pookapookapookapookapooka

(zadnje riječi Šejk spirovog opusa... a sad slijedi vježba. Vježba iz normalnosti.)
Idem putem i smiješim se. Serotonin koji izlazi iz malih predsinaptičkih rezervoara, odbija se od postsinaptički neuron i vraća nazad. Tamo ga čeka fluoksetin i umjesto da ga pusti da se razgradi ili vrati u predsinaptički rezervoar, on ga šalje nazad. I opet nazad. I opet nazad. Sve dok ga postsinaptički serotoninski receptori konačno ne prime. I mene učine malčice sretnijim. I tako milijardu puta na dan. Neka smjesa amfetaminskih soli, vjerojatno sulfatna, u toj istoj sinaptičkoj pukotini, tu i tamo otvori dopaminsku baražnu vatru i moja volja dobija turbo motivaciski pogon. Jer dopamin nije neurotransmiter "nagrade", koji se prirodno luči, na primjer, za vrijeme sexa. Dopamin je dokazano neurotransmiter "želje". Tako su na onom papiriću iz kutije Adderalla, kojeg američki piloti moraju uzimati prije borbenih letova, kao nuspojave navedeni: "trigger-happy effect", "collateral damage" i "friendly fire". Adderall je smjesa četiriju amfetaminskih soli (jer amfetamin, C13H8N, je bezbojna tekućina i nekako ju se mora dovesti u kruto stanje, da bi bila "user friendly") pa jadni piloti nakon teškog posla moraju uzimati Ambien da bi mogli zaspati. A Ambien, ili po naški Sanval, je blagi hipnotik, zolpiden tartrat. Nije iz velike i ugledne benzodiazepinske obitelji, iako ima sličan mehanizam djelovanja, parkira se na GABA receptore i jako pojačava inhibicijsko djelovanje tog neurotransmitera "mira". Samo što je jako selektivan u izboru između raznih vrsta GABA receptora pa nema ni anksiolitičko ni miorelaksirajuće djelovanje. Tako da ja mislim da ti piloti naprave isto što i ja. Posegnu za nečim konkretnijim, recimo Xanaxom. I tako se riješe onog viška dopamina koji nakon prestanka ekscitacijske amfetaminske revolucionarne motivacije samo pravi nered. A život je samo jedan i nema potrebe da ga provodim u neredu, zar ne? Pogotovo kad je tako lako samo jednom malom kemijskom intervencijom tisuće opušaka koje vidim dok idem putem pretvoriti u "ljiljane poljske". I kako onda da se ne smiješim? A ljudi? Toliko su očigledno sjebani na bezbrojne načine da bi stvarno mogli predstavljati remetilni faktor u mome divnom, novom svijetu. Ali... frankly, my dear... I DON'T GIVE A DAMN :)