa onda udarao. Bili su uvijek brži. Upotrijebio sam neki prastari insekticid i zasprejao sobu cijelim sadržajem. Bilo mi je svejedno što jako čudno miriše, legao sam i čekao da mi san nakratko ublaži bol. Onda je počelo. Prvo mi je u sobu ušao pokojni Kralj Aleksandar i počeo me maltretirati da mu vratim Jugoslaviju jer mi je on kao lepo rekao da mu je čuvam kad ga ustreliše. Ja sam ga odgurivao i odgurivao, a on je vikao da je svaki dan šesti januar. Više smo se izmorili i ja i on pa sam ga pustio da prilegne pokraj mene. Nije ni čizme skinuo. Taman da ćemo zaspat ja i Aleksandar kad u sobu upadne Abraham sa sjekirom i počne drmati mene i Aleksandra da se razbudimo. Da je li znamo gdje mu je sin, da mu je trebao otkinuti glavu ali da je stao uplatiti lutriju pa je mali nestao. Ja mu kažem da ne znam, a Kralj Aleksandar mu je rekao da vidi na hitnoj, možda se mali overdozirao. Abraham je počeo govoriti da se njegov mali nebi nikad više drogirao jer da su ga izmlatili ko vola u kupusu kad su mu pronašli laboratorij za pravljenje metamfetamina. Onda ga je Aleksandar pitao kad je to bilo, a Abraham se malo zamisli pa kaže da ne zna koje godine ali da je sigurno bio šesti januar. Na to ga je Aleksandar uhvatio rukama za vrat i počeo daviti jer da samo đandari smiju tući djecu šestog januara, da nije on kralj za kurac pa da kad nešto obznani ljudi opet rade po svome. Ali se Abraham dosjetio pa mu je zabijao sjekiru u glavu i ubio ga nakon desetak udaraca, a ovaj bi svaki put kad bi ga udario zavikao: Čuvajte mi Jugoslaviju! Ja sam stalno ponavljao da ja nemam mjesta za toliku zemlju u stanu i da bi mogao imati problema ako se pročuje da imam Jugoslaviju jer smo se mi odcjepili pa ne može sad biti obratno, da je Jugoslavija manja od nas. Kad se Aleksandar konačno smirio, Abraham me pitao da što ćemo sa tijelom. Ja sam rekao da ne znam, da imam depresiju i još svakavih tužnih životnih okolnosti, ali me Abraham uopće nije slušao nego je gledao pokojnika neko vrijeme pa je rekao da bi mogao njemu otkinuti glavu umjesto svom sinu, možda ovi gore neće primjetiti. Meni je više bilo svejedno, iovako je ovaj sve isprskao krvlju pa sam rekao da može ali samo ako će odnijeti i tijelo. Abraham mi je pružio ruku i rekao da pristaje i da je on čovjek od riječi, da me neće zajebati. Onda smo namjestili Aleksandra na subwoofer, a Abraham je digo sjekiru u zrak i rekao: Neka bude volja tvoja, Gospode! I taman da će zamahnuti kad mi se plafon od sobe otvorio ko da je poklopac od kutije od cipela, a niz zid se počeo spuštati Jahve i vikati: Stoj! Stoj! Abraham je stao i počeo ga gledati. Ja sam sjeo na krevet i isto gledao u Jahvea. Jahve je bio niži rastom pa je visio na zidu, držeći se za armature i mahao nogama pokušavajući naći neki oslonac. I to je trajalo par minuta, a onda je Jahve zavikao da bi mu mogli pomoći, pizda li nam materina. Abraham ga je primio ispod pazuha i nježno spusti na pod. Jahve je počeo otresati prašinu sa odjeće. Bio je obućen u havajsku košulju, bermude i nekakve šlape. Onda se smirio i počeo pravit da je pravi bog, bacao je malo munje kroz moj prozor i dizao u zrak aute na parkingu od Keruma, a kad je to već postalo monotono naručio je preko mobitela najezdu skakavaca i to ekspresno. I stvarno, samo što je ugasio mobitel, more skakavaca se sručilo na onaj parking pa se više nije baš puno vidjelo, samo smo čuli ljude kako vrište i psuju i neko je svirao klavir ko oni Gugenheimovi na Titanicu dok je tonuo. Ima uvijek neki sa klavirom što čeka da se dogodi tako nešto pa onda on svira ne bi li sve bilo malo upečatljivije. A onda je Jahve pitao Abrahama da koji mu je