pookapookapookapookapooka

Dvije stvari ispunjavaju dušu uvijek novim i sve većim udivljenjem i strahopočitanjem što se više i ustrajnije razmišljanje bavi njima: 200 000 tisuća bunkera što ih je Enver Hoxa izgradio u Albaniji i one male, male plastične PET bočice od 2 ipo decilitra za negaziranu mineralnu (što znači da nije destilirana i u nju uguran CO2) vodu.

(zadnje riječi Šejk spirovog opusa... a sad slijedi vježba. Vježba iz normalnosti.)
Idem putem i smiješim se. Serotonin koji izlazi iz malih predsinaptičkih rezervoara, odbija se od postsinaptički neuron i vraća nazad. Tamo ga čeka fluoksetin i umjesto da ga pusti da se razgradi ili vrati u predsinaptički rezervoar, on ga šalje nazad. I opet nazad. I opet nazad. Sve dok ga postsinaptički serotoninski receptori konačno ne prime. I mene učine malčice sretnijim. I tako milijardu puta na dan. Neka smjesa amfetaminskih soli, vjerojatno sulfatna, u toj istoj sinaptičkoj pukotini, tu i tamo otvori dopaminsku baražnu vatru i moja volja dobija turbo motivaciski pogon. Jer dopamin nije neurotransmiter "nagrade", koji se prirodno luči, na primjer, za vrijeme sexa. Dopamin je dokazano neurotransmiter "želje". Tako su na onom papiriću iz kutije Adderalla, kojeg američki piloti moraju uzimati prije borbenih letova, kao nuspojave navedeni: "trigger-happy effect", "collateral damage" i "friendly fire". Adderall je smjesa četiriju amfetaminskih soli (jer amfetamin, C13H8N, je bezbojna tekućina i nekako ju se mora dovesti u kruto stanje, da bi bila "user friendly") pa jadni piloti nakon teškog posla moraju uzimati Ambien da bi mogli zaspati. A Ambien, ili po naški Sanval, je blagi hipnotik, zolpiden tartrat. Nije iz velike i ugledne benzodiazepinske obitelji, iako ima sličan mehanizam djelovanja, parkira se na GABA receptore i jako pojačava inhibicijsko djelovanje tog neurotransmitera "mira". Samo što je jako selektivan u izboru između raznih vrsta GABA receptora pa nema ni anksiolitičko ni miorelaksirajuće djelovanje. Tako da ja mislim da ti piloti naprave isto što i ja. Posegnu za nečim konkretnijim, recimo Xanaxom. I tako se riješe onog viška dopamina koji nakon prestanka ekscitacijske amfetaminske revolucionarne motivacije samo pravi nered. A život je samo jedan i nema potrebe da ga provodim u neredu, zar ne? Pogotovo kad je tako lako samo jednom malom kemijskom intervencijom tisuće opušaka koje vidim dok idem putem pretvoriti u "ljiljane poljske". I kako onda da se ne smiješim? A ljudi? Toliko su očigledno sjebani na bezbrojne načine da bi stvarno mogli predstavljati remetilni faktor u mome divnom, novom svijetu. Ali... frankly, my dear... I DON'T GIVE A DAMN :)

Ima onaj paint ball sport kad se ljudi obuku u maskirne uniforme i gađaju jedni druge kuglicama punim boje, igraju se rata i tako to. Ja bi organizirao nešto slično ali za lovce. Unajmio bi neki poveći teren, onako nisko grmlje i poneko stablo. I jedan jaki katapult. Onda bi lovce pustio u taj prostor, naravno, uz određenu novčanu naknadu, a katapultom bi im nabacivao kufere koje bi oni gađali. Kuferi bi bili konstrukcijski oslabljeni tako da se, kad ih pogodi srednje krupna sačma, samo razlete na dva dijela i sve one stvari poispadaju iz njih. A stvari bi, u stvari, bila lovina. Tako bi jednom aktivnosti zadovoljio dvije osnovne ljudske potrebe, onu za ubijanjem i onu za pljačkom. Jer kad bi lovac pogodio (ubio) leteći kufer iz njega bi poispadale razne više manje vrijedne stvari, odnosno trofeji (pljačka). Odjeća, obuča, pribor za higijenu, parfemi, razne naprave, knjige... sve ono što čini nečiji život tijekom putovanja, a jedan takav sadržaj kufera je uvijek donekle i pokušaj simulacije normalnog života kod kuće. Znači da kad pogodite kufer, simbolički vi ubijate nekog svog susjeda i pljačkate mu dom. To što kuferi padaju sa neba simbolizira normalnu situaciju u kojoj su vam se susjedi popeli na vrh glave, samo što sad imate moralno opravdanje da pucate u njih jer bi vas oni lako mogli poklopiti i ubiti na licu mjesta. Dakle, ubijate susjede iz samoobrane, sasvim dostatna racionalizacija za sav ubilački adrenalin koji van kola krvotokom. I onda, kad se vratite iz lova i sretnete stvarnog susjeda, samo mu pokažete izbušenu vjenčanicu i putovnice sretnih izmišljenih mladenaca koje ste danas ustrijelili u samoobrani. Odnosno, njihov kufer. Susjed sa sramom u očima pogleda u pod jer on je dezerter, ne brani se od letećih kufera i ne vraća se kući pun trofeja. On je peta kolona. On vam jebe ženu. Pička izdajnička!

Zaboravio sam u čemu je stvar. Zaboravio sam... ili nisam nikad ni znao. Ja mislim da nisam nikad ni znao. Bavio sam se mehanikom većinom vremena. Polako sam rastavljao i ponovo sastavljao, svaki put pomalo drugačije. I sad su daleko najbolje performanse moga mentalnog sklopa, više sam nego zadovoljan. Taktički sam LUD, a strategija mi je oduvijek i bila jasna. Sad mi se samo vrti po glavi pitanje jesam li stvarno zaboravio u čemu je stvar ili to nisam nikad ni znao. Bilo bi bolje da nisam nikad ni znao. Puno je lakše saznati, nego se sjetiti. A stalno dobijam na ubrzanju. NE! CRVENO!

Show me slowly what I only know the limits of...
Pokaži mi polako sve. Pokaži mi polako pola. Pokaži mi polako malo. Pokaži mi polako barem nešto. Ništa? Ma nema veze. Granice su sasvim dovoljno. Možeš skakati sa jedne strane na drugu. Tako upoznaš odnos ograničenog i onog drugog. Ili ne smiješ skakati izvan granica? Nego samo stojati na pravcu od beskonačno djeljivih točaka. Ili krivulji. Što i nije baš stabilna situacija. Osim što je infinitezimalno uska, podsjeća i na beskonačno tanki živi pjesak. Jer one prašnjave točke ne mogu podnijeti nikakvu težinu. Odvedi me na livade. Sjedi i šuti. Gledaj me. Gledat ću te. Doći će noć, poljubit ću te. Ujutro ću ti pokazati granice. I kako ih pomičem svaki dan. Da se ne bi ništa dogodilo dva puta. Pokazat ću ti polako sve. Pokazat ću ti polako pola. Pokazat ću ti polako malo. Pokazat ću ti barem nešto. Ništa? Ma nema veze. Livade su sasvim dovoljne. Možeš skakati i valjati se po njima. Tako osjetiš i dubinu i širinu i dužinu. Ili ne smiješ skakati svukuda? Nego samo gdje i drugi skaču, a tamo je uvijek gužva i sve je izgaženo, podsjeća na duboku jamu punu blata? Jer površina rijetke mase ne može podnijeti nikakvu težinu.
...dance me to the end of love.

Meni je danas baš neki super dan. A nekima drugima baš i nije. I nisu niti malo krivi za to. Podjem ja u moje drage prijateljice koja me vodila da gledam Pasiju i jedini u kinu jedem kokice. Ona radi u kafiću, gužva joj polako postaje konstantan režim rada, ljeto ide i ljudi izlaze iz nastambi i tako to. Pa me zagrli i kaže da se ne može sa mnom družiti, ali da za onim tamo stolom sjede njene dvije prijateljice, od kojih ja jednu poznam pa se mogu s njima družiti ako mi se baš druži. A meni se družilo jer mi je baš neki super dan. I sjednem ja s njima i počnem pričati gluposti, na primjer o ovom nekom njemačkom bikeru, što sjedi ispred nas, od pedesetak godina i njegovoj srednjovječnoj krizi monumentalno iskazanoj na parkingu u vidu nekog niklovanog komada metala koji se može ubrzati na 250 km na sat. Pa kažem kako je i njegovoj ženi sigurno drago što joj osteoporozom blagoslovljen skelet leti drumovima Starog kontinenta, a reumu joj miluje vihor života odživljenog do daske. Onda malo ušutim i kažem kako serem, možda im je baš super. I nakon još malo razmišljanja zaključim kako je ona na nečemu za smirenje i samo pasivno čeka kad će sve to prestati. I smiju se njih dvije, i meni drago, ne samo zato što mi je baš neki super dan nego što i inače volim kad uspijem nasmijati ljude. I onda ovoj prijateljici koju ja poznam zazvoni telefon. I nakon kratkog razgovora lice joj se smrkne i kaže ovoj drugoj kako je opet zvao. Pa ja pitam tko, tko je zvao, jer je reakcija bila poprilično teška. I onda mi ona ispriča kako je prati i zove telefonom neki tip koji je bio i u zatvoru i na psihijatriji i kako je uspjela nagovoriti nekog inspektora da joj napravi uslugu i popriča s njim i zaprijeti mu. Uslugu, jer policija mu ne može ništa sve dok on nju ne napadne pred dva svjedoka, na osvjetljenom mjestu i uz to da tijekom napada stalno pokaziva lice svjedocima, da ne bi došlo do zabune pri kasnijoj identifikaciji. Idealno bi bilo kad bi on nju napao u policijskoj postaji, na odjelu krim-policije. I tako onda nešto diskutiramo o njenim minimalnim mogućnostima da uopće utječe na išta jer je tip psihopat i nemoguće je predvidjeti kako će reagirati. Pa meni padne na pamet da ja i ona odemo u psihijatrijsku ambulantu, ja imam uputnicu i nikakve inhibicije vezane za posjete psihijatrima, dapače. I da tamo dežurnom psihijatru objasnimo njenu situaciju i tražimo da nam da ime njegovog psihijatra. Jer taj čovjek može ono što policija ne može, odlučiti da je ovaj opasan za okolinu i maknuti ga iz te okoline. Ili barem popričati s njim preko telefona, jer on je taj koji ima iskustva sa takvom vrstom ljudi i zna kako može utjecati na njegovo ponašanje, zna kako mu može zaprijetiti, zna kako mu može dati do znanja da samo o njegovoj odluci ovisi hoće li ovaj završiti vezan za krevet. I donesem neku nadu u cijelu tu užasnu situaciju i razvedrim malo lice ovoj prijateljici. Pa se rastanemo uz dogovor da ćemo to i napraviti ako ovaj nastavi i dalje. Eto, ne morate biti u kurcu da vam bude sjeban dan, može neko drugi podnijeti taj teret i sjebat vam dane i dane, u potpunosti bez vašeg truda, onako... gratis. A može vam neko i pomoći. Nevezano za to kakav mu je dan. Isto gratis.

Čitao sam blog od Ovog-Onogovoono.blog.hr o braći Tarabićima. I nešto me zasmetalo. Ja naime imam taj problem sa Univerzumom ili Bogom, nekako me nervira. Ali ajmo pomalo... ja sam uvjeren da su moje spoznajne mogućosti ograničene i da ja svijet mogu racionalno objasniti samo ako većinu stvari tipa Bog, Duša itd. uopće ne smatram nečim o čemu se može raspravljati. I onda dođu Tarabići, jebeno nepobitni da takav neki kurac stvarno, ne znam je li pravi izraz... postoji. Ali može! Tarabići su imali neke mogućnosti koje ja nemam, i baš mi je drago da je baš njih pogodilo, jer su potpuno dobri, pa su oni to vidili jer to je ipak tamo... ljiljani poljski... samo što sam ja uvijek očekivao da to nešto bude moralno angažirano pa me nerviralo kako je tako nešto svemoguće moglo pustiti da se pobije onoliko, ONOLIKO židovske djece u četrdesetim prošlog stoljeća. A to nešto je samo tu. S Tarabićima je bilo na ti. Ja ga više ne držim krivim ni za što. Ljudi mogu biti dobri ili loši, Univerzum je samo potencijal iako ja mislim da bi zaurlao iz sve snage Odu Radosti kad bi mu se išlo niz dlaku. Mislim da Dobro nekako dobro pristaje Univerzumu. Ma ko im jebe mater, po definiciji smo u većini i svi smo za jednog-jedan za sve, tako da bi nam dobronamjerni Univerzum samo bio olakotna okolnost, a i previše je jebeno lijep, lijep, lijep, lijep da bi bio bilo kakva prepreka. Elem, ja i Univerzum se konačno pomirili. A onaj MEG moram dobro proučiti, jer ako je ono istina, idem na Markov trg, maltretirat zakonodavce, gristi, gristi i ne puštati. Jer vremena nama.
Ajde sad na naslov. Ja sam uzeo pola jakog tripa, LSD, sam, i krenuo. Okupao sam se u moru prvi put ove godine, pod punim mjesecom i nebom sa stotinu raznobojnih, novih zvijezda. Bio sam prvi put sam na LSD-u (to se stvarno ne preporučuje) i otkrio da u meni nema ničega što bi me moglo plašiti. Pustio sam volju i želje i podsvijest i očekivanja da se isprepletu i nisam naišao na neke velike horrore, ni probleme, samo na male nedosljednosti. Nemam više opravdanja; racionalno sam odrastao u trenutku spoznaje da mi život nije ništa dužan, emocionalno večeras, spoznajom da se ne jebem u zdrav mozak lažima i da sam miran. Nemam u sebi razlog da... da se mogu ičim opravdati kad sam lijen i malodušan, kad se upuštam u kemijski inducirane self-indullgence dane (a ja to znam tako dobro napraviti, uz minimalnu štetu i ama baš nikakve loše emocionalne nuspojave... oooohhh, I'm so, so, so fucking brilliant... jer sam pročitao što piše na onim papiričima u kutijama i našao na Internetu i... u stvari, serem; dobar sam u tome, stvarno jesam, mogu što god hoću sa emocijama. ako nešto toliko manipulatibilno više i spada u tu kategoriju, jebote, ko da biram parket, u pizdu materinu)... elem, i tako je i zadnja cigareta, jebote, ne mogu je se sad ni sjetiti, zadnje, ostala iza mene, zadnja u životu, jer kakav ja sad tu majmun trebam ispadati, jer hoću biti živ, a koristim neki proizvod na kojem velikim slovima piše da će me UBITI, JEBOTE ako ga budem pravilno koristio, valjda uvlačio u sebe dim, za koji proizvođač otvoreno priznaje da je KANCEROGEN. I tako ja plutao i bio u miru sa sobom iako je ovo bilo pravo, jebote, puno boja i oblika i na trenutke gubljenja uopće ideje gdje se nalazim, ali uvijek u čudu i potpunoj prisutnosti u trenutnoj zagubljenosti, sjedio sam gol na plaži, potpuno miran i promatrao čuda mojih perceptivnih sposobnosti neuvjetovana evolucijskim imperativom 'preživi!', nego u svoj svojoj beskrajnoj moći koju sam dobio kao jako zajebanu mašineriju koja je da bi mogla NEŠTO MALO DRUGAČIJE, morala dobiti i SVE u paketu, samo ne za svakodnevnu upotrebu jer hijene nemaju vremena, njima je dana efikasnost i efektivnost... i onda bi me pojele kad ne bi bilo ograničenja na receptivno kao objekt ili stvarnost, ali hardware je jebeno jači i može bez imalo problema ono receptivno sam emitirati, i vjerojatno još svašta, samo što ja nemam namjeru sad ići nekim 'spoznaj samog sebe' hardware putem, nego sam samo zadivljen konstrukcijom. A sa druge strane ipak ja živim na jednom od lijepših mjesta na planetu, pa još vedra noć sa izoliranim, ali gustim oblacima i puni, PUNI mjesec, ona luda Luna o kojoj svi pričaju, i ravni horizont mora i Deneb, Vega, Altair i Antares, 60 000 veći od našeg Sunca, odmah pokraj pune Lune nepobjedivo, crvenkasto žmiga, Luna je u Škorpionu, puna Luna, i ja taj svijet nedam nikome, to izvan mene, ne MOĆNO kao moj hardware, nego dostojanstveno i bezupitno LIJEPO, ne dam više nikome ni trunku svoje Slobode jer više nemam nikakvog prava izmišljati bilo kakva opravdanja, jer sam čist i u skladu sa sobom i krv ću početi kašljati ako ne budem disao punim plučima i ako ikad više budem mislio kako ima vremena, kako nešto o čemu mislim i mislim ustvari nije bitno i ako ga ne izgorim i ne oderem do kosti, ne preforsiram, ovaj svijet i ovaj moj život, izdati ću neki zajebano važan kurac, koji se inače manifestira kao savjest. Obadvoje mi poklonjeno. I Život i Svijet. Bez mjerila. Ne bez pravila. Ha ha ha ha... hardware je moćan, hardware zahtjeva pravilo, zahtjeva volju, zahtjeva neupitnost, zahtjeva sebi ravnu moć, a ona može biti samo ona stara : Ljubi bližnjeg svoga kao samog sebe... jer je ta NAJJEBENIJA od svih i traži ono zbog čega je cijeli Svemir lijep, traži Slobodu, traži moć odbijanja, traži silu negativnog određenja sebe, samo naočigled tmurnu i tešku, ustvari laganu i nezaobilaznu, stvar ljudske pristojnosti, traži onu snagu hardwarea koju sam ja okaraktezirao kao nešto što je došlo u paketu sa nekom pizdarijom o sredstvu i svrsi, jebiga, da nebi možda vidio sebe u 'nečijem' liku? Ma mrš u pizdu materinu!
I sjedim ja tako gol u pličaku, donekle iznenađen vlastitim postupkom, mirno gledam sebe koji nema sebi prigovora, ja i Ono, u pličaku, i ja više nemam prava na izgovore jer sam konačno odrastao i pogodio pravi put, a samo zbog Mudrosti moje stare, na tom putu i ostao, iako sam svašta lomio sebi o glavu. I povratka nazad više nema, he he he, dr. Evil, dokazao si svoje, vrijeme je za prvo u nizu bezuvjetnih NE! NE, NE, NE i NE! Jer tako to ide u mom svijetu, ograničenom za razliku od onog, dobre braće Tarabića, CRVENO, samo i uvijek CRVENO, uvijek NE!!! Jer Ono nešto, Univerzum ili Bog, ono nešto s kojim su Tarabići bili u dobrim odnosima, to NEŠTO je ili radikalno zla kuja ili jedna od onih very, very, very hard to get Dama, jer ovaj moj rod bratski i ljudski je takav da je dosad uvijek moralo biti NE! I biti će i dalje. CRVENO kao jedina opcija i NE! kao jedini prihvatljiv odgovor. NE! Jer nitko živ nema pravo reći DA... proglasiti predaju i označiti kraj, gotovost, savršenstvo, a da je i jedan, jedini od nas samo zbunjen, a da ne govorimo o tome kako mu sad ovo jutrošnje jutarnje sunce vadi tako potrebnu vodu, oooojebemti tako potrebnu vodu iz žednog organizma. Samo jedno pitanje... koliko ste vremenski najduže u životu bili stvarno žedni? 30 minuta? Dva sata? Šest sati!? Nemam Univerzum ili Boga protiv sebe. Nema ništa u meni što nije na svom mjestu. I zato... ako je Kokičar ubio ravnodušnog Boga svojom žrtvom, ako je spustio na Zemlju i razdijelio ono nešto što je naišlo na onaj slučajno pronađeni hardware i ustanovilo iznimnu kompatibilnost, Slobodu i nas, majmune... nema mi druge nego da vičem: NO PASARAN, NO PASARAN... jer Kokičar je bio CRVENI... revolucionar, samo je svakog majmuna smatrao jednim svijetom, jednom povješću i jednom uvijek mogućom revolucijom. Nije imao razvijenu klasnu svijest. A o onoj, samo jednom spomenutoj, Mudrosti... imati ću pravo pričati tek kad pogledam svoje dijete u oči.

