Bliže se lokalni izbori i ja ću, kao i uvijek, glasati. Mnogi od vas misle da je to glupo i besmisleno jer da su oni svi isti i uvijek čuvaju leđa jedni drugima jer bi se, da nije tako, mi svi odjednom našli u nekoj pristojnoj zemlji gdje vlast ne može raditi doslovno što joj padne na pamet. I ja mislim da je glupo i beskorisno. A opet ću glasati. Onako, iz osjećaja građanske dužnosti. Ja taj osjećaj kultiviram već godinama, a za takvo nešto mi baš odgovaraju ovako besmislene okolnosti i tužne perspektive. Hoću da mi osjećaj građanske dužnosti bude toliko jak da se osjeti kad uđem u prostoriju punu onih rezigniranih i onih otvoreno nemoralnih. Pa da nastupi tajac, a da niko ne zna zašto. Vjerujem da ću to postići u slijedećih 20 godina. Osim ako svi ne postanu svjesni svoje građanske dužnosti pa ću onda biti k'o Šveđanin u Švedskoj. Miran, društveno angažiran, lagano depresivan i za stvarno blistavih trenutaka pobjede razuma i osjećaja solidarnosti u mom parlamentu, meni će nekako kroz glavu proletit slika kako skočem pod vlak. Šalim se, dokazani viši stupanj depresije u skandinavskim zemljama je zbog dugih noći za vrijeme kojih mozgovi zlosretnih skandinavaca luće više melatonina, hormona sna. Što im naravno ometa potrebu da budu prisebni, pa su zato depresivni. Nije mala stvar da ti mozak stalno govori kako bi trebao spavati, a ti moraš raditi i plaćati najveće poreze u Europi. I nije melanin, kojega im isto fali pa jadne sunce ozbiljno ošteti kad izaberu sunčane praznike. Nije ni melamin, od toga se prave kuhinjski instrumenti tipa 'ono za mješanje dok pirjaš', otporni na visoke temperature. Melatonin. Ima ga i za kupit, kao prirodni hipnotik, sredstvo za spavanje. Ne djeluje. Baš kao ni onaj Persen za smirenje, samo podrigivaš kao da si pojeo nešto što ne vole ni krave baš previše.
Eto, ja odlutao od izbora o kojima mišljah pisati. Zvučim baš nekako predizborno kad ovako upotrijebim aorist, nekako... narodski. Pa da počnem. Baš sam danas dobio pismo naslovljeno na mene, imenom i prezimenom, od strane kandidata od SDP-a. Kaže kako je on dobar čovjek i da će mu stvari od zajedničke nam koristi biti uvijek prvi izbor pri odlučivanju. I dobro, možda i jest, ljevica mi je uvijek bila slaba točka, padam na te priče o solidrnosti i racionalnom socijal-demokratskom uređenju države, bez puno vike oko narodnih običaja i poreznu politiku koja će uzimat ovima što imaju previše, tako da ne misle da je baš sve njihovo. Ali ima jedna kvaka. Kandidat izgleda kao da je netom umro pa su ga slikali nakon što ga je neki slučajno izabrani partijski kolega našminkao i nekim tehnikama mu namjestio mrtvački osmijeh. I ja sad imam averziju jer ima nešto protuprirodno u želji da mi sudbinom upravlja neki pokojnik. Znam ja da je on živ i da ima neke idiote u propagandnom sektoru koji su ga barem mogli provući kroz neki filter od Photoshopa pa bi taj moj lijevi izgledao kao da je sa reklame od tableta za prostatu. Sretan. Ali što ja mogu. Damage done. A možda mu je to i svijestan potez, možda hoće pridobiti one bolesne i nemoćne. Njima je baš milo kad ih se podsjeti da im niko ne može pomoći.