kurac, da on njemu nije rekao da otkine glavu Kralju Aleksandru Karađorđeviću nego svom sinu Ristu. Abraham je počeo vikati da nije istina, da on nema sina koji se zove Risto, da nije ni senilan niti jebe okolo po istočnoj Hercegovini. Jahve je onda rekao da ima pravo, da je trebao otkinuti glavu Isaku, a ne Ristu, da je Risto bio jutros u njega i pokušao mu prodati haubičku bateriju od 155 milimetara pa se zabunio. Abraham je malo razmislio i pitao je li to ona Nora, da je to odlična haubica i pošto je ovaj Risto prodaje. Jahve je rekao da je tražio sto hiljada eura, ali da bi se to moglo još smanjiti jer da nisu uopće konzervirane, a onda se uhvatio za glavu i pitao Abrahama da gdje mu je mali, da jeli on normalan, kako može ostaviti djete samo kad zna da mali odma počne nabavljati sastojke i opremu za laboratorije za taj metamfetamin. Abraham je rekao da ne zna, da je negdje vanka, ali da se sad ništa ne vidi zbog ovih skakavaca i dima od zapaljenih auta koji bi još uvijek, tu i tamo eksplodirali. Onda je Jahve mobitelom nazvao neke u centrali da odma maknu skakavce i stvarno, skakavci nestali u trenutku, ali samo oni živi. Ovi mrtvi i ranjeni su ostali na podu i koprcali se u sloju od barem 10 centimetara. Abraham je počeo plakati jer da mu nema ni sina kojeg voli najviše na svijetu i da je zajebo stvar što mu na vrijeme nije otkinuo glavu pa je sad ispao pizda koja jedno priča, a drugo radi. Jahve je iz džepa od havajske košulje izvadio tablu Xanaxa i dao Abrahamu, koji je uplakan uzeo i pitao da je li Xanax kosher. Jahve je rekao da jest i da uzme četiri komada, što je Abraham odma i napravio. Neko vrijeme je bila neka neugodna tišina, a onda je Jahve izašao na prozor i počeo vikati: Ima li neko speeda! Ima li neko speeda! Vanka su ljudi vrištali i trčali u potpuno bezumnom stanju pa ga niko nije mogao ni čuti. Njega je to jako naljutilo pa je opet nazvao centralu i rekao da mu pojačaju glas na maksimum. Onda se opet izderao: Ima li neko speeda! što se ovaj put se čulo vjerojatno i u Maroku. Nije prošlo ni tri minuta kad je zazvonilo zvono na vratima i ja sam pošao otvoriti. Kad sam otvorio, tamo je bio ovaj mali, kost i koža, nervozan, raširenih zjenica, sve se nešto osvrtao i gledao je li ga prate. Daj mi prvo pare! – rekao je on meni, a Abraham je otvorio širom vrata i uhvatio ga za tanki vrat, digao s poda i unio unutra. Evo ga, pizda mu materina – rekao je i spustio malog ispred Jahvea. Mali je pokušao nešto baciti na pod, a da ovi ne vide, ali je Abraham vidio i uzeo smotuljčić folije. Pseto jedno malo, ne može te čovjek ostaviti ni na trenutak, a da neko sranje ne skuhaš – pa je bacio onu foliju kroz prozor. Onaj s klavirom je potpuno neprikladno situaciji počeo svirati Beethovenovu Patetičnu sonatu, što je Jahvea jako uzrujalo pa ga je odma pogodio munjom i spržio zajedno sa klavirom i to onim velikim, koncertnim. Abraham se sad već potpuno smirio, valjda zbog tableta i počeo je tražiti sjekiru po sobi. Bila je meni pokraj noge pa sam mu je dodao, na što je on meni uz smiješak, zahvalio. Što ćemo sad, dobri moj Gosodine – rekao je onda Abraham obračajući se Jahveu, koji je vadio one Xanaxe iz table. Sad ćemo se malo smiriti pa ćeš ti poći i otkinuti sinu glavu jer sam ti ja to rekao, a ti me beskrajno poštuješ i nećeš me ponovo pokušati zajebati k'o sa ovim Karađorđevićem. Jasno!? Nemam ja ni trunke nervoze u vezi toga, Gospode. Čovjek se ne bi trebao nervirati zbog stvari koje ne može promjeniti. Nervoza je samo mamac za nevjeru, čovjek ne može biti samo sa svojim Bogom ako mu na pamet svako malo padaju obiteljski problemi i slično. A kad malo bolje