In 1962, three men at the University of Oklahoma, lead by the idiosyncratic, CIA-collaborator Louis Jolyon "Jolly" West, injected LSD into an elephant for the first time. The elephant’s name was Tusco. Their stated intent was to determine if LSD would induce "musth", a naturally occurring condition in which elephants become violent and uncontrollable. After a series of events, the elephant died. There is some controversy and confusion surrounding the cause of death.
If a human model had been used to determine the dose of LSD for the elephant, the dose would be in the neighborhood of 0.003 mg/kg. For a 60 - 100kg human, doses of .2mg (200 micrograms) is enough to cause substantial clinical effects. Based on this, the calculated dose for an elephant of Tusko's size (3000 kg) would be about 9mg of LSD. West’s choice to INJECT Tusko with 297mg was more than 30 times the effective ORAL dose for a human of Tusko's weight. If the dosage had been chosen by metabolic rate, the amount would have been around 3.9mg and if based on brain size (elephants have brains about 3 times the size of human brains) only 0.64 mg.
Tusco was considered as a “pride” of Oklahoma zoo. His death is never ending source of amasement how far the passion for knowledge can go... ahahahhhahahahahahhahahahaa…
Jebiga, Tusco... pavijani kontroliraju planet.

1. Koliko je sati?
2.29
2. Koje je ime upisano u tvom rodnom listu?
Biljana
3. Nadimak
Daj rakije
4. Koliko ce svječica biti ove godine na tvojoj rodjendanskoj torti?
ne volim slatko
5. Kog datuma ti je rodjendan?
izgubila sam osobnu kartu, tamo piše... ako neko nadje Biljana Gnjojo, Kralja
Tomislava 56, Lomača donja
7. Koje su ti boje oči?
u sredini crno, okolo ko kuvani grah. ovo crno nikad isto, strah me da nije kakav rak
pa da se rasiri... da je na nogi, ajde de, al' na glavi
8. Koje ti je boje kosa?
isto ko i kuvani grah
9. Imas li negdje na tijelu piercing?
ako i ima, ne znam. znam samo naški pričati pa ne znam ima li toga po meni. je li
možda grba?
10. Imas li što istetovirano na sebi?
nešto mi je muž napiso na ledjima da se sjeti dok me jebe, da ne bi radjala još
djece... otad bi uvijek psovo i kraće bi trajalo pa bi on izvadio rakiju ispod kreveta i govorio kad
već mora vaditi kad je najbolje, da ima on za vadit i boljih stvari.
11. Da li tvoj auto ima 2 ili 4 vrata?
nemam auto. muž ima neku ladu ali samo on zna otvoriti vrata pa svi ulazimo kroz ta
dok se ne napuni, a ostale mi muž veže na krov
13. Koje su ti boje čarape?
kako koje
14. Imas li sretan broj? Koji?
četiri, toliko mi je muževa bog uzeo, dva su se utopila u jarku pokraj ceste, pijana,
jednog je zgazio voz kad su on i stric mu pekli rakiju pa obnevidjeli, a jedan je u svatovima
puco u zrak sa balkona od komšijine kuce ali komšija nije stavljo željeza u beton pa mu se i balkon i
pola kuće srušilo. pokušali su ga izvaditi ali je jos puco pa su pustili da se smiri i zapili. sjetili se tek
preksutra ali je već bio gotov.
15.Gdje bi volio/la otputovati?
u Gračac.
16. Koji ti je omiljeni film.
neki kad Isusa razapnu, ali ne znam kako je završilo jer mi je muž reko da mu donesem
iz kuće rakije u kino. kad sam se vratila bilo je gotovo, a muž mi je reko je dosla hitna i milicija
i odvela sve, a da je Isus završio u bolnici pa da ce poslije tužit jer ima svjedoke.
17. Omiljeno mjesto za odmor?
kad odem u šumu, a ni jedno me dijete ne nanjuši pa se zavućem u neko deblo i maštam
o tome kako bi počeo rat pa ih sve mobiliziraju i odvedu, a ja sama pijem rakije kad god me volja.
18. Koje ti je omiljeno jelo?
kuvani grah
19. Da li neki dan u tjednu posebno voliš?
ponedjeljak, ode muž na pos'o u šumu pa ga nema i tri dana
20. Koju pjesmu trenutno najradije slusas?
oj, planino što mi sunce skrije, pa me ova studen ljuto bije,
oj, planino, ko te tol'ku baš tu stavi, ko da čav'o neki mi u glavi,
oj, planino, ajde podji u opštinu drugu, samo pazi da ne polomiš prugu...
21. Omiljena TV-serija?
nemam televizor, plaši mi djecu pa je uvjek polome kamenjem
22. Koju pastu za zube koristiš?
ne da mi muž da se šminkam pa nijednu
23. Imaš li omiljeni restoran?
ima ona birtija bez krova, tamo je dobro jer kad neko baci bombu niko ne ogluši, samo neke malo
pokida...
24. Omiljeni cvijet?
mak crveni, podsjeća me kad me vodilo da prepoznam pokojnog muža što ga obnevidjelog
satro voz, pa sve uz prugu crveno dokle pogled seže... a muža prepoznala po kurjim očima
25. Omiljeni sport?
kad bace crknuto prase u kanal pa se začepi ona šahta, onda mene zovu jer ja to najbolje znam, a i
mala sam pa se mogu uvući u cijev sa satarom pa me poslje, kad ja prase iskidam, izvuku jer mi vežu konop za noge, kažu da bi svako drugi crko od nekog plina metala, a meni nikad ništa...
26. Koji fast-food restoran najvise voliš?
to je isto na stranom jeziku, ajde recimo da volim najviše onaj kad pop umre pa mu trista popova na sprovodu.
27. Koje ti je omiljeno piće?
rakija
28. Koje ti je boje spavaća soba?
ne mogu se sjetiti, ne idem tamo po danu, po noći je crno
29. Koliko puta si polagao/la vozacki ispit?
nikad. nije mi ni muž. policija ga ne dira jer ima neki svrab što je jako zarazan pa se
boje. nikog od nas niko ne dira. samo dovikuju sa pet, šest metara kad im što treba
30. Kako si izgledao/la kada ti je bilo 10 godina?
bila sam manja, i ja i grba mi
31. Od koga si dobio/la poslednji e-mail?
imejl. ime, jeli? od nekog na kolodvoru, ja ga pitala kuda vozi ovaj voz, a on meni da se zove Lazar
i da će ukrast voz i odvest ga na more, ali da nikome ne govorim. nije ukro voz jer su ga zatukli
lopatama i bacili u kanal. znam jer je začepio šahtu pa su me zvali da ga kidam i vadim.
33. U kojem dučanu bi volio/la da imaš kreditnu karticu?
imam zdravstvenu karticu, ali je djeca sakrila i nedaju, a ja moram u ljekara jer mokrim samo nedeljom, al neda paščad...
34. Sta radiš kada ti je dosadno.
uzem vile pa bodem strašilo u polju, skupi se narod pa navija... svako malo mi donesu novo... imam
dobar komšiluk
35. Kako reagiraš (na ljude, situacije)?
kako rea... gira... ne znam kako su. Rea je od učitelja kćerka, ona je doktorica i rekla mi je da će
mi svrab proći ako se budem šest mjeseci mazala nekom kremom od glave do pete. ja sam joj išla
poljubit ruku dok je bila okrenuta, ali se ona prepala da ce dobit svrab pa je vikala na mene da crkla ja dabogda i svašta. poslije je dobila svrab pa je skočila s mosta u rijeku, ali je neko izvadio i bacio u kanal pa je i ona zapela u šahti tako da sam je morala ja vadit, a bila koščata, jedva je isjekoh... giru je ubio grom na ringišpilu dok je bila mala, baš nju pogodilo, bio pun ringišpil. nije više niko htio sjest na to mjesto, a red bio i po sto ljudi jer ringišpil dodje na samo jedan dan godišnje
36. Tko od tvojih prijatelja zivi najdalje (u km) od tebe?
kosta rajković, on živi u sloveniji
37. Što je trenutno najbolje u tvom životu?
imam rakije za sedam dana ako muž ne dodje
38.U koje vrijeme ideš spavati?
kad bilo
39. Sto misliš, tko će ti prvi odgovoriti na ovaj e-mail ?
čekaj, da natočim...
40. Sta misliš, tko će posljednji odgovoriti na ovaj e-mail?
čekaj, jebemu majku, ima tries kila u ovom kanisteru...
41. Tko uopće neće odgovoriti?
samo zgrabi čašom iz lonca, ko će sipat u boce...
42. Koliko je sati u ovom trenutku?
to je pederluk muški, to s bocama... svi bi da su im kurčevi toliki, ovako iz lonca lakše...
Posljednje pitanje: Vanilija ili čokolada?
a, nećeš ti nigdje dok se ovo ne popije... a i mrak je, napast će te djeca i oglodat do jutra... aj,
zagrabi

1. Koliko je sati?
10.11.
2. Koje je ime upisano u tvom rodnom listu?
Ivan
3. Nadimak
Lolo, Zec, Dr. Evil
4. Koliko će svječica biti ove godine na tvojoj rodjendanskoj torti?
34
5. Kog datuma ti je rodjendan?
10.11.
7. Koje su ti boje oči ?
smeđe sa zelenim obrubom ili obratno
8. Koje ti je boje kosa?
smedja, s ponekom sijedom
9. Imas li negdje na tijelu piercing?
Nemam, dobit ću ga kad me strijeljaju zbog ideala
10. Imas li sto istetovirano na sebi?
Ne, ne postoji nešto što bi tetovirao po sebi
11. Da li tvoj auto ima 2 ili 4 vrata?
0
13. Koje su ti boje carape?
90% crne, da ne moram sparivati
14. Imas li sretan broj? Koji?
Nemam sretan broj, drag mi je 11, iz dragosti.
15.Gdje bi volio/la otputovati?
U šumu sekvoja ili negdje odakle se vidi polarna svijetlost
16. Koji ti je omiljeni film.
Life of Brian i Harvey, prvi je jako dobro promišljena i izvedena revolucionarna subverzija, a drugi je neodoljivo dobročudan
17. Omiljeno mjesto za odmor?
Krevet i unutrašnjost lubanje.
18. Koje ti je omiljeno jelo?
Juha od slanića, leće, blitva i maslinovo ulje kao energija.
19. Da li neki dan u tjednu posebno volis?
Subota, napravim sinaptički vatromet.
20. Koju pjesmu trenutno najradije slušaš?
Common people od Pulpa, u obradi Kapetana Kirka iz Star Treka
21. Omiljena TV-serija?
Nemam TV. Čitam knjige. Nedovoljno.
22. Koju pastu za zube koristis?
Zirodent aktiv kaps sa tea tree oilom i vitaminom E.
23. Imas li omiljeni restoran?
Imam, na Peskariji ili u Tabaka, jeftino.