A onda sam čitao i propagandni materijal od kandidata LS-a i HNS-a. Obećava svašta, onako bez neke pretjerane suzdržanosti, sve će biti riješeno jer potrebna je samo dobra volja. Pa između ostalog, u poglavlju 'Duhovnost', obećava da će izgraditi crkvu posvećenu braniteljima na brdu Srđ, pokraj tvrđave Imperijal, koja je obranila Dubrovnik. A postojeće serpentine, koje sada vode do tvrđave, preuredit će se u PREKRASAN Križni put. Baš taj izraz: PREKRASAN Križni put. E, pa ko je tu sad blesav? Mislim može neki Križni put biti vizuelno dojmljiv i da to čak i poveća njegovu zadaću katarze kroz neku simulaciju dijela Kristove patnje, ali ne može biti označen atributom PREKRASAN. Pa nije botanički vrt ili farma leptira. Križni put mora izazivati osjećaj dostojanstva i nečega uzvišenog, teškog i mučnog u svojoj pobjedi nad silama sudbine, a ne osjećaj rekreativne zajebancije. A u propagandnom materijalu još piše kako bi se nakon katarzičnog Križnog puta, hodočasnici duhovno okrijepili u još neizgrađenoj crkvi pa bi onda mogli poći igrati golf na još neizgrađenim najvećim golf terenima u državi, koji su tek nedavno razminirani revolucionarnom hrvatskom tehnikom razminiranja koja je deset puta učinkovitija od normi preporučenih od strane UN-a. Ja sam taj propagandni uradak sa divljenjem pročitao. Napisala ga je ili osoba totalno nezainteresirana za cijelu stvar ili neko ko je primjetio da uopće nije bitno što piše u tim tekstovima o "što-ćemo-mi-napraviti", pa je sebi priredio malo životno veselje i nešto takvo pustio u javnost kao nečiji promišljen stav o svijetu oko sebe koji će taj neko još i poboljšati.
Ima i jedna mala lokalna stranka, koja je trenutno u koaliciji sa HDZ-om. Njezin čelnik je nedavno nepravomoćno osuđen zbog dovođenja u opasnost tuđih života. Taj je čovjek, koji ima neosporne zasluge u obrani Dubrovnika, '95. godine, u Cavtatu, sa još nekim svojim prijateljima u vojnim odorama progonio nekog Srbina, onako iz razbibrige. Srbin je pobjegao u policijsku postaju, ali ga policajac nije mogao zaštititi od progonitelja pa je Srbin pobjegao kroz prozor od postaje i počeo bježati prema svojoj kući. Sadašnji Dogradonačelnik i prijatelji su ga pratili i upali mu u kuću baš kad je njegovo ili neko drugo dijete slavilo rođendan. Dogradonačelnik je pred djecom uperio srbinovoj ženi pištolj u glavu i vikao nešto u stilu: Srbo, izađi... Ovaj nije izašao pa je Dogradonačelnik pucao u plafon u prostoriji u kojoj je bilo ne znam koliko djece. Nikome nije bilo ništa. Srbo je dobio pravdu na sudu nakon deset godina jer Dogradonačelnik nije mogao zbog zauzetosti problemima oko općeg dobra prisustvovati raspravama. Sad bi ja trebao glasati za njega. Možda, ako me prethodno obrade na psihijatriji i uvjere me da je pristojnost samo simptom potpuno patološke sramežljivosti koju ja, naivno, uzimam kao neku moralnu vrijednost. Ima i neka krajnje desna opcija, HSP i još neko, nisam vidio nikakav njihov propagandni materijal. Ali sam vidio jednog od njih prije par dana. U Kerumu, uz obavezni Narodni radio i zvučnu kulisu koja bez imalo problema prolazi kroz Potemkinova sela navodne srednjeeuropske pripadnosti moje zemlje. Čovjek je imao crveno lice, zbog mnoštva lijepih malih popucalih kapilara. To se obično dogodi ljudima koji za sebe ponekad kažu da su enolozi, znalcima užitaka koje pruža naš najdraži C2H5OH. Imao je i golemi trbuh prekriven crnom majicom kratkih rukava na kojoj je velikim slovima pisalo 'SPUSTIT ĆE SE OPET GUSTA MAGLA.' I to je bio jedan od onih trenutaka koji će mi možda pasti na pamet ako budem umirao dovoljno dugo, pasti na pamet kao: 'mogao sam i zajeb'o sam jer sam debil'. Nisam ga pitao što će biti kad se spusti ta magla. Hoće li se dogodit nešto strašno ili on samo voli maglu kao meteorološki fenomen i otvoreno se nada da će se fenomen ponoviti jednom u budućnosti. Nisam ga pitao što će se meni dogoditi kad se spusti magla jer ja sam srpski židov i komunist, homoseksualne orijentacije. Nisam ga pitao. Ne znam zašto. Baš sam bio dobro raspoložen, a on je naletio kao u nekom snu. Samo sam se smiješio, a on je očigledno na meni vidio da nisam njegov pa je zauzeo neki 'svoj na svome' stav. Gledali smo se u oči, u mojima je bila neprikrivena radost, a u njegovim nekakvo žaljenje što je sam, što ih nema još. Onda mu se pojavila i žena. Djelovala je pristojno. Sjebala bi me svojom pojavom da sam ja ovoga išta pitao. Meni je uvijek žao ljude u emocionalno neugodnim situacijama. Uvijek.