promislim, nije ni da imam nekih velikih obiteljskih problema – reče Abraham pa pogladi Isaka po glavi – svi smo mi nekad bili mladi i svašta radili, je li tako, sine moj ljubljeni. Isak je cupkao na mjestu jer se vriska ljudi u šoku koji su vanka bauljali po onim skakavcima nekim slučajem počela pretvarati u zajednički urlik, koji je vremenom postajao sve melodičniji, a dio izbezumljenih je držao poprilično dobar ritam ispuštajući istovremeno kratke i glasne urlike. Neko vrijeme smo sjedali u tišini. Jahve je prčkao po mobitelu i čekao da počnu djelovati tablete. Isak je preturao po džepovima od pokojnog kralja Aleksandra, a Abraham je, smireno, uz smiješak, oštrio sjekiru. Jebote, vidi što sam našao! – veselo vikne Isak vadeći fotografiju iz džepa na grudima pokojnog kralja – dam ti je za one deterđente i sredstva za otčepljivanje cijevi, važi? – upita on mene. Jahve je gledao u daljinu zamišljeno, a Abraham je oštrio i oštrio. Ja sam rekao da važi i uzeo fotografiju. Na njoj je bio kralj Aleksandar, gotovo izbezumljenog pogleda kako zuri ravno u objektiv. Okrenuo sam fotografiju, a na njoj je pisalo ćirilicom: Čuvajte mi Jugoslaviju! Baš kad sam ja to pročitao, pokojni Aleksandar je naglo ustao na noge i zgrabio za vrat Jahvea, koji je očigledno pretjerao sa tabletama jer ga nije baš dojmilo što ga ovaj davi. Abraham je skočio u obranu svoga Gospodina, ali nije ni on baš bio najsigurniji u sebe sad kad se digao na noge. Aleksandar je očigledno bio zombie, a vanka su uz one ljude, još potpuno izbezumljene najezdom skakavaca, tumarali i mnogi pokojnici. Dok ga je Aleksandar davio, Jahve je pokušao poslatit sms u centralu da iskljuće Sudnji dan, koji je on sigurno, onako tabletiran, aktivirao dok je maloprije prčkao po mobitelu. Abraham me odgurne u stranu, podigne sjekiru i zamahne, ali pošto mu je očigledno ovo bilo prvi put da je uzeo nešto za smirenje, potpuno je promašio Aleksandra i pogodio Jahvea po sred čela. Aleksandru je takav Jahve prestao biti zanimljiv pa je krenuo na malog Isaka, koji je u WC-u kupio one plastične boce sa deterdžentima. Mali ga je na vrijeme vidio pa je pobjegao kroz vrata, a Aleksandar je otrčao za njim, ponavljajući nešto što je trebalo zvučati kao: Čuvajte mi Jugoslaviju, ali pošto mu je falilo pola glave to mu nije baš uspijevalo. |
Jednog dana onaj koji ova slova čudom uma u svojoj glavi pretvara u pojmove koje onda povezuje u misli sigurno će umrijeti. Ako ga zakopaju doći će tanki, mali crvići i kad se dobro najedu otpuzat će debeli i veliki. Oči koje ovo čitaju, sada bistre i pune života, jednog dana će se smežurati i kao dva komada pokvarene hladetine ležati će u mrtvim očnim dupljama. Zubi, koje bi smijeh otkrivao iza usana stvorenih i za ljubljenje, izvirit će oštro vanka kad lice, kojim se kroz cijeli život izražavala beskrajna kompleksnost osjećaja i magija komunikacije, polako počne otpadati sa mrtve kosti lubanje. Mozak, sastavljen od 95% vode, svaki jedinstvene građe, jedinstvenih veza neurona koje se mijenjaju baš sad dok ovo što pišem razumijeva onaj koji ovo čita, sigurno će jednog dana prekinuti svu neurotransmitersku komunikaciju i prestati biti nešto što zbog svoje dinamičke prirode sa povratnom spregom nikad neće biti moguće modelirati ili simulirati. Postati će smrdljiva voda puna hranjivih bjelančevina, koja će, kao i svaka druga voda, tražiti put da iscuri i ukljući se u vječito ponavljano putovanje vode iz zemlje u nebo pa iz neba u zemlju. Onaj koji ovo čita jednog dana će sigurno umrijeti, baš kao i onaj što ovo piše. To je jedino što nam je život dužan dati nakon svoje pojave u okolnostima koje mi jednostavno nazivamo svemir. Smrt. |