24. Omiljeni cvijet?
Frezija, žuta. Miriše na čudo.
25. Omiljeni sport?
Raznorazna kemijski inducirana neobična stanja svijesti, uglavnom emocija, a ponekad i temeljnih kognitivnih sposobnosti, legalna i ilegalna
26. Koji fast-food restoran najvise volis?
Kentucky Fried Chicken u gradiću Truth or Consequences, u Texasu.
27. Koje ti je omiljeno piće?
Voda. Ne pijem alkohol, ali bi preporučio čistu Skyy votku, sa ledom i limunom, ako alkohol doživljavate kao religiju. Stvar je savršena i jedino se nje sjećam sa nostalgijom.
28. Koje ti je boje spavaća soba?
TDR bijela (nikotinski bijela)
29. Koliko puta si polagao/la vozacki ispit?
0
30. Kako si izgledao/la kada ti je bilo 10 godina?
Dražesno i pitomo, mama mi je htjela curicu.
31. Od koga si dobio/la poslednji e-mail?
Od nekih što mi nude velike pare ako platim troškove transakcije.
33. U kojem dučanu bi volio/la da imaš kreditnu karticu?
U svim na svijetu pa bi uveo komunizam.
34. Sta radiš kada ti je dosadno.
Izmišljam situacije koje su meni smiješne. Još nisam uspio apstrahirati princip demarkacije. Ponekad se zajebavam sa kemijom mozga, nikad uz neugodnosti. Jako sam dobar u tome.
35. Kako reagiras (na ljude, situacije)?
Volim ih i uvijek sam spreman naći opravdanje za sve što naprave, ako prethodno stavim kemiju mozga u takav režim rada. To ne radim često. Tek toliko da ne zaboravim da su oni moja interpretacija, a ne egzaktna stvarnost koja počiva na očigledno smiješno nakaradnim temeljima. Situacije? Uvijek se previše involviram. Često predlažem psihofarmake drugima. Većina konfliktnih situacija je samo začarani krug kojeg treba presjeći. Ali ljudi imaju predrasude prema lijekovima za luđake pa se na kraju izmrcvare bezveze. Nije mi uopće bitno ako se ne slažete sa mnom.
36. Tko od tvojih prijatelja zivi najdalje (u km) od tebe?
Poznanica, Sandy u Torontu, prijatelji, u susjednim državama.
37. Sto je trenutno najbolje u tvom zivotu?
Dodir i ljubav koja polako izlazi kroz sve više pora naše kože. Prijatelji. Očekivanje punog mjeseca jer on stvara neutralnu svijetlost pa mozak sam dodaje boje, LSD s ljudima koje volim.
38.U koje vrijeme ides spavati?
Nemam pravila, kad god hoću, trenutno ne radim.
39. Što misliš, kakav si dojam ostavio gornjim odgovorima?
Nekoga ko se previše oslanja na kemijske proteze, nekoga ko se izbjegava suočiti sa stvarnošću, nekoga ko ne zna točno o čemu govori. Potencijalnog ovisnika. Čovjeka nespremnog za sve teškoće koje ga čekaju u životu.
40. Što misliš, jeli takav dojam točan.
Ne znam. Osam godina su me Svjetska banka, Republika Hrvatska, HCR i AKD Mungos organizirano i ustrajno pokušavali ubiti, a javnost je bolio kurac za to. Nakon 15 godina sumanutog alkoholiziranja sam prije 20 mjeseci prestao piti. Da sam napisao da ponekad malo više popijem, prošao bi kao veseljak, a ustvari alkohol me bio živog odrao. Nemam krvne rodbine, živim sam, mogu raditi što god hoću. Stvarnost sam doživio u njenim vrlo gadnim izdanjima. Jako dobro znam o čemu govorim. Ovisnost ide s grižnjom savjesti, UVIJEK. Ja je mogu osjetiti već kad dođe na peto potencijalno uzročno-posljedično mjesto. Ne mogu zamisliti goru emociju. U životu me ne čekaju teškoće, jer mi ih neće nitko izmisliti pa me uvjeriti u njihovu realnost.Tako ni dojam koji sam ostavio ne igra neku ulogu u razvoju moje sudbine, pogotovo me ne zanima nečije mišljenje što je točno u vezi mene.
41. Kakve namjere imaš sa svojim životom?
Raditi nešto u čemu ću moći biti nesputano lud. Poluditi do pristojne razine. Saznati mnoge, mnoge činjenice koje mi fale da znam kad i kako me jebu. Nikad ne pristati niti na mrvicu kompromisa, ako bi me to grebalo u mom ludilu. I nikad ne pomisliti da nemam mogućnost izbora. Ta pomisao bi bila suluda. Jer me ništa, ali baš ništa ne može zaustaviti da budem lud, ne ograničavajući vaše pravo da budete na isti način ludi. I nikad više ne prešutati ili ne odreagirati kad mi neko prodaje maglu za sunce.
42. Koliko je sati u ovom trenutku?
11.54.
Posljednje pitanje: Znaš li za sobu 101?
Znam. I znam da bih joj to učinio.

Depresivan sam. Nebeski svod me pritišće mojom sviješću o nepotrebnošću pod njim. Ja nemam svoje mjesto u ovom svijetu, nije ga bilo ni predviđeno za mene. Ja sam tu greškom, a pošto nisam predviđen da budem tu, greška je samo moja. Dijelimo se, ja i taj strani svijet. On me ignorira i to je sve što mogu očekivati od svoga života. Odijeljenost. Imam samo svoj mali svijet i sa njim mogu. Naravno, samo jedno. Ukinuti tu odvojenost koja mi je sudbina. Pa sam odlučio da se ubijem. Ubit ću se pretjeranim joggingom. Trčati ću po cijele dane i noći. I tako je i bilo. Kupio sam najbolju opremu za tu vrstu rekreacije i napravio liječnički pregled da vidim je li mi sve u redu sa srcem, jer ako nije, onda neću joggirati. Što se imam mučiti ako ću umrijeti od srca. I srce mi je bilo odlično. I sve mi je bilo odlično. To! – pomislio sam – sad se na miru mogu ubiti pretjeranim joggingom. I počnem ja trčati prvi dan. I trčim, i trčim, i trčim, trčim tri jebena sata, a nisam se ni zadisao previše, a ne da bi crko. I dopizdilo mi pa odlučim kako ću se sutra ubiti. Pa se lijepo dignem u 5 ujutro i počnem trčati. A ja živim u malom gradu tako da nema baš puno mjesta pa se stalno vrtim u krug. I tako otrčim ja taj cijeli dan, izmorim se ko životinja, ali nikako da umrem. Pa na vagu, kad ono fali tri kila. E, nećeš ti mene jebat, pizda ti materina, neću ja umrijet od gladi pa kupim onih zdravih nekih sportskih smjesa sa proteinima i najedem se pošteno. I sutra opet, cijeli dan, od jutra do mraka, i opet ništa, samo gladan. A onda sam pomislio kako valjda treba vremena da čovjek umre od previše trčanja i odlučim se strpiti i ustrajati u svom naumu. Tako je prošlo mjesec dana da sam ja trčao u krug po gradu, već su me svi znali, pola ih se smješkalo, pola ih se smijalo, ali onako u grupicama jer sam ja već skoro duplo narasto od onih proteina. I primjetio sam da me i žene drugačije gledaju, pogotovo one što ih voze neki šminkerski momci u skupim autima jer bi ja samo protrčao pokraj njih u svakodnevnoj prometnoj gužvi. I onda je počelo. Svako malo bi sreo neku ženu savršenog tijela kako bi protrčala pokraj mene i nasmiješila mi se. Neke bi mi se čak i javile. Vremenom smo počeli trčati u grupama i praviti male stanke da bi one malo popričale. Ja sam slušao i razmišljao o tome kako se cijeli život mogu ovako ubijat i na kraju popušit i umrijet od starosti. Sranje.
I tako me jedne večeri ova Gabrijela pozvala da poslije jogginga pođemo do nje i nešto pojedemo i pogledamo neki film 'Love is all around'. I ja pristanem, pokušavam se ubit, baš me briga za sve. Gabrijela je živjela u prostranom potkrovlju, cijeli stan je bio jedna prostorija, osim kupaonice. Ona se pošla istuširati, a ja sam sjeo na nekakvu mekanu kuglu. Nakon tri minute ona je izašla, uhvatila me za ruku i rekla kako će nestati tople vode pa se moramo istuširati zajedno. Skinula me u deset sekundi i nasmiješila se kad je vidila da imam punu erekciju. I tako smo se istuširali, završili u krevetu i ja sam se stvarno pokušavao ubiti, ponovo i ponovo, sve dok Gabrijela nije rekla da se osjeća neugodno jer je ona skoro umrla četiri puta, a meni nije bilo ništa. Ja sam joj rekao da nije greška u njoj, da nekima to polazi za rukom lako, a neki se trebaju truditi dugo, dugo vremena. Tako sam se dogovorio s Gabrijelom da ćemo svaku večer vježbati pa možda i meni uspije da umrem. Ona se baš slatko nasmijala i rekla: Ne brini, dolijat ćeš ti kad tad.
I to je trajalo desetak dana, Gabrijela bi skoro umrla tri, četiri puta svaku večer, ali nije nikad išla do kraja, valjda nije htjela umrijeti jer bi svaki put kad bi izgledalo kao da je u samrtnom grču uslijedilo naglo opuštanje pa bi me ona zagrlila i počela ljubiti. Sve dok se jednom prilikom nije i meni nešto počelo događati, neki su me trnci počeli prolaziti, počeo sam ubrzano disat, grčevito se micati, sve dok mi se nije konačno zamračilo pred očima i ja pomislim – evo ga konačno, jebote koliko sam se samo izmučio – i kako se sve to pojačavalo, ja sam nekako počeo nestajati i u jednom trenutku sam osjetio da ću eksplodirati, i to je postajalo sve jače i jače i ja sam pomislio da to duša napušta tijelo, to je konačno to... i onda se dogodilo... konačno oslobođenje, sva je životna sila izletila iz mene i ja sam samo beživotno klonuo preko Gabrijele. Ona me je mazila, a ja sam mislio: Mazi ti, mazi... jebe mi se, odoh ja iz ovog okrutnog svijeta. I baš kad sam imao umrijeti, Gabrijela me jako uštipnula za guzicu i rekla: Što je sad, nisi mi valjda umro, ha ha ha ha... Ja sam skočio na noge, živ i zdrav i počeo vikati: Nisam umro, ne mogu umrijeti, jebi se i ti i sve ovo... idem se ja ubiti ko i sav pošten narod... televizijom. To je bilo zadnji put da sam vidio Gabrijelu ili bilo koga drugoga osim ovog nekog debelog što mi je donosio pizzu. Nakon pet mjeseci neprekidnog gledanja televizije puk'o mi je čir i sad dok ovo tipkam već mi noge lagano trnu. A nisam ni pretplatu plaćao. Sve se može kad se hoće. Ali bogami... zajebano bilo ovo s televizijom, ja mislim da je moglo i lakše nekako.

Ima ona knjiga u dva dijela što je izišla uz Slobodnu Dalmaciju, Drugi svjetski rat. U prvom dijelu, u poglavlju o okupaciji Poljske ima jedna fotografija. Prikazuje strijeljanje Poljaka, pojedinačno, dok kleće iznad jame napola pune mrtvih ljudi. I tako kleći jedan čovjek, a drugi mu čovjek drži pištolj uperen u glavu. Ovaj s pištoljem ima izraz zanimanja za ono što će se uskoro dogoditi, kad pritisne obarač i ubije ovoga što kleći.
Ugasi mu svijet koji je ovaj tridesetak godina polako sklapao u nešto... nitko ne zna što.
Ovaj što kleći iznad jame gleda zbog ili bez nekog razloga u stranu. U stvari, ne može gledati dole, dole je hrpa ljudi prosutih mozgova. Lijevom šakom je stegao palac, a preko desne ruke drži prebačen kaput. Nije ga bacio na zemlju, nije u napadu panike, lice mu čak i ne odaje neki strah. Gleda nešto sa strane, neku posljednju stvar koju će mu mozak razabrati prije nego što postane kaša nereda. Kraj njegovog života, prekinut surovošću drugog čovjeka. Smrt bez rituala straha, bez užasavanja toliko prisutnog oko potpunih pizdarija koje nas danas okružuju. Čista, neprimjenjena, deritualizirana agresija.
Ne znam u kojem Huxleyevom romanu neka žena razmišlja o sudbini svoga muža nestalog negdje u Indokini u istom tom ratu. Huxley opisiva njegov kraj, ranjen leži i od japanskog vojnika traži da mu neko pruži medicinsku pomoć. Japanski vojnik mu prilazi i zabija bajunet u glavu.
Goli i mrtvi, Guadalcanal, na kraju romana američki vojnici iznemogle, malarične japanske vojnike ubijaju tako što im puščanim cijevima napipavaju glave prekrivene dekama i okidaju.
Rat. Malo ko od velikih i javnih ljudi se usudi reći što je rat. Kad se rat završi on postaje svetinja. Kako inače opravdati tolike žrtve. Drugi svjetski rat je imao naciste i fašiste kao nešto što je bilo tako neprikriveno zlo i agresivno da je bio potpuno neizbježan. Drugi svjetski rat je bio izravna posljedica Prvog svjetskog rata, poniženja Njemačke i ogromnih reparacija koje su joj uništavale ekonomiju. John Maynard Keynes, čovjek na čijoj se ekonomskoj paradigmi zasniva sva liberalno-lijeva ekonomska misao jasno je, više puta ukazao na jedino moguće negativne posljedice takve politike. Europa je dobila Adolfa Hitlera, uz Staljinovu nedvosmislenu podršku.
U Londonu ima spomenik svim ikad poginulim za Britansku krunu, The Glorious Dead.
1915. godine, u veljači, kao pomoć Rusiji, Britanija je odlučila otvoriti drugi front u Turskoj, poznat kao Galipoljska ili Dardanelska kampanja, s ciljem zauzimanja Konstantinopola i odsijecanja Turske od Austrijskih i Njemačkih snaga. Kampanja je bila potpuni fijasko, 9. siječnja 1916 povlačenje je konačno završeno. Niti jedan cilj nije bio ostvaren. Poginulo je 213 980 britanskih, australskih, novozelandskih i francuskih vojnika. Winston Churchill bio je glavni inicijator i zagovornik katastrofalne kampanje.
Admiral Lord Fisher je u svibnju dao ostavku zbog mišljenja da je operacija uzaludna, Churchill ustrajava pa nakon potpunog poraza biva degradiran i dobija pod zapovjedništvo pješački bataljun u Francuskoj. Nakon Drugog svjetskog rata, Churchill dobija Nobelovu nagradu za književnost, dobija je za svoje memoare. U svojim memoarima Churchill potpuno osuđuje rat kao povijesni fenomen, tvrdeći da nema toga cilja koji bi opravdao pokretanje bilo kojeg rata. Prema Churchillu rat je legalizirano ubijanje, pljačka, uništavanje teško stečenih materijalnih i općeljudskih vrijednosti. Saveznička bombardiranja njemačkih gradova i ne pokušava opravdati, za njega su to masovni i surovi zločini, pogotovo bombardiranje Dresdena koji nije imao niti jednog vojnog cilja, samo da bi se Rusima pokazala sila kojom Saveznici raspolažu. Bombardiranje Dresdena je najveći pojedinačni zločin u povijesti. Churchill žali što mu sudbina nije namjenila neku ulogu gdje ne bi morao donositi odluke o tolikim životima, često spominje kako je oduvijek želio biti mlinar. Sa ogromnom grižnjom savjesti sjeća se i Galipoljske kampanje, u kojoj je zbog njegovog inzistiranja potpuno uzaludno poginulo više od 200 000 mladih ljudi. Svoj život Winston Churchill smatra potpunim promašajem i kao vjernik, siguran je da će vječno gorjeti u paklu. Samoubojstvo otklanja jer veću patnju zbog svojih grijeha pronalazi u postojanju pod kapom nebeskom koje ga razdire iz trenutka u trenutak zbog svog zla koje je napravio. U konačnici Winston Churchill zaključuje da čovječanstvo svoje ratove mora smatrati nečim sramotnim, a ne nečim što bi trebao biti uzor budućim pokoljenjima. Umire u potpuno bezumnom stanju.
Jes kurac. Churchill je nacionalni heroj. A heroji nastaju samo u ratovima. Jer ratovi su herojska djela. Nema mjesta za sumnju u to, isto kao što nema mjesta ni za metak u glavi.

Let me now between the synaptic parts
Admit impediments; it is love on the stake
Which alters when the alteration starts
And bends with inhibitor against the reuptake.
Oh, yes, it is a wellknown trade mark
that looks on tempest and is daily taken;
It is a star to every wondering soul in the dark
Whose worth's is devine when you're fucked and shaken.
Love's not Time's fool, though in five weeks it peeks
Within next few months it is a Kingdom come;
Love alters not even if you're broke or your roof leeks
But bears it out 'though you might be very dumm.
If this be error and upon me proved
I'll start with other and have this one removed.

Pođite na LimeWire i downloadirajte obradu Williama Shatnera pjesme Common people od Pulpa. Mene neće biti neko vrijeme, moram naučiti kako se modeliraju ekonomski fenomeni koji su sustavi sa 6 milijardi parametara od kojih svaki ima sposobnost da napravi potpuno nepredviđenu reakciju na promjenu neke varijable priroda koja je ovisna o pojedinoj ekonomskoj paradigmi koja uvijek vrišti: "Ceteris paribus, ceteris paribus!".
A evo vam i malo Williama Blakea, dvije od "Izreka pakla" iz "Vjenčanja Raja i Pakla".
"Kao što riječi plug vuku, tako Bog molitve nagrađuje."
"Kao što gusjenica najljepše listove bira da snese jaja, svećenik tako na najljepše radosti prokletstvo baca."
Proročke knjige, Matica Hrvatska, 2004., prijevod Marko Grbić. Dakle, nisu komunisti.
A evo i Common people... Pulp je dobar, ali William Shatner ima TORPEDO.