A ima i ovaj Jambo, uspješan poslovni čovjek koji me neodoljivo podsjeća na one tipove što su u srednjoj školi maltretirali ove neprilagođene, stvarajući uvjete da im i u ostatku života bude krasno baš kao i u djetinjstvu. Mene nije niko maltretirao, ja sam slovio za jako pametnog dečka. A ima i nešto u meni što odbija tu vrstu ljudi. Ne znam što je to. Da nema toga odavno bi me ubili pijanog jer sam uvijek upadao u neke opasne situacije. Čak i tako pijan zračio sam nekom blesavom dobronamjernošću koja je kod silnika izazivala neodoljiv nagon da se okrenu i odu. A ja bi za njima vikao nešto o Kantu. Na dva ipo promila. Elem, Jambo. Na fotografijama djeluje nekako dječački, zajebano i testosteronski, ali dječački. Kao da mu fale neke crte po licu. Njega su nešto progonili iz HDZ-a i svašta je još tu nekakvih sudskih procesa bilo, ali ko će pamtiti te detalje pravne prirode. Jambo je podigao malo ekonomsko carstvo i to u teškim tranzicijskim okolnostima kad nije imao pravnu državu da stane uz njega kad bi naišao na kakvu nepravdu. Kao takav, bio bi idealan za recimo Župana. Ali meni stalno pada na pamet kako nogometnog loptom iz sve snage gađa nesretnog Aleksandera, koji daje sve od sebe da dođe do sraza njega i nogometnog projektila. Jer Aleksander se nije predavao, nije ni regisrtrirao cijelu neprincipijelnu koaliciju koja je od njega silom pokušavala stvoriti dobrog golmana polomljenih rebara. Čak ih je javno nazivao i prijateljima. Ja sam gledao. Ili čitao Danas pokraj terena. Ili mislio kako ću se uništiti alkoholom čim se domognem Zelene Naranće i prijatelja sa kojima sam uzajamno lomio noge plešući (?) pogo na Dead Kennedyse. Pa ne mogu glasati ni za Jamba, unatoč svim njegovim ekonomskim sposobnostima koje često graniće sa čudima. Ma, serem. Ne mogu glasati za njega jer mu nisam član uže obitelji. Tada bi glasao za njega. I imao bi Renault 206 CC i neki dobro plaćeni posao, a da zato ne moram misliti o pokojnom Filipu Gačini, kojega je ubio PROM jer je zbog 'sugestije' odozgo išao striktno prema zapisniku, a zapisnik nije odgovarao stvarnosti. Filip Gačina je onaj što je vikao: Obadva, oba su pala... Bio je dobročudan čovjek. Ja sam jednom kupio tri kila naranči i na svaku crnim markerom nacrtao po dva velika kukasta križa i sve mu ih preko balkona ubacio u sobu. Bio je to čudesno besmislen prizor. On me je nazivao Židovom iz dragosti jer sam se jednom pijan prepirao sa ovim profesorom iz Eksplozivnih tvari na tečaju za razminiranje. Pričali smo o Marxu, ja sam pijan mislio da on zna još nešto osim kako se prave tvari koje kao jedinu svrhu imaju ubijanje ljudi pa su negdje na pola priče iskrsnuli i Židovi. Ja sam ih nešto potezao kao argument, a profesor se pijano smijao i govorio mi kako je život kompliciran i da se nada da ću doživit da to shvatim. Evo jesam. Život je kompliciran. Ako budem glasao za HDZ dobit ću barem osip, a ne isključujem ni mogućnost anafilaktičkog šoka. Ne mogu zamisliti da bi to mogao napraviti. Sigurno bi bilo psiho-somatskih reakcija, a to je dokaz da je život kompliciran jer ono što radim izravno utječe na moj fizički integritet, a neizravno isto na moj fizički integritet. Jer svi bi me ovi kandidati bili spremni ubiti ako bi im neke okolnosti pružale bilo kakvu racionalizaciju o nužnosti moga žrtvovanja. To im je posao. Ispod njih se svi mogu pravdati da su slušali naređenja, a oni ih donose sa sigurne udaljenosti od jasnog ili zornog ili intuitivnog ili neposredno doživljenog iskustva o posljedicama svojih odluka. I ja sad trebam izabrati najbezopasnijeg. A onaj socijal-demokratski mrtvac mi tako nekako djeluje. Nisam praznovjeran pa ne mislim da će ga to uznemiravati u zagrobnom životu, ako je stvarno mrtav. A i napis'o mi je pismo. Nekako me to isto malo dirnulo. Pa neka je i od mrtvaca.