Shane MacGowan, nekadašnji prvi od The Poguesa. Shane nije nikad popravljao, a valjda ni prao zube. Uništavao se alkoholom i pušio. Uništavao se alkoholom, UNIŠTAVAO i pisao predivne pjesme. |
The worms crawl in and the worms crawl out |
|
Ovako... ja sam pobrojao sve panjeve u mom rajonu i to što drug Tepša priča je sve laž do laži. Meni ne pada na pamet da se ja sad opravdavam ili branim. Mene svi znaju i nema toga ko može reči da sam ja ikad išta slagao. Lagao... slagao sam panjeve cijeli život, ali nisam na to sad mislio. Nisam nikad lagao drugim ljudima. On je meni ukrao četrdesetisedam panjeva jer je htio da on dobije plaketu za prebacivanje norme, a ja ne mogu nikako tako nešto prešutati. Nije da je meni što sam naslagao ispod norme, nego što on na takav način vrijeđa sve nas i norma koju je on navodno prebacio nije prava norma nego krađa i sad kad bi ja pustio da to bude nova norma, sav naš ponos sa tom postignutom normom bio bi najobičnija laž, a ja ne mogu nikako živjeti u laži. I još bi sav trud koji smo uložili u prebacivanje stare norme bio popljuvan i ponižen, a svi znamo koliko je trebalo da se prebaci stara norma. I sama vrijednost rada do koje je svima nama stalo više nego do ičega drugoga na svijetu postala bi puka krivotvorina ako bi se ova lažna norma prikazala kao njen najviši izraz. A ja ne mogu to otrpiti i provesti život u laži samo zbog mira i sloge u kolektivu. Mene srce boli kad pomislim što je svima nama napravi drug Tepša, a najviše me stegne kad zamislim što se u njemu dogodilo kad je pošao krasti moje panjeve i lažirati novu normu. Što njemu vrijedi ta plaketa kad i sam zna da iza nje ne stoje trud i znoj poštenog rada, nego najobičnija prevara? Ja ne moram imati plaketu da bi ponosno i podignutog čela išao sa posla kući, ja sam dao najviše što sam mogao i moja iskrenost u trudu mi je najveća nagrada. I što bi bilo kad bi sad svi počeli krasti jedni drugima panjeve i postavljati nove norme koje se i ne mogu postići poštenim radom nego samo pljačkom? Šta treba... da jedni rade, a da drugi kradu? I što više ovi kradu, to će ovi što rade osjećati sve manje poleta i motiva da rade, jer kako će pošten čovjek naslagati toliko panjeva da bi dostigao normu koja je nastala krađom, a da mu uz to još i kradu panjeve koje je teškom mukom jedva i naslagao u tolikom broju. Nemam ja ništa protiv druga Tepše osobno, ima već sedam godina da su nam rajoni jedan do drugoga i u tih sedam godina nikad ga nisam vidio da je slagao panjeve preko volje ili da bi zabušavao, uvijek bi mi bio podstrek u radu kad bi vidio da bi mogao naslagati više od mene. Ali ovako nešto ja, drugovi, ne mogu prešutati. Drug Tepša nam je svima zabio nož u leđa i sve za što smo se udarnički borili sve ove godine postati će bezvrijedno ako njemu uspije da nas sve zavara. Jer neće on biti jedini kojemu će pasti na pamet da je lakše otet nego pošteno naslagat, zarazna je to i opasna pojava. I gdje ćemo završiti ako takvi kao što je drug Tepša počnu kolo vodit? Pa zar nije to isto ko da imamo gazdu za kojega radimo? Pa zar ćemo se opet vraćati u ta vremena? Nakon mora krvi prolivene da bi, nakon stoljeća i stoljeća nepravde i izrabljivanja, plodove mukotrpna rada konačno vratili onima kojima i pripadaju, onima što rade, onima što pošteno zarađuju da bude svima jednako? Je li to hoće drug Tepša? Da slažemo panjeve za druge i da nam oni za to bace samo mrvice od onoga što su nam pokrali? Znam ja da je zet od druga Tepše prije tri dana postao Predsjednik kotarskog odbora za transport panjeva i loženje piljevine. Tim je i veća šteta i sramota u ovome što je drug Tepša