COMMON PEOPLE

She came from Greece she had a thirst for knowledge
she studied sculpture at St Martin's college
that's where I
caught her eye
She told me that her Dad was loaded
I said "In that case I'll have rum and coca-cola."
she said "Fine,"
and then in thirty seconds time she said
"I want to live like common people
I want to do whatever common people do
I want to sleep with common people
I want to sleep with common people like you."
Well what else could I do?
I said "I'll see what I can do."

I took her to a supermarket
I don't know why, but I had to start it somewhere
so it started there
I said "Pretend you've got no money."
but she just laughed an said "Oh you're so funny."
I said "Yeah?
Well I can't see anyone else smiling in here
Are you sure you want to live like common people
you want to see whatever common people see
you want to sleep with common people
you want to sleep with common people like me?"
But she didn't understand
she just smiled and held my hand

Rent a flat above a shop
cut your hair and get a job
Smoke some fags and play some pool
pretend you never went to school
But still you'll never get it right
'cos when you're laid in bed at night
watching roaches climb the wall
if you called your Dad he could stop it all
Yeah
You'll never live like common people
you'll never do what common people do
you'll never fail like common people
you'll never watch your life slide out of view
and then dance, and drink, and screw
because there's nothing else to do

Sing along with the common people
sing along and it might just get you through
Laugh along with the common people
laugh along even though they're laughing at you
and the stupid things that you do
because you think that poor is cool

Like a dog lying in a corner
they will bite and never warn you
Look out
they'll tear your insides out
[something muffled underneath, maybe: I'm sorry,
Mr Dalton, there's no need to be concerned]
'cos everybody hates a tourist
especially one who thinks it's
all such a laugh
yeah and the chip stain's grease will come out in the bath
You will never understand
how it feels to live your life
with no meaning or control
and with nowhere else to go
You are amazed that they exist
and they burn so bright whilst you can only wonder why.

Poludite. Nema više Kufua da ugradite svoju malu egzistenciju u gradnju nečega ogromnoga sa nekom rupom kroz koju se vidi jedina zvijezda 1. veličine u Canis Minoru samo da bi on mislio kako nikad neće crknuti. I onda se ljudi pitaju: Zašto piramide, u Egiptu, na Yucatanu, svugdje te piramide... ima nešto u tome. Jebiga, ima tristo načina da se izgradi nešto veliko, a ne samo onaj sa širokom i pravilnom bazom, koje se polako sužava prema vrhu. Poludite.

Više puta sam je vidio i pomislio da je ona ta "osma sila" o kojoj svi govore, a izgledala je bezazleno za nekoga ko bi potamanio tolike reptile bez nekog razloga pa je upitah, kad sam skupio malo hrabrosti, da kako se zove i je li ona ta "osma sila" koja je pobila tolike guštere i krokodile u zadnjih par mjeseci. Ona mi je rekla da se zove Mileva i da nije nikakva sila nego da radi u turističkoj agenciji i nagovara ljude da gledaju u neke stvari dok ih voze naokolo autobusom. Onda je rekla da i nju brine "osma sila" jer je nju inače jako, jako strah zmija, a pošto su i one na udaru sad je jako zabrinuta na što će drugo taj njen strah sada preći, jer je tako očigledno da je iracionalan i da nema veze sa pravim zmijama. Ja sam je pokušao smiriti i rekao da će strah možda nestati zajedo sa zmijam, a ona se nasmiješila i rekla da sam naivan. Pila je čistu votku sa ledom i limunom i izgledala zabrinuto dok je naručivala novo piće. Pitala me što ću ja piti, a ja sam rekao da bi jednu Coca Colu. Šutili smo neko vrijeme pa me onda ona pitala da zašto mene brine "osma sila". Ja sam rekao da mi nije toliko stalo do reptila koliko do reakcije javnosti koja je pojavu nazvala silom i počela spekulirati da je sam Nečastivi odlučio povuči svoju odluku da zajebe Adama i Evu tako što će nestati sam instrument zajeba, dakle zmija kao stvorenje pa će cijela priča izgubiti na uvjerljivosti, a samim tim će i mitološki pojam ljudskog izbora između dobra i zla ostati na klimavim nogama. Ona je rekla da ne brinem, da će neko sigurno napraviti malu reviziju Starog zavjeta pa će Evu nagovoriti da uzme jabuku neko drugi, a ne zmija koje više nema pa je onako pripita dodala da će je Eva možda naručiti preko Tele-shoppinga ili će joj je ponuditi neko ko prodava životna osiguranja ili slično. Mene je ta šaljiva priča malo smirila pa sam malo bolje pogledao Milevu. Bila je predivna. Plave kose i modrih očiju, nježne bijele pjegave keltske puti. Na uskoj majici isprano crvene boje imala je veliki natpis: SAY NO TO ME! Pila je šutke votku kad je spiker na televiziji objavio kako su upravo crkle sve zmije na svijetu. Mileva je ukočeno gledala u iskapljenu čašu koju je čvrsto držala spuštenu na stolu. Ja sam strpljivo čekao njenu reakciju. Pogledala me nekako mirno i rekla mi kako se sad jako boji zglobnih traktora, onih šumskih. Ja sam je pitao kako bi reagirala na one normalne traktore za oranje, koji su puno mnogobrojniji. Mileva se malo zamislila, ispravila u stolici i uz olakšanje izdahnula i rekla kako je uopće ne tangiraju. Počela se smijati kad sam joj ja rekao kako je u svemu ovome još i dobro prošla. I meni je bilo nekako lakše kad sam uvidio da "osma sila" i ne mora biti tako negativna kako sam ja zamišljao. Onda je došla neka časna sestra i svima u kafiću objavila kako je na snagu stupilo prepravljeno izdanje Starog zavjeta u kojem Evu kokoš nagovara na grijeh i da je odsad sudbina kokoši da je čovjek proganja, ubija, drobi joj nogom glavu i slično. Na televiziji je u tom trenutku Ministar poljoprivrede objavio da će se sve kokoši promptno spaliti na lomačama, skupa sa svom zalihom konzumne piletine te da se ljudi ne brinu jer da će biti osigurane dovoljne količine proteina iz soje, govedine, svinjetine i drugih animalnih izvora. Ja sam jedini bio potpuno izbezumljen u kafiću dok su drugi jebali sotonsku mater kokošima i piličima. Jedna stvar mi nije bila jasna, jedno staro zagonetno pitanje kojim se izražavala dvojba o uzroku i posljedici: Što je bilo prvo, kokoš ili jaje? Svoj strah sam objasnio Milevi koja se pijano nasmijala i rekla da će to odmah isprobati pa je vikom zatražila tišinu u kafiću i glasno upitala prisutne da što je bilo prvo, kokoš ili jaje. Nastao je tajac, a časna sestra je onda rekla da je kokoš Evi dala jaje,a ne jabuku. Mileva je pitala da odakle je onda kokoš došla, a časna sestra joj je spremno odgovorila da je došla iz istog mjesta ko i pokojna zmija i ako nije bilo problema sa zmijom što ona sad pravi probleme sa kokoši. Onda je meni palo na pamet da što ćemo sad sa uskršnjim jajima pa upitah to časnu sestru. Ona je tiho opsovala mater Lenjinu i izvadila mobitel iz džepa. Kad se neko javio sa druge strane, ona je rekla neku šifru i da ima A1 prioritet te da je odmah spoje sa Odjelom za infalabilitet. Potom je detaljno, na latinskom, objasnila koje su sad komplikacije nastale, ali su je onda prebacili na Odjel za doktrinarne probleme. Ona je sve strpljivo ponovila, a ovi su je pažljivo saslušali i po njenom smiješku se vidjelo da su bili jako zahvalni na pravovremenoj reakciji. Nakon desetak minuta je na televiziji, uživo iz Vatikana, papa Benedikt VI na njemačkom jeziku objavio kako se više za Uskrs, kao simbol života, neće bojiti i tuckati nečista kokošja jaja nego lubenice kao simbol obilja. Mileva je snuždeno gledala u svoju votku. Pitao sam je što joj se sad mota po glavi, a ona je uzvratila protupitanjem: da što mislim kao će se razvoziti sve te silne lubenice po kućama, uskim ulicama i slično. Ja sam šutio iako sam znao odgovor. Zglobnim šumskim traktorima, eto kako... – rekla je tiho pa iskapila svoju votku.
"Osma sila" je nestala čim je uginuo i posljednji gmaz. Na odlasku je ubila još i Maradonnu i to spektakularno; napuhao se poput cepelina i neko vrijeme kružio iznad Rio de Janeira. Onda je stao i eksplodirao uz ogroman kokainski udarni val.

Ovo je Pookin Oktroirani Horoskop za sve znakove koji će vrijediti dok Pooka ne izvjesi obavijest da Horoskop više nije na snazi. Ovaj Horoskop će na neko vrijeme zamijeniti Ustav, Zakone i sve Podzakonske akte u Republici Hrvatskoj. Izraz je volje Pookine, koji se na neko vrijeme voljom Pookinom proglašava jedinim suverenim pravnim entitetom na području RH, što znači da Pooka ubuduće ima diskreciono pravo mijenjati Horoskop prema vlastitom nahođenju, jer je to prerogativ koji ima svaki iole ozbiljan suveren. Sva prava i dužnosti nekadašnjih građana RH u Horoskopu će biti tek blago sugerirana tako da će postojati veliki manevarski prostor za diskreciono pravo na arbitrarnu interpretaciju od strane Pooke, shodno njegovom trenutnom raspoloženju. Svi pravni običaji koji se odnose na zabranu retroaktivne primjene zakona, u ovom slučaju Horoskopa, ukidaju se zajedno sa svim stečenim pravima po bilo kojoj pravnoj osnovi. Sva dijela počinjena od početka zabilježene povijesti podložna su sudu Horoskopa, odnosno sudu Pookinom, koji će donositi odluke uvjetovane kontekstom određenih okolnosti o tome što je bilo dobro, a što loše. Kontekst će biti naknadno objavljen, kroz niz verzija koje će biti povezane u mjeri koja je pod potpunom ingerencijom volje Pooke kao jedinog suverena. Provest će se i dinamična revizija povijesti sa povratnom spregom, pri kojoj će nizom dnevnih izvješća biti objavljivano što se stvarno dogodilo, a što je nepotreban povijesni materijal koji se više neće smatrati prošlošću, već će biti onemogućeno ikakvo pozivanje na taj materijal jer se on nije ni dogodio nakon što ga revizija proglasi suvišnim. Svako pozivanje na bilo kakav događaj koji nije predviđen kao prošlost u dnevnom povijesnom izvješću, biti će sankcioniran u skladu sa voljom Pookinom. Ovim izrazom volje Pookine stavljaju se van snage svi dosad utvrđeni sustavi znanja. Znanost se ukida u svim svojim vidovima, pogotovo geometrijsko i algebarsko interpretiranje onoga što Pooka bude proglasio kao stvarnost. Religija se briše kao pojam vrijedan sadržaja, a sve njene povijesne manifestacije biti će odstranjene iz onoga što Pooka bude smatrao shodnim da proglasi poviješću. Slijedi Pookin oktroirani Horoskop.

H O R O S K O P

Strogo se nalaže svim pojedincima, bez obzira na zodijačku pripadnost, da pažljivo preispitaju situaciju u kojoj su se našli stavljanjem na snagu Pookinog Oktroiranog Horoskopa. Pooka, kao jedini suvereni subjekt u pravnom sustavu koji se sastoji isključivo od ovoga Horoskopa, donosi odluku koja svojom objavom poprima težinu dogme, a koja se izražava kao Pookin nalog da vi svi, od trenutka čitanja ovog teksta, iskreno i u potpunosti poludite. Pod pojmom 'poluditi' Pooka smatra stanje svijesti na koju neće biti utjecano ni od strane eksternih, socio-kulturnih uvjeta, kao ni od strane internih, psihološko-bioloških uvjeta. Pojedinac koji bude proglašen 'ludim' ima samo jedno Pravilo Ponašanja, koje će biti detaljno definirano ovim Horoskopom. Jedino i neupitno Pravilo Ponašanja (PP) nametnuto ovim Horoskopom glasi:
Svaki ludi pojedinac može raditi što god hoće, sve dok ne ograničava druge lude pojedince da rade što god hoće. Izraz volje pojedinca koji je prošao kroz ovaj kriterij univerzalne prihvatljivosti smatra se njegovim neotuđivim pravom, dakako, voljom Pookinom. Mora biti neko ko će sve to potpisati, a to je, opet i dakako, Pooka. One pojedince koji budu ustrajavali na ponašanju koje neće zadovoljavati zadane kriterije univerzalne prihvatljivosti, ostali će pojedinci ignorirati. Niti jedan pojedinac nema se pravo pozivati na bilo koje pravilo ili običaj koji bi bio u suprotnosti sa PP-om ili koje bi na bilo koji način dovodilo u pitanje isključivo univerzalan karakter primjenjivosti PP-a.
Ukratko, nema više nikakvih opravdanja da ste spriječeni u postizanju sreće u ovom životu. Svi uvjeti za vječni mir i blagostanje su vam osigurani. Pojedinci se smiju udruživati u skupine zbog ostvarivanja kompleksnijih potreba, ali isključivo pod uvjetom da skupina bude organizirana prema načelu PP-a, dakle da svojim aktivnostima ne ograničava druge pojedince i skupine u njihovim aktivnostima. Svaka partikularizacija ili generalizacija, svojom prirodom nespojiva sa univerzalnim karakterom PP-a, biti će obustavljena od strane pojedinaca vjernih PP-a, isključivo nenasilnim metodama, od kojih je najefikasnije potpuno ignoriranje. Ovim Horoskopom vam Pooka predaje vašu sudbinu u vaše ruke, neopterećenu bilo kakvim povijesnim, vjerskim, svjetonazornim, političkim ili znanstvenim paradigmama. Sva dosadašnja povijest konačno se proglašava onim što je oduvijek i bila: Šarena Laža (ŠL). Kriterij Šarene Laže se primjenjuje i na sve druge različite kolektivne fenomene nastale tijekom onoga što je nekad smatrano poviješću, a od sada ima samo snagu argumenta najobičnije Šarene Laže. Tim postupkom Pooka vas oslobađa okova povijesnih i inih uvjetovanosti, tako da ostajete sami sa sobom pod zvijezdama. Izuzetak koji Pooka uzima sebi za pravo jest da se napravi centralizacija i stroga kontrola onoga što se nekad nazivalo farmaceutskom industrijom. Problemi na osobnoj razini, uvjetovani okolinom ili urođeni, neće nestati ukidanjem povijesti. Zato će se posebno organizirana služba baviti sanacijom i iskorijevanjem raznih zdravstvenih tegoba, kako fizičkih, tako i psihičkih.
Ovom, posljednjom rečenicom Pookinog Oktroiranog Horoskopa, ovaj Horoskop službeno stupa na snagu i Pooka vas sve proglašava ludim.

Amandman 1
Ako imate imalo pameti, iskoristite situaciju i proživite malo nesputanog života, jer ovakvo nešto ne može dugo trajati da ga jebeš. Cijeli sustav je, blago rečeno, na klimavim nogama i inherentno je kontradiktoran samom sebi, pogotovo u perspektivi dinamičkog razvoja skupina. Ko će biti arbitar i odlučivati što je univerzalno prihvatljivo u sporu dvaju dobronamjernih skupina koje žele isti prirodni resurs? Ko je uopće nadležan za procjenu univerzalne prihvatljivosti bilo čega? JA??? Ne pada mi na pamet. Kad bi ja uzeo stvar u svoje ruke, nakon nekoliko dana bi popizdio i pustio vam kroz vodovod neke tvari od kojih bi vas neko vrijeme bolio kurac za sve, a onda bi svi bili bezrazložno sretni sve dok ne poumirete. Što, kad malo bolje promislim, i nije tako loša opcija.

Amandman 2
U svijetlu činjenica iznesenih u Amandmanu 1 te nakon ponovnog sagledavanja činjeničnog stanja, ovim vas Amandmanom pozivam da ne uzimate za ozbiljno na prvi pogled nesavladive prepreke u funkcioniranju Svjetske Zajednice Luđaka. Sva kritika se oslanja na iskustvima ostvarenim u vremenima koja više nemaju ništa zajedničko sa novonastalom situacijom stvorenom stupanjem Horoskopa na snagu pa stoga nisu nužno relevantna. Posebno bi upozorio na mogućnost samoispunjavajućeg proročanstva iznesenog u Amandmanu 1. Stoga pozivam na striktno pridržavanje načela PP-a u početnoj fazi i vjeru u samoregulacijske mehanizme dosad sustavno potiskivane institucionalnom regulacijom i u svojoj sposobnosti društvenog samouređenja još neisprobane. A ako bude zaškripalo, ja ću vas preventivno drmnuti putem vodovoda.
Vjerujte mi... dobar sam u tome. Eto, svake prve subote u mjesecu obećavam vatromet bez presedana u trajanju od šest sati.

Bliže se lokalni izbori i ja ću, kao i uvijek, glasati. Mnogi od vas misle da je to glupo i besmisleno jer da su oni svi isti i uvijek čuvaju leđa jedni drugima jer bi se, da nije tako, mi svi odjednom našli u nekoj pristojnoj zemlji gdje vlast ne može raditi doslovno što joj padne na pamet. I ja mislim da je glupo i beskorisno. A opet ću glasati. Onako, iz osjećaja građanske dužnosti. Ja taj osjećaj kultiviram već godinama, a za takvo nešto mi baš odgovaraju ovako besmislene okolnosti i tužne perspektive. Hoću da mi osjećaj građanske dužnosti bude toliko jak da se osjeti kad uđem u prostoriju punu onih rezigniranih i onih otvoreno nemoralnih. Pa da nastupi tajac, a da niko ne zna zašto. Vjerujem da ću to postići u slijedećih 20 godina. Osim ako svi ne postanu svjesni svoje građanske dužnosti pa ću onda biti k'o Šveđanin u Švedskoj. Miran, društveno angažiran, lagano depresivan i za stvarno blistavih trenutaka pobjede razuma i osjećaja solidarnosti u mom parlamentu, meni će nekako kroz glavu proletit slika kako skočem pod vlak. Šalim se, dokazani viši stupanj depresije u skandinavskim zemljama je zbog dugih noći za vrijeme kojih mozgovi zlosretnih skandinavaca luće više melatonina, hormona sna. Što im naravno ometa potrebu da budu prisebni, pa su zato depresivni. Nije mala stvar da ti mozak stalno govori kako bi trebao spavati, a ti moraš raditi i plaćati najveće poreze u Europi. I nije melanin, kojega im isto fali pa jadne sunce ozbiljno ošteti kad izaberu sunčane praznike. Nije ni melamin, od toga se prave kuhinjski instrumenti tipa 'ono za mješanje dok pirjaš', otporni na visoke temperature. Melatonin. Ima ga i za kupit, kao prirodni hipnotik, sredstvo za spavanje. Ne djeluje. Baš kao ni onaj Persen za smirenje, samo podrigivaš kao da si pojeo nešto što ne vole ni krave baš previše.
Eto, ja odlutao od izbora o kojima mišljah pisati. Zvučim baš nekako predizborno kad ovako upotrijebim aorist, nekako... narodski. Pa da počnem. Baš sam danas dobio pismo naslovljeno na mene, imenom i prezimenom, od strane kandidata od SDP-a. Kaže kako je on dobar čovjek i da će mu stvari od zajedničke nam koristi biti uvijek prvi izbor pri odlučivanju. I dobro, možda i jest, ljevica mi je uvijek bila slaba točka, padam na te priče o solidrnosti i racionalnom socijal-demokratskom uređenju države, bez puno vike oko narodnih običaja i poreznu politiku koja će uzimat ovima što imaju previše, tako da ne misle da je baš sve njihovo. Ali ima jedna kvaka. Kandidat izgleda kao da je netom umro pa su ga slikali nakon što ga je neki slučajno izabrani partijski kolega našminkao i nekim tehnikama mu namjestio mrtvački osmijeh. I ja sad imam averziju jer ima nešto protuprirodno u želji da mi sudbinom upravlja neki pokojnik. Znam ja da je on živ i da ima neke idiote u propagandnom sektoru koji su ga barem mogli provući kroz neki filter od Photoshopa pa bi taj moj lijevi izgledao kao da je sa reklame od tableta za prostatu. Sretan. Ali što ja mogu. Damage done. A možda mu je to i svijestan potez, možda hoće pridobiti one bolesne i nemoćne. Njima je baš milo kad ih se podsjeti da im niko ne može pomoći.
A onda sam čitao i propagandni materijal od kandidata LS-a i HNS-a. Obećava svašta, onako bez neke pretjerane suzdržanosti, sve će biti riješeno jer potrebna je samo dobra volja. Pa između ostalog, u poglavlju 'Duhovnost', obećava da će izgraditi crkvu posvećenu braniteljima na brdu Srđ, pokraj tvrđave Imperijal, koja je obranila Dubrovnik. A postojeće serpentine, koje sada vode do tvrđave, preuredit će se u PREKRASAN Križni put. Baš taj izraz: PREKRASAN Križni put. E, pa ko je tu sad blesav? Mislim može neki Križni put biti vizuelno dojmljiv i da to čak i poveća njegovu zadaću katarze kroz neku simulaciju dijela Kristove patnje, ali ne može biti označen atributom PREKRASAN. Pa nije botanički vrt ili farma leptira. Križni put mora izazivati osjećaj dostojanstva i nečega uzvišenog, teškog i mučnog u svojoj pobjedi nad silama sudbine, a ne osjećaj rekreativne zajebancije. A u propagandnom materijalu još piše kako bi se nakon katarzičnog Križnog puta, hodočasnici duhovno okrijepili u još neizgrađenoj crkvi pa bi onda mogli poći igrati golf na još neizgrađenim najvećim golf terenima u državi, koji su tek nedavno razminirani revolucionarnom hrvatskom tehnikom razminiranja koja je deset puta učinkovitija od normi preporučenih od strane UN-a. Ja sam taj propagandni uradak sa divljenjem pročitao. Napisala ga je ili osoba totalno nezainteresirana za cijelu stvar ili neko ko je primjetio da uopće nije bitno što piše u tim tekstovima o "što-ćemo-mi-napraviti", pa je sebi priredio malo životno veselje i nešto takvo pustio u javnost kao nečiji promišljen stav o svijetu oko sebe koji će taj neko još i poboljšati.
Ima i jedna mala lokalna stranka, koja je trenutno u koaliciji sa HDZ-om. Njezin čelnik je nedavno nepravomoćno osuđen zbog dovođenja u opasnost tuđih života. Taj je čovjek, koji ima neosporne zasluge u obrani Dubrovnika, '95. godine, u Cavtatu, sa još nekim svojim prijateljima u vojnim odorama progonio nekog Srbina, onako iz razbibrige. Srbin je pobjegao u policijsku postaju, ali ga policajac nije mogao zaštititi od progonitelja pa je Srbin pobjegao kroz prozor od postaje i počeo bježati prema svojoj kući. Sadašnji Dogradonačelnik i prijatelji su ga pratili i upali mu u kuću baš kad je njegovo ili neko drugo dijete slavilo rođendan. Dogradonačelnik je pred djecom uperio srbinovoj ženi pištolj u glavu i vikao nešto u stilu: Srbo, izađi... Ovaj nije izašao pa je Dogradonačelnik pucao u plafon u prostoriji u kojoj je bilo ne znam koliko djece. Nikome nije bilo ništa. Srbo je dobio pravdu na sudu nakon deset godina jer Dogradonačelnik nije mogao zbog zauzetosti problemima oko općeg dobra prisustvovati raspravama. Sad bi ja trebao glasati za njega. Možda, ako me prethodno obrade na psihijatriji i uvjere me da je pristojnost samo simptom potpuno patološke sramežljivosti koju ja, naivno, uzimam kao neku moralnu vrijednost. Ima i neka krajnje desna opcija, HSP i još neko, nisam vidio nikakav njihov propagandni materijal. Ali sam vidio jednog od njih prije par dana. U Kerumu, uz obavezni Narodni radio i zvučnu kulisu koja bez imalo problema prolazi kroz Potemkinova sela navodne srednjeeuropske pripadnosti moje zemlje. Čovjek je imao crveno lice, zbog mnoštva lijepih malih popucalih kapilara. To se obično dogodi ljudima koji za sebe ponekad kažu da su enolozi, znalcima užitaka koje pruža naš najdraži C2H5OH. Imao je i golemi trbuh prekriven crnom majicom kratkih rukava na kojoj je velikim slovima pisalo 'SPUSTIT ĆE SE OPET GUSTA MAGLA.' I to je bio jedan od onih trenutaka koji će mi možda pasti na pamet ako budem umirao dovoljno dugo, pasti na pamet kao: 'mogao sam i zajeb'o sam jer sam debil'. Nisam ga pitao što će biti kad se spusti ta magla. Hoće li se dogodit nešto strašno ili on samo voli maglu kao meteorološki fenomen i otvoreno se nada da će se fenomen ponoviti jednom u budućnosti. Nisam ga pitao što će se meni dogoditi kad se spusti magla jer ja sam srpski židov i komunist, homoseksualne orijentacije. Nisam ga pitao. Ne znam zašto. Baš sam bio dobro raspoložen, a on je naletio kao u nekom snu. Samo sam se smiješio, a on je očigledno na meni vidio da nisam njegov pa je zauzeo neki 'svoj na svome' stav. Gledali smo se u oči, u mojima je bila neprikrivena radost, a u njegovim nekakvo žaljenje što je sam, što ih nema još. Onda mu se pojavila i žena. Djelovala je pristojno. Sjebala bi me svojom pojavom da sam ja ovoga išta pitao. Meni je uvijek žao ljude u emocionalno neugodnim situacijama. Uvijek.
A ima i ovaj Jambo, uspješan poslovni čovjek koji me neodoljivo podsjeća na one tipove što su u srednjoj školi maltretirali ove neprilagođene, stvarajući uvjete da im i u ostatku života bude krasno baš kao i u djetinjstvu. Mene nije niko maltretirao, ja sam slovio za jako pametnog dečka. A ima i nešto u meni što odbija tu vrstu ljudi. Ne znam što je to. Da nema toga odavno bi me ubili pijanog jer sam uvijek upadao u neke opasne situacije. Čak i tako pijan zračio sam nekom blesavom dobronamjernošću koja je kod silnika izazivala neodoljiv nagon da se okrenu i odu. A ja bi za njima vikao nešto o Kantu. Na dva ipo promila. Elem, Jambo. Na fotografijama djeluje nekako dječački, zajebano i testosteronski, ali dječački. Kao da mu fale neke crte po licu. Njega su nešto progonili iz HDZ-a i svašta je još tu nekakvih sudskih procesa bilo, ali ko će pamtiti te detalje pravne prirode. Jambo je podigao malo ekonomsko carstvo i to u teškim tranzicijskim okolnostima kad nije imao pravnu državu da stane uz njega kad bi naišao na kakvu nepravdu. Kao takav, bio bi idealan za recimo Župana. Ali meni stalno pada na pamet kako nogometnog loptom iz sve snage gađa nesretnog Aleksandera, koji daje sve od sebe da dođe do sraza njega i nogometnog projektila. Jer Aleksander se nije predavao, nije ni regisrtrirao cijelu neprincipijelnu koaliciju koja je od njega silom pokušavala stvoriti dobrog golmana polomljenih rebara. Čak ih je javno nazivao i prijateljima. Ja sam gledao. Ili čitao Danas pokraj terena. Ili mislio kako ću se uništiti alkoholom čim se domognem Zelene Naranće i prijatelja sa kojima sam uzajamno lomio noge plešući (?) pogo na Dead Kennedyse. Pa ne mogu glasati ni za Jamba, unatoč svim njegovim ekonomskim sposobnostima koje često graniće sa čudima. Ma, serem. Ne mogu glasati za njega jer mu nisam član uže obitelji. Tada bi glasao za njega. I imao bi Renault 206 CC i neki dobro plaćeni posao, a da zato ne moram misliti o pokojnom Filipu Gačini, kojega je ubio PROM jer je zbog 'sugestije' odozgo išao striktno prema zapisniku, a zapisnik nije odgovarao stvarnosti. Filip Gačina je onaj što je vikao: Obadva, oba su pala... Bio je dobročudan čovjek. Ja sam jednom kupio tri kila naranči i na svaku crnim markerom nacrtao po dva velika kukasta križa i sve mu ih preko balkona ubacio u sobu. Bio je to čudesno besmislen prizor. On me je nazivao Židovom iz dragosti jer sam se jednom pijan prepirao sa ovim profesorom iz Eksplozivnih tvari na tečaju za razminiranje. Pričali smo o Marxu, ja sam pijan mislio da on zna još nešto osim kako se prave tvari koje kao jedinu svrhu imaju ubijanje ljudi pa su negdje na pola priče iskrsnuli i Židovi. Ja sam ih nešto potezao kao argument, a profesor se pijano smijao i govorio mi kako je život kompliciran i da se nada da ću doživit da to shvatim. Evo jesam. Život je kompliciran. Ako budem glasao za HDZ dobit ću barem osip, a ne isključujem ni mogućnost anafilaktičkog šoka. Ne mogu zamisliti da bi to mogao napraviti. Sigurno bi bilo psiho-somatskih reakcija, a to je dokaz da je život kompliciran jer ono što radim izravno utječe na moj fizički integritet, a neizravno isto na moj fizički integritet. Jer svi bi me ovi kandidati bili spremni ubiti ako bi im neke okolnosti pružale bilo kakvu racionalizaciju o nužnosti moga žrtvovanja. To im je posao. Ispod njih se svi mogu pravdati da su slušali naređenja, a oni ih donose sa sigurne udaljenosti od jasnog ili zornog ili intuitivnog ili neposredno doživljenog iskustva o posljedicama svojih odluka. I ja sad trebam izabrati najbezopasnijeg. A onaj socijal-demokratski mrtvac mi tako nekako djeluje. Nisam praznovjeran pa ne mislim da će ga to uznemiravati u zagrobnom životu, ako je stvarno mrtav. A i napis'o mi je pismo. Nekako me to isto malo dirnulo. Pa neka je i od mrtvaca.
Ma bit će on super kad dobije plaću iz proračuna i priušti sebi solarij. I socijal-demokrat, a socijal-demokracija ili revizionizam je revizija Marxa po Kantu. A Kant je bio stvarno lud i ja ga baš jako volim zbog toga. Evo da ga malo citiram za kraj:' Velikodušno žrtvovanje života za očuvanje vlastite zemlje iznimno je važno, no ipak ostaje donekle dvojbeno je li spontano i bezuvjetno posvećivanje toj svrsi tako savršena dužnost.' Ako je ikad postojao čovjek koji bi izraz 'donekle dvojbeno' upotrijebio kao stvarni opis nekog moralnog stava, onda to nije bio opscesivno uredni i patološki samokritičan Kant. A ima i još jedan popularni citat:'Dogodi li se jednom da kršćanstvo prestane biti omiljeno (što bi se uistinu moglo dogoditi bude li naoružano bahatim autoritetom umjesto blagim duhom), tada će odbijanje i pobuna protiv njega neminovno postati vladajući način mišljenja među ljudima.' A nije li lud i dobar, pokojni Herr Professor Kant. Ako postoji neki redoslijed grijehova po svojoj zlobi, onda je sigurno na samom vrhu grijeh širenja mržnje u ime Boga koji je umro zbog ljubavi ili u ime neke ideje koja se deklarira kao moralno ispravna. Nema veće štete od rušenja referentne vrijednosti ljudske pristojnosti dok se deklarativno u nju zaklinje. Ovaj mi grijeh, najveći od svih zamislivih, uvijek padne na pamet kad se sjetim jednog lokalnog župnika koji je išao po vojnim položajima i širio riječ Božju uz priče kako bi on u gumenim čizmama ubacivao svinjsku mast lopatom u džamije. Sad stoji i govori u ime Onoga kojega nikad nije mogao zamisliti kao osobu u koju se može imati krajnje i potpuno povjerenje i koja se stalno smiješila jer... jer mi se sviđa ideja da je barem jedan put, jednom postojao neko takav. Sviđa mi se do ludila. I bez puno prenemaganja... ko vas jebe, dragi moji patetični, a pomalo i zli pretendenti za moj glas. Glasat ću. Za onog Photoshop mrtvaca. Možda je umro ližući marke za tisuće i tisuće pisama. Ili mu je od ljepila jetra zajebano otkazala pa samo izgleda mrtav. Slab je, sigurno. Takav me ne može stići i tvrdoukoričenim Ustavom mi razbiti lubanju. Definitivno je najbezopasniji. Ne onako bezopasan kao Olaf Palme, kojeg su ubili ispred kina jer je odbijao bilo kakvu tjelesnu zaštitu. Ne tako luđački bezopasan, ne tako ukorak sa svojim riječima, ne tako zajebano opasno bezopasan.
Nego onako, NAJbezopasniji. Opasnost je mjerilo. Ako je Pooka lud, nije blentav.

Proljeće je i kad padne noć, zrak oživi. Mirisi zamjenjuju boje i nema mjesta predaji, život ide dalje. Sinoć su neka pijana djeca pjevala na parkingu od Keruma dok sam ja čitao Elementarne čestice od Michaela Houllebecqa. Stalno mi je na pamet padao puškomitraljez i svaki treći svijetleći metak u okviru dok su se dva brata, dva glavna lika u romanu, probijala kroz traume liberalne pustoši u koju je bila zapala zapadna Europa u drugoj polovici 20. stoljeća. Ja sam, srećom, od svega toga bio brižno zaštićen Socijalističkim samoupravljanjem i ratom u kojem su na vidjelo izašle sve one tradicionalne vrijednosti koje su u Europi polako nestajala pred hedonistički motiviranom voljom bezglavih individua koje svoju individualnost ostvaruju kroz spolnost potpuno odvojenu od onog što i Majka Crkva i Savez komunista smatraju najvećom vrijednošću, spremnosti da se dio osobne slobode podredi interesu kolektiva; ljubavi ili žrtvi.
Baš nevoljen od strane Michaela Houllebecqa (čitaj – Uelbek), ljudski se rod, potpuno svjestan još jedne nužnosti metafizičke mutacije ili promjene svjetonazorne paradigme, na kraju pristaje ukinuti. Izmučen pedesetogodišnjim užasima socijalno-liberalno-demokratske Europe i njenom rak-ranom, nekontroliranom jebačinom.
Mene nekako zaboli za Uelbekovu Europu na moralnom izdisaju. U meni je nadu probudila jedna nevjerojatno pozitivna vijest. Kaže otprilike: Vojna suradnja sa susjednim državama; postoji veliki interes za pokretanje projekta hrvatsko-srpskog tenka!
Tenkovi! Tenkovi, ha ha ha ha... tenkovi dolaze! I dok Nijemci i Francuzi gube svoj nacionalno-moralni identitet u grupnjacima u nudističkim kampovima, ovdje na Balkanu stvari su kristalno jasne, ovdje se od početka pisane povijesti nikad nije znalo ko koga jebe.

Depresivan sam i nervozan. Lutka na koncu emocija. Emocije na koncu nekoga iz mraka. Podsvijest mi je puna, nema više mjesta za nova potiskivanja. Stvarnost mi pogađa ono što mi je mučno i nazvati egom velikim oštrim komadima stakla koji imaju samo vrhove, svaki se zabija i puca. Ostaci padaju na tlo ovog dana i zabijaju mi se u bose noge. Zariveni vrhovi se međusobno taru i škripe dok ja konzumiram namjenjeni mi život. Ništa ne pomaže. Ideali su stare parole, ne vidim im boje. Mislio sam da ideali ne smiju imati boju. Kad su pali poput Prve kritike u bunar žabokrečine, zeleno se rastvorilo i pokazalo svoju smeđu, opscesijsku unutrašnjost. Smeđe nije boja, smeđe je probavljena boja. Zaželio sam ideale u boji i ostao bez ideje ideala. Kolike godine balansiranja na krhkim nogama svijeta za koji sam mislio da je moj, a svijet bi me ravnodušno odgurnuo svaki put kad sam htio položiti svoje pravo na njegov red. Ja bi se zaljuljao i pomislio da sam uporan. Bio sam samo neuklopljiv u njegovu ogromnu masu, a upornost je bila pasivna podatnost njegovoj, meni nerazumljivoj, gravitaciji. Ne nemjerljivoj nego nerazumljivoj. Neuklopljivost ne treba razumijevati, neuklopljivost je vrijeme bez trunke pomoći životne inercije. Neuklopljivost je tromost koju se osjeti kroz jalovi trzaj. A onda su me još i komarci spopali. Više njih. Ležao sam mirno i čekao da ubodu pa onda udarao. Bili su uvijek brži. Upotrijebio sam neki prastari insekticid i zasprejao sobu cijelim sadržajem. Bilo mi je svejedno što jako čudno miriše, legao sam i čekao da mi san nakratko ublaži bol. Onda je počelo. Prvo mi je u sobu ušao pokojni Kralj Aleksandar i počeo me maltretirati da mu vratim Jugoslaviju jer mi je on kao lepo rekao da mu je čuvam kad ga ustreliše. Ja sam ga odgurivao i odgurivao, a on je vikao da je svaki dan šesti januar. Više smo se izmorili i ja i on pa sam ga pustio da prilegne pokraj mene. Nije ni čizme skinuo. Taman da ćemo zaspat ja i Aleksandar kad u sobu upadne Abraham sa sjekirom i počne drmati mene i Aleksandra da se razbudimo. Da je li znamo gdje mu je sin, da mu je trebao otkinuti glavu ali da je stao uplatiti lutriju pa je mali nestao. Ja mu kažem da ne znam, a Kralj Aleksandar mu je rekao da vidi na hitnoj, možda se mali overdozirao. Abraham je počeo govoriti da se njegov mali nebi nikad više drogirao jer da su ga izmlatili ko vola u kupusu kad su mu pronašli laboratorij za pravljenje metamfetamina. Onda ga je Aleksandar pitao kad je to bilo, a Abraham se malo zamisli pa kaže da ne zna koje godine ali da je sigurno bio šesti januar. Na to ga je Aleksandar uhvatio rukama za vrat i počeo daviti jer da samo đandari smiju tući djecu šestog januara, da nije on kralj za kurac pa da kad nešto obznani ljudi opet rade po svome. Ali se Abraham dosjetio pa mu je zabijao sjekiru u glavu i ubio ga nakon desetak udaraca, a ovaj bi svaki put kad bi ga udario zavikao: Čuvajte mi Jugoslaviju! Ja sam stalno ponavljao da ja nemam mjesta za toliku zemlju u stanu i da bi mogao imati problema ako se pročuje da imam Jugoslaviju jer smo se mi odcjepili pa ne može sad biti obratno, da je Jugoslavija manja od nas. Kad se Aleksandar konačno smirio, Abraham me pitao da što ćemo sa tijelom. Ja sam rekao da ne znam, da imam depresiju i još svakavih tužnih životnih okolnosti, ali me Abraham uopće nije slušao nego je gledao pokojnika neko vrijeme pa je rekao da bi mogao njemu otkinuti glavu umjesto svom sinu, možda ovi gore neće primjetiti. Meni je više bilo svejedno, iovako je ovaj sve isprskao krvlju pa sam rekao da može ali samo ako će odnijeti i tijelo. Abraham mi je pružio ruku i rekao da pristaje i da je on čovjek od riječi, da me neće zajebati. Onda smo namjestili Aleksandra na subwoofer, a Abraham je digo sjekiru u zrak i rekao: Neka bude volja tvoja, Gospode! I taman da će zamahnuti kad mi se plafon od sobe otvorio ko da je poklopac od kutije od cipela, a niz zid se počeo spuštati Jahve i vikati: Stoj! Stoj! Abraham je stao i počeo ga gledati. Ja sam sjeo na krevet i isto gledao u Jahvea. Jahve je bio niži rastom pa je visio na zidu, držeći se za armature i mahao nogama pokušavajući naći neki oslonac. I to je trajalo par minuta, a onda je Jahve zavikao da bi mu mogli pomoći, pizda li nam materina. Abraham ga je primio ispod pazuha i nježno spusti na pod. Jahve je počeo otresati prašinu sa odjeće. Bio je obućen u havajsku košulju, bermude i nekakve šlape. Onda se smirio i počeo pravit da je pravi bog, bacao je malo munje kroz moj prozor i dizao u zrak aute na parkingu od Keruma, a kad je to već postalo monotono naručio je preko mobitela najezdu skakavaca i to ekspresno. I stvarno, samo što je ugasio mobitel, more skakavaca se sručilo na onaj parking pa se više nije baš puno vidjelo, samo smo čuli ljude kako vrište i psuju i neko je svirao klavir ko oni Gugenheimovi na Titanicu dok je tonuo. Ima uvijek neki sa klavirom što čeka da se dogodi tako nešto pa onda on svira ne bi li sve bilo malo upečatljivije. A onda je Jahve pitao Abrahama da koji mu je kurac, da on njemu nije rekao da otkine glavu Kralju Aleksandru Karađorđeviću nego svom sinu Ristu. Abraham je počeo vikati da nije istina, da on nema sina koji se zove Risto, da nije ni senilan niti jebe okolo po istočnoj Hercegovini. Jahve je onda rekao da ima pravo, da je trebao otkinuti glavu Isaku, a ne Ristu, da je Risto bio jutros u njega i pokušao mu prodati haubičku bateriju od 155 milimetara pa se zabunio. Abraham je malo razmislio i pitao je li to ona Nora, da je to odlična haubica i pošto je ovaj Risto prodaje. Jahve je rekao da je tražio sto hiljada eura, ali da bi se to moglo još smanjiti jer da nisu uopće konzervirane, a onda se uhvatio za glavu i pitao Abrahama da gdje mu je mali, da jeli on normalan, kako može ostaviti djete samo kad zna da mali odma počne nabavljati sastojke i opremu za laboratorije za taj metamfetamin. Abraham je rekao da ne zna, da je negdje vanka, ali da se sad ništa ne vidi zbog ovih skakavaca i dima od zapaljenih auta koji bi još uvijek, tu i tamo eksplodirali. Onda je Jahve mobitelom nazvao neke u centrali da odma maknu skakavce i stvarno, skakavci nestali u trenutku, ali samo oni živi. Ovi mrtvi i ranjeni su ostali na podu i koprcali se u sloju od barem 10 centimetara. Abraham je počeo plakati jer da mu nema ni sina kojeg voli najviše na svijetu i da je zajebo stvar što mu na vrijeme nije otkinuo glavu pa je sad ispao pizda koja jedno priča, a drugo radi. Jahve je iz džepa od havajske košulje izvadio tablu Xanaxa i dao Abrahamu, koji je uplakan uzeo i pitao da je li Xanax kosher. Jahve je rekao da jest i da uzme četiri komada, što je Abraham odma i napravio. Neko vrijeme je bila neka neugodna tišina, a onda je Jahve izašao na prozor i počeo vikati: Ima li neko speeda! Ima li neko speeda! Vanka su ljudi vrištali i trčali u potpuno bezumnom stanju pa ga niko nije mogao ni čuti. Njega je to jako naljutilo pa je opet nazvao centralu i rekao da mu pojačaju glas na maksimum. Onda se opet izderao: Ima li neko speeda! što se ovaj put se čulo vjerojatno i u Maroku. Nije prošlo ni tri minuta kad je zazvonilo zvono na vratima i ja sam pošao otvoriti. Kad sam otvorio, tamo je bio ovaj mali, kost i koža, nervozan, raširenih zjenica, sve se nešto osvrtao i gledao je li ga prate. Daj mi prvo pare! – rekao je on meni, a Abraham je otvorio širom vrata i uhvatio ga za tanki vrat, digao s poda i unio unutra. Evo ga, pizda mu materina – rekao je i spustio malog ispred Jahvea. Mali je pokušao nešto baciti na pod, a da ovi ne vide, ali je Abraham vidio i uzeo smotuljčić folije. Pseto jedno malo, ne može te čovjek ostaviti ni na trenutak, a da neko sranje ne skuhaš – pa je bacio onu foliju kroz prozor. Onaj s klavirom je potpuno neprikladno situaciji počeo svirati Beethovenovu Patetičnu sonatu, što je Jahvea jako uzrujalo pa ga je odma pogodio munjom i spržio zajedno sa klavirom i to onim velikim, koncertnim. Abraham se sad već potpuno smirio, valjda zbog tableta i počeo je tražiti sjekiru po sobi. Bila je meni pokraj noge pa sam mu je dodao, na što je on meni uz smiješak, zahvalio. Što ćemo sad, dobri moj Gosodine – rekao je onda Abraham obračajući se Jahveu, koji je vadio one Xanaxe iz table. Sad ćemo se malo smiriti pa ćeš ti poći i otkinuti sinu glavu jer sam ti ja to rekao, a ti me beskrajno poštuješ i nećeš me ponovo pokušati zajebati k'o sa ovim Karađorđevićem. Jasno!? Nemam ja ni trunke nervoze u vezi toga, Gospode. Čovjek se ne bi trebao nervirati zbog stvari koje ne može promjeniti. Nervoza je samo mamac za nevjeru, čovjek ne može biti samo sa svojim Bogom ako mu na pamet svako malo padaju obiteljski problemi i slično. A kad malo bolje promislim, nije ni da imam nekih velikih obiteljskih problema – reče Abraham pa pogladi Isaka po glavi – svi smo mi nekad bili mladi i svašta radili, je li tako, sine moj ljubljeni. Isak je cupkao na mjestu jer se vriska ljudi u šoku koji su vanka bauljali po onim skakavcima nekim slučajem počela pretvarati u zajednički urlik, koji je vremenom postajao sve melodičniji, a dio izbezumljenih je držao poprilično dobar ritam ispuštajući istovremeno kratke i glasne urlike. Neko vrijeme smo sjedali u tišini. Jahve je prčkao po mobitelu i čekao da počnu djelovati tablete. Isak je preturao po džepovima od pokojnog kralja Aleksandra, a Abraham je, smireno, uz smiješak, oštrio sjekiru. Jebote, vidi što sam našao! – veselo vikne Isak vadeći fotografiju iz džepa na grudima pokojnog kralja – dam ti je za one deterđente i sredstva za otčepljivanje cijevi, važi? – upita on mene. Jahve je gledao u daljinu zamišljeno, a Abraham je oštrio i oštrio. Ja sam rekao da važi i uzeo fotografiju. Na njoj je bio kralj Aleksandar, gotovo izbezumljenog pogleda kako zuri ravno u objektiv. Okrenuo sam fotografiju, a na njoj je pisalo ćirilicom: Čuvajte mi Jugoslaviju! Baš kad sam ja to pročitao, pokojni Aleksandar je naglo ustao na noge i zgrabio za vrat Jahvea, koji je očigledno pretjerao sa tabletama jer ga nije baš dojmilo što ga ovaj davi. Abraham je skočio u obranu svoga Gospodina, ali nije ni on baš bio najsigurniji u sebe sad kad se digao na noge. Aleksandar je očigledno bio zombie, a vanka su uz one ljude, još potpuno izbezumljene najezdom skakavaca, tumarali i mnogi pokojnici. Dok ga je Aleksandar davio, Jahve je pokušao poslatit sms u centralu da iskljuće Sudnji dan, koji je on sigurno, onako tabletiran, aktivirao dok je maloprije prčkao po mobitelu. Abraham me odgurne u stranu, podigne sjekiru i zamahne, ali pošto mu je očigledno ovo bilo prvi put da je uzeo nešto za smirenje, potpuno je promašio Aleksandra i pogodio Jahvea po sred čela. Aleksandru je takav Jahve prestao biti zanimljiv pa je krenuo na malog Isaka, koji je u WC-u kupio one plastične boce sa deterdžentima. Mali ga je na vrijeme vidio pa je pobjegao kroz vrata, a Aleksandar je otrčao za njim, ponavljajući nešto što je trebalo zvučati kao: Čuvajte mi Jugoslaviju, ali pošto mu je falilo pola glave to mu nije baš uspijevalo.
Jahve je ležao mrtav sa sjekirom u glavi. Kao Vrhovno biće i Organizator Univerzuma trebao bi biti besmrtan. Jedino rješenje njegove zagonetne smrti bilo bi da mu se zbog propusta u Standardiziranim Operativnim Procedurama za slučaj svega i svačega potkrala greška pa nije bio besmrtan baš na Sudnji dan. Mene je opet počela hvatati nervoza i depresija jer su mi, povrh svih mojih problema, još ubili i Boga u stanu. I to ga je ubio onaj koji mu je trebao pokloniti najveće moguće povjerenje. Ljudi su dobijali nervne slomove i zbog manjih stvari. Da ne spominjem i sudnji dan koji se sad odvijao bez onoga ko je cijelu stvar i predvidio. Polako sam uvukao ruku u džep na havajskoj košulji pokojnog Gospodina i izvukao onu tablu sa Xanaxima. Nije bilo više ni jedne tablete. Vratio sam tablu u džep nesretnog Gospodina i gledao ga tužno. A jebiga... trebao je znati da tablete nisu rješenje problema, nego samo prikrivanje simptoma. Mogao je probati sa autogenim treningom ili nečim, ako je ko imao uvjete da bude psihički zdrav, onda je to bio on. Jebiga. Baš ga jebi – pomislio sam u trenutku kad je zazvonio Jahveov mobitel. Uzeo sam ga bez oklijevanja i javio se nekako odlučno... boli me kurac, pa Sudnji je dan.
Ovaj neki Gabrijel iz centrale je pitao je li mu gazda tu pa sam mu ja polako ispričao što se dogodilo. On je samo šutao. Mene je to malo nerviralo jer se cijeli svijet raspadao, a ovaj nema alternativni plan. Pa sam mu rekao: Slušaj ti mene, Gabrijele... gazda ti je mrtav, firma ti se raspada... razmisli malo, jebote... proglasi stečaj svemira dok još ima vremena. Gabrijel je malo šutio pa me upitao da što ćemo sa vjerovnicima, jer da ne može on ništa sve dok ovi u Raju potražuju ono što ovi u Paklu duguju. Ja sam malo razmišljao iako mi je odmah bilo jasno da ima samo jedna opcija. Onda sam malo glasnije rekao: Gabrijele... likvidiraj i Raj i Pakao, nema više dugovanja-potraživanja.
Idemo iz početka, samo ovaj put nema razlika u samom startu... nema druge, Gabrijele... proglasi Sovjetsku republiku Univerzum i uredi nekako da svi daju prema mogućnostima i svi dobiju prema potrebama... nije to valjda nerješiv problem, jebem mu mater!?
Nije, nije – reče Gabrijel – samo trebamo maknut popove i dovest žene na vlast. Samo to.
Znači, dogovoreno druže Gabrijel? – upitam ja.
Dogovoreno, druže Pooka, dogovoreno! – veselo uzvrati Gabrijel – samo još da nađemo gdje je ona luda Lilith... ona će sve organizirati... zabava počinje... druže Pooka!

Jednog dana onaj koji ova slova čudom uma u svojoj glavi pretvara u pojmove koje onda povezuje u misli sigurno će umrijeti. Ako ga zakopaju doći će tanki, mali crvići i kad se dobro najedu otpuzat će debeli i veliki. Oči koje ovo čitaju, sada bistre i pune života, jednog dana će se smežurati i kao dva komada pokvarene hladetine ležati će u mrtvim očnim dupljama. Zubi, koje bi smijeh otkrivao iza usana stvorenih i za ljubljenje, izvirit će oštro vanka kad lice, kojim se kroz cijeli život izražavala beskrajna kompleksnost osjećaja i magija komunikacije, polako počne otpadati sa mrtve kosti lubanje. Mozak, sastavljen od 95% vode, svaki jedinstvene građe, jedinstvenih veza neurona koje se mijenjaju baš sad dok ovo što pišem razumijeva onaj koji ovo čita, sigurno će jednog dana prekinuti svu neurotransmitersku komunikaciju i prestati biti nešto što zbog svoje dinamičke prirode sa povratnom spregom nikad neće biti moguće modelirati ili simulirati. Postati će smrdljiva voda puna hranjivih bjelančevina, koja će, kao i svaka druga voda, tražiti put da iscuri i ukljući se u vječito ponavljano putovanje vode iz zemlje u nebo pa iz neba u zemlju. Onaj koji ovo čita jednog dana će sigurno umrijeti, baš kao i onaj što ovo piše. To je jedino što nam je život dužan dati nakon svoje pojave u okolnostima koje mi jednostavno nazivamo svemir. Smrt.
Budite sretni. Tražite način. Ništa vas ne može zaustaviti. Svaka druga pomisao je suluda, baš kao ona da možda nikad nećete umrijeti. Budite sretni, budite zadovoljni. Budite dobri da bi i drugi mogli biti sretni. Živi ste, prijatelji, ŽIVI.

Shane MacGowan, nekadašnji prvi od The Poguesa. Shane nije nikad popravljao, a valjda ni prao zube. Uništavao se alkoholom i pušio. Uništavao se alkoholom, UNIŠTAVAO i pisao predivne pjesme.
I dobro ih pjevao.
Čudan čovjek. "If I should fall from grace with God... let me go down in the mud where rivers all run dry." Alkohol i onaj prkos životu kroz autodestrukciju, uz nekakvu duboku povrijeđenost jer taj život nije baš susretljiv? Ne znam. Ne znam što je mislio i što znače ove riječi. Nisam nigdje taj alkoholni prkos ili žrtvu žrtvovanju doživio jasnije izraženu. A možda je i autoironija. Ne znam. Shane MacGowan je pjesnik i pjeva o ljudima. Shane MacGowan je genije.
Ono na slici u postu malo niže, onaj grozni lik u kolicima, ono je Shane MacGowan prije par godina. Više puta je išao na liječenje od alkoholizma, ali bi svaki put pobjegao i završio na šanku.
Sad je navodno nešto bolje. Gotovo sigurno je sad pijan. Stalno je pijan.
Kako čovjek koji zna o čemu je riječ, kako neko ko piše pjesme kao što je "And the band played Waltzing Matilda" ili "A pair of brown eyes", može od sebe napraviti nešto onakvo. Nije glup, nije lud, ima objektivan uvid u svijet u sebi i svijet oko sebe, ima ogroman talent i uspješan je u onome što radi jer to voli. Kako može postaviti Bogu uvjet i ucjeniti ga vlastitim životom?
Alkohol. Alkohol ima moć. Heroin je nastranost, alkohol je religija, a ove ostale sintetičke igračke su badminton. Alkohol je jednostavan spoj. I na svakoga djeluje drugačije jer nije baš specijaliziran za konkretnu kemijski induciranu emocionalnu reakciju. I dugo treba da čovjek postane alkoholičar, desetak godina. Dovoljno vremena da jednostavni C2H5OH izgradi i dogmatizira svoju religijsku prirodu. Ako ima išta zajedničko svim autonomnim alkoholnim religijama koje imaju katedrale u glavama alkoholičara, onda je to onaj stih od MacGowana, onaj stih koji neupitnost infalabiliteta alkoholne religije jasno dokazuje odmah nakon prvog pića koje alkoholičar popije. Jer to je priča o alkoholičaru i alkoholu. Alkoholičar može kontrolirati samo prvo piće, sve iza prvog popijenog pića ide dalje pod nepogriješivim dogmatskim diktatom jedine crkve kojoj alkoholičar pripada, one koja za svoga Boga ima ljudsku slobodu za koju alkoholičar misli da je spoznao izravno, slobodu samu po sebi, slobodu u pozitivnom smislu, a ne onu u negativnom smislu, definiranu odsustvom uvjeta.
Alkohol je moćan. Nema te droge na kojoj je čovjek sposoban učiniti onoliko širok raspon užasa koje je sposoban učiniti nakon ispijene boce domaćeg brandyja, Mirogojčeka ili Zvečeva, recimo. Alkohol je najsnažnija religija u najvećem dijelu svijeta. Fanatični alkoholni vjernici su spremni na najveće žrtve, potpuna poniženja svoje osobe, samo da bi se domogli još jednog pića. Sposobni su počiniti i nezamisliva zvjerstva, sve u slavu svoje vjere, vjere u slobodu koja je samo sebična manifestacija ljudske volje koja je sama sebi nepodnošljiva zbog pomisli o mogućnosti odgovornosti prema samoj sebi. "Ubi, ubi, ubi purgereee..." i "svi mi kažu da je meni lako... ne daj bože nikome ovako" su samo naizgled izrazi različitih emocija. Prva je čista, primjenjena agresija, sa jasno odvojenim sredstvom (mržnja) od cilja (nanijeti zlo nedefiniranom drugome), dakle izraz racionalne volje, jer u iracionalnom ponašanju sredstvo (radnja) je u isto vrijeme i cilj. Drugo je samosažaljenje, osjećaj ili zaključak da je pojedinac zakinut u nečemu što mu po prirodi stvari neotuđivo pripada i pasivno-agresivno izazivanje osjećaja krivnje kod istog onog boga u vidu jalove slobode koji bi tu slobodu trebao i garantirati. I jedno i drugo je agresija, agresija bića obdarenog mogućnošću izbora koje je doslovno, psihoaktivnim, kemijski induciranim učinkom alkohola na ljudsku psihu uzelo stvar izbora u svoje ruke. Alkohol je mogućnost promjene svijeta mijenjanjem svijesti kojom se taj svijet spoznaje. Alkohol je revolucija, neprekidno ponavljana jalova revolucija, ponovno i ponovno rušenje ideje da je čovjek odgovoran samo svojoj savjesti. A ta savjest jasno kaže da je sloboda ideal koji svoju snagu postiže samo kroz neugodan proces priznavanja nemoći ostvarenja osim kroz žrtvu, a ne nešto što je moguće uzeti lako i jednostavno, kao čašu alkoholnog pića.
Ja govorim o alkoholičarima, o vjernicima mržnje i samosažaljenja, o ljudima koji znaju da im je alkohol najbitnija stvar u životu. Ne govorim o onima koji tu i tamo malo popiju pa iskoriste stimulativna svojstva alkohola da se zabave. Ne govorim ni o onima koji tu i tamo malo popiju pa iskoriste anksiolitička svojstva alkohola da se smire ili opuste. Govorim o onima koje grize savjest kad se opet probude mamurni jer se nisu mogli zaustaviti nakon jednog pića koje je drugima bilo nešto sasvim bezazleno, o onima koji su uzeli to prvo piće u ruku uvjereni da imaju mogućnost izbora koju njihova religija ne priznaje, savjest. Govorim o onima što se mamurni nađu gole duše na podnevnom suncu stvarnosti koju ne mogu samom voljom promijeniti pa otrče u hlad svoje crkve na jedno piće za dobro jutro i skupljanje prkosa, tog goriva jalove slobode kroz agresiju, aktivnu ili pasivnu. Ne govorim o marihuani ili sintetičkim drogama, one su previše specifične, previše primjenjene konkretnom emocionalnom odgovoru, previše predvidljive zbog izazivanja gotovo identičnih reakcija kod onih koji ih uzimaju; takvo nešto ne može biti temeljem za religiju koju pruža alkohol, svojom jednostavnošću i nepredvidljivosti emocionalnog odgovora onog koji pije. Ako koristite amfetamine u alkoholnoj maniri, svaki dan kroz dugi vremenski period, slijedi vam psihotična reakcija, ako uopće uspijete nahraniti sve veću i veću toleranciju. Sintetičke droge su brzi i intenzivni nervni slom, nema tu one dubine u koju alkohol može odvesti ljudsku psihu dugim, dugim putovanjem
Pogledajte sad Shane MacGowana. Vidite li moć alkohola na svom tronu? Vidite li prkos? Vidite li "jebe mi se za cijeli jebeni svijet" pogled? Vidite li "jest, znao sam i znam... život mi nije ništa bio dužan, ali ja ipak uzimam sebi pravo da potražujem" sudbinu i njenu unakaženu žrtvu žrtvovanju?
Vidite li čovjeka koji je napisao:"If I should fall from grace with God...(...)...let me go down in the mud where rivers all run dry"? Vidite li onog Shane MacGowana koji je napisao sve one divne pjesme od Poguesa, koji je živio onako kao što su živjeli i likovi iz pjesama, u životnoj priči koju priča idiotska sudbina, puna buke i bijesa, koja na kraju neće značiti ništa. Fair is foul, and foul is fair?
Da, u svijetu zamagljenom prljavim ozračjem samoproglašene slobode. U kojem su ljudi kao Shane MacGowan samo jedna religija, samo jedan vidljiviji simptom, ponekima čak i smiješan, jedne kolosalno velike propuštene mogućnosti. Mogućnosti izbora. Uopće.

The worms crawl in and the worms crawl out
The ones that go in are lean and thin
The ones that crawl out are fat and stout
Your eyes fall in and your teeth fall out
Your brains come tumbling down your snout
Be merry, my friends, be merry...

Ovako... ja sam pobrojao sve panjeve u mom rajonu i to što drug Tepša priča je sve laž do laži. Meni ne pada na pamet da se ja sad opravdavam ili branim. Mene svi znaju i nema toga ko može reči da sam ja ikad išta slagao. Lagao... slagao sam panjeve cijeli život, ali nisam na to sad mislio. Nisam nikad lagao drugim ljudima. On je meni ukrao četrdesetisedam panjeva jer je htio da on dobije plaketu za prebacivanje norme, a ja ne mogu nikako tako nešto prešutati. Nije da je meni što sam naslagao ispod norme, nego što on na takav način vrijeđa sve nas i norma koju je on navodno prebacio nije prava norma nego krađa i sad kad bi ja pustio da to bude nova norma, sav naš ponos sa tom postignutom normom bio bi najobičnija laž, a ja ne mogu nikako živjeti u laži. I još bi sav trud koji smo uložili u prebacivanje stare norme bio popljuvan i ponižen, a svi znamo koliko je trebalo da se prebaci stara norma. I sama vrijednost rada do koje je svima nama stalo više nego do ičega drugoga na svijetu postala bi puka krivotvorina ako bi se ova lažna norma prikazala kao njen najviši izraz. A ja ne mogu to otrpiti i provesti život u laži samo zbog mira i sloge u kolektivu. Mene srce boli kad pomislim što je svima nama napravi drug Tepša, a najviše me stegne kad zamislim što se u njemu dogodilo kad je pošao krasti moje panjeve i lažirati novu normu. Što njemu vrijedi ta plaketa kad i sam zna da iza nje ne stoje trud i znoj poštenog rada, nego najobičnija prevara? Ja ne moram imati plaketu da bi ponosno i podignutog čela išao sa posla kući, ja sam dao najviše što sam mogao i moja iskrenost u trudu mi je najveća nagrada. I što bi bilo kad bi sad svi počeli krasti jedni drugima panjeve i postavljati nove norme koje se i ne mogu postići poštenim radom nego samo pljačkom? Šta treba... da jedni rade, a da drugi kradu? I što više ovi kradu, to će ovi što rade osjećati sve manje poleta i motiva da rade, jer kako će pošten čovjek naslagati toliko panjeva da bi dostigao normu koja je nastala krađom, a da mu uz to još i kradu panjeve koje je teškom mukom jedva i naslagao u tolikom broju. Nemam ja ništa protiv druga Tepše osobno, ima već sedam godina da su nam rajoni jedan do drugoga i u tih sedam godina nikad ga nisam vidio da je slagao panjeve preko volje ili da bi zabušavao, uvijek bi mi bio podstrek u radu kad bi vidio da bi mogao naslagati više od mene. Ali ovako nešto ja, drugovi, ne mogu prešutati. Drug Tepša nam je svima zabio nož u leđa i sve za što smo se udarnički borili sve ove godine postati će bezvrijedno ako njemu uspije da nas sve zavara. Jer neće on biti jedini kojemu će pasti na pamet da je lakše otet nego pošteno naslagat, zarazna je to i opasna pojava. I gdje ćemo završiti ako takvi kao što je drug Tepša počnu kolo vodit? Pa zar nije to isto ko da imamo gazdu za kojega radimo? Pa zar ćemo se opet vraćati u ta vremena? Nakon mora krvi prolivene da bi, nakon stoljeća i stoljeća nepravde i izrabljivanja, plodove mukotrpna rada konačno vratili onima kojima i pripadaju, onima što rade, onima što pošteno zarađuju da bude svima jednako? Je li to hoće drug Tepša? Da slažemo panjeve za druge i da nam oni za to bace samo mrvice od onoga što su nam pokrali? Znam ja da je zet od druga Tepše prije tri dana postao Predsjednik kotarskog odbora za transport panjeva i loženje piljevine. Tim je i veća šteta i sramota u ovome što je drug Tepša napravio. Sad mu se zet crveni jer je poslao depešu u Sekretarijat da je norma prebačena i to nakon samo tri dana što je on na funkciji. A znamo svi uz koliko je truda staru normu prebacio pokojni drug Žiher prije tri godine i kako ga je nedugo potom ga srce izdalo. I znamo svi koliko je puta pokojni drug Žiher umalo srušio staru normu, samo bi mu još dva, tri panja falila kad bi se sirena oglasila. I nikad ni riječi nevjerice ili bijesa nije niko od njega čuo, svaki put bi samo vikao putem prema kući:" Sutra... sutra norma pada!" I sad da sva vjera u slavu rada koju je pokojni drug Žiher svima nama ostavio u nasljeđe propadne zbog mučke krađe, zbog taštine i nekolegijalnosti druga Tepše. I još je, povrh toga, osramotio i druga Popadića, svoju familiju, svoga zeta, kojemu je Partija iskazala povjerenje i postavila ga na takvo odgovorno mjesto kao što je Predsjednik kotarskog odbora za transport panjeva i loženje piljevine. Žao mi je drugovi... znam da ovo nije ni vrijeme ni mjesto, znam da bi vi najradije poslije posla malo odrijemali u autobusu... ali ja ne mogu preći preko toga! Ja ću sada ravno u poštu, napisat telegram kako je meni drug Tepša odkoturao te panjeve iz mog rajona u svoj i kako je tim činom pljunuo u lice svima nama, a i cijelom radnom narodu. Pa ćemo vidjeti kad dođe komisija iz Sekretarijata kome će vjerovati... meni, što mi je skoro svaki dan falilo pet, šest panjeva da prebacim normu ili drugu Tepši, koji nije nikad prebacio više od petsto panjeva na dan, e da bi odjednom prebacio petsto trideset i dva... i to baš isti dan kad je meni prvi put u zadnje dvije godine izbrojano manje od petsto panjeva! Vidim ja vama na licima drugovi da bi vi sada najradije ubili boga u drugu Tepši, ali nisam vam ja zato ovdje sat vremena vikao i svako malo vas budio da me saslušate iako jedva oči držite otvorene... stići će pravda druga Tepšu! Ništa se vi ne bojte! Nismo mi godinama znoj prolijevali i noge lomili da bi nam sad odjednom neko naše panjeve iz ruku otimao i odnosio! Ide telegram nočas u Sekretarijat... nedam ja naše panjeve pa makar se i Radnički savjet ponovo morao birati i drug Predsjednik kotarskog odbora za transport panjeva i loženje piljevine morao javno priznati da je došlo do greške u brojanju panjeva. A za druga Tepšu i sve što je napravio neće niko ni saznati osim mene, drugova iz Sekretarijata i vas troje u ovom autobusu. Nećemo sramotiti lik i djelo pokojnog druga udarnika Žihera, ne sad kad se njegovim imenom ima nazvati autobusna stanica na kojoj su ga našli jedva živog... taman da zadnjim dahom prošapće:"Panjevi... panjevi lete naokolo..." E... to je bio čovjek... čak je i sinu dao ime Panj... dobar mali... srce mi je imalo pući kad je na kovčeg u očevu grobu umjesto cvijeća bacio panj.

Nervozan sam i depresivan. Život mi nema smisla. Nemam smjera ni cilja. Dani mi prolaze uzalud. Glumim veseljaka i širim lažni optimizam. To mi je defenzivna strategija, samo sam korak od totalnog kraha. Strah. Strah je pozadinska buka moje duše. Paralizirajući strah koji u korijenu zatire svaki pokušaj promjene. Strah, najača od svih emocija. Strah, odvojen od racionalno spoznatljivog uzroka. Lebdeći sveprekrivajući strah. Strah, kao gusta magla koja krije provalije depresije i bezdane beznađa.
Svijet oko mene. Zlokoban i neprijateljski. Bezobziran i surov. Ljudi igraju uloge, neki pod jarmom sudbine, neki pomahnitali od trenutnog osjećaja umišljene moći. Svijet bez nade, svijet bez snage, svijet bez ideje. Svijet koji pljuje po onome u što se zaklinje i to prodaje kao jedino moguće i jedino razumno. Svijet koji se hrani onima što ga štuju.
Najgore od svega je što sam počeo čelaviti na potiljku. Jučer sam se ošišao i vidio kako mi se bjeli glava. I strah me susjeda; od trofazne utičnice napravio sam tri monofazne, ali nisam znao što je nula, a što uzemljenje pa sam ih spojio i ovome susjedu sad stalno iskaču oni Fiduc osiguraći. Čujem ga kako psuje svaki put kad se meni upali frižider jer njemu nestane struje baš na utičnici na kojoj mu je televizija. A susjed mi je opak. Ima 120 kila, samo će mi ušetati kroz zaključana vrata kad me otkrije. A taj dan se bliži. Zato mu mažem kvaku od vrata živom iz termometra, ne bi li barem opao s nogu. A malo me čudno gledaju u apoteci jer svaki dan kupujem novi termometar. Strah me da me ne otkriju. Zato sam nervozan. Bio sam u doktora i rekao sam mu da sam nervozan, a on mi je dao neke tablete. Pa sad ne znam jesam li sve ovo sanjao ili stvarno imam problem sa susjedom. Za čelavljenje sam dobio potvrdu od više nezavisnih izvora. Izgleda da je stvarno počelo. Osjećam se kao zvijer stjerana u bezizlaznu situaciju. Ne baš kao zvijer, više kao neka domaća životinja. Pčele koje držim na balkonu počele su osjećati moje negativne vibracije i sve su uznemirenije. Nedavno su bez ikakvog razloga spopale moga doktora dok je prolazio ispod balkona i mahnuo mi. Pčele su to krivo protumačile i napale ga. Bio je tri dana u bolnici, sad je dobro, samo ima male tikove. Bio sam opet na pregledu i rekao mu kako mi nervoza ne jenjava pa mi je dao bolje tablete. Više nisam nervozan, ali sam jučer slučajno oprao posuđe u perilici za rublje. Ostao je samo beštek. Dok sam ga pokušao izvaditi jako sam se porezao po rukama pa sam pošao u susjeda pitati za flaster, ali mi je on zamotao ruke u zavoj, jer da je on bio u ratu i zna kako se to radi. Poslije smo zajedno izvadili beštek iz perilice tako da je on nekako upalio centrifugu, a da su vrata ostala otvorena pa smo i ja i on završili na hitnoj pomoći. On ima dva noža i vilicu u plućima, a vadičep u jetri, a ja sam dobro prošao, otvarač za konzerve zabio mi se u čelo ali nije skroz do mozga, nego samo do neke opne pa kad mi prođe hematom opet ću moći raditi u kontroli leta na aerodromu. Kolege mi često dolaze u posjet i govore kako je bez mene na poslu puno manje napeto i da im jako falim. Često me iz šale udaraju po čelu i govore: Nije tebi ništa, nije tebi ništa... Ponekad pomislim da me ovo život samo malo testira i da pretjerujem. Da mi nije žene skroz bi poludio. Ona je u svoje majke i često se čujemo preko telefona. Ja je nazovem samo da joj čujem glas pa mi ona onda poklopi. Zna da sam u lošoj financijskoj situaciji i ne želi me uvaljivati u trošak. Dovoljno mi je da samo znam da ona misli na mene. Dobra je to žena. Nikad mi u životu nije okrenula leđa, toliko me poštuje od kad sam joj letvom ubio komarca što joj je išao sisati krv iz vrata. To cijenim kod žene, tu neprolaznu zahvalnost. Kad malo razmislim... možda ipak pretjerujem. Život ima i lijepih strana. Samo čovjek treba znati cijeniti ono što ima.

Aldous Huxley. 'Chrome Yellow' je bio njegov prvi roman. Psihološki prikaz raznih karaktera i njihovih manifestacija u predivnom okruženju ladanjskog imanja Crome.
'Kontrapunkt' ima sličan sadržaj, različiti psihološki profili u dekadentnim krugovima visokog londonskog društva, racionalni i detaljni uvid u više manje pogubljene životne priče krajnje različitih karaktera. 'Slijep u Gazi' je sličan 'Kontrapunktu'. Huxley je uvijek racionalan i kritički kirurški precizno pronalazi skrivene psihološke motive u naoko normalnim ili ekscentričnim ili cinično-autodestruktivnim ponašanjima svojih junaka.
Život je za Huxleya individualan fenomen, a emocionalna konfuzija, besmisao i lažni ideali prirodni kontekst za njegovo tragi-komično odvijanje. 'Vrli novi svijet' je uz Orwellovu '1984' i 'Mi' od Jevgenija Zemjatina, vjerojatno najpoznatija antiutopija.
U 'The Devils of Loudun', povjesnom eseju o župniku Urbainu Grandieru, Huxley opisuje povijesne i lokalne okolnosti koje su dovele do toga da se Grandier proglasi sotoninim podanikom putem kojeg je Nečastivi opsjeo popriličan broj časnih sestara pa je nesretnog Grandiera inkvizicija osudila na smrt uz prethodno detaljno mrcvarenje (npr. uzdužno lomljenje dugih kostiju) i konačno spaljivanje. Grandier je vjerojatno tu i tamo nešto pojebao, što i nije strašno, ali se zamjerio kardinalu Richelieu. A to je bilo strašno.
'Doors of Perception' je esej o liserginskoj kiselini i meskalinu i Huxleyevim eksperimentima i zapažanjima o svojim doživljajima na njima. Dietilamid liserginske kiseline je poznatiji kao LSD. Jim Morrison je nazvao svoju grupu prema tom eseju.
'Otok' je zadnji Huxleyev roman. Englez-brodolomac slučajno završava na otoku Pala na kojem je društveno uređenje jedinstveno na svijetu, mala krpica specifično organizirane, harmonične ljudske zajednice. U jednostavnom budističkom društvu prihvaćeni su neki elementi zapadne tradicije. Sve izgleda savršeno. Ptice (gavrani) sa drveća stalno ponavlaju: 'Pažnja!', 'Pažnja!' i ' Ovdje i sada, momci... ovdje i sada, momci.' Važan element društvenog života je 'mokša' (što na sanskritu znači: oslobođenje ili odriješenje), halucinogeno sredstvo slično LSD-u. Utopija, u Huxleyevoj interpretaciji.
Huxley nije bio budala, njegov razvoj od skeptičnog i lagano ciničnog racionaliste do osobe koja svijet počinje doživljavati na spiritualan način je više nego vidljiv u njegovim djelima. Bio je skoro slijep i vlastitom je snagom volje, uz psihički vrlo zahtijevne vježbe, sačuvao svoj vid. Njegov život označuje principijelno dosljedna i postupna promjena.
Albert Hofmann, koji je slučajno otkrio psihoaktivno djelovanje Lysergid Saure Dietilamida (LSD-a) tako što se pri eksperimentiranju polio po ruci i visoko koncentrirani LSD mu je ušao u organizam preko kože pa je prvi na svijetu doživio LSD 'trip', u svojoj knjizi 'LSD – My Problem Child', opisuje svoje oduševljenje kad ga je Huxley pozvao na ručak u kolovozu 1961 godine. Hofmann razmjenjuje svoja iskustva sa LSD-em sa iskustvima Huxleya i njegove žene Laure. Huxley smatra da su laboratorijska ispitivanja djelovanja LSD-a potpuno promašena jer nema mogućnosti da osoba pod utjecaje LSD-a (kojeg Huxley nije smatrao drogom u klasičnom smislu) dođe u situaciju da promjene percepcije svijeta oko sebe i unutrašnjeg svijeta u sebi doživi u potpunosti kao što bi to doživio u prirodi. Huxley predlaže ženi od dr. Hofmanna da uzme LSD u svom rodnom mjestu, na zelenim alpskim obroncima i da pogleda u runolist da bi vidjela čudo Stvorenja.
22. studenog 1963. godine, na dan ubojstva J.F.Kennedyja, Aldous Huxley umire nakon duge borbe sa rakom grla. Doktori su Huxleyevu ženu Lauru pripremali na vrlo teško umiranje njenog supruga, koje bi pratile jake konvulzije i napadi gušenja, od kojeg bi Huxley na koncu i umro. Ujutro, tog dana, kad Aldous Huxley više nije imao snage govoriti, napisao je supruzi na komad papira:' LSD – try it – intramuscular – 100 mmg.' Laura Huxley je usprkos protivljenju prisutnih liječnika ispunila suprugovu posljednju želju te mu je svojom rukom dala 'moksha medicine' i Huxley je smireno i bez fizičkih manifestacija boli preminuo.
LSD je ilegalna droga, izaziva vizualne, slušne i taktilne halucinacije. Izaziva promjene svijesti koje su, klinički gledano, identične onima kod shizofrenije. Osoba pod utjecajem
LSD-a često gubi dodir sa stvarnošću i tako se dovodi u potencijalno vrlo opasne situacije. Ono što je u normalnim okolnostima potisnuto u podsvijest pod utjecajem LSD-a izbija u svijesno i može izazvati psihotične epizode. Mali okidač u vidu slučajem izazvane emocije straha pod utjecajem LSD-a može preći u nekontrolirani napad panike.
Osobe koji su latentni psihotičari (svi koji u bližoj rodbini imaju nekog oboljelog od bilo kojeg oblika psihoze), mogu pod utjecajem LSD-a postati stalni i patološki slučajevi psihoza, LSD može biti 'trigger' koji će ih gurnuti u ludilo, iako bi cijeli život proveli kao normalni ljudi da nisu probali LSD.
LSD nije marihuana, alkohol, ecstasy ili speed, vrlo ga je teško kontrolirati. LSD je najaktivnija psihoaktivna supstanca, količina od 50 tisućitih dijelova miligrama (količina nevidljiva prostim okom) izaziva ogromne psihološke promjene, za koje nema ni trunka oslonca u iskustvima iz normalnog života, LSD je potpuno drugačiji od bilo čega ikada doživljenog.
Ako mislite uzimati LSD, učinite to u okruženju u kojem ne prijete opasnosti od fizičkog ozljeđivanja, učinite to sa ljudima koji su vam prijatelji i stvarno im vjerujete. Ako neko od ljudi koji su sa vama uzeli LSD dobije napade straha ili panike, pokušajte ga smiriti i nipošto ga ne ostavljajte samog. Nemojte sami uzimati LSD. Nemojte ga nipošto kombinirati sa alkoholom. Doza za brisanje paničnog napada na LSD-u je 30 mg Apaurina, jednokratno, uz mirovanje na jednom mjestu i čekanje da se osoba sa paničnim napadom smiri. U slučaju psihotičnog napada (osoba se ne može kontrolirati i nema dodira sa stvarnošću), jedino rješenje je odvesti tu osobu na Hitnu pomoć, gdje će joj dati neki od lijekova za shizofrenicare. Ostaviti takvu osobu samu, ravno je ubojstvu.
DOBRO razmislite isplati li se jedno takvo iskustvo, jer kad prođe, u sjećanju će vam ostati nešto kao malo duži i više-manje zanimljivi san. Ništa više.
Huxleyev 'Otok' je utopija, nema nikakve veze sa našim svijetom. U našem svijetu 'moksha' je alkohol, prehrambeni proizvod u vidu piva i vina, koji tijekom jednog vikenda ubije dovoljno ljudi da bude više nego jasno kakav je ovaj 'Divni novi svijet'.
A volite ga... alkohol... he he he... nemojte se sramiti... skoro svi volimo kemijski inducirane manipulacije raspoloženjima... alkohol je sasvim slučajno najagresivnija opcija. Nazdravlje!!!

PICTURE YOURSELF IN A BOAT ON A RIVER
WITH TANGERINE TREES AND MARMALADE SKIES
SOMEBODY CALLS YOU, YOU ANSWER QUITE SLOWLY
A GIRL WITH KALEIDOSCOPE EYES

CELLOPHANE FLOWERS OF YELLOW AND GREEN
TOWERING OVER YOUR HEAD
LOOK FOR THE GIRL WITH THE SUN IN HER EYES
AND SHE´S GONE

LUCY IN THE SKY WITH DIAMONDS
LUCY IN THE SKY WITH DIAMONDS
LUCY IN THE SKY WITH DIAMONDS

FOLLOW HER DOWN TO A BRIDGE BY A FOUNTAIN
WHERE ROCKING HORSE PEOPLE EAT MARSHMALLOW PIES
EVERYONE SMILES AS YOU DRIFT PAST THE FLOWERS
THAT GROW SO INCREDIBLY HIGH

NEWSPAPERS TAXIS APPEAR ON THE SHORE
WAITING TO TAKE YOU AWAY
CLIMB IN THE BACK WITH YOUR HEAD IN THE CLOUDS
AND YOU´RE GONE

LUCY IN THE SKY WITH DIAMONDS...

PICTURE YOURSELF ON A TRAIN IN A STATION
WITH PLASTICINE PORTERS WITH LOOKING GLASS TIES
SUDDENLY SOMEONE IS THERE AT THE TURNSTILE
THE GIRL WITH KALEIDOSCOPE EYES