Ma bit će on super kad dobije plaću iz proračuna i priušti sebi solarij. I socijal-demokrat, a socijal-demokracija ili revizionizam je revizija Marxa po Kantu. A Kant je bio stvarno lud i ja ga baš jako volim zbog toga. Evo da ga malo citiram za kraj:' Velikodušno žrtvovanje života za očuvanje vlastite zemlje iznimno je važno, no ipak ostaje donekle dvojbeno je li spontano i bezuvjetno posvećivanje toj svrsi tako savršena dužnost.' Ako je ikad postojao čovjek koji bi izraz 'donekle dvojbeno' upotrijebio kao stvarni opis nekog moralnog stava, onda to nije bio opscesivno uredni i patološki samokritičan Kant. A ima i još jedan popularni citat:'Dogodi li se jednom da kršćanstvo prestane biti omiljeno (što bi se uistinu moglo dogoditi bude li naoružano bahatim autoritetom umjesto blagim duhom), tada će odbijanje i pobuna protiv njega neminovno postati vladajući način mišljenja među ljudima.' A nije li lud i dobar, pokojni Herr Professor Kant. Ako postoji neki redoslijed grijehova po svojoj zlobi, onda je sigurno na samom vrhu grijeh širenja mržnje u ime Boga koji je umro zbog ljubavi ili u ime neke ideje koja se deklarira kao moralno ispravna. Nema veće štete od rušenja referentne vrijednosti ljudske pristojnosti dok se deklarativno u nju zaklinje. Ovaj mi grijeh, najveći od svih zamislivih, uvijek padne na pamet kad se sjetim jednog lokalnog župnika koji je išao po vojnim položajima i širio riječ Božju uz priče kako bi on u gumenim čizmama ubacivao svinjsku mast lopatom u džamije. Sad stoji i govori u ime Onoga kojega nikad nije mogao zamisliti kao osobu u koju se može imati krajnje i potpuno povjerenje i koja se stalno smiješila jer... jer mi se sviđa ideja da je barem jedan put, jednom postojao neko takav. Sviđa mi se do ludila. I bez puno prenemaganja... ko vas jebe, dragi moji patetični, a pomalo i zli pretendenti za moj glas. Glasat ću. Za onog Photoshop mrtvaca. Možda je umro ližući marke za tisuće i tisuće pisama. Ili mu je od ljepila jetra zajebano otkazala pa samo izgleda mrtav. Slab je, sigurno. Takav me ne može stići i tvrdoukoričenim Ustavom mi razbiti lubanju. Definitivno je najbezopasniji. Ne onako bezopasan kao Olaf Palme, kojeg su ubili ispred kina jer je odbijao bilo kakvu tjelesnu zaštitu. Ne tako luđački bezopasan, ne tako ukorak sa svojim riječima, ne tako zajebano opasno bezopasan.
Nego onako, NAJbezopasniji. Opasnost je mjerilo. Ako je Pooka lud, nije blentav.
Post je objavljen 15.05.2005. u 09:40 sati.