napravio. Sad mu se zet crveni jer je poslao depešu u Sekretarijat da je norma prebačena i to nakon samo tri dana što je on na funkciji. A znamo svi uz koliko je truda staru normu prebacio pokojni drug Žiher prije tri godine i kako ga je nedugo potom ga srce izdalo. I znamo svi koliko je puta pokojni drug Žiher umalo srušio staru normu, samo bi mu još dva, tri panja falila kad bi se sirena oglasila. I nikad ni riječi nevjerice ili bijesa nije niko od njega čuo, svaki put bi samo vikao putem prema kući:" Sutra... sutra norma pada!" I sad da sva vjera u slavu rada koju je pokojni drug Žiher svima nama ostavio u nasljeđe propadne zbog mučke krađe, zbog taštine i nekolegijalnosti druga Tepše. I još je, povrh toga, osramotio i druga Popadića, svoju familiju, svoga zeta, kojemu je Partija iskazala povjerenje i postavila ga na takvo odgovorno mjesto kao što je Predsjednik kotarskog odbora za transport panjeva i loženje piljevine. Žao mi je drugovi... znam da ovo nije ni vrijeme ni mjesto, znam da bi vi najradije poslije posla malo odrijemali u autobusu... ali ja ne mogu preći preko toga! Ja ću sada ravno u poštu, napisat telegram kako je meni drug Tepša odkoturao te panjeve iz mog rajona u svoj i kako je tim činom pljunuo u lice svima nama, a i cijelom radnom narodu. Pa ćemo vidjeti kad dođe komisija iz Sekretarijata kome će vjerovati... meni, što mi je skoro svaki dan falilo pet, šest panjeva da prebacim normu ili drugu Tepši, koji nije nikad prebacio više od petsto panjeva na dan, e da bi odjednom prebacio petsto trideset i dva... i to baš isti dan kad je meni prvi put u zadnje dvije godine izbrojano manje od petsto panjeva! Vidim ja vama na licima drugovi da bi vi sada najradije ubili boga u drugu Tepši, ali nisam vam ja zato ovdje sat vremena vikao i svako malo vas budio da me saslušate iako jedva oči držite otvorene... stići će pravda druga Tepšu! Ništa se vi ne bojte! Nismo mi godinama znoj prolijevali i noge lomili da bi nam sad odjednom neko naše panjeve iz ruku otimao i odnosio! Ide telegram nočas u Sekretarijat... nedam ja naše panjeve pa makar se i Radnički savjet ponovo morao birati i drug Predsjednik kotarskog odbora za transport panjeva i loženje piljevine morao javno priznati da je došlo do greške u brojanju panjeva. A za druga Tepšu i sve što je napravio neće niko ni saznati osim mene, drugova iz Sekretarijata i vas troje u ovom autobusu. Nećemo sramotiti lik i djelo pokojnog druga udarnika Žihera, ne sad kad se njegovim imenom ima nazvati autobusna stanica na kojoj su ga našli jedva živog... taman da zadnjim dahom prošapće:"Panjevi... panjevi lete naokolo..." E... to je bio čovjek... čak je i sinu dao ime Panj... dobar mali... srce mi je imalo pući kad je na kovčeg u očevu grobu umjesto cvijeća bacio panj. |
Nervozan sam i depresivan. Život mi nema smisla. Nemam smjera ni cilja. Dani mi prolaze uzalud. Glumim veseljaka i širim lažni optimizam. To mi je defenzivna strategija, samo sam korak od totalnog kraha. Strah. Strah je pozadinska buka moje duše. Paralizirajući strah koji u korijenu zatire svaki pokušaj promjene. Strah, najača od svih emocija. Strah, odvojen od racionalno spoznatljivog uzroka. Lebdeći sveprekrivajući strah. Strah, kao gusta magla koja krije provalije depresije i bezdane beznađa. |
Aldous Huxley. 'Chrome Yellow' je bio njegov prvi roman. Psihološki prikaz raznih karaktera i njihovih manifestacija u predivnom okruženju ladanjskog imanja Crome. |
|
|
< | svibanj, 2005 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | ||||||
2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
30 | 31 